Connect with us

Društvo

Zvonimir HODAK: Don Jozo Delaš je falio! Novinari su samo htjeli slušati misu za Uskrs

Published

on

Mržnja komunjara je najjača i najrigidnija prema Katoličkoj crkvi. Spremni su na saveze i kompromise s Hitlerom (sporazum Molotov-Ribbentrop, Moskva 1939. g.) s fašistima, nacistima, kapitalistima, peronistima, islamistima, kalvinistima, budistima, mormonima, Koptima, anglikancima. Dakle, na saveze sa svima osim s kato(ličkim) “talibanima”.

Između ostalog komunisti, jugovići i orjunaši (zajedno: komunjare) drže jedan lijep i hvale vrijedan rekord s kojim se i danas posebno ponose. Nakon povratka iz šume i ozdravljenja od tifusa pobili su oko 660 katoličkih svećenika.

Ni u jednoj zemlji koja je silom ili milom surađivala s ljevičarom Hitlerom nije nastradalo ni približno toliko svećenika kao u Hrvatskoj. Po Dujmoviću u Poljskoj, koja je tada imala 40 milijuna ljudi, ubijeno je 240 “popova” tj. svećenika. Komunisti su u Slovačkoj ubili 14 svećenika.

Zašto je onda u Hrvatskoj bilo toliko drugačije? Crkva u Hrvata uvijek je disala sa svojim narodom u vjeri i podržavala narodni cilj – neovisnu državu. Tako je bilo kroz sve vrijeme, od Stepinca do pape Franje.

To je, naravno, uvijek izazivalo najtvrđu boljševičku mržnju na Crkvu. Zato se ne treba čuditi kad jedan notorni Matija Babić nazove javno Isusa “židovskim zombijem”, a Sveti Križ “nekim ku*cem”. I to na Veliku subotu u državi u kojoj živi 86 % katolika koji slave Uskrs.

Osobno me boli ona stvar za njegov “progresivni” portal. Ali, recimo, novinarku Živanu Živković koja se htjela ugurati u crkvu i mobitelom snimiti održavanje mise u Splitu ništa ne boli (ponajmanje pričepljena ruka), ali zato ona voli Matiju. Ona je Matijina “žena rebro…čiju je on pojeo jabuku”. Razglašujući na svom portalu Živanine pretrpljene strahote podigao je takvu medijsku hajku kakvu nisu znali prirediti ni Joža Manolić ni drugovi u kožnatim kaputima još tamo u “demokratskom socijalizmu”.

Atipična situacija za zemlju koja se obračunala s komunizmom

Situacija je krajnje atipična za jednu zemlju koja se na bojnom polju “obračunala s komunizmom”. Na jednoj strani dobili smo same pravovjerne partizane, biskupa, Stožer civilne zaštite, masone, Slobodnu Dalmaciju, Jutarnji, Večernji, HINA-u, a na drugoj neposlušnog župnika don Jozu i rijetke, ali ratoborne vjernike.

Čitajući Jutarnji od 14. travnja ugledah naslov: “Napadačima prijeti pet godina zatvora, a župnika štiti Kanonski zakonik”. Autor teksta je Saša Ljubičić. U musaku je umiješan i “sociolog religije”, notorna komunjara, Ivica Maštruko.

Kad sam ugledao članak pomislih kako je Živana u frci jer joj prijeti pet godina zatvora. Međutim, čitajući članak uvidjeh o čemu se tu radi.

K’o iz filma Stanlio i Olio na slici se jasno vidi pet do šest osoba kako pokušavaju silom prodrijeti u crkvu. Svi pedantno drže “socijalnu distancu” od dva milimetra. Živana je spriječila da “napadači” zatvore vrata crkve tako da je gurnula svoju desnu nogu između dvaju krila vrata, a ostali “progresivci”, k’o u grupnom seksu,  jurišaju na vrata. “Napadači” iznutra drže kvaku i ne daju “napadnutima” da silom uđu na misu.

Povijesna transformacija i neočekivani obrat

Sad vidite povijesnu transformaciju na djelu. Komunjare silom žele na misu don Joze Delaša, a vjernici im ne daju. Jedna vrsta neočekivanog obrata. Iz foto arhive “napadnutih” vidi se da je u crkvi poštovana “socijalna distanca” i to je s pravnog aspekta zakonito, pa i odgovorno ponašanje vjernika.

Ono što je Nacionalni stožer tražio, to su vjernici za vrijeme mise i poštivali. Međutim, to što su ultra lijevi “intelektualni proleteri” željeli doći do “dobre medijske robe”, a što im nije uspjelo, to je njihov problem.

“Dobra medijska roba” je i svaka sjednica užeg kabineta Vlade RH, ali ni Živani ni drugim medijskim ekipama ne pada ni na pamet da se silom probiju na tu sjednici jer to od njih traže njihovi, u pravilu, ljevičarski urednici.

Netko će reći da se kod mene radi o laganoj paranoji. Vladaju ljevičari, urednici su ljevičari, golubovi su ljevičari, nevladine udruge su uglavnom lijeve itd. No, analizirajte činjenice pa možda produžite svoju kratku pamet. Recimo, urednik Otvorenog na HRT-u Denis Latin, ultra je ljevičar; urednik Obzora u Večernjaku Goran Gerovac, ultra ljevičar; glavni urednici Večernjeg, Jutarnjeg, Slobodne, Novog Lista, RTL-a, Nove TV, N1, svi su prononsirani lijevo orijentirani medijski djelatnici. Treba li još nabrajati? I sad, kad naša Živana krene razvaljivati “klerofašiste” onda samo Generalićevi hlebinci mogu očekivati objektivno prezentiranje onoga što se zaista dogodilo.

Napokon su hrvatski pravoslavci odlučili demaskirati hrvatske katolike koji su se drznuli jedan sat posvetiti na misi Isusu Kristu. U taj sat vremena lijevi talibani, iako socijalno distancirani, izvrgnuli su se “općoj opasnosti”. Otvrdnuli su oni bježeći četiri godine po šumama i gorama od “nadmoćnog neprijatelja”.

‘Ovoga nije bilo ni u komunizmu’

Reprizu smo imali na sam Uskrs. Policajci u civilu su sprečavali ulazak vjernika u crkvu na Sirobuju… “Zatucani klerosi” skandirali su: “Ovoga nije bilo ni u komunizmu”. Da, mnoge stvari su u komunizmu bile logičnije. Recimo, u doba Mike Špiljka Broza nikome nije padalo na pamet da sjeverni toranj katedrale sruši dinamitom. A danas? Još se narod i napredna “omladina” skupila pred katedralom te plješće.

Srećom da nije bilo rezanja kravata od strane Beljaka, Bauka, Stazića, Vedrane Rudan, Pofuka, Ante Tomića, Denisa Latina

Gledam na TV-u pričest pred pravoslavni Uskrs. Dugačak red vjernika, sve se odvija u miru i disciplini. Svećenik dijeli pričest vjernicima tako da istom žlicom hrani svakog vjernika u usta. Pazite, jedna žlica, dugačak red vjernika, a svako dobije u usta istu žlicu. Napeto sam čekao da se pojavi Živana i da se zadere “smrt fašizmu”.

Čitam drugi dan napredni tisak. Ali, ništa, ni čmrk! Nije ovo Sirobuje. Ovdje je pristojan svijet. Ako se netko i zarazi, naš je, nema veze! U tome je možda i problem. Mi desni, sirovi Hrvati, znate, oni s kockastim glavama, bili bi vam zahvalni da malo manje pazite na nas… U znak zahvalnosti što smo vam stvorili ovu državu, boreći se četiri godine protiv vas.

Prije 30 godina propala je Jugoslavija. Ovih je dana propala u Rijeci i njezina kultura. Ali jugo-kulturnjaci još drže nos iznad vode. Tu su HAVC, Nina, Pofuk…Tito-fest je riknuo, ali kulturnjaci su k’o lišaj. Protiv njih nema lijeka. Tu su Kerempuh, Fažana, “Breoni”, HNK… Posla koliko ti srce želi. Treba skupiti lovu za Galeb. Svi “socijalno distancirani” uredno stoje u redu za ustaške kune.

Čitam na fejsu da Panda jede u prosjeku 12 sati na dan. Toliko otprilike jedem i ja u karanteni. I to se zove “pandemija”.

Povijest se ponavlja

Neki dan ulazim u apoteku. Ispred mene jedan stariji gospodin. Sa socijalne distance jasno čujem kako pita: “Dobar dan! Dajte mi neki lijek za smirenje”. “Imate li recept?”, upita apotekarica. “Ne, ali može li vjenčani list?” Eto, kako bi rekli naši Zagorci “teške je…”

Čovjek bi već htio otići malo i u kino, kazalište, pa premda Frljić režirao po scenariju Ante Tomića. Daj što daš. Djeca mole Boga da idu u školu jer se roditelji svađaju i reže jedan na drugoga… Čak je i Sabor postao “kuća ljubavi” u odnosu na neke obitelji, one u “zoni sumraka”. Povijest se polako ponavlja. Od 1945. godine agenti UDB-e bilježili su tko izlazi iz crkve. Danas novinari lijevih medija bilježe tko ulazi u crkvu.

Jedino što daje nadu je legendarna najava: “Iduća dva tjedna bit će ključna”. Moj prijatelj Zdenko šalje mi rezigniranu poruku: “Usisao sam stan, obrisao prašinu, oprao veš, opeglao. Sjeo sam sad uz pivo i razmišljam kako mi još samo treba da dobijem mengu…” Ali u svakom zlu ima i nekog dobra. Samo treba malo mašte…

Što je s influencericama? Fali ta silna pamet s Instagrama

Svejedno je jesi li optimist ili loše informiran pesimist. Ideju je razradio Marcel Holjevac. Najbolji među nama. Što je s našim influencericama? Ni slova…fali ta silna pamet s Instagrama. O Severininim ljubavima ništa. Ni Greta više ne pali i žari. Posljednjeg koga je obasjao tračak slave bio je naš ministar Ćorić koji je dvostruko profitirao. Slikao se s Gretom u času kad je ona zbrisala iz popravnog doma, a zamukla je i afera s Nellom iz HDZ-a i HNS-a koja je, uz blagoslov Ćore, postala ravnateljica NP Krka uz reference koje nisu bile ni do koljena dr. Ljiljani Zmijanović.

Doktorica znanosti je imala samo jedan feler. Bila je oko 500 dana na ratištu u Domovinskom ratu – na krivoj strani odnosno u HOS-u. Doktorica je do sada dobila sve sudske postupke, ali ministar ima svoje adute. Najjači je slika s nepočešljanom Gretom.

Propao je Tito-fest u crvenoj Rijeci. Od 70 stamenih kulturnjaka s bujnom maštom 59 je dobilo “šimecki”. Nema love. Nema love ni za Titanik tj. Galeb koji se “zbiksan” trebao otisnutu u nesvrstana “topla mora” pun naših antifa. Zamislite na istoj palubi Radu i familiju, Frlju, Antu Tomića Rajka Grlića, Nenada Stazića i sobaricu Vedranu Rudan, ustavnog stručnjaka Arsena Bauka… Ovaj zadnji je popi*dio na ideju da Hrvati u dijaspori glasuju on-line. To bi, misli Arsenije, znatno ojačalo utjecaj Hrvata iz svijeta na rezultate izbora. Inače našem pravniku iz “tog vrlog novog svijeta” je potpuno jasno da je biračko pravo dijaspore ustavna kategorija. I da Ustav RH ne poznaje kategoriju “bacanja klipova” pod noge dijaspori kako bi im se otežalo njihovo ustavno biračko pravo.

Marcel još tepa Ivanu Pernaru te za kraj i sam ulazim u zoološku polemiku sa Suzanom Lepan Štefančić koja je u Večernjaku objavila jednu znanstvenu nebulozu. Suzy je ustvrdila da su Branko Roko jedine dvije hijene u Hrvatskoj. A što je sa stotinama i tisućama hijena koje bauljaju Lijepom njihovom, koje svake godine isisaju milijarde iz Vlade i proračuna da bi onda denuncirali tu istu Vladu europskim ljevičarima, masonima i onima koji ne mogu zaboraviti Jugu, Miloševića, Merona i zadnji čavao koji nije zabijen u lijes Tuđmanove države? I sad Suzana tvrdi da u RH žive samo dvije hijene.

Nismo više ‘rajska vrata’ na putu prema Sloveniji

Virus je malo zdrmao i imigrante. Nismo više “rajska vrata” na putu prema Sloveniji. Već sam s “divljenjem” pisao o geniju Matije Babića, neporočnog i popularnog, koji je u katoličkoj državi Isusa proglasio “zombijem”, a Leopolda Mandića “putujućom lešinom”. Za njega Suzana, pišući svoju knjigu, nije imala relevantnih podataka. Možda u drugom proširenom izdanju.

Matija je u tifusarskom okruženju “narodni heroj”, njegovo otkriće o Isusu “zombiju” oduševilo je Jelenu VeljačuPetra Štefanića, djelatnike HAZU-a Sandija Blagonića, osnivača “Crnog jajeta” Hrvoja Bujasa, dubrovačku odvjetnicu i predsjednicu udruge Prospectus Viktoriju Knežević, SDP-ovca Marka Melčića. Uglavnom naše vrle ljevičare. Sve kandidati za drugo prošireno izdanje naše Suzane.

Što reći o docentu dr.sc. Dariju Čepi, predavaču na katedri sociologije na Pravnom faksu u Zagrebu? Daroviti Dario nema dobro mišljenje o prof. Ljilji Vokić, bivšoj ministrici prosvjete i športa te dugogodišnjoj ravnateljici VII. gimnazije. Svoju opservaciju o ženi koja je odgajala generacije gimnazijalaca Dario je iznio na iznimno suptilan i akademski rafiniran način. Ukratko, nazvao je Ljilju glupačom koja, da je pravde, “nikada ne bi smjela proći ulicom u kojoj je škola, a kamoli biti ministricom obrazovanja”.

Ljilju je za ministricu izabrao dr. Franjo Tuđman. Da je na njegovom mjestu nekim slučajem bio naš sociolog, ministar bi vjerojatno postao Matija Babić ili možda Neno Stazić koji je uputio “dubinsku” poruku don Jozi. Ta poruka nas košta oko 20.000 kn mjesečno. Evo te mudrosti: “Svećenik neka ide u Kongo jer tamo pripada”. Kamo pripada Nenad Stazić, to znamo. Za sedam kuna dnevno na “Breone”. U Kongo sigurno ne pripada jer tamo nema “šlampavo” odrađenih poslova. Takvi smo mi “gregorijanci”, oni koji slave…

Što slave pojedini hrvatski biskupi?

Dolazi uskoro Oluja. Čestitat ćemo je samo “onima koji je slave”. Što slave pojedini hrvatski biskupi? Upadom novinara u crkveni prostor ukinuta je nepovredivost crkvenog prostora. Umjesto da biskupi stanu uz svog svećenika, hitro su se ispričali Živani i drugovima.

Biskup Uzinić nije komentirao Matiju Babića i njegovu “zombijadu“, ali spremno, brzo i efikasno je opalio “šamar“ don Jozi i pastoralno ga upozorio da je pun stol daleko važniji od mise. Don Jozo se s tim ne slaže. Ali se Živana i Matija Babić slažu s biskupom Uzinićem.

I za kraj, od korone je dosad na žalost umrlo oko 40 ljudi. Svaki mjesec se zbog pobačaja u Hrvatskoj ubije oko 2000 djece. Možda čak i Uzinić ima o tome svoj stav.

Statistika kaže da se četvorici od pet muškaraca sviđaju žene s velikim grudima. Onom petom se sviđaju ova četvorica.

Zvonimir Hodak/Foto:pxll

Advertisement

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved