Vijesti
Žena u Međugorju čula Sotonu! Zapanjujuće što joj je govorio
Netom prije ozdravljenja čula je ovo:
Ovo je prekrasno svjedočanstvo ozdravljenja iz Međugorja, slijepe žene koja je progledala. Međutim, ono sadrži i nešto uznemirujuće, susret s glasom sotone koji ju je želio omesti i spriječiti je da primi tu milost. Riječi koje joj je rekao važne su jer ih svakodnevno govori svima koji traže milost od Boga. Ova žena nije ga poslušala, ali tko zna koliko je onih koji jesu!
Pročitajte svjedočanstvo Christianne Claessens – prvog očevidca izliječenja Joelle Beuret – Devanthery u Medjugorju, listopada 2010 :
U subotu 16. listopada 2010., četrdeset i šest osoba, većim dijelom iz župe sv. Franje Saleškoga i sv. Terezije, pošlo je na privatno hodočašće u Međugorje. Bilo je to naše dvadeseto privatno hodočašće, koje se dogodilo u vrijeme kad smo obilježavali dvadesetu obljetnicu osnivanja molitvene skupine Kraljice Mira. Za našu skupinu bila je to predivna prigoda zahvaliti Gospodinu, jer je Marija svakoga od nas vodila za ruku i podržavala usprkos poteškoćama na koje smo nailazili tijekom tih dvadeset godina.
Doista, sotona ne podnosi Djevicu Mariju, pa zato i mrzi molitvene skupine koje ona tako žarko želi potaknuti u svim župama. Po Božjoj milosti, mi smo ostali vjerni i svakoga smo se ponedjeljka okupljali na molitvu, meditaciju otajstava Kristova života, popraćenu porukama koje je Marija dala svijetu, i koje još uvijek daje svakoga mjeseca u Međugorju.
Dva smo dana proveli u autobusu moleći i upoznajući se s događajima koji se odvijaju od 1981. do danas. U Međugorje smo stigli u nedjelju navečer oko 20 sati. U ponedjeljak 18. listopada, po kišnom vremenu ali s radošću u srcu uspeli smo se skliskim stazom na Brdo ukazanja. Svi su svima pomagali. Među hodočasnicima bile su i Joëlle, potpuno slijepa pedesetogodišnjakinja, njezina dvanaestogodišnja kćer Vinciane, kao i njihova uvijek skromna i nasmiješena prijateljica Claudia, koja je Joëlle posvuda pratila s ljubavlju i pažnjom. Joëlle je bila sretna, činilo se da lebdi preko kamenitih puteljaka. Pred Gospinim kipom izgovorila je predivnu molitvu punu ljubavi i povjerenja u nebesku Majku. Cijela skupina na brdu je ostala dvadesetak minuta u tišini, zatim zajedno sišla, da bi se svi opet našli u 17 sati u crkvi sv. Jakova na večernjem molitvenom programu.
Tu se Joëlle dogodilo nešto čudno: osjetila je kako je neka ruka guši – a upravo je bila primila sv. pričest – i čula kako joj neki predbacujući glas prigovara: „Htjela si imati dijete – dobila si kćer. Tražila si posao – dobila si ga. Dosta je sada, hoćeš li konačno zašutjeti? Kad je hladno imaš topli stan, kad si gladna uvijek imaš nešto u tanjuru, kad sniježi imaš toplu odjeću, hoćeš li konačno zašutjeti, sada je već stvarno dosta?!“
Joëlle je bila duboko uznemirena. Iste je večeri o tome razgovarala s vlč. Fabijanom, koji joj je rekao da je sam Bog u hostiji, da nam On želi dobro, i da to sigurno ne dolazi od Njega. Rekao joj je neka se moli Bogu, i neka ga moli da uzmogne činiti Njegovu volju. To ju je smirilo.
Sutradan, 19. listopada, odlučili smo moliti Križni put, uspinjući se sve do velikog križa na brdu Križevcu. Starije osobe i Joëlle molili su Križni put s vlč. Olivierom u dolini, dok se skupina pod laganom kišom, i na još skliskijem i težem terenu nego prethodnoga dana, uspinjala na Križevac. Pred svakom smo postajom dugo molili na sve naše nakane. Luc nam je predložio da se u molitvi sjedinimo s malom skupinom koja nije mogla na brdo s nama, i da Križni put napose prikažemo za Joëlle, da za nju molimo posebne milosti – zašto ne i iscjeljenje – budući da Bogu ništa nije nemoguće. Bio je to vrlo intenzivan Križni put, bila je to duboka molitva u kojoj smo razmatrali sve kristove patnje koje je prikazao za naše grijehe. Trajao je od 9 do 15 sati. U 17 sati ponovno smo se svi našli u međugorskoj župnoj crkvi na večernjem programu.
Tu se dogodilo veliko čudo. U trenutku kad je Joëlle primila sv. Euharistiju, vidjela je svećenika i njegovu bijelu albu. Sva iznenađena, pogledala je uvis i primijetila svjetiljke, visoki strop crkve, vitraje. Kao da je bila izbačena iz svojeg crnog omotača, i osjećala se loše. Rekla je Claudiji, koja je stajala uz nju: „Molim te, izvedi me odavde, ne osjećam se dobro“. Kad su izašle, Joëlle je rekla Claudiji: „Vidim svjetlo!“ Pošle su prema sakristiji odakle je upravo izlazio vlč. Olivier. Upitao ih je: „Pa što vi ovdje radite?“ Joëlle mu je odgovorila: „Ja vidim!“ Duboko ganut, vlč. Olivier im je predložio neka se vrate u crkvu gdje je upravo završavala treća krunica. Ljudi su izašli iz crkve, a mi smo okružili Joëlle. Svećenik, kao pravi pastir, predložio joj je neka zahvali Gospodinu, pa su zajedno pošli prema stepenicama pred glavnim oltarom, kleknuli i zahvalili Bogu za veliki dar koji joj je upravo udijelio.
Ta nas je gesta podsjetila na odlomak iz Evanđelja u kojem je Isus iscijelio deset gubavaca, od kojih se samo jedan vratio zahvaliti mu. Poslije toga pošli smo prema Gospinu kipu da i njoj zahvalimo za njezin zagovor. Zatim smo se vratili u pansion. Nekoliko žena iz Italije, kao i neki hodočasnici iz Plymoutha ispričali su nam da su se nalazili iza Joëlle dok je primala pričest, i da je iz nje zračio snažan miris ruža. Joëlle nam je poslije priznala da ju je taj miris ruža pratio danima i da traje. Vincianne, koja je bila na Misi, u međuvremenu se već bila vratila u pansion pa nije znala kakvu je milost primila njezina majka. Treba naglasiti da Joëlle nikada očima nije vidjela svoju kćer, budući da je slijepa već 42 godine.
Vlč. Olivier, presretan, otrčao je u pansion i pozvao sve ljude da siđu u predvorje jer im želi priopćiti jednu dobru vijest. Kad je stigla Joëlle, svi su hodočasnici već bili okupljeni. Joëlle je ušla, ugledala svoju kćer i rekla joj: „Oprala si kosu?“ Vinciane, ne primjećujući ništa, odgovori: „Ma jesam“, te upita: „A zašto smo svi morali sići ovamo?“ Joëlle odvrati: „Zar ne vidiš na meni nikakvu promjenu?“ Vinciane pogleda i kaže: „Ne“. „Pogledaj bolje“, reče joj mama, a Vinciane uzvike: „Ti vidiš!“ Koje ganuće! Od radosti pale su jedna drugoj u zagrljaj i tako ostale nekih pet minuta. Vinciane nam je poslije priznala: „Nisam prestajala moliti da se mami vrati vid, i rekla sam Mariji da ne ću otići iz Međugorja dok ona ne progleda“.
Koja predivna vjera! Marija čuje vapaje svoje djece. Cijela je skupina bila presretna i molitvom zahvaljivala Gospodinu i Njegovoj Majci Mariji. Iako je već bilo deset sati navečer, s Joëlle na čelu pošli smo na Plavi križ, na mjesto gdje se Gospa redovito ukazuje Mirjani i Ivanu.
Ne mogu sakriti duboku radost koju osjećamo, radost što smo primili taj dragocjeni znak koji nam je Marija dala za dvadesetu obljetnicu postojanja naše molitvene skupine. To je doista znak koji nam daje Marija, naša Majka, znak koji nam pomaže da ustrajemo.
Marija nas vodi, osnažuje, drži nas za ruku, ljubi nas i želi da se po molitvenim skupinama šire i žive poruke koje nam daje već skoro trideset godina. Kad pođemo na hodočašće u Međugorje, krećemo u Marijinu školu po kojoj nas ona vodi svom Sinu Isusu.
„Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće“ (Mt 19,26).
Christiane Claessens
Vijesti
Marinci testirali repliku oklopa iz kasnog brončanog doba. Utvrdilo se da je riječ o posljednjem kriku
Iz Grčke nam ove godine dolaze brojne zanimljive vijesti iz područja arheologije. Jedna od njih vezana je uz inovativno testiranje prapovijesnog oklopa. Konkretan oklop ulazi među najstarije prilično cjelovito očuvane europske oklope – piše Sonja Kirchhoffer u Povijest.hr.
Oklop se datira u kasno brončano doba i s obzirom na to star je oko 3500 godina. Izrađen je od brončanih ploča koje su prekrivale veći dio tijela, a uključivao je i neobičnu kacigu s pločama na obrazima, koja je napravljena od veprove kljove. Kaciga je izrađena tako što su komadići kljova vepra bili pričvršćeni na kožnu podlogu. Ova je defenzivna oprema iskopana još 1960. godine u blizini sela Dendra u južnoj Grčkoj. U pitanju je lokalitet koji je doslovno udaljen nekoliko kilometara od Mikene, odnosno prijestolnice kralja Agamemnona. Od trenutka kada je oklop nađen javila se dilemna je li on korišten u borbama ili samo u ceremonijama.
Kriteriji koje su morali zadovoljiti marinci
Istraživanje ovog naizgled nezgrapnog oklopa proveo je Andreas Flouris, profesor fiziologije na Sveučilištu u Tesaliji i njegov tim. U provođenju istraživanja angažirali su marince Helenskih oružanih snaga. Rezultati ovog nesvakidašnjeg istraživanja objavljeni su u časopisu PLOS ONE, u svibnju 2024. Za potrebe istraživanja znanstvenici su angažirali 13 marinaca. Naravno, u pitanju su bili dobrovoljci koji su odgovarali postavljenim kriterijima. Marinci su morali biti odgovarajuće dobi, tjelesne težine i visine. Bili su to ljudi većinom u svojim tridesetim godinama života, što je bilo u skladu s opisima ratničke elite u Ilijadi. Kako su ti ratnici opisani kao visoki i impresivne pojavnosti – u izboru vojnika vodilo se računa da budu viši od tadašnjeg prosjeka i težine, ne bi li bili ujedno usklađeni s podacima prikupljenim iz mikenskih grobova ratničke elite. Bila je to okvirno visina od oko 170 centimetra i težina koja se kretala do nekih 80 kilograma
Tijekom eksperimenta marinci su bili odjeveni u naizgled nespretne replike tzv. Dendra oklopa i naoružani oružjem karakterističnim za brončano doba. Tako opremljeni uključeni su u unaprijed osmišljene simulacije borbi koje su smatraju karakterističnim za kasno brončano doba.
Kako rekonstruirati borbe u kasnom brončanom dobu?
Pravo je pitanje kako su te borbe izgledale i koliko ih je uopće moguće rekonstruirati. Znanstvenici okupljeni u ovoj studiji krenuli su od Homerove Ilijade koja daje prikaz Trojanskog rata. Iako je Ilijada zabilježena u željeznodobnom periodu ili preciznije u arhajskom razdoblju grčke povijesti, ona sadrži i ratne tehnike iz brončanodobnog perioda. Autori unutar ove studije su bili prilično rigorozni i odlučili su prihvatiti iz Ilijade samo ono što je već doista potvrđeno arheološkim nalazima. Tijekom 11 satne simulacije zaključeno je da ovaj oklop nije ograničavao nositelje, kao i da je bio podnošljiv u uvjetima jakog naprezanja. U simulaciji su marinci bili naoružani križnim mikenskim mačem, kopljem, ali i kamenjem srednje veličine. Najčešće su primjenjivali borbenu tehniku nazvanu “hit and run”, koja je zahtijevala visoku razinu angažiranosti. Prilikom brončanodobnog ratovanja najčešće su stradavali gornji udova, prsa i glava. Znanstvenici su tijekom simulacija vodila računa i o geografsko-klimatskim uvjetima na području Troje, kao i fizičkim obilježjima ondašnje populacije i koječemu drugom.
Kako napraviti vjerodostojno simulaciju?
Da bi simulacija bila što vjerodostojnija nastojali su se replicirati odgovarajući životni uvjeti. Područje Troje je u kasnom brončanom dobu bilo močvarno s relativno visokim temperaturama i visokom vlagom. Prema onome što znamo o ratovima u davnoj prošlosti oni su se vodili u ljepšem i toplijem dijelu godine. Procijenjeno je da je prosječna ljetna temperatura u vrijeme Trojanskog rata bila između 23 i 29 stupnjeva Celzija uz iznimno visoku vlagu. Dakle eksperiment je proveden u kontroliranim uvjetima, ali je tražio temeljitu pripremu istraživača. Ovo je eksperimentalno istraživanje provedeno tijekom 2019. godine. Svi su marinci prije sudjelovanja prošli obuku u taktikama ratovanja brončanodobnog vremena. Kada su došli na testiranje morali su ići na počinak u točno određeno vrijeme i isto tako u određeno vrijeme se dići. Naime, bitke su u to davno vrijeme, kako se procjenjuje, započinjale negdje oko 7 sati ujutro i trajale su do oko 18 sati navečer.
Procjena potrebnih kalorija
Uz sve to simulirana je i prehrana ratničke elite onog vremena. Procijenjeno je da je elitnim vojnicima trebalo malo više od 4440 kalorija dnevno. Njihovi su obroci podijeljeni na tri dijela: jutarnji, međuobrok i večeru. Vjeruje se da su 40 posto kalorija unosili ujutro, 10 kroz grickanje u pauzama i 50 posto tijekom večere. Doručak se u ratničke elite sastojao od suhog kruha, kozjeg sira, maslina i crnog vina. Međuobroci su bili slični doručku, samo tu nije bilo vina, ali se moglo naći meda dok se navečer jelo obilnije pa je uz sve navedeno na repertoaru bilo i mesa različitih životinja poput ovaca i koza.
Oklop je imao težinu od 18 kilograma, što je bilo manje od težine replike. Naime razlika u težini se pripisuje nedostaku određenih dijelova na originalu kao i oksidaciji. Tijekom eksperimenta provedena su razna laboratorijska mjerenja. Zapravo prehrana je zajedno s ispitivanjima tijelesnih funkcija pokazala da je visoka procjenjena količina kalorija doista odgovarala onoj potrebnoj. Nakon simulacije marinci su pokazivali umor uglavnom u gornjim dijelovima tijela, ali i stopalima. Ovo je defenzivno oružje bilo fleksibilno za upotrebu u borbi, ali i dovoljno jako da ratnika zaštiti od većine udaraca, pa se smatra da je imalo važnu ulogu u osvajačkim tendencijama Mikenjana. Bio je to posljednji tehnološki krik koji je nadmašio znatno skromniji oklop izrađen od brončanih ljuskica apliciranih na lan.
Piše: Sonja Kirchhoffer
Legenda kaže da je krajem 10. stoljeća, u ratu s Mlečanima, hrvatski kralj Stjepan Držislav zarobljen i odveden u Veneciju. Mletački dužd Petar II. Orseolo je čuo da hrvatski kralj dobro igra šah i izazvao ga je na 3 partije šaha.
Ako bi kralj pobijedio, dužd mu je jamčio slobodu. Prema legendi, Stjepan Držislav je pobijedio i pušten je iz tamnice da se vrati u Hrvatsku. Kao zahvalu za svoju slobodu odlučio je za svoj grb i grb Hrvatske odabrati šahovnicu – djelomično prenosimo sa stranice History of Croatia…
Naravno, ovo je samo legenda. Crveno-bijela šahovnica u Hrvatskoj se kao državni grb počela javljati tek u 15. stoljeću, a vjerojatno najvažniji dokument s hrvatskom šahovnicom je onaj u kojem hrvatsko plemstvo bira Ferdinanda I. Habsburškog za svog i hrvatskog kralja 1. siječnja 1527. Nakon što je 1526. u bitci kod Mohača poginuo posljednji ugarsko-hrvatski kralj Ludovik II. Jagelski.
Postoji više tumačenja što znače bijela i crvena polja na grbu… Jedno od njih je da znače Bijelu i Crvenu Hrvatsku. Bijela Hrvatska bila je prapostojbina Hrvata na području današnje sjeverne Češke i južne Poljske do iza Karpata, a Crvena Hrvatska je današnja Hrvatska koju su Hrvati naselili početkom 7. stoljeća.
Ali postoji, prema istraživanjima skupine ruskih povjesničara, arheologa i etnologa, monografija Velikaya Horvatya, potpisana od povjesničara s Peterburškog sveučilišta, Aleksandra Mayorova s narativom o Velikoj (Crvenoj) Hrvatskoj. Knjiga je izdana 2006. godine i baca potpuno novo svjetlo na povijest Hrvata kao antičko-pontskog naroda, koji je kroz prvih par stoljeća pos. Kr., vodio Slavene do potpune emancipacije i velikog kraljevstva/carstva.
Postoje tumačenja da bijela polja označavaju mir, a crvena krv i rat, do toga da označavaju strane svijeta, bijela – zapad, crvena – jug, no ni jedna od ovi teza nije sa sigurnošću potvrđena. Kroz povijest se mijenjala boja početnog polja.
Smiješno je stoga, da današnji glavnostrujaški projugoslavenski ‘povjesničari’ (zajednički naziv – ‘istoričarske karleuše’ – uz ispriku J.K.-i)… hrvatski grb svode na neke, tek epizodne reminiscencije 20. stoljeća…
Mario Žuvela ima jednu nadahnutu, ‘strelovitu’ molitvu/misao, koju dijelimo s vama.
Ima nešto u tome kad Boga uključiš u svoj svakodnevni život. Dobivaš bolji život.
Dublje odnose. Snažnija iskustva. Sve postaje nekako smislenije. Ne nestaju svi tvoji problemi preko noći, ali se preko noći pronalaze rješenja za njih. Jer ih tražiš s Bogom.
Jer pitaš Boga za savjet. U molitvi. U čitanju Svetoga pisma. U osluškivanju vlastitoga srca.
Mario Žuvela
Dobro jutro. Kreni jutros s Isusom u novi dan i sve će biti lakše!
Pripremaio: don S. Lončar
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
-
Vijesti1 tjedan agoRim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna agoFra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti4 dana agoHrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti6 dana agoHRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti2 tjedna agoDEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna agoIzložba “Tamo gdje su moji korijeni”
-
Vijesti2 tjedna agoDUŠE SVETI – DOBRODOŠAO! OBJAVA DUHA — DUH SVETI I CRKVA
-
Vijesti3 tjedna agoKad zakon postane teror, otpor postaje obaveza: Što komunizam ima s pobačajem, Metuzalemom i potopom!