Društvo

UOČI POSJETA Sergeja Lavrova Hrvatskoj – dr.sc. Darko Bekić: Bez kompromisa triju naroda u BiH, ali i velikih sila, BiH će doživjeti YU sudbinu!

Published

3 godine ago

16 prosinca, 2020

U propagandno-diplomatsku kakofoniju oko Bosne i Hercegovine, nakon pobjede Josepha Bidena na američkim izborima, uključio se brojim prijedlozima, analizama ali i podmetanjima povelik broj „igrača“: među prvima, za svoje sunarodnjake u BiH brigu su – na ovaj ili onaj naćin – odmah izrazile susjedne Hrvatska i Srbija, matične domovine 50-ak posto BiH stanovništa, što njihov interes čini logičnim. Osim njih, i više američkih senatora, kongresmena i analitičara požurili su iznijeti svoje savjete, preporuke i predviđanja o tome kakva će biti politika Bidenove administracije prema političkoj krizi koja trese Bosnu i Hercegovinu.

Uistinu, nefunkcionalnost BiH, nametnuta Daytonskim sporazumom i, pogotovo, naknadne izmjene njegovog duha, pa i slova, u proteklih četvrt stoljeća se – unatoč nekim pozitivnim rezultatima – produbila do “terminalne faze“, baš kao i politička kriza SFRJ, kada ju je, u prosincu 1991., Badinterova komisija proglasila – „zemljom u raspadanju“. Kao što smo, prije samo nekoliko dana, u ovoj rubrici naveli (vidi poveznicu ispod teksta), američki sudionici u aktualnoj propagandno-diplomatskoj akciji odlučno se zalažu za odbacivanje postojećeg Daytonskog sporazuma, kao „zastarjelog“, zagovaraju raspuštanje postojeća dva entiteta i uspostavu jedne unitarističko-centralističke tvorevine tipa SFRJ, kakve se sjećamo iz sredine 60.-ih godina, dakle, čak i prije Ustava iz 1974.

Europska unija, bolje rečeno, njena izvršna vlast u sferi vanjske i sigurnosne politike – kako smo neki dan ustvrdili – potpuno se slaže s navedenim najavama nove američke politike a u tome je posebno istaknuta uloga Njemačke, koja, nakon Brexita, postaje neprijeporna hegemonistička sila u EU. Riješivši se Londona kao starog suparnika na Balkanu, Njemačka sada dobiva priliku da, preko BiH, započne svoj novi „Drang Nach Osten“ (ovoga puta s parolama liberalne demokracije!) i u suradnji s drugim regionalnim hegemonom, neo-otomanističkom i islamističkom Erdoganovom Turskom koja potpuno kontrolira treći konstitutivni narod u BiH.

Državna tvorevina koja bi nastala političkim pritiskom i diplomatskom akcijom koalicije SAD, EU i Turske i bila institucionalizirana u “Dayton 2“-sporazumu bila bi, ustvari, nametnuta dvama konstitutivnim narodima u BiH, te Hrvatskoj i Srbiji, kao njihovim matičnim zemljama. Naime, u duhu politike i strategije „izvoza demokracije“ koju su administracije predsjednika Busha i Clintona provodile od Libije, Egipta, Iraka i Sirije, pa sve do Afganistana, u „draftiranju“ „Daytona 2“, legitimno izabrana politička vodstva hrvatskog i srpskog naroda ne samo da se neće pitati za mišljenje, već se njih već sada proglašava „korumpiranim“, „plemenskim“, „etničko-pljaškaškim bandama“, koje bi – ako se odmah ne skriju u „mišju rupu“ – mogle završiti – u „bajbuku“! Slično se najavljuje i vladama matičnih država Hrvatske i Srbije – ako samo „zucnu“ neku riječ u obranu konstitutivnog statusa dijelova svojih naroda koji žive u BiH.

Na ovom mjestu, prisjećam se misli Henryja Kissingera, kada je komentirao spomenutu američku politiku „izvoza demokracije“. On je ustvrdio da „izvoziti demokraciju“ u političke kulture u kojima se „pobjeda demokracije“ doživljava samo kao trijumf jedne etničke, odnosno, vjerske zajednice, znači – „unaprijed izgubljen posao“. Tako i u slučaju BiH treba očekivati da će, ako „Dayton 2“ institucionalizira BiH kao „suverenu i jedinstvenu, građansku državu“, realno pobijediti samo ona opcija koja je 1993. pjevala: “Od Istambula pa do Trsta neće biti krsta!“

Jedinu iznimku među navedenim „velikim igračima“ koji su se, nakon Bidenove pobjede oglasili po pitanju Bosne i Hercegovine, jest Ruska Federacija. Već od raspada SFRJ, a posebno otkako je Putin na vlasti – ne spominjući to izrijekom – Moskva uporno radi na potvrđivanju „svojih 50%“ u famoznoj „fifty:fifty“ podjeli interesnih sfera na prostoru bivše Jugoslavije. Znamo da je u Titovu razdoblju, politički gledano, ta podjela interesnih sfera, uglavljena u Moskvi 1944. i potvrđena na Jalti 1945., bila interpretirana kao „zero:zero“, dakle, „0:0“ a ne „50:50“. U okolnostima „hladnog rata“ takvo tumačenje bilo je volens-nolens prihvaćeno od oba suprotstavljena bloka, ali u današnjem multipolarnom svijetu i potpuno drukčijim geopolitičkim okolnostima, niti jedna od velikih sila – pa ni u koaliciji sa svojim saveznicima – ne može više samovoljno nametati partikularne interese, niti dugoročna politička i vojno-strateška rješenja.

U tom smislu, važno je pratiti akcije i reakcije ruske diplomacije. Uoči posjeta ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Sarajevu, Beogradu i Zagrebu, Ruska Federacija jasno poručuje Washingtonu i Bruxellesu kako i dalje smatra punovažnim daytonski koncept BiH kao zajednice triju konstitutivnih naroda. Tako je ruski veleposlanik u Sarajevu, P. Ivancov, ovih dana, u pažljivo sročenoj diplomatskoj izjavi, povodom 25. obljetnice Daytona, naglasio: “Nemoguće je potcijeniti važnost ovog događaja koji je stavio točku na krvavi sukob u Bosni i Hercegovini, koji je trajao duže od tri godine i koji je donio ogromne patnje i izgubljene živote u sva tri naroda Bosne i Hercegovine: Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, koji su vjekovima živjeli ovdje jedni kraj drugih. Zaključivanje Daytonskog mirovnog sporazuma i potonje razdoblje političkog dogovora, obnove i, što je najvažnije, pomirenja, naglašava važnu činjenicu da ljudi ove izuzetne zemlje mogu živjeti u miru i zajedno graditi svoju budućnost. To pokazuje da, usprkos svim teškoćama, ne postoje nepomirljive razlike koje se ne mogu riješiti kroz dijalog i međusobni kompromis”.

Ivancov je zatim dodao: “Daytonski mirovni sporazum ostaje osnova za daljnji uspješan opstanak Bosne i Hercegovine. Prije 25 godina Ruska Federacija svjedočila je potpisivanju Daytonskog sporazuma. Danas ostajemo privrženi njegovoj dosljednoj provedbi. Kao jedan od jamaca, zalažemo se za striktno poštivanje načela međunarodnog prava, koji čine njegovu bit. Sve eventualne promjene tog dokumenta moguće su samo na temelju konsenzusa tri konstitutivna naroda i oba entiteta. Sigurni smo da se pred ovom zemljom i njenim građanima nalazi mirna i prosperitetna budućnost i spremni smo nastaviti raditi na tom cilju, zajedno sa našim partnerima”.

Hrvatski narod i srpski narod u BiH, nesumnjivo, ovu su izjavu ruskog diplomata, dočekali kao „melem za uši“. U poplavi najgorih predviđanja, osuda i besprimjernog vrijeđanja što ih doživljavaju njihova legalno izabrana politička vodstva, a time i konstitutivni narodi koji su za njih glasali, stajalište ruske diplomacije doima se – opravdano ili ne – kao jedina „svijetla točka“ u mračnoj perspektivi koja im se nudi s druge strane multipolarnog svijeta.

U tom smislu, opaska ruskog veleposlanika da je njegova država „spremna nastaviti raditi“ na izgradnji mirne i prosperitetne budućnosti BiH: „…na temelju konsenzusa tri konstitutivna naroda i oba entiteta“, čini se dobrom polaznom točkom za svrsishodno uključivanje Moskve u razrješenje „terminalne“ političke krize u Bosni i Hercegovini. Ipak, u svjetlu ljetošnje polemike, koja je zaiskrila između Washingtona i Moskve, nakon što je ruska diplomacija izrazila nezadovoljstvo jednostranim „nametanjem“ Bosni i Hercegovini članstva u NATO-u, a američki Senat to odmah ocijenio kao neprihvatljivo uplitanje Moskve „u unutrašnju politiku i suverene odluke vlade BiH“, postaje jasno kako politički konsenzus triju konstitutivnih naroda teško može biti postignut bez jedne šire međunarodne inicijative tj. konferencije na kojoj bi, osim SAD, EU i Turske, obvezno sudjelovala i Ruska Federacija, ali i najviši predstavnici Republike Hrvatske i Republike Srbije te, dakako, tri člana Predsjedništva BiH ali, pod uvjetom – da to budu autentični predstavnici svojih konstitutivnih naroda. Ako bi se na toj konferenciji, osim konsenzusa o unutrašnjem uređenju države, tj. ravnopravnim političkim i teritorijalnim rješenjima za sva tri konstitutivna naroda, uspio usuglasiti i međunarodni status Bosne i Hercegovine, po uzoru na ustavnu odluku austrijskog Parlamenta iz 1955. godine o „trajnoj neutralnosti“ zemlje, ili na temelju titovskog modela „zero:zero“, tj. „nesvrstanosti i aktivne, miroljubive koegzistencije“, kao buduće vanjske politike BiH – bio bi postignut golemi uspjeh. To bi, možda, bio i najprimjereniji način, da na najprimjerenijem mjestu – nova Bidenova administracija i EU u praksi dokažu kako „izvozom demokracije“ ne pokušavaju samo širiti svoju političku i gospodarsku alijansu i vojno-obrambeni savez, nego se istinski vraćaju multilateralizmu, međunarodnoj suradnji i mirnom prevladavanju barem jednog u nizu „kriznih žarišta“ u svijetu. Dr.sc. Darko Bekić/Geopolitika.info

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić