Svaki ozbiljan apologetski rad prije ili poslije doći će u susret s mišlju sv. Tome Akvinskoga, anđeoskog naučitelja, koji na neki način objedinjuje nauk svih otaca i naučitelja prije i poslije njega[1]. A kako bismo bili u stanju razumjeti misli i izričaje sv. Tome, nužno je biti upoznat s osnovama skolastičke filozofije i terminologijom koja iz nje proizlazi. U tu svrhu odlučili smo objaviti prijevod ovog kratkog članka koji na sažet način iznosi osnove skolastičke filozofije.

Za dublje proučavanje skolastičke misli i filozofije, čitatelji koji barataju engleskim jezikom upućeni su na daljnju literaturu[2]. U prevođenju ovog teksta korišten je i Rječnik filozofskih pojmova A. Mišića[3].

Slijedi prijevod izvornog članka.

Uvod

Filozofija sv. Tome Akvinskog čudo je srednjeg vijeka i dragulj u kruni katoličke skolastike. Ipak, Akvinčeva filozofija na puno načina predstavlja vrhunac 1600 godina grčke filozofije. Najviše zahvaljujući kršćanskim filozofima toga vremena, Aristotelova filozofija ponovo je otkrivena za vrijeme Srednjeg vijeka, nakon što je od pada Rimskog carstva bila zagubljena gotovo 1200 godina. Aristotelova filozofija dala je sv. Tomi Akvinskom i njegovim suvremenicima alat potreban da dokažu razumnost i racionalno utemeljene katoličke vjere. Ovaj jedinstveni spoj poganske filozofije (Aristotelova filozofija) i objavljene mudrosti (Sveto pismo i nauk Crkve) naziva se skolastička filozofija. Najpoznatiji skolastički filozofski rad je Summa Theologica, rasprava u pet tomova, sv. Tome Akvinskoga. U tom radu, Akvinac koristi nauk Crkve kao odskočnu dasku u istraživanju najdubljih pitanja filozofije.

Aristotelova definicija naravi bića i materije

Budući da se skolastička filozofija oslanja na mnoge principe Aristotelove filozofije, prije nego krenemo studirati skolastičke radove kao što je Summa Theologica, nužno je upoznati aristotelovske principe. Možda najvažniji među njima su pojam bića i razumijevanje onoga od čega se stvari sastoje. U suvremenom načinu razmišljanja odgovor na pitanje kao što je “koja je narav stvari?”, čini se jednostavnim. Od malena smo naučeni da se sve stvari sastoje od atoma, i da su atomi građevne jedinice materije. Suvremeno znanstveno naučavanje drži da je narav čovjeka strogo materijalna: čovjek nije ništa drugo doli materije (koja se sastoji od atoma) i energije. Kako nam znanost može pokazati da atomi zaista postoje (možemo ih vidjeti u elektronskim mikroskopima), i da se sastojimo od molekula na bazi ugljika, vode i elektrolita, čini se razumnim zaključiti da smo samo nakupina atoma i energije. Aristotel, međutim, nije slijedio ovaj način mišljenja. Iako su neki od njegovih suvremenika vjerovali da je konačni temelj bića atomistički, Aristotel je smatrao da je pogrešno reći da je biće definirano samo sumom njegovih dijelova. Razlog zbog kojeg je atomistička teorija pogrešna je u tome da supstancijalna forma materije ili bića ne može biti locirana ni u jednom dijelu supstancije (kao što su atomi, subatomske čestice, kvarkovi, itd.). Naprotiv, dijelovi kao što su atomi pridijevaju se već postojećoj supstanciji. Drugim riječima, nešto mora biti temelj materijalnih stvari, i jednostavna dioba materije u sve manje i manje čestice ne omogućuje nam definirati narav materijalne stvari.

Prema tome, ako želimo razumjeti što stvar jest u filozofskom smislu, moramo ju definirati kao cjelinu prije nego joj pridjenemo dijelove i kvantitetu. Aristotel je smatrao da kada postavimo pitanje “od čega se stvar sastoji?” ili “koja je narav bića ili stvari?”, odgovor leži u supstanciji te stvari. Supstancija je filozofski pojam koji je definiran kao primarno načelo bitka. Sve stvari se sastoje od supstancije. Temelj stvarnosti dakle leži u supstancijama. Atomi i druge čestice su stvarne, ali one su ipak samo dio cjeline. To je razlog zbog kojeg supstancija nije imaginarni, već racionalni pojam. To znači da u našoj mašti ne možemo zamisliti što je supstancija; kako bismo ju razumjeli, moramo se osloniti na razum i logiku.

Kao dodatak primarnom načelu bitka, supstanciji, sve stvari imaju sekundarna načela bitka, koje nazivamo akcidenti. Akcidenti su one stvari koji nam omogućavaju da zamislimo biće ili stvar. Akcidenti su usko povezani u supstanciji i daju joj fizikalna svojstva. Aristotel je definirao deset kategorija bitka koje nam omogućuju da odgovorimo na pitanje “od čega se biće ili stvar sastoji?”.
Deset kategorija bitka

1. Supstancija – supstancija je primarno načelo bitka i ona definira što biće jest. Supstancija je temelj stvarnosti i ne može biti zamišljena u umu bez da se istovremeno ne zamisle akcidenti koji su vezani za supstanciju.

Ostale kategorije bitka su akcidenti: sekundarna načela bitka.

2. Kvantiteta – kvantiteta (kolikoća) nam omogućuje definirati dijelove u supstanciji. Na primjer, mačka ima dva uha, dva oka i mnoštvo atoma u genetskom materijalu.
3. Kvaliteta – kvaliteta (kakvoća) je opisni pojam kao npr. mekoća ili smeđe oči u mačke.
4. Relacija – relacija (odnos) određuje relativno stanje između dva predmeta. Na primjer, da mačka A ima istu boju kao mačka B.
5. Akcija – akcija (djelovanje) subjekta je također akcident. Akcija ne znači nužno gibanje ili promjenu. Npr., “mačka mirno sjedi” je valjani akcijski akcident mačke.
6. Pasija – U filozofskom smislu pasija (trpnja) je definirana kao promjena. Na primjer, možemo reći da je proces starenja mačke pasija.
7. Lokacija – Lokacija (mjesto) je također akcident. Na primjer, možemo reći da je akcident mačke da sjedi na naslonu kauča.
8. Položaj – Položaj određuje prostornu orijentaciju subjekta. Npr., možemo reći da mačka sjedi sa sve četiri noge na podu i da joj se rep miče.
9. Temporalnost – Temporalnost (vrijeme) je pridjeljivanje vremena subjektu. Na primjer, mačka je stara sedam godina.
10. Stanje – Stanje (posjedovanje) označava promjenu u subjektu koje nam omogućuje da ga identificiramo u odnosu na druge subjekte. Npr., mačka trenutno ima oba oka sklopljena i tone u san.

Možemo jasno vidjeti da su devet od deset stanja bitka akcidenti. Ipak samo primarno načelo bitka, njegova supstancija, definira biće ili predmet. Na primjer, možemo reći da je duljina kose predsjednika Busha kvantitativni akcident. Ako bismo mu skratili kosu došlo bi do promjene u njegovoj akcidentalnoj kvaliteti (duljina njegove kose), ali on bi i dalje bio predsjednik Bush zato jer mu supstancija nije promijenjena. Trebamo također primijetiti da akcidenti ne postoje neovisno od supstancije, već su oni vezani u supstanciji. Duljina nečije kose ne postoji neovisno od osobe. Nije dakle moguće zamisliti ni jednu supstanciju bez akcidenata koji su u njoj vezani, niti ijedan akcident ne može postojati neovisno od supstancije.
Potencijalnost i aktualnost

Koncept potencijalnosti (mogućnosti) i aktualnosti (zbiljnosti) ključan je za skolastičku filozofiju. Aktualnost i potencijalnost su suprotnosti koje opisuju stanje supstancije. Aktualnost opisuje egzaktni oblik, stanje, položaj i ostatak od deset kategorija bitka primjenjive na neki predmet. Na primjeru mačke, možemo reći da kategorije bitka kao što je položaj, lokacija, kvalitativna svojstva, kvantitativna svojstva, itd. aktualiziraju mačku. Drugim riječima, mačka je aktualna (zbiljna) jednostavno zato što postoji. Međutim, mačka ne posjeduje samo aktualnost, već i potencijalnost. Mačka je kadra promijeniti bilo koji od svojih akcidenata jednostavno se pomičući, linjajući se, stareći; pa čak i promijeniti svoju supstanciju (kao kada se npr. živa mačka promijeni u lešinu nakon smrti). U ovom smislu, kažemo da mačka ima potencijal (mogućnost) promjene. Sve materijalne stvari imaju i aktualnost i potencijalnost jednostavno zato jer su sposobni za promjenu.

Razlog zbog kojeg je koncept potencijalnosti i aktualnosti važan za skolastičku filozofiju je zbog toga što je on središnji stup kozmološkog dokaza za postojanje Boga koji je iznio sv. Toma Akvinski. Stoga je razumijevanje aristotelovskih koncepata potencijalnosti i aktualnosti nužno za skolastike i kršćanske filozofe.
Primordijalna materija i supstancijalna forma

Sada kada smo razumjeli razliku između supstancije i akcidenta, kao i deset kategorija bitka, možemo otići dalje u razumijevanju toga što supstancija zaista jest. Aristotel je smatrao da se supstancija sastoji od primordijalne materije i forme. Primordijalna materija [grč. hyle, nap. prev.] nije isto što i fizikalna materija (ona za koju mislimo da je sastavljena od atoma), već o njoj moramo razmišljati u terminima potencijalnosti i aktualnosti. Primordijalna materija nije ništa drugo nego čista potencijalnost. Ona je temeljna supstancijalna stvarnost svih stvari i kao takva ima potencijal postati bilo što. Primordijalna materija (budući je supstancijalna) nema nikakvu fizičku pojavnost, kvalitetu ili kvantitetu. Primordijalna materija ne može se zamisliti čak ni odvojeno od forme. Forma je ono što primordijalnoj materiji omogućuje da postane supstancija. Npr., za sve elemente periodnog sustava (kao što su željezo, zlato, srebro, živa, itd.) možemo misliti da su sačinjeni od primordijalne materije. Ono što razlikuje elemente jedne od drugih jest njihova forma. Srebro i zlato sačinjeni su od iste primordijalne materije, ali imaju različitu formu. Forma i primordijalna materija čine supstanciju svakog predmet, a u supstanciji tog predmeta vezani su akcidenti koji supstanciji daju fizikalni značaj.
Supstancijalna promjena i akcidentalna promjena

Već smo naučili da se akcidenti bilo kojeg predmeta mogu promijeniti. Akcidentalna promjena ove vrste ne mijenja supstanciju predmeta. Ako mačka promijeni svoj položaj akcident lokacije će se promijeniti, ali ona još uvijek ostaje mačka. Promjena akcidenta neće uzrokovati to da mačka postane nešto drugo.

Međutim, mogu postojati i promjene u supstanciji predmeta. Ako se forma predmeta promijeni, onda se će isto tako promijeniti i supstancija predmeta. Na primjer, ako bi mačka skočila s litice i sunovratila se 20 metara niže te tako uginula, doživjela bi i akcidentalnu promjenu (zbog promjene položaja i lokacije) i supstancijalnu promjenu (uzrokovanu smrću mačke). Ne možemo više mačku zvati živom životinjom: umjesto toga, ona se supstancijalno promijenila u lešinu. Slična stvar događa se i u kemijskim reakcijama. Ako se supstancija kao što je željezo kombinira sa kisikom, željezo će postati željezni oksid (rđa). Promjena od željeza u rđu uključuje supstancijalnu promjenu u formi željeza. Proces oksidacije čini promjenu u supstanciji željeza tako da ono postane nešto novo.
Kritike

Jedna od kritika spram Aristotelovog jedinstvenog gledanja na svijet možda dolazi iz činjenice da moderna znanost, kako se čini, gleda na svijet na supstancijalno drugačiji način. Netko može reći da na primjeru mačke njezin DNA sadrži stvarnu narav mačke, a ne neka čudna ideja kao što je supstancija. Drugim riječima, dijelovi određuju cjelinu. Međutim, ovaj pogled, mehanicistički materijalizam, je fundamentalno manjkav. Ako bismo se pozvali na DNA kao fundamentalnu stvarnost mačke (kao da je DNA građevna jedinica mačke) opet bismo trebali objasniti dijelove DNA molekule. Kako bismo inače objasnili što su ti dijelovi ako je DNA primarna građevna jedinica mačke? Mehanicistički materijalist bi se tada vjerojatno pozvao na atom kao primarnu građevnu jedinicu DNA molekule, pa tako i mačke. Naravno, atomi se sastoje od subatomskih čestica, koji zahtijevaju objašnjenje. Ove čestice također se sastoje od subčestica, i tako dalje… Konačno, materijalist mora doći do neke čestice koja je fundamentalna stvarnost mačke; onu stvar koja čini mačku stvarnom. Međutim, čak i kada bi se ovaj subatomski lanac uspio zaustaviti na jednoj čestici (kao npr. čista energija ili superstruna), opet bi trebao objasniti odakle ta čestica dobiva svoju “stvarnost”. U tom slučaju, materijalist bi naprosto priznao da ta čestica (nazovimo je za sada superstruna) naprosto jest stvarna; ona ne objašnjava samu sebe i mora biti potpuno jednostavna stvarnost. Ako bi to učinio, tada bi se složio s Aristotelom. Zašto? Zbog toga što se materijalist složio da je superstruna fundamentalna stvarnost. Superstruna ima svoju masu, kvalitetu (kao što je svjetlina ili tekstura), kvantitetu i vjerojatno ostala načela bitka koje aristotelovski mislioci nazivaju akcidentima. Materijalist se mora složiti da fundamentalna čestica (superstruna) ima akcidente – odakle inače dolazi kvantiteta, kvaliteteta, položaj itd. u mačke? Ako materijalist pristane na činjenicu da je superstruna fundamentalna stvarnost s akcidentalnim kvalitetetama, onda je on upravo definirao aristotelovski predmet. Njegov predmet ima supstanciju (primarno načelo bitka koji fundamentalno naprosto jest), vezanu s akcidentima (sekundarno načelo bitka koji supstanciji daju vidljive karakteristike). Na kraju, materijalist bi bio prisiljen prihvatiti stvarnost supstancije i akcidenta povrh filozofije beskrajne strune ili mehanicističkog materijalizma. Isto tako bismo jednostavno mogli reći da mačka naprosto jest jednostavna supstancija vezana uz akcidente koji su djeljivi na dijelove (DNA, proteini, atomi, kvarkovi, superstrune, itd.). Mačka je definirana kao cjelina, a ne kao suma dijelova. Mačka se fundamentalno sastoji od primordijalne materije s formom mačke. Dijelovi (kao što su DNA i njezini konstitutivni atomi) su također “mačkasti” budući da se forma mačke nalazi u svakom dijelu mačke. Supstancija mačke određuje da dijelovi budu ono što jesu. Pojedini atom izdvojen iz forme mačke je supstancijalno različit od onog koji se nalazi u mački, zato jer je supstancija atoma atomska, dok je atom u mački samo dio cjeline – stoga je njegova supstancija ona od mačke. Zaključno, cjelina mora biti definirana prije nego što joj se mogu pridijeliti dijelovi.

Dat ću čitatelju još jedan primjer: razliku između mehanicističko-materijalističkog i skolastičkog pogleda na materiju. Zasigurno, svatko od nas je od znanosti naučio da se atom gotovo u potpunosti sastoji od praznog prostora: u atomu se nalazi vrlo malo materijala (protoni, neutroni i elektroni). Zaista, masa atoma sastoji se od jezgre i većina atoma je prazni prostor s električnim nabojima (elektronima) koji kruže oko jezgre. Materijalist će često ukazati na to da se čvrsti predmet kao npr. stol gotovo u potpunosti sastoji od praznog prostora zbog razmaka masenih čestica u atomu. Pitanje koje ostaje neriješeno je zašto se stol čini kvalitativno čvrst (ima boju, težinu, čvrstoću) ako se sastoji samo od praznog prostora sa relativno sitnim subatomskim česticama? Kvaliteta stola ne može doći jednostavno od kvalitete dijelova. To nam pak sugerira da je stol esencijalno primordijalna materija i forma, koji ima sekundarna svojstva kvalitete i kvantitete.
Zaključak

Aristotelova filozofija je duboko ukorijenjena u radove skolastičkih filozofa. Ideja supstancije i akcidenta čini temelj kršćanskog metafizičkog razumijevanja svijeta. Sv. Toma Akvinski i njegovi suvremenici koristili su Aristotelovu metafiziku kako bi istražili sve od naravi čovjeka pa do naravi Boga. Osim toga, Aristotelove ideje aktualnosti i potencijalnosti utisnute su u skolastičko razumijevanje uzročnosti i stvaranja svemira. Čini se dakle da skolastici puno toga duguju Aristotelu. Upravo su od njega filozofi zaista naučili tražiti mudrost u intelektu, a ne u mašti, te tražiti znanje u razumu bez ograničavanja na osjetilni svijet.

S. M. Miranda

S engleskog preveo: Lucas Ioannes ([email protected])

[1] ,,Među svim skolastičkim učiteljima kao prvak i učitelj najviše se odlikuje Toma Akvinski koji je, kao što je to primijetio Cajetan, stare “svete učitelje najvećma poštivao, te je stoga na neki način stekao sav njihov razum”. Njihovo učenje je kao razasute udove nekog tijela Toma sabrao i okupio u jedno, rasporedio u divan red, te ga je velikim dodacima tako povećao, da se zasluženo i s pravom smatra jedinstvenom obranom i dikom Katoličke crkve (…) Zato dok mi izjavljujemo, da treba sa spremnom i zahvalnom dušom primiti što je pametno rečeno, štogod je netko pronašao ili domislio, sve vas dakle dodatno opominjemo, da za obranu i čast katoličke vjere, na dobro društva i napredak svih znanosti, obnovite i najviše širite zlatnu mudrost sv. Tome. Kažemo mudrost sv. Tome: ako su naime skolastički učitelji nešto ili istraživali prevelikom sitničavošću, ili manje promišljeno učili, ako je nešto postalo manje u skladu s istraženom znanošću kasnijih vjekova, ili konačno na bilo koji način manje vjerojatno, nikako nam nije namjera da to u naše vrijeme predlažemo da treba slijediti.’’  (Iz enciklike Aeterni Patris pape Lava XIII; DH 3139-3140)[2] Richard Percival Phillips, Modern Thomistic Philosophy; 1st vol.: http://archive.org/details/modernthomisticp01phil ; 2nd vol.: http://babel.hathitrust.org/cgi/pt?id=uc1.b4462642 ;
Michael Shallo, Lessons in Scholastic Philosphy;  http://archive.org/details/lessonsinschola00shalgoog ;
Reginald Garrigou-Lagrange O.P., Reality:A Synthesis of Thomistic Thought;   http://www.ewtn.com/library/theology/reality.htm[3] Anto Mišić, Rječnik filozofskih pojmova, Verbum, 2000.