Društvo

Vlč. Marko Kljajić: „Antimemoari I i II – Kako je umirao moj narod“

Published

1 godina ago

19 siječnja, 2023

mjukic

U Splitu je u Domenikanskom samostanu 18-tog siječnja 2023. godine predstavljena knjiga vlč. Marka Kljajića: „Antimemoari I i II – Kako je umirao moj narod“. Radi se o drugom ponovljenom i proširenom izdanju knjige pod istim naslovom koja je objavljena 1996. godine u Petrovaradinu. Drugo izdanje objavljeno je za Uskrs 2020. godine, Surčin. O knjizi govorili su profesor crkvene povijesti don Josip Dukić, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt Radoslav Zaradić i sam autor.

Vlč. Marko Kljajić, svećenik i hrvatski književnik, za svećenika je zaređen 1977. godine. Bio je kapelan u Ivankovu, Valpovu, Bošnjacima, Dalju i Erdutu. Kao župnik bio je u Beočinu i Čereviću, Petrovaradinu (od 1983. do 2004. godine). Od 2005. je župnik u župi sv. Ivana Kapistrana u Novom Beogradu (razriješen u listopadu 2015. godine), i upravitelj župe Presvetog Trojstva u Surčinu. Od kolovoza 2016. godine imenovan je upraviteljem Župe sv. Jurja u Golubincima s filijalom Stara Pazova.

Vlč. Marko Kljajić nije samo svećenik nego i pjesnik, istraživač, kroničar koji je vrijedno prikupljao i bilježi povijesne podatke i zbivanja u srijemskim župama te ih objavljivao (Glas Koncila, Hrvatsko slovo, Glas Slavonije, Vjesnik, Đakovačke i srijemske biskupije i drugdje. Autor je četiriju zbirki pjesama te sedam knjiga. Za svoj je rad dobio brojne pohvale, zahvalnice i nagrade i u Hrvatskoj i u Srbiji.

Knjiga Antimemoari I i II – Kako je umirao moj narod je knjiga o stradanju hrvatskog naroda (dokumenti o vjeri i stradanju katolika) u Srijemu tijekom XX stoljeća. Uz tekstove objavljivane u medijima, knjiga sadržava i priče iz Kljajićeva 40-godišnjeg župnikovanja u Srijemu. U knjigama „Antimemoari I. i II. – Kako je umirao moj narod“ Marko Kljajić svjedoči kako se broj Hrvata smanjio za više od 50% tijekom XX stoljeća. Knjiga je svjedočanstvo o hrtkovačkom sindromu u Srbiji. Hrtkovci su simbol protjerivanja 30-do 40.000 Hrvata iz Srbije od 1990. do 1996. godine. Zapis o 25 ubijenih, o više od 40 nasrtaja s trajnim posljedicama na objekte Katoličke Crkve. Svjedočanstvo na više stotina etnički motiviranih oblika nasilja: zastrašivanju, fizičkim prepadima koji su rezultirali odlascima Hrvata iz Srijema, Bačke i drugih krajeva Srbije.

Etničko čišćenje u rukavicama

Od 1991. do 1. listopada 1992. godine iz Srijema se iselilo (s područja Đakovačko-srijemske biskupije) 2.111 hrvatskih obitelji s 7.735 osoba u strahu i pod pritiskom.

Hrtkovci su simbol protjerivanja Hrvata iz SR Jugoslavije. Prvi bijeg iz Hrtkovaca dogodio se 1914. godine kada su u Hrtkovce ušle srpske vojne jedinice. Pred Drugi svjetski rat u Hrtkovcima je živjelo 3107 žitelja: Hrvata 1401, Mađara 926, 738 Nijemaca i tek 42 Srbina. Na Đurđevdan 1991. godine Vojislav Šešelj pozvao je na progon Hrvata. U Hrtkovcima je živjelo 2000 Hrvata, do listopada 1992. godine iselilo ih se njih 1500. Srbi su Hrtkovce prekrstili u Srbislavce. Imena ulica su promijenjena.

Vlč. Nikola Kraljević, župnik u Hrtkovcima, priča svoje iskustvo s četnicima (Pobjegao je među kukuruze da bi sačuvao život): Nakon što su naoružani upali kod župnika, koji ih je nahranio, jedan od njih mu kaže: „Pope, dobar si ti čovjek, ali ćemo te ipak ubiti jer smo za to dobili po pedeset maraka“.

5. svibnja 1995. godine provaljena je crkva sv. Klementa u Hrtkovcima i podmetnut je požar. Izgorjela je sakristija, crkva je oštećena, izgorio je strujomjer te električne instalacije.

‘Godine crnih marama’

Izmijenjena i dopunjena nova knjiga na 670 stranica donosi poimenični popis „nestalih“ srijemskih Hrvata po mjestima nakon ‘oslobođenja’ 1944./’45. tj. odvedenih od zloglasne Ozne i ubijenih bez suda i presude.

U Hrtkovacima je pobijeno 48 Hrvata, u Petrovaradinu ubijeno je 60 Hrvata, u Srijemskoj Kamenici ubijeno je 196 Hrvata u dobi između 16 i 60 godina, u Slankamenu ubijeno su 103 osobe, u Maradiku ubijeno je 36 osoba (Hrvati i Mađari), u Golubinci ubijena je 51 osoba, u Kukujevcima 148 osoba (Hrvata i Nijemaca) itd.

Kukujevci, u kojemu je g. 1991. živjelo 89,07 posto Hrvata, su također sinonim za etničko čišćenje tijekom srpske agresije na Hrvatsku. Ubijene su dvije tročlane hrvatske obitelji, Matijević (otac, majka i 16-godišnji sin Frane) 20. travnja 1992. i Oskomić u noći 29./30. srpnja 1993., kao i Kukujevčanin Živko Litrić. Srbi su preimenovali Kukuljevce u Lazarevo s ciljem brisanja svakog hrvatskog traga.

Početkom 19. stoljeća, Petrovaradin je po udjelu Hrvata bio hrvatskiji grad od primjerice Zagreba. U Petrovaradinu živjelo je 98% Hrvata, za razliku od zagrebačkih 92%. Smišljenim naseljavanjem je promijenjena etnička struktura stanovništva.

Prije srpske agresije na Hrvatsku, u Petrovaradinu živjelo je 19,81% Hrvata. Prema popisu stanovništva iz 2002. godine, u Petrovaradinu je živjelo 13.973 stanovnika, od kojih su Srbi činili 69,5%; Hrvati 9,8%; Jugoslaveni 5,6%; Mađari 2,8%; Crnogorci 1,6%; Rusini 1% i ostali.

Za samo dvije godine, od 1991. – 1993. iz Petrovaradina se pod prijetnjama i pritiscima iselilo 106 obitelji, odnosno 425 osoba.

Jedna priča iz Petrovaradina: „Prisjetih se anegdote iz studentskih dana jednog uglednog petrovaradinskog intelektualca. Kad je bio na akademiji kao student, jedan mu je kolega rekao da je Ustaša i da su svi Hrvati ustaše osim Vladimira Nazora. Mladi student, Hrvat, požalio se profesoru, rekavši što mu je kolega kazao, očekujući zaštitu od profesora, odnosno prijekor kolege sa studija. Profesor na to mirno odgovori: „Nije vam kolega student dobro rekao: Svi Hrvati su ustaše, Vladimir Nazor je Hrvat, dakle i on je ustaša“.

Na kući Hrvata, petrovaradinskog nastavnika, osvanuo je grafit: „Učila nas naša mati, da Hrvate treba klati!“

Za knjigu “Kako je umirao moj narod” zainteresiralo se i tužilaštvo u Haagu. Haaške istražitelje zanimao je dio knjige sa poimeničnim spiskovima obitelji iz pojedinih župa i mjesta Đakovačko-srijemske biskupije, koje su 1991. do 1995. godine bili prisiljeni napustiti svoje domove iz „zemlje koja nije bila u ratu i u kojoj nije bilo rata“, za vrijeme režima Slobodana Miloševića („Hrtkovački sindrom“).

Autor je kazao o knjzi: „Ova knjiga je važna zbog izuzetne dokumentirane vrijednosti. Nigdje na drugom mjestu nisu evidentirane prognane, iseljene i ubijene obitelji iz pojedinih mjesta Srijemske biskupije za vrijeme režima Slobodana Miloševića. Želja mi je da otmem od zaborava crkvenu i državnu dokumentaciju, koja je od izuzetne važnosti. Smatram da će ova knjiga imati veći odjek u javnosti od prethodne knjige, upravo zbog vrijednog etnografskog materijala koji sadrži“.

Vlč. Marko Kljajić ostao je cijelo vrijeme srbijanskog terora sa svojim narodom pored životne ugroze (provale u župni dvor, više fizičkih napada na njegovu majku i njega samoga, silnih prijetnji). Dnevno je održavao tri do sedam misa i prenosio Božju riječ preostalom puku.

Je li se nešto promijenilo?

Rane nanesene pojedincima i hrvatskom narodu u cjelini nezacjeljive su. Iako je pritisak na Hrvate danas manji ništa bitno se nije promijenilo. Na pitanje je li se što promijenilo velečasni Kljajić odgovorio je: „Ne, ništa. Ni institucije ni pravosudni organi. Do danas nitko nije procesuiran za ubojstvo Marije Purić (Golubinci), Mijata Štefanca (Hrtkovci), braće Abijanovića (Morović), obitelji Oskomić-Tomić (Kukojevci)..“

U jednom razgovoru vlč. Marko Kljajić kazao je i ovo: „I poslije Miloševića Milošević. I poslije Šešelja Šešelj. Promijenila su se samo lica (osobe) i imena (stranke). Reliqiuae reliquiarum. Hrvati u Srijemu i Bačkoj još daju znakove života. Još nas ima!“

U dvije knjige, ukupno 1312. stranica, doznajemo o šokantnim srpskim likvidacijama Hrvata od 1944. godine do 90-ih godina prošloga stoljeća, za koje nitko nikada nije odgovarao. Genocid nad Hrvatima dogodio se u Hrtkovcima, Petrovaradinu, Srijemskoj Kamenici, Srijemskim Karlovcima, Novome Slankamenu, Golubincima, Kukujevcima… U mnogim mjestima Hrvata više nema, imena mjesta i ulica su promijenjena. Hrvatski identitet je izbrisan kao da ga nikada nije ni bilo.

Autor je napisao u predgovoru knjige: „Ova knjiga je slika; riječju, fotografijom i dokumentom satkanog dramatičnog i krvavog mozaika o stradanju hrvatskoga naroda i Katoličke crkve u koju je utkana i moja mala ljudska i svećenička sudbina’.

U knjizi ‘Antimemoari I; Kako je umirao moj narod’, nije bilo moguće objaviti detaljni cjeloviti hrvatski žrtvoslovnik svih srijemskih mjesta ali rad Marka Kljajića jest neprocjenjiv doprinos istini. Za počinjene zločine nad Hrvatima tijekom Drugog svjetskog rata i tijekom Domovinskog rata odgovarao je mali broj pojedinaca. Nažalost, zločinci ne će odgovarati za počinjene zločine jer su zločinci provodili politiku Srbije.

Knjige „Antimemoari I i II – Kako je umirao moj narod“ glas su protiv šutnje, glas protiv zatiranja istine, glas protiv zaborava. Nažalost, Hrvateki su često nezainteresirani za istinu, za stradanje svojih sunarodnjaka kako u Hrvatskoj tako i onih Hrvata koji su stradali izvan Hrvatske. Malo znamo o stradanju naših sunarodnjaka u Srbiji, o kulturnom i vjerskom identitetu Hrvata u Srijemu te su knjige vlč. Marka Kljajića izvanredan doprinos novim saznanjima o hrvatskom narodu. Ono što nije zapisano nije se ni dogodilo!

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić