Zašto socijalizam ne želi umrijeti

Prije gotovo jednog desetljeća, napisao sam malu knjigu pod nazivom Politički nekorektni vodič za socijalizam. Kad me izdavač Regnery zamolio da napišem knjigu, bio sam više nego sretan to učiniti, ali pitao sam se hoće li knjiga o socijalizmu, kratki rezime njegovih grotesknih neuspjeha, biti nužna ili korisna. Pitao sam se zašto bi to bilo koga zanimalo. U nadolazećem broju National Reviewa, imat ću esej o Karlu Marxu i ne moram se brinuti da ljudi neće biti zainteresirani. Najgora ideja na svijetu jednostavno ne želi umrijeti- prenosi Konzerva.hr.

Ne očekujem da ću napisati još jednu knjigu o socijalizmu, ali čitao sam neke od njih. Postoje neke zastrašujuće trenutačno dostupne relevantne knjige, a neke od njih su također na putu. Jedna od njih je odlična, upravo objavljena knjiga Iaina Murraya, Socijalističko iskušenje — o kojoj ću raspravljati s autorom u četvrtak — u kojoj se Murray pozabavio nekim od vječitih laži (“Pravi socijalizam nikad nije isproban!”) i gnjusnih klišeja socijalizma. On naglašava da je, povijesno, socijalizam dosljedno davao rezultate upravo suprotne svojim obećanjima: više ekonomske i političke nejednakosti, ne manje; više siromaštva, ne manje; više bezobzirne društvene dominacije nad siromašnima i marginaliziranima, ne manje; više degradacije okoliša, ne manje.

Murray gradi dijelom konzekvencijalistički slučaj u korist ekonomske slobode: “Istraživanje za istraživanjem pronalazi da su zemlje s visokom razinom ekonomske slobode bogatije, zdravije, vode bolju brigu o okolišu i jednostavno su općenito bolja mjesta za život u odnosu na zemlje s niskim razinama ekonomske slobode. Na dnu svih ovih indikatora nalaze se dvije vrste zemalja — propale države poput Afganistana i nacije poput Venezuele, koja je krenula putem kmetstva neopreznim donošenjem marksističkih socijalističkih politika.” No, pitam se jesu li naši mladi samoprozvani socijalisti spremni čuti taj argument ili željni odgovoriti na njega. U posljednjih deset godina, partizani slobodnog poduzetništva imali su dovoljno problema braniti ekonomske slobode od napada desnice, a kamoli socijalista. Murray to također razumije, priznajući socijalistima argumentiranje sa stajališta vrijednosti, dok partizani slobode argumentiraju na temelju povijesti i ekonomije.

Tamo gdje se ne slažem s Murrayom — ili bolje reći, gdje bih ponudio malo drugačiji naglasak — jest to što nisam u potpunosti uvjeren u njegovu tvrdnju da je suprotstavljanje socijalizmu “komunikacijski izazov”. Nedostaci socijalizma su vrlo temeljito komunicirani — fotografije Holodomora su dostupne na internetu, zapisi o masovnim ubojstvima i pljačkama su također prilično lako dostupni, priče kubanskih izbjeglica su nam na dohvat ruke, dok je Arhipelag Gulag udaljen samo jedan klik.

To nije problem komunikacije, već duhovni problem.

Čitajući fascinantnu novu knjigu Julie Lovell, Maoizam: Globalna povijest, je, između ostalog, zaron u kompleksnu političku priču koja u svom srcu nije ideologija, već kult. Maoizam koji Lovell opisuje je na mnogo načina prepoznatljiv religijski fenomen, upotpunjen sa štovanjem svete knjige, obožavanjem ikona, obredima ispovijedi i pokore te dobronamjernim bogom-čovjekom/prorokom. On se bavi istim tjeskobama i potrebama kao i religija. On nudi moralni princip — koliko god bio lud i ubojit — oko kojeg bi se mogao organizirati život.

I baš poput Karla Marxa u Osamnaestom brumaireu Louisa Napoleona, njegove osobnosti i ljudske činjenice ostaju zastrašujuće poznate:

Sam Mao je bio, naravno, seljak po podrijetlu i uvijek je govorio, oblačio se i jeo kao jedan od njih… uvijek iznova ističući svoje odbijanje da se pretvori u uglađenog, establišmentskog državnika. Dugi članci podsjećali su ga na “vezove za stopala prljave žene, duge i smrdljive”. … Kad je jednom razgovarao s brazilskom delegacijom, otkrio je da nema pojma gdje je Brazil. Svjetske čelnike znao je dočekati u zakrpanim pidžamama i čarapama (a ponekad i u ogrtaču), a jedno jelo favorizirao je iznad svih ostalih — špek u Hunan stilu, sa zdjelom cijelih čilija sa strane, a sve to je zalijao s limenom šalicom čaja (kao digestiv nakon jela, Mao je glasno žvakao natopljene listove čaja na dnu šalice). Maoizam se, od svojih početaka u 1930-ima pa sve do danas, oblikovao kao ruralna religija koja predstavlja i bori se za siromašne poljoprivrednike.

Taj agrarni križarski rat je, naravno, laž. Kao jedan primjer, pobuna maoističkog Sjajnog puta u Peruu, kao što Lovell primijećuje, “nikad nije bio seljački rat za jednakost”, već je umjesto toga bila “shema obrazovane urbane elite, koja je stvorila svoje vlastite strukture zapovijedanja i uspostavila rasne, klasno-utemeljene hijerarhije koje su se zakleli svrgnuti: bljedopute, hispanofonske, obrazovane elite na vrhu; tamnopute, osiromašene Kečue na dnu.” Manje ratnička verzija istog fenomena može se raspoznati među američkim progresivcima, koji su rasnu raznolikost pretvorili u reket za dobrostojeće bijele žene. Ili razmotrite stajališta Nancy Pelosi, Chucka Schumera, Joea Bidena i ostalih. Svaka je vjera slična u svojoj sposobnosti da se iskoristi.

Maoizam Lovell nije samo kineska priča — to je malezijska priča, peruanska priča, kambodžanska priča, indijska priča, zimbabveanska priča. I također, dijelom, američka priča. To nije nešto zaboravljeno u prašnjavoj knjizi — to je dio razgovora na društvenim medijima upravo ovog trenutka, danas, s “Crvenim Twitterom” Bo Xilaija i njegovim klonovima.

T.S. Eliot je svojedobno napisao:

Dok politička filozofija izvodi svoje sankcije iz etike, a etika iz istine religije, samo se vraćanjem vječnom izvoru istine možemo nadati nekakvoj društvenoj organizaciji koja neće, do svog konačnog uništenja, ignorirati neke suštinske aspekte stvarnosti. Termin “demokracija”, kao što uvijek iznova govorim, ne sadrži dovoljno pozitivnog sadržaja da bi se sam mogao suprotstaviti silama koje vam se ne sviđaju — one ga lako mogu transformirati. Ako nećete imati Boga (a On je ljubomoran Bog), onda ćete morati odati svoje poštovanje Hitleru ili Staljinu.

Ako je socijalizam neka vrsta kulta, onda za njega postoji tržište — i to tržište kojem su širom otvorena vrata. I ako su drevni konkurenti učinkovito ustupili teren, to nije djelo mladih radikala, koliko god oni nastrani bili. Moralni vakuum je kreacija biskupa i sveučilišnih administratora i predsjednika odbora, koji su uglavnom odavno prestali vjerovati u svoju vlastitu dogmu i koji vjeruju da će se nekako izvući bez da druga dogma zauzme njezino mjesto. Kevin D. Williamson/Nationalreview