Pali Krist Otkupitelj pred papom Franjom, što to znači? Predznaci i navodni tajanstveni znakovi.

Zasigurno nepredviđena anomalija koja je neizbježno postavljena pored drugih znakova koji su se dogodili posljednjih godina koincidirajući s velikim promjenama u Vatikanu (Franco Giansoldati,
Il Messagero)

Na dan Uskrsa, tijekom mise u Vatikanu, nalet vjetra jači od ostalih prouzročio je da se drevna ikona Krista Otkupitelja u dvorištu prema bazilici svetog Petra sruši na zemlju. Dvoje poslužitelja odmah su intervenirali kako bi vratili tešku potporu koja se srušila samo nekoliko metara od pape tijekom uskršnje ceremonije. Nenormalna i zanimljiva epizoda na kojoj su se mnogi zadržali pokušavajući prepoznati poruke, kao da bi ta činjenica mogla biti nebeski znak, sposoban razotkriti buduće događaje.

Zasigurno nepredviđena anomalija koja je neizbježno postavljena pored drugih znakova koji su se dogodili posljednjih godina koincidirajući s velikim promjenama u Vatikanu. Primjerice, poznata munja koja je 2013. pogodila veliki željezni križ koji se nalazi na vrhu Svetog Petra, baš na dan kada se tadašnji pontifik Benedikt XVI. odrekao Petrovog prijestolja kako bi se povukao u privatni život na Vatikanskom brežuljku. Bila je veljača, padala je kiša, a jeziva slika koju je fotograf Anse snimio olujnog dana odmah je obišla svijet simbolizirajući povijesni, gotovo apokaliptični trenutak, za mnoge proročanski.

Na popisu znakovitih slika uhvaćenih objektivima fotoreportera, ali i mobitelima običnih vjernika ima i onih prilično zanimljivih koje, gledane retrospektivno, s vremenskom distancom, zapravo kao da upozoravaju na nadolazeće radikalne promjene ili važne tranzicije. . Tijekom konklave na vatikanskom trgu – na primjer – viđena je nikad prije viđena osoba, odjevena u franjevački habit, sva pohabana, bosa, kako luta kroz gomilu. Čovjek je nepomično stajao moleći pod hladnom kišom tih dana.

Zatim, kratko vrijeme kasnije, tijekom Angelusa je pušten golub mira kojeg su vrana i galeb u letu odmah napali i smrtno ranili. I opet. Tijekom svečane mise na trgu jedan od kurijskih kardinala pao je sa stolice i završio na tlu, postavši simbol kurije koja će Bergogliovim drakonskim postupkom ubrzo biti izokrenuta. U to je vrijeme pripremao reformu kako bi dao novu strukturu i obnovio pravila aparatu, izbrisao stare svjetovne privilegije i vratio mnoge običaje na nulu. Snažan potez koji je imao ogromnu reakciju preko Tibera.

I opet: golubovi koji su pušteni tijekom papinog putovanja u Armeniju na turskoj granici. Ptice su se neobjašnjivo vratile. Franjo je bio u srednjovjekovnom samostanu Khor Virap, zajedno s armenskim patrijarhom Karekinom II. Na iznenađenje prisutnih, ptice su napredovale kroz zrak nekoliko metara, kružile i onda se neobjašnjivo vratile. Nisu htjeli čuti za prelazak granice. Mir s Turskom i Azerbajdžancima nikada neće doći; dapače, već tada su se pripremala ratna događanja. Zatim je na red došlo iznenadno urušavanje krova Tesarske crkve u blizini Kaptola, sakralne građevine povjerene isusovcima i posvećene svetom Josipu koji je zaštitnik Crkve. Na sreću, katastrofalni kolaps nije odnio živote, no pitanja o metafizičkom značaju ni tom prilikom nisu dugo čekala.

SPROVODI

Prije toga, tijekom prethodnih pontifikata, dvije su epizode dale stanku za razmišljanje.

Prvi se dogodio tijekom sprovoda Ivana Pavla II. Crkva je izlazila iz vrlo dugog pontifikata koji je trajao više od 20 godina. Na trgu je na grubi drveni lijes bilo postavljeno teško Evanđelje, koje se odjednom, zbog naleta vjetra, otvorilo i činilo se kao da vjetar okreće stranice kao da govori da će duh Riječi nastaviti letjeti i putovati izvan vremena i prostora, šireći se na četiri vjetra. Ubrzo nakon toga, nakon što je Joseph Ratzinger izabran, tijekom prvog planiranog putovanja (Svjetski dan mladih u Kölnu, Njemačka) svjedoci se prisjećaju jezivog znaka. Drveni križ Svjetskog dana mladih koji je bio trajno pričvršćen na teglenicu koja je plovila niz Rajnu s novim papom i nekoliko mladih ljudi doslovno je prepolovljen naletom vjetra.

Ovog puta, međutim, na tlu je završio Krist Otkupitelj sa drevne ikone. Na dan Uskrsa svih dana. Kakav bi to značaj mogao imati? U međuvremenu se puštaju na slobodu najbizarnije hipoteze. […].

izvor: Franco Giansoldati/Il Messagero | Rorate Caeli

Sada je dobro poznato da protagonisti pandemije nisu imali pouzdane podatke za svoje tvrdnje, a tamo gdje jesu, namjerno su ignorirani kako bi se po nalogu političara nametnulo obavezno maskiranje, karantena i cijepljenje na štetu milijuna nevinih ljudi. Takozvana “pandemija necijepljenih” bila je zlonamjerna i neutemeljena tvrdnja – prenosi QuoVadisEcclesia

Nažalost, Crkva je svojom svjetovnom popustljivošću pokazala svijetu koliko danas malo vjeruje u nadnaravnu snagu svojih sakramenata, a tim više vjeruje u dezinfekcijska sredstva te povlađuje političkim interesima. Apsurdi u crkvama kod pričesti nizali su se jedan za drugim po cijelome svijetu. Dovoljan je pogled na Internet da se u to uvjerite. Sada Papa nastavlja – na temelju čega zapravo? – izazvati osjećaj krivice kod katolika koji se nisu cijepili protiv COVID-a i koji ga u sve većem broju ni ne pomišljaju primiti u budućnosti. To je zato što su njegove brojne nuspojave sada dobro poznate. Istraživači u Japanu, Maleziji i na Filipinima nedavno su pozvali na svjetski prekid ovih eksperimentalnih cijepljenja mRNA, da spomenemo samo jedan od mnogih primjera. Iako su kritičari mjera, takozvani (COVID) idioti, bili u pravu – a dokazi se gomilaju diljem svijeta, dajući ovim cjepivima lošu ocjenu – Papa je i dalje uvjeren u njih i kritizira njihove protivnike.

Volio bih znati koji su se političari cijepili (usp. Novi Zeland), a koji nisu, te su nas – kao kad su nosili maske – zavaravali pred kamerama. Ovo je također dokumentirano. U svakom slučaju, upada u oči da je većina političara bila pošteđena teških nuspojava cjepiva (miokarditis, moždani udar, neuronske bolesti, tzv. turbo rak, imunodeficijencija itd.), dok su drugi umrli, teško se razboljeli ili zauvijek oštećeni i do danas ostaju bez ikakve značajne državne pomoći. Ne želim to nikome. Zato Papa ne bi trebao podvlačiti svoje stajalište u autobiografiju bez ikakve potrebe.

Koliko je samo vjernika umrlo zbog “zatvaranje dušobrižništva” bez pomoći sakramenata i bez posjeta! Ne mogu se zanemariti posljedice karantene za djecu, medicinski neopravdanog zatvaranja škola i cijepljenja mladih ljudi, te očigledne prekomjerne smrtnosti u cijelom svijetu nakon cijepljenja mRNA. Rezultati ove genske terapije su loši osim ako se s njom nije namjeravalo nešto drugo. U svakom slučaju, pandemija je bila planirana, formulacije i socijalni inženjering su bili pripremljeni i zapanjujuće jednoglasni. Pandemija bi se mogla modelirati i napuhavati po želji uz pomoć broja PCR testova kao i dosad neviđenog i apsurdnog načina prebrojavanja onih koji su umrli “sa” ili “od” COVID-a. S početkom rata u Ukrajini, to pitanje je skinuto sa stola, a pandemija je poražena. Vratila se sezonska gripa. Prethodnih godina odnijela je više života od takozvanog ”virusa ubojice” tijekom pandemije. Sve je to sada poznato i dokumentirano, ali očito ne u Vatikanu. A vidjet ćemo i čuti još toga u budućnosti.

Posljednjih desetljeća, autonomija pacijenata naširoko se propagirala u društvu kao prva zapovijed u svim medicinskim intervencijama. Uzdignut je do etičkog zlatnog standarda moderne medicine u obliku informiranog pristanka, ali je nemilosrdno ukinut tijekom pandemije. Potpomognuto samoubojstvo također se promoviralo pod izlikom autonomije pacijenta. “Moja utroba pripada meni”, pjevale su žene koje su desetljećima tražile pobačaj. Ali tijekom nedavne lažne pandemije, ova autonomija više nije postojala. A Crkva je bila u prvim redovima. Kršena su nam temeljna ustavna prava na totalitaran način i bez treptaja. Vidjeli smo kako se izrađuju planovi za logore za interniranje onih koji bi odbili pridružiti se većini. A papa? Bio je prvi koji je povrijedio građanske slobode svojih zaposlenika u vlastitoj državi i naredio zatvaranje crkvi. Bolno je to reći. I bilo je bolno gledati. Dehumanizirana i orkestrirana molitva u samoizolaciji- bez Božjeg naroda i kardinala na Trgu svetog Petra na Uskrs 2020., prvi Ne-uskrs, bazilika svetog Petra nedostupna javnosti, prazne škropionice za svetu vodu diljem svijeta, nisu bile, prema meni, očitovanja vjere Crkve.

I konačna napomena: sve veća banalizacija papinske komunikacije kroz formate kao što su intervjui, tweetovi, TV subotom navečer, i sada, po prvi put kroz autobiografiju, nije učinila ništa dobro, po mom mišljenju, ovoj službi. Povijest će o tome suditi. Ali i sada se već vidi.

Biskup Marian Eleganti

Izvor LifeSiteNews

U Lijepoj našoj sve sama kriza za krizom. Hajduk i Zoran Milanović su trenutno vodeći dvojac.

Naša prijateljica Desi šalje mi aktualni vic. Purger u nedjelju ujutro u Splitu ulazi u kafić, a konobar ga već s vrata upozorava: “Ovdje se danas ne govori o nogometu”. Purger upita: “Može li onda o seksu?” “O tome uvijek može”, složi se konobar. “Al’ smo vas sinoć naguzili”, nasmije se purger. Ovdje je potrebna napomena da Desi ne navija ni za Dinamo ni za Hajduk nego možda za “Olimpiju”.

Ona je, naime, Slovenka. Dakle, nije zlonamjerna. Hajduk svoju krizu može prebroditi ako pobijedi. Nogomet je sjajan šport jer uvijek ide dalje. Navijači su, barem u Lijepoj našoj, neizlječivi. Vidi se to i po paroli koja je lansirana od strane BBB-sa: “Najte kaj zameriti”. Još se samo športski neznalice pitaju “zašto je nogomet najpopularniji sport na svijetu?”

Međutim, s robusnim Zoranom to će ići malo teže. I političkom slijepcu je jasno kako se radi o protuustavnom maršu predsjednika države na parlamentarne izbore. Bilo je sličnih Zokija i u povijesti. Još je 1655. godine ondašnji “Zoki”, francuski kralj Luj XIV., izrekao skromnu i samozatajnu misao: “Država to sam ja”. Povijest mu je tu oprostila jer je imao samo 16. godina kad je to izrekao.

Gardist Josipa Broza Tita

Milanović je koju godinu stariji, ali bi mnogi i njemu mogli oprostiti, samo kad bi htjeli!? Međutim, on je iskusni vojnik. Gardist Josipa Broza Tita. Uz “rijeke pravde” možda nam se vrati i “bežanija” kroz sedam neprijateljskih ofanziva, bitka na Neretvi, spašavanje ranjenika itd. Indeks euforično ističe da je film “Bitka na Neretvi” gledalo 350 milijuna ljudi. To je točno. Taj je film u Kini prikazivan skoro godinu dana.

Bilo bi dobro da hrvatski dug ne iznosi koliko je Hrvatska duga već koliko je široka. Ivan Hrstić je srećom loš prognozer kad kaže: “Ne reagira li na Milanovićev udar, Ustavni sud će se sam eutanazirati”. Grozna prognoza. Što ćemo bez Ustavnog suda? Bio bi to pravi socijalni problem za još nezbrinute političare koji bi inače mogli okupirati na osam godina ustavnosudske stolice.

Hrstić nadalje ironizira Zorana nazivajući ga “hrvatski Donald Trump za siromašne”. Još bi nam samo trebao Trump pa da pogura hrvatsko gospodarstvo naprijed. Bolje da se naše ocvale političke face ugledaju na starog Joea Bidena, demokratu koji od senilnosti ni ne kuži da je senilan i da nije više za drugi mandat.

Nama trebaju pravi komunisti. Oni koji će, poput Robin Hooda, sve dijeliti ravnopravno. Obično imaju toliko grijeha koliko i imovine. Oni su uvijek za neku “drugačiju” Hrvatsku. Bajaju kako će zbrinuti umirovljenike da postanu bogati, vratiti mlade iz inozemstva, ukinuti korupciju i klijentizam kao da s to tek loše uredbe koje se mogu odstraniti potezom pera. Uglavnom obećavaju brda i doline samo da dođu na vlast. A onda, jao majci!

Samo Bog i Joža znaju neke stvari…

Utvrđeno je kako pušenje predizbornih obećanja ozbiljno šteti vašem zdravlju i zdravlju vaše obitelji. Prema nekim predviđanjima rezultati izbora u Hrvatskoj dobit će se zbrajanjem i oduzimanjem glasova. I tako dok Ustavni sud šuti na kršenje Ustava (ne bi se šteli zameriti), javila se Komisija HBK i osudila namjeru Predsjednika da postane i premijer. Ljevičari su odmah složno zakukurikali: opet udar klera.

Skočilo je sve što je napredno, jugo-nostalgično i jadno na svoje rahitične lijeve noge kao da je HBK izrekao nešto monstruozno. Ranko Ostojić se “krsti”, Sandra Benčić je zanijemila na sekundu, dvometraš Peđa Grbin je zaboravio što treba obećavati narodu u ovo predizborno vrijeme, a Dalija Orešković i Anka Mrak Taritaš su ostale bez inače ne-silazećeg mutavog smješka na presicama.

Javio se i “sociolog religije” Ivica Maštruko. To je onaj lik kojeg je Franjo Tuđman poslao kao veleposlanika u Vatikan. Kad je to imenovanje bilo objavljeno, dvije trećine Hrvatske se danima križalo. Kaže “mali Ivica”: “Biskupi su se sakrili iza Komisije. U izjavi ima dosta hipokrizije”. U intervjuu s Robijem Bajrušijem, Roby iskusno “pilotira” malog Ivicu “pravim pitanjem”: “Hoće li stavovi hrvatskih biskupa imati utjecaja na izbore?” “Ma kakvi! Ogromnu većinu ljudi ne zanimaju ni stranački programi, a kamoli mišljenje crkve”, mudro zaključuje mali Ivica.

Kako se taj “ubacio” Tuđmanu, to samo Bog i Joža Manolić znaju. O kršenju Ustava Ivica nije ni zucnuo. To valjda ne zanima jedino njega i “rijeke pravde”. Kad su neki skužili da je Ivica Maštruko rođen pod sretnom zvijezdom, optužili su ga da je komunjara. Koji naivci! Joža Manolić zna pravu istinu. Onu da je Juda bio najbolji doušnik. Alojzije Stepinac je izjavio na svom suđenju: “Uzalud vam sav tisak i sve radiopostaje, našim srcima nikada nećete ovladati”.

Napad na Skeju

Još nisam pročitao mišljenje Milanovića o izjavi Komisije HBK Justitia et Pax. Mišljenje je objavljeno bez profilne slike Predsjednika na Facebooku pa on još ne kuži da se to odnosi na njega. Nakon što su se javili biskupi, na Pantovčaku vlada pastoralna tišina. Darko Pavičić se u Večernjaku pita: “Hoće li ‘rijeke pravde’ poteći uzvodno nakon intervencije biskupa?” Naravno, ljevičari su tobože oprezni pa se dio njih pita jesu li se biskupi uopće trebali uključiti u usijanu atmosferu prije izbora? Naravno da jesu, to je njihova dužnost jer vjernici nisu samo privatne osobe nego i građani koji trebaju imati vjerničke smjernice i u vrijeme izbora. Naši biskupi spadaju među “onih malo dobrih ljudi” koji su dužni izreći svoj stav. I izrekli su: popu pop, a bobu bob! Da mali ljudi ne upadnu u velike probleme.

Pitanje: jesu li dug jezik i kratka pamet povezane osobine? Uglavnom, izborne liste su objavljene. Jel’ tko vidio Milanovićevu listu? Mnogi ne znaju da je Boris Vlašić “dragovoljac ”Domovinskog rata i to kao dopisnik iz Maribora! Po drugoj verziji nije se radilo o Mariboru nego o Celju. Kažu, Boro je bio dopisnik Jutarnjeg iz “Cinkarne Celje”. Sad mu je meta Marko Skejo. On ne spada među “ono malo dobrih ljudi” koji su stvarali ovu državu. Drug Bora nas “informiše”: “Marko Skejo je zagovornik ustaštva. Ustaše su bili zločinci, kapitulanti i kolaboracionisti”. Naravno da je Skejo za Boru ustaša jer je Skejo bio u Domovinskom ratu kao HOS-ovac. “Super, bravo, hvala! Nije trebalo”, misli si Boro.

Osobito nije trebalo u Mariboru. Ali, je trebalo u Hrvatskoj. To jugo-nostalgičaru Vlašiću još nije do kraja jasno. I nastavlja Boro: “Dobili smo račun za to, vjerojatno ga i danas plaćamo”. I da ne citiram dalje tu projugoslavensku musaku, drug Bora je pun tuge i zdravog patosa te nam otkriva da o svemu odlučuje Ustavni sud. On bi kao trebao zabraniti Skeju, HOS, sve one koji misle i govore desnije od žestokog ljevičara Bore Vlašića. Tu on drobi puno toga što nema veze sa zdravim razumom.

On nas, u stilu Bore Dežulovića, Ante Tomića, Branimira Pofuka i ostalih korifeja, podučava da je “Ustavom određeno da su protuustavne stranke one koje smjeraju podrivanju slobodnog demokratskog poretka”. Trla baba lan. Nekadašnji mariborski dragovoljac, današnji borac protiv Skeje i HOS-a, silno je frustriran što i “danas plaća račun” koji je napravio HOS i Skejo. Dobro, Borisek, nije sve baš tako crno i depresivno. Ima i “dobrih” vijesti. Evo “tvoji” upravo razmišljaju kako da nam “isporuče” tvoju “ljubičicu bijelu” u Kumrovec, zajedno s cvijećem. Ti, Vedrana Rudan, Dino Rađa, apsolventi i brucoši Pravnog faksa u Zagrebu i ostali mogli bi ubuduće sliniti za “ljubičicom” na njegovom novom grobu u Kumrovcu.

Ne služite se navigacijom kad se vozite na groblje. Nije zgodno da na kraju čujete: “Stigli ste na odredište”. 

Evo ponovno aktualiziram jednu temu zanimljivu Hrvoju Klasiću, Tihomiru Jakovini, Draganu Markovini i drugim dragim nam “istoričarima”. Nema liste ratnih zločinaca objavljene na “zapadu” na kojoj se ne nalazi i “Ljubičica bijela”. Istodobno vođa kapitulanata i ratnih zločinaca bio je Ante Pavelić. Neoprostivo je zbrisao iz Zagreba prije dolaska združenih četnika i partizana. Zbrisao je prvo u Argentinu gdje su ga “naši” lege artis pokušali ubiti nasred ulice. Potom je zbrisao u Madrid gdje je živio mirno, penzionerski do kraja života.

‘O ta uska varoš, o ti uski ljudi’

Imam dva pitanjca za naše “istoričare”: Zašto se na listama najvećih ratnih zločinaca obavezno nalazi “Ljubičica bijela”, ali ne i Pavelić? Drugo: zašto Borisova Juga nije nikada pokrenula postupak za izručenje Pavelića ni iz Argentine ni iz, kako Boris kaže, Španije? Pa i Artuković je na kraju krajeva izručen i to dok je još bio u punoj snazi tako da se na kraju suđenja zahvalio sudu i narodu Kalifornije na fer suđenju… Znači osoba koja je osnovala ustaški pokret i počinila zločine mirno je živjela u Madridu, a Tito i njegove sveprisutne tajne službe o tome nisu imali pojma. Boris Vlašić je imao vremena kroz čitav Domovinski rat u Mariboru riješiti te dvije enigme.

Očito nije previše razmišljao. Gabriel Garcia Marquez napisao je roman “Sto godina samoće” za koji je dobio i Nobela. Boris Vlašić još uvijek može napisati svojih “Sto godina tišine” pa možda i on uhvati Nobelovu nagradu. Na kraju, sve više vjerujem da se Boris vratio u Hrvatsku iz Celja, a ne iz Maribora. Naime, provjereno, Maribor nema “cinkarnu”. Povjerenje koje Jutarnji ima u Borisa Vlašića je velika stvar, ali obično ima malu vrijednost. Sjećate se ne tako davnih incidenata oko Piranskog zaljeva. Tada je Hrvatska uputila Sloveniji pregršt lakih nota na koje Slovenci i danas fućkaju…. Najnovija vijest. Ljubljanska banka dolazi navodno opet u Hrvatsku. Vraća se, ali ne vraća….

Još jedna dobra vijest. Buda Lončar ima ravno sto godina. Jutarnji nadahnuto upozorava da je naš Buda stogodišnjak. Dokaz više da je sve u mirnoj savjesti. Tajna dugog, mirnog i pastoralnog života je mirna savjest. Buda sigurno nema ni komarca na svojoj partijskoj savjesti. To je ujedno i putokaz za sve nas rigidne desničare. Ne zaprašujte komarce… Dobar “ulaz” u Jutarnjem ima Vlado Vurušić: “Stoti rođendan Bude Lončara: imao je briljantnu karijeru, ali bilo je tu kontroverzi, još danas mnogi muzamjeraju jednu stvar”. Pojma nemam da postoje Hrvati koji nešto zamjeraju Budi!

Budi Bog s vama, dobri ljudi! Hajmo od početka, a to je svibanj 1945. godine. Krvave crvene rijeke tekle su iz Bleiburga k nama. Buda je tada bio šef OZN-e u Zadru. Prevedeno, gospodar života i smrti u gradu i okolici. Za “peglanje” imagea je i onako zadužen Vlado Vurušić pa je red da ga citiram: “Budimir Lončar dio je nas i naše epohe, htjeli mi to ili ne, a znamo da je bilo puno uspona i padova, promjena i turbulencija”. Ma još jednom – bravo Vlado! Grubo rečeno oko pola milijuna Hrvata završilo je u blajburškim kolonama smrti, u tisuću i sedam stotina jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji i to bez suda i presuda… Bio je to klasičan genocid, a Vlado nam danas o Budi donosi radosnu vijest: “Budimir Budo Lončar postao je vršnjakom cijelog jednog stoljeća”.

I onda je došla devedeseta, kako je zapjevao Škorin Mata, “i otac reče sad ili nikada”. Neposredno prije agresije JNA i srpske paravojske Hrvateki su popušili sve oružje tzv. teritorijalne “odbrane“. Preko noći smo ostali, zahvaljujući našim komunjarama, na lovačkim puškama i tenisicama. Milošević je naravno inicirao embargo na kupnju oružja zaraćenim stranama. Jugoslavija se godinama hvalila da ima “treću armiju u Evropi”, računajući valjda i naše lovačke puške. Da vas ne zamaram, tadašnji jugoslavenski ministar “spoljnih” poslova Buda Lončar je glasovao za rezoluciju UN-a o embargu Hrvatskoj na uvoz oružja. Samo jedan Hrvat – Buda – je tada glasao protiv namjere Hrvatske da kupi oružje za obranu od srpske agresije. Kad je ta sramotna rezolucija izglasana, to je odmah produžilo rat za najmanje dvije krvave godine. Naravno, pokušao sam kao Tuđmanov odvjetnik “cinkati” našeg slavljenika Predsjedniku. Međutim, kao i kod nekih drugih mojih bistrih ideja, bio sam ušutkan u roku odmah.

Antun Gustav Matoš je već pomalo umoran napisao: “Hrvatska već vidje svakojakih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda”. Stara pjesma: “O ta uska varoš, o ti uski ljudi. O, taj puk, što dnevno sve veći slijepac biva. O, te šuplje glave, o te šuplje grudi… Pa ta svakidašnja glupa perspektiva”. 

Zvonimir Hodak/direktno.hr