Ako vam netko zabrani kretanje u vlastitoj državi u kojoj glasate i plaćate porez, onda je riječ o ataku na temeljno građansko pravo i slobodu. Naravno, takav je atak moguće opravdati ako je zabrana razmjerna opasnosti. To se može utvrditi zdravim razumom i/ili u sudskom procesu donosi na svom fb profilu dr.sc. Velimir Šonje.
Prvi slučaj (zdrav razum) je rat. Nitko pri zdravoj pameti neće puštati građane da slobodno šeću ratnom zonom. U vrijeme rata gotovo nitko ne propituje takve odluke, a ako se takav pojavi, sudski posao je lak: lako je uočiti razmjer (ravnotežu) restrikcija i opasnosti.
Iz sličnih razloga razumno je primjenjivati neke mjere koje malo utječu na živote građana, a imaju šansu značajno utjecati na zarazu (npr. distance, maske, higijena).
Drugi slučaj, kada nije lako uočiti razmjer restrikcija i opasnosti pa je nužna sudska intervencija, bio je proljetni lockdown. Ustavni suci su propitivali proljetne odluke Stožera, ali osim očigledno nerazumne odluke o zabrani rada trgovina nedjeljom, u zabranama kretanja nisu pronašli ništa problematično. Time su popločali put za novu zabranu kretanja koja nas čeka od srijede (post od 20.12.).
Prije nego što najavljena mjera zabrane kretanja dođe do Ustavnoga suda (a doći će), vratimo se zdravome razumu: koji bi uvjet trebao biti zadovoljen da bi zabrana kretanja između županija, makar u teoriji, mogla spriječiti širenje zaraze? Radi se o istom onom uvjetu zbog kojeg su se države proljetos zatvarale: ako se na području A zaraza strelovito širi, dok je na području B nema (ili je toliko slaba da postoji objektivna mogućnost da ju se mjerama suzbije), onda je, barem u teoriji, moguće braniti ideju da se A i B međusobno izoliraju i zatvore.
Međutim, ako je zaraza proširena i u A i u B, te ako je tempo širenja zaraze sličan u područjima A i B (kao što je slučaj među hrvatskim županijama), onda naknadna izolacija A od B nema nikakav (ili ima vrlo mali – nerazmjeran) učinak, jer oba područja imaju sinkroniziranu unutarnju dinamiku širenja zaraze.
Prema tome, čak i ako je određeni utjecaj mjere zabrana moguć, ne postoji razmjer između opasnosti i mjera. Zašto je onda mjera zabrane kretanja između županija donesena? Postoje četiri mogućnosti. Prvo, Stožer i Struka možda o djelovanju mjera znaju nešto što mi ne znamo. Ako je tako, bilo bi dobro da nas informiraju. Imamo pravo na to. Više o tome mogli ste pročitati u mojem današnjem Partibrejkeru, link je niže u komentarima.
Drugo, Stožer i Struka možda provode socijalni eksperiment. Ako je tako, bilo bi dobro da nas informiraju da je ta mjera eksperiment. Imamo pravo znati ako smo zamorci.
Treće, Stožer i Struka možda svjesno žele zaplašiti ljude, čineći to u najboljoj namjeri. Ako je tako, bilo bi dobro da nas informiraju o tome. Imamo pravo na tu informaciju, da nas zastrašuju čineći to za naše dobro (možda ćemo onda prihvatiti zastrašivanje?).
Četvrto, Stožer i Struka možda se panično boje novog soja virusa iz Engleske (recimo da su tajnim kanalima saznali da je opak), ali ne žele njime plašiti ljude nego ovako, potiho, zaoštravaju restrikcije. Ako je tako, bilo bi dobro da nas informiraju o tome, te objasne zašto onda nisu zatvorili vanjske granice države kada je to jedina, u teoriji, učinkovita mjera kontrole novog (soja) virusa koji još nije stigao, dok zabrana kretanja unutar zemlje s time nema nikakve veze?
Mislim da će i sudskim procesima uvijek biti prihvatljive one mjere koje barem „u teoriji“ mogu suzbiti epidemiju i čija se očekivana snaga može pokazati razmjernom opasnosti. Kao što sam objasnio u donjem tekstu koji je linkan u komentaru, uopće ne očekujem čvrste empirijske dokaze u korist učinkovitosti nekih mjera. Smatram dovoljnim ako možemo konstruirati neku razumnu teoriju da bi mjera mogla imati snažan učinak i biti razmjerna, i zbog toga sam većinu mjera prihvaćao i sam primjenjivao, te i javno govorio da su (neke) mjere razumne.
Zabrana kretanja između županija u ovoj fazi pandemije po mome mišljenju sušta je suprotnost tome. S jedne strane upitni efekti, a s druge strane težak atak na temeljne građanske slobode i funkcioniranje društva.
Saborski zastupnici se vrlo slabo bave ovom problematikom, a vladajuća većina ima zadatak slijepo slijediti odluke Stožera i Vlade. Stoga se ne možemo osloniti na Sabor niti na Ustavni sud kod kojeg se političke odluke razmatraju benevolentno s obzirom na politički background dijela sudaca. Jedino što nam kao građanima preostaje je senzibilirati javnost i medije za ovaj problem. To je jedini preostali filter za propitivanje jesu li iznesene teze točne, a ako jesu, za njihovo komuniciranje prema nadležnima ne bi li i oni sami propitali svoje odluke. Ili nam ih bolje objasnili. Već i to bi samo po sebi bio veliki napredak, čak i ako nemam pravo.
Fb/dr. Velimir Šonje