Plamen rata, nasilja i terora bukti diljem svijeta na ovaj Uskrs 2024. Dok Rusija napada ukrajinske gradove svojim hipersoničnim projektilima, napad pogađa srce Moskve: odgovornost za masakr preuzima ISIS i on se konzumira s istom gnusnošću kojom je Hamas napao državu Izrael 7. listopada – donosi Rorate Caeli.

Europa, zahvaćena ratom na svojim granicama, na Europskom vijeću od 20. do 21. ožujka u Bruxellesu otkriva svoju nesposobnost da se naoruža da bi se obranila. Talijanski ministar obrane Guido Crosetto, na pitanje novinara Nicole Porra, priznaje da bi Italija, suočena s napadom poput onog na Ukrajinu, odmah kapitulirala (“Četvrta republika”, 25. ožujka 2024.).

Problem nije u nedostatku ljudstva i oružja, nego u psihičkoj razoružanosti Zapada, gdje više nema mjesta žrtvama. Veliki španjolski mislilac Juan Donoso Cortés (1809.-1853.) ustvrdio je da će ruski čas kucnuti kada socijalizam ugasi patriotizam u srcima Europljana (Obraćanje Cortesu 30. siječnja 1850., u Obras completas, sv. II, Bac, Madrid 1970. , str. 461-462). Domoljublje, objašnjava sveti Toma Akvinski, pretpostavlja pietas, moralnu vrlinu koja ujedinjuje ljubav prema domovini s ljubavlju prema roditeljima (Summa Theologica, II-II, q. 101, a. 3). Pietas, koji je prije kršćanske vrline bio rimska vrlina, osjećaj je sada izgubljen u “okrutnom i neljudskom” društvu (Benedikt XVI., Enciklika Spe Salvi, 30. studenog 2007.), koje iz sebičnosti ubija svoju djecu.

ROBERTO DE MATTEI: FATIMSKA PORUKA, INTERPRETATIVNI KLJUČ ZA NAŠE VRIJEME

Francuski predsjednik Emmanuel Macron 27. veljače 2024. predložio je slanje NATO vojnika u Ukrajinu. Ali Macron je isti šef države koji je kao “univerzalnu poruku” predstavio konstitucionalizaciju pobačaja, koju je 4. ožujka odobrio parlament njegove zemlje. Uskraćivanjem prava na nevin život padaju sva moralna načela, a trijumfira sebičnost i relativizam. Tko bi se i u ime kojih vrijednosti suočio s Dagestancima, Kazahstancima, Burjatima, koji bi s kavkaskih planina i stepa azijske Rusije trebali provaliti u Europu da od nje naprave osvojenu zemlju?

Većina europskih političkih čelnika ogradila se od Macronovih riječi rekavši da riskiraju izazivanje nuklearnog rata. No, nitko se ne sjeća da postoji nešto gore od nuklearne katastrofe, a to je grijeh, kršenje Božjeg zakona, pravi uzrok svih pojedinačnih i kolektivnih nesreća čovječanstva. Kada je ovaj prijestup javan i proglašen kao pravo, neizbježno navlači Božju kaznu na sebe. Ne približava nuklearni pokolj prijedlog slanja vojnika u Ukrajinu, nego proglašenje zakona, u Francuskoj i Europi, koji u korijenu uništavaju načela prirodnog i kršćanskog poretka.

U istom mjesecu ožujku 2024. najpoznatiji ruski novinar Vladimir Solovjov u svom je talk showu raspravljao o tome koji francuski grad prvi napasti atomskom bombom. “Ne mogu se odlučiti između Pariza i Marseillea”, rekao je svojim milijunima gledatelja (“The Daily Sheet”, 23.-24. ožujka 2024.).

Riječi nisu djela, ali lakoća s kojom se, s veselom žestinom, evocira istrebljenje neprijateljskih gradova, utire put tim djelima. U Fatimi, 1917., Gospa je ukazala na Rusiju kao oruđe božanske kazne za grijehe ljudi, a u tajni La Salette, otkrivenoj Mélanie Calvat 1846., izrazila se ovim riječima: “Pariz će biti spaljen i Marseille će biti progutan; nekoliko velikih gradova bit će uzdrmano i progutano potresima, vjerovat će se da je sve izgubljeno, ništa se neće vidjeti osim ubojstava, ništa se neće čuti osim buke oružja i bogohuljenja” (Jacques Maritain, La Salette, urednik Michel Corteville, Angelicum University Press, Rim 2022., str. 514).

Roberto De Mattei: BOŽJI SUD U POVIJESTI

Gospa je plakala u La Salette i tražila pokoru u Fatimi. Ali riječi grijeha, pokore, kazne, besmisleno klize nad anesteziranom savjesti ljudi 21. stoljeća.

Dana 9. travnja 1939., na Uskrsnu nedjelju, šest mjeseci prije izbijanja Drugog svjetskog rata, Pio XII., koji je mjesec dana prije toga bio izabran za papu, preklinjao je svijet za Kristov mir: “Ne mir bez sukoba ili bez bitaka, ali mir zadobijen čudesnom borbom između života i smrti, mors et vita duello conflixere mirando (uskrsna sekvenca): mir plod pobjede stečen po cijenu krvi budući da je ‘krvlju svoga križa umirio nebo i zemlju’ (Kološanima, I, 20).”

“Ali, nažalost,” nastavio je Papa, “možda se ni na jedno vrijeme, kao na dane koje prolazimo, ne mogu primijeniti riječi proroka: ‘Vikali su mir, mir, ali nije bilo mira’ (Jeremija, VI, 14, VIII, 11). Jer ako okrenemo svoj pogled uokolo, kakav nam se tužan prizor prikazuje! Osjećaj nemira i nezadovoljstva raširen je u svijetu; čini se da zastrašujuća neravnoteža vlada u mnogim regijama, vjesnik većih zala; umove obuzima tjeskoba i užas kao da smo uoči gorih dana. Sve je to daleko od onog spokojnog i sigurnog ‘spokojstva u redu’ (sv. Augustin, De Civitate Dei, XIX, 13), koje sačinjava pravi mir.”

“Jedinstvena i nepokolebljiva osnova na kojoj počiva pravi mir”, upozorio je Pio XII. u svojoj uskrsnoj homiliji,” jest Bog. Bog je poznat, poštovan, poslušan. Umanjiti ili uništiti ovu poslušnost božanskom Stvoritelju isto je što i poremetiti ili potpuno poremetiti uništiti mir u pojedincima kao i u obiteljima; u nacijama kao i u cijelom svijetu.”

UKRAJINA I RUSIJA Roberto de Mattei: Gospa je u Fatimi objavila da će ‘razni narodi biti uništeni’

Kad izbije rat ili je pred vratima, mirotvorci nisu oni koji pozivaju na bezuvjetnu predaju da bi je postigli, već oni koji se sjećaju da nema mira bez pravde, nema pravde bez reda i da nema reda mogućeg vanjskog poštivanja prirodnog i božanskog zakona. Istinski mir je upravo ono što nedostaje suvremenom svijetu, uronjenom u stalni kaos, u gubitku onih vrhovnih referentnih načela ukorijenjenih u zakonu Evanđelja, čiji je čuvar Katolička Crkva, a Kristov namjesnik javni glas. No, afonija Svetoga Oca Franje, prema kojoj se u ove uskrsne dane s pobožnošću obraćaju vjernici diljem svijeta, čini se kao metafora grobne tišine koja obavija Crkvu.

Kalvarija je na Veliki petak bila uronjena u žalosnu tišinu koju su prekidale samo suhe zapovijedi rimskih vojnika, proklinjanja lopova i prigušeni plač pobožnih žena. Žrtva je trebala biti dovršena, a žrtva ponuđena na oltaru bila je nevino Janje, Čovjek-Bog koji je došao otkupiti grijehe ljudi.

Danas će žrtva žrtve biti prije svega krivo čovječanstvo koje odbija ekstremni poziv Neba na pokoru. Ipak, odlučujući su časovi povijesti oni iznenađujućih obrata: dobri razbojnik Dizma i satnik Longin javno su naviještali Kristovo božanstvo, dok su apostoli, osim sv. Ivana, bili u bijegu.

U ovoj ratnoj Pashi neka se nitko ne umišlja. Imajte suosjećanja s umirućim Zapadom. Na Kalvariji Isus, rođen kao Lux ex Oriente, usmjerio je pogled prema Zapadu, povjerivši mu veliko poslanje. “Ovo je”, objašnjava sveti Ivan Damascen, “nepisana predaja apostola: jer mnoge su stvari koje su nam prenijeli u nepisanom obliku” (Izlaganje vjere – De fide orthodoxa, Dominikanska studija, Bologna 2013., str. 603). Pravda i mir grle (Psalam 84) i uspostavljaju red pod Kristovim pogledom.

Dovoljno je da ovaj božanski pogled pun obećanja još uvijek počiva na umirućem Zapadu, pa da život ponovno poteče, da se tama razrijedi i da svane novi dan, koji Uskrs najavljuje: zora trijumfa Bezgrešnog Srca Marijina.

Roberto de Mattei/Rorate Caeli

Ovo je mjesto gdje je Isus navodno pokopan – a zatim uskrsnuo. Ali je li to prava grobnica? Kako znamo? Pa, 2016. je otvoren prvi put nakon tolikih stoljeća… piše na X profilu Culture Critic.

Grobnica izgleda ovako. Nalazi se unutar svetišta zvanog Edicule, u jeruzalemskoj crkvi Svetog groba. Prije nekoliko godina unutra je pronađeno nešto izvanredno…

Evanđelja kažu da je Krist bio pokopan u grobnici uklesanoj u stijenu koja je pripadala Josipu iz Arimateje, izvan jeruzalemskih zidina i blizu mjesta raspeća: Kalvarije.

U 4. stoljeću počeo se stvarati veliki interes za utvrđivanje lokacije i prikupljanje bilo kakvih Kristovih relikvija. Ni manje ni više nego Helena, majka cara Konstantina, vodila je ovu borbu.

Nekoliko godina ranije (Milanski edikt, 313 po. Kr) njezin je sin prihvatio i legalizirao kršćanstvo nakon što ga je nadahnula vizija gorućeg križa. Kršćanstvo je brzo postalo religija carstva…

U dobi od gotovo 80 godina Helena je krenula na svoje hodočašće u Svetu Zemlju i 325. godine nove ere pronašla mjesto koje odgovara biblijskom opisu. Bilo je to malo izvan starih gradskih zidina.

Ali netko je tamo stigao prvi: car Hadrian. 200 godina ranije ondje je sagradio hram kako bi potvrdio pogansku dominaciju – u pokušaju da iskorijeni utjecaj kršćanstva.

Helena je razorila taj hram i počela iskopavati ispod njega. Pronašla je grobnicu i grobni krevet izrezan iz vapnenačke špilje, prema povjesničaru Euzebiju. Legenda kaže da je pronašla i tri križa, od kojih je jedan Kristov…

Dakle, Konstantin je dao sagraditi crkvu nad grobom: Crkvu Svetog groba. Od tada smo pronašli ostatke te crkve i Hadrijanova hrama na današnjem mjestu.

No crkva je od tada imala burnu povijest. Potresali su je požari, potresi, poharali su je Perzijanci i potpuno uništio muslimanski kalif 1009. godine — i ponovno sagrađen u 11. stoljeću.

Ovim događajima i svim vremenom koje je prošlo, kako možemo znati da je sadašnja grobnica prava? Do 2016. godine, najraniji arheološki dokazi tamo datiraju iz križarskih ratova – dakle prije samo oko 1000 godina.

Pa, kaže se da je Isus bio položen na grobni krevet od vapnenca. Ali krevet unutar današnje crkve prekriven je mramornim oblogama od najmanje 1555., a vjerojatno i stoljećima ranije. Za sve to vrijeme nitko ga zapravo nije vidio.

Odnosno, sve do 2016. godine, kada je nekim istraživačima dopušteno da ga otvore (jer je edikula odavno trebala biti popravljena)…

Evo što su pronašli:

• Mramorna ploča s uklesanim križem
• Sloj žbuke ispod
• Krevet uklesan u izvorni zid od vapnenačke stijene

Znanstvenici su analizirali malter kako bi utvrdili kada je posljednji put bio izložen svjetlu.

Rezultat: 345. godine nove ere. Sigurno u vrijeme Konstantina.

S tim zapanjujućim otkrićem, mnogo smo sigurniji da je ovo mjesto koje je Constantine pronašao. Ostaje pitanje: jesu li Konstantinovi ljudi pronašli pravo mjesto?

Pa, prema izvještajima, kršćani koji su se ondje molili stoljećima prije Helenina dolaska toliko su vjerovali da je Hadrijanov hram mjesto da su je nagovorili da ga sruši, uz veliku cijenu.

I dok postoje konkurentska mjesta u Jeruzalemu, nijedno nema težinu povijesti iza sebe kao Crkva Svetog groba.

Tijekom restauracije, radnici su ostavili mali prozor u mramoru — hodočasnici mogu po prvi put zaviriti u vapnenac ispod. Zaviruju li u pravo grobno mjesto moglo bi zauvijek ostati tajna…

This is where Jesus is said to have been buried — and then resurrected.

But is it the real tomb? How do we know?

Well, in 2016 it was opened for the first time in centuries… (thread) pic.twitter.com/OsjicipkMZ

— Culture Critic (@Culture_Crit) March 31, 2024

Izložimo se pogledu Uskrsloga i otvorimo se novosti života. Dajmo se preobraziti ljubavlju i prigrlimo svoje bližnje. Ponašajmo se kao pobjednici i uzdignute glave koračajmo u susret početniku i dovršitelju naše vjere, Isusu Kristu – prenosi Domoljubni.hr

FOTO: TUZN // NADBISKUP KUTLEŠA PREDSLAVIO USKRSNU MISU NA KAPTOLU

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša je na Nedjelju Uskrsnuća Gospodnjega, 31. ožujka 2024., predvodio je svečano euharistijsko slavlje u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca, izvijestio je Tiskovini ured Zagrebačke nadbiskupije.

Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Kutleša čestitao je okupljenim vjernicima Uskrs, kazavši kako je Uskrs najveći blagdan, “temelj naše vjere. Sve što je govoreno i pričano, bez Uskrsa nema smisla.”

Na početku homilije nadbiskup Kutleša istaknuo je da “nas Uskrs neizostavno poziva da vidimo sebe i svijet u Kristu i živoga Krista među nama i u svijetu, kako bismo i mi Kristovski živjeli u odnosu prema drugima i svijetu. Poziva nas da podignemo glave i da se uspravimo iz stanja pognutosti pod teretom grijeha i smrti.”

“Nakon Uskrsa učenici su se okupljali oko prazna groba, da bi potom, osnaženi susretima s Uskrsnulim, primili poslanje. Mi već gotovo dvije tisuće godina ispovijedamo vjeru da je Krist živ i da je njegov grob prazan, ojačavamo se tijelom i krvlju Gospodinovim, ali smo prestali govoriti o sudu i grijehu”, kazao je Nadbiskup i dodao da “taj strah od čovjekovih najdubljih i posljednjih stvari govori da nismo stigli do zrelosti vjere, ali i o tome da nam prosvjetiteljsko „konačno odrastanje čovječanstva“ nije pomoglo da odrastemo u svojoj čovječnosti i odgovornosti. Živimo u kulturi koja, „na način dosad nepoznat čovječanstvu, isključuje Boga iz javne svijesti“ i sve snažnije očituje razorne posljedice takva isključenja.”

“Krist je svojom pobjedom nad smrću otklonio duboki jaz između čovjeka i njegova Stvoritelja, poništio je onu temeljnu odijeljenost od Boga koja je srasla s našom ljudskom naravi te nam je otvorio vrata u vječnost. Ta odijeljenost je onaj iskonski grijeh od kojega spašava vjera u Isusa Krista. Ona nas oslobađa za život. Isusu je stalo do našega života, a ne do naše smrti. Njegovo je uskrsnuće jamstvo života i to vječnoga, punine koju još nismo iskusili, ali koja nam je namijenjena”, naglasio je nadbiskup Kutleša.

Nadbiskup je kazao da kršćanska nada nije bijeg od ovozemaljskih stvarnost i nevolja, nego suočavanje s njima, pogledom usmjerenim k vječnosti te pozvao vjernike da upravo zbog toga uzdignu svoje glave. “Jako dobro znamo da i našim zemaljskim stvarnostima pristupamo vođeni različitim ciljevima. Ako nam je cilj bogatstvo i materijalna korist, nastojat ćemo iz svega izvući korist. Ako nam je cilj slava i moć, tada nećemo prezati ni pred čime kako bismo je stekli i očuvali. Ali ako nam je krajnji cilj Bog, koji drži ključeve Smrti i Podzemlja, odnosno naše konačne slobode, tada nas se i te kako tiče sve ono što je rekao i učinio za nas. Moramo mu dopustiti da razotkrije zlo u našim srcima i pouzdati se u njega jer je jedino ljubav iz koje je za nas podnio sramotnu smrt na križu sila koja nas drži na životu. Pozvani smo vjerovati da njegova krv čisti našu savjest od mrtvih djela kako bismo mogli služiti živome Bogu”, istaknuo je Nadbiskup.

“Na njegovu ljubav prema vama ne utječu vaši propusti ili pogreške. On je dao svoj život za tebe i u svojoj ljubavi prema tebi ne čeka da budeš savršen. Pogledaj njegove ruke raširene na križu i ‘pusti da te uvijek iznova spašava’. Hodaj s njim kao s prijateljem, primi ga u svoj život i dopusti mu da dijeli sve radosti i nade, probleme i borbe tvoje mladosti”, rekao je Nadbiskup ističući ovu poruku pape Franje mladima i dodao da središnja poruka Kristova uskrsnuća nije prazan grob, nego “živi Krist koji učenike poziva dalje od groba, na mjesta prvih susreta”.

Na kraju homilije Nadbiskup je kazao da su “učenici nakon drame razapinjanja morali iznova naučiti prepoznavati Kristovo lice. To više nije bilo moguće samo tjelesnim očima, nego ozdravljenim srcem. Nije bilo moguće graditi nove odnose samo na sjećanju na Isusa, na njegovim obećanjima koja su, tako je izgledalo, završila smrću. To je sjećanje moralo biti ozdravljeno stvarnošću novih odnosa koji su se rađali u zoru uskrsnuća.”

“Izložimo se pogledu Uskrsloga i otvorimo se novosti života. Dajmo se preobraziti ljubavlju i prigrlimo svoje bližnje. Ponašajmo se kao pobjednici i uzdignute glave koračajmo u susret početniku i dovršitelju naše vjere, Isusu Kristu”, zaključio je nadbiskup Kutleša.

U koncelebraciji s kanonicima Prvostolnog kaptola zagrebačkog: mons. Stjepanom Večkovićem, mons. Stjepanom Kožulom, mons. Ivanom Hrenom, mons. Ivanom Miklenićem, mons. Josipom Balobanom, mons. Jurjem Bateljom, mons. Zlatkom Korenom, preč. Alojzijem Hoblajem, prebendarom Prvostolne crkve zagrebačke preč. Denisom Barićem, pročelnikom Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK mons. Stjepanom Balobanom, rektorom Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa preč. Željkom Faltakom i nadbiskupskim tajnikom vlč. Andrijom Miličevićem.

Misnom slavlju prisustvovao je predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković s izaslanstvom.

Liturgijsko pjevanje predvodili su Koralisti zagrebačke katedrale, pod ravnanjem mo. Miroslava Martinjaka i uz orguljsku pratnju Nevena Kraljića, prenosi IKA.