Neki ljudi misle da se u Benediktovoj opciji radi o izgradnji tvrđave u kojoj ćemo se skloniti od suvremenog svijeta. To je nemoguće osim ako ćete biti redovnici. Obični ljudi ne mogu biti redovnici. To nije naš poziv. Mi moramo živjeti u svijetu. Ali pronalazimo jedni druge, znate? … Svi imamo ista iskustva iako živimo u različitim zemljama. Naši razgovori su išli otprilike ovako: „I ti? I ti tako misliš? Mislio sam da nas je jako malo.”

Knjiga Benedict option američkog autora Roda Drehera izazvala je odmah po svome izlasku mnogo polemike u Americi, ali i ostatku svijeta. Uistinu, kada u današnjem sekulariziranom svijetu djelo u kojem se govori o uređenju zajednica koje bi trebale izgraditi društvo autentičnog kršćanskog duha postane bestseler New York Timesa, možete biti sigurni da je autor ‘pogodio žicu’ i izrazio ono što su mnogi smatrali potrebnim reći, ali nisu znali artikulirati.

O samoj knjizi Bitno.net je pisao u dva navrata (ovdje i ovdje), a sada prenosimo ekskluzivni intervju s njezinim autorom, s kojim je razgovarao Ivo Džeba uoči skorašnjeg objavljivanja knjige na hrvatskom jeziku u izdanju nakladničke kuće Verbum.

Za početak razgovora: možete li hrvatskim čitateljima objasniti što je „Benediktova opcija” i kakve veze ona ima sa sv. Benediktom?

Mi na Zapadu živimo u postkršćanskom vremenu, u smislu da kršćanstvo više nije narativ prema kojem naša civilizacija shvaća samu sebe. Usto, naša se civilizacija polagano raspada, iz mnogo razloga – gospodarskih i tehnoloških, kao i filozofskih i teoloških. Papa Benedikt XVI. rekao je da se Zapad nije suočavao s ovako ozbiljnom krizom od pada Rimskog Carstva.

U takvim se prilikama pojavio Benedikt iz Nursije. On je kao mladić napustio Rim i otišao živjeti u jednu pećinu. Tamo je molio i tražio Božju volju. Kad je izašao, nakon nekog je vremena postao opat i napisao svoje slavno Pravilo. Kad je 547. umro, bio je osnovao 12 ili 13 samostana u okolici Rima. Njegovo Pravilo proširilo se po zapadnoj Europi, gdje je civilizacija bila propala. Benediktinski su samostani postali nositeljima svjetlosti i vjere u stoljećima kaosa što su uslijedila.

Redovnici su mještane naučili molitvi i štovanju Boga, ali i znanjima koja su se u spomenutoj propasti izgubila – stvarima poput metalurgije, poljoprivrede… Još je bitnije to što su redovnici u knjižnicama svojih samostana prepisivali dragocjene rukopise iz vremena prve Crkve, pa čak i iz poganskog svijeta Grčke i Rima. Tako benediktinci nisu samo sačuvali vjeru i učenje, nego su i postavili temelje preporodu civilizacije u 9. stoljeću.

Kada bi se danas, u 21. stoljeću, pojavio novi sv. Benedikt, što bi nam on rekao? Mislim da bi vjernici kršćani morali shvatiti da živimo u vremenu propasti civilizacije, kao u slučaju starog Rima. Trebali bismo postupiti poput sv. Benedikta, barem simbolički: ne usredotočavati se više na podupiranje umirućeg Carstva nego na izgradnju lokalnih zajednica, u kojima možemo živjeti svoju vjeru i prenositi je budućim naraštajima.

Mi ne bismo trebali pokušavati spasiti civilizaciju. Trebamo se maksimalno usredotočiti na življenje vjere na istinski kontrakulturne načine, i Bogu pustiti da učini ostalo.

Važno je upamtiti da sv. Benedikt nije činio to što je činio radi „spašavanja civilizacije”. Sve što je htio bilo je da služi Bogu u redovničkoj zajednici, i ništa više. Sve drugo proizašlo je iz toga. Što se nas tiče, mi ne bismo trebali pokušavati spasiti civilizaciju. Trebamo se maksimalno usredotočiti na življenje vjere na istinski kontrakulturne načine, i Bogu pustiti da učini ostalo.

Neki Vaši kritičari kažu da predlažete jednu vrstu napuštanja društva. Kao što znamo, Benedikt je bio monah. Je li Benediktova opcija prikladna za „obične” kršćane, koji i dalje moraju živjeti u društvu, ili je to „sigurni prostor” za one što su umorni od borbe?

Na žalost, sigurnih prostora nema. Nigdje se ne možemo sakriti od modernosti. No moramo stvoriti prostore gdje će kršćani moći graditi otpornu vjeru – u zajednici, u obiteljima, i u vlastitim srcima. Nismo pozvani biti redovnici nego živjeti u svijetu, ali ako ćemo u svijetu živjeti kao vjerni kršćani, onda moramo u jednom stvarnom smislu živjeti odvojeni od svijeta. To je paradoks, ali to možemo vidjeti u Kristovu životu. Sjetite se kako je u Evanđeljima Isus propovijedao mnoštvu, a zatim se često povlačio u osamu radi molitve i razmatranja. To je uzor. Ako ćemo društvu služiti kao kršćani, onda moramo za sebe stvoriti prostore formacije. Ne možemo se nadati da ćemo u ovoj neprijateljski nastrojenoj antikršćanskoj kulturi preživjeti kao kršćani ako ne obnovimo ozbiljnu duhovnu disciplinu i vratimo se kršćanskoj tradiciji.

Na primjer, mojih troje djece zna mnogo o svijetu – mnogo više od prosječne američke djece. No moja supruga i ja čvrsto smo odlučili odgajati ih uz ograničeno izlaganje popularnoj kulturi mainstreama, i naučiti ih kritičkom pristupu društvu…

Vjera je očito vrlo važna za društva Benediktove opcije. Mogu li ta društva biti otvorena i za ljude druge vjere i ljude bez vjere?

Mislim da ne. Naravno da ne želim otjerati ljude dobre volje koji ne dijele našu vjeru, ali poanta Benediktove opcije je održati vjeru živom i ponovno izgraditi autentično kršćansku kulturu. Ne kažem da bismo trebali biti neprijateljski nastrojeni prema nekršćanima nego da bismo se trebali usredotočiti na izgradnju lokalne kršćanske kulture.

Pokušajte o tome razmisliti na sljedeći način: benediktinci su poznati po svom pravilu gostoljubivosti. Sv. Benedikt svojim je redovnicima zapovjedio da primaju posjetitelje kao da primaju samoga Krista. No ta gostoljubivost nije neograničena. Redovnici ne mogu primiti svakoga, na neodređeno vrijeme. Ako žele očuvati sposobnost da služe ljudima u vanjskom svijetu kao kršćanski redovnici, onda moraju nastojati očuvati one strukture i discipline koje ih formiraju kao kršćanske redovnike. Da, mi kršćani moramo se prema svakome odnositi s ljubavlju, ali ne možemo biti sve svima, ili ćemo izgubiti svoju sposobnost da prema bilo kome budemo autentični kršćani.

Jedno od temeljnih obilježja života u duhu Benediktove opcije je obrazovanje djece. Vi predlažete obrazovanje kod kuće ili dobru kršćansku školu. No mnogim je roditeljima državna škola jedina dostupna mogućnost. Kako da nadoknade manjak prikladnog obrazovanja?

Najvažnije je ustrajati u tome da spriječite da vam popularna kultura utječe na djecu. To će biti jako teško ako su vam djeca u državnoj školi, ali morate se truditi. Ako u školi u koju idu vaša djeca ima još kršćanskih obitelji sklonih Benediktovoj opciji, trebate se sastati i iznaći načine da svoju djecu ojačate u kontrakulturnom življenju.

 U svojoj knjizi citiram jednog sveučilišnog profesora, koji kaže da su svi njegovi učenici pametni, organizirani, ambiciozni i marljivi – i ne znaju ništa. Oni su proizvodi obrazovnog sustava osmišljenog da proizvodi „prazne ploče”.

Drugo, morate pronaći načine da nadoknadite ono što vam djeca ne dobivaju u državnoj školi, u smislu obrazovanja. Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Americi učenici u državnim školama ne uče mnogo o svojoj civilizaciji ili o kulturi. U svojoj knjizi citiram jednog sveučilišnog profesora, koji kaže da su svi njegovi učenici pametni, organizirani, ambiciozni i marljivi – i ne znaju ništa. Oni su proizvodi obrazovnog sustava osmišljenog da proizvodi „prazne ploče”.

Porazgovarajmo o tome kako smo se našli u situaciji da nam je potrebna Benediktova opcija. U svojoj knjizi pišete kako je problem počeo s Johnom Lockeom i Renéom Descartesom. Prvi je tvrdio da se ljudska bića rađaju kao prazne ploče, a drugi je ljudsku osobu definirao kao „misleću stvar”. Kako te ideje danas utječu na naše društvo?

Mi te ideje udišemo. One formiraju temelj modernog liberalizma. Jako je teško razmišljati izvan kartezijanskih i lockeovskih kategorija. Što hoću reći? Descartesova najpoznatija uzrečica je „Mislim, dakle jesam”. Descartes svoje promišljanje započinje sviješću o sebi. On kaže da je jedino što itko može znati o sebi to da postoji. To postaje temeljem za svako drugo promišljanje. Time je izokrenut tradicionalni pristup znanju. Prije Descartesa mislili smo da je bitak objektivno stanje čiji smo mi dio, i da znati znači rasti u razumijevanju naravi stvarnosti. Pojednostavljujem, ali kod Descartesa subjektivni pojedinac postaje izvorom znanja.

Usto, Descartes je poznat po svom razdvajanju uma i tijela, konceptu koji danas nazivamo kartezijanskim dualizmom. Naučavao je da je um odvojen od tijela – duh u stroju, takoreći. Učinak tog načela je da se prema svojim tijelima, a i materijalnom svijetu, odnosimo kao prema inertnoj tvari na kojoj se naša volja može iživljavati. To je izokretanje Utjelovljenja. Kad vidite transgender pojedince kako unakazuju svoja tijela da bi postali osobom željenog spola, onda na djelu vidite kartezijanski dualizam.

Možete vidjeti kako je Lockeova ideja „prazne ploče” bliska Descartesovoj misli. Locke je smatrao da su sva društvena i politička uređenja pitanje odabira, i da u sebi ne odražavaju transcendentni moralni poredak. Možemo izabrati kako ćemo živjeti. Naravno da moramo živjeti u društvu, ali prema Lockeu su svi društveni odnosi ugovorni, a ne organski. Kod Lockea je pojedinac temeljna društvena jedinica. Vlada ne postoji kako bi poticala postizanje vrline, nego samo kako bi jamčila društveni poredak u kojem pojedinci mogu provoditi svoju volju u najvećoj mogućoj mjeri, a da ne naštete drugima.

Moja zemlja, Sjedinjene Američke Države, naglašeno je liberalna nacija. Naš Ustav je posve lockeovski dokument. No utemeljitelji Amerike znali su da naš ustav može funkcionirati samo za ljude koji imaju snažan unutarnji smisao vjerskog i moralnog poretka. Samo takvim se ljudima može vjerovati da će ispravno koristiti svoju slobodu. No u današnjoj smo Americi izgubili jak vjerski smisao, a društvene veze koje su naši preci održavali većinom su izgubljene. Postali smo narod koji značenje stvarnosti vidi kao određeno našom subjektivnom svijesti, a ne nekim nama izvanjskim autoritetom, i svrhu vlade i društva vidimo u tome da nas oslobađa da služimo sebi i usrećimo sebe.

Utemeljitelji Amerike znali su da naš ustav može funkcionirati samo za ljude koji imaju snažan unutarnji smisao vjerskog i moralnog poretka. Samo takvim se ljudima može vjerovati da će ispravno koristiti svoju slobodu.

Tako je, manje-više, i u Europi. Francuski pisac Michel Houellebecq nije kršćanin, ali u njegovim knjigama vidimo konačnu slijepu ulicu modernog projekta, za koji Descartes i Locke snose toliko odgovornosti. Otuđili smo se jedni od drugih i od svojih tijela. Slobodni smo, ali ne znamo za što smo slobodni – nemamo svrhe. Lutamo poput „elementarnih čestica” – što je naslov njegova velikog romana iz 1990-ih – bez smjera, bez obveza, bez smisla u svojim životima.

U svojoj knjizi spominjete jednu riječ koja mi se jako sviđa – sakramentalnost. Kažete da se ona ne bi trebala povezivati samo s Crkvom nego i sa svijetom kao cjelinom, i da je gubitak sakramentalnosti jedan od glavnih problema našega vremena. Možete li objasniti što pod time mislite?

U predmoderno vrijeme zapadnjaci su smatrali da je fizički svijet u jednom tajanstvenom smislu dio Božjeg bića. S Bogom smo komunicirali kroz materiju, kao i molitvom, jer nam se Bog dijelom otkrivao preko svojih stvorenja. Da budem jasan: mi kršćani nismo panteisti niti animisti. Ne vjerujemo da su stabla, rijeke i jezera Bog. Ali vjerujemo – ili vjerovali smo, u predmoderno vrijeme – da je Bog u nekom smislu dio svijeta, i da svoju milost s nama dijelom dijeli preko materijalnog svijeta. Kršćani antike i srednjovjekovlja svijet su smatrali zanosnim, kao da u sebi na tajanstven način nosi božansko.

Katolička i Pravoslavna Crkva to i danas naučavaju. Enciklika pape Franje Laudato si uvelike se temelji na tom shvaćanju prirodnog svijeta – da ne možemo s njim činiti što želimo, jer on pripada Bogu, i Božji je dar. I naša su tijela dio ovog svijeta. U jednom smislu, suvremeni sljedbenici poganskih religija, poput Indijanaca što žive na američkom Zapadu, koji zemlju, rijeke i planine smatraju svetima – žive bliže tradicionalnom kršćanskom shvaćanju prirode od mnogih suvremenih kršćana. Poznati engleski kršćanski pisac C. S. Lewis jednom je rekao da je lakše obratiti poganina nego modernog posvjetovnjačenog zapadnjaka, jer poganin razumije da se u prirodnom svijetu nalazi duhovno značenje.

Mi smo to u modernosti izgubili. Mnogi kršćani su to izgubili. Mislimo da je svetost nešto što susrećemo samo u Crkvi, a slava Božja prisutna je u svemu stvorenju. Kad bismo svijet vidjeli kakav doista jest, to bi nam bilo jasno. Modernost je iz svijeta izgurala zadivljenost, i zaslijepila nas za stvarnost da Božja prisutnost ispunja sve stvari. Sam Bog u našoj percepciji postaje poput Descartesova duha u stroju, a kršćanstvo postaje ništa više od moralizma. Izgubili smo smisao za divljenje, za strahopoštovanje.

Danas, u ovom svijetu bez ikakve zadivljenosti, možda za nas kršćane nema ničeg važnijeg od toga da vratimo taj osjećaj strahopoštovanja, tu sposobnost da svijet vidimo kako su ga vidjeli naši preci, što znači – onakvog kakav doista jest. Naravno, to ne znači vraćanje na poganstvo, nego uvježbavanje sebe da vidimo Božju prisutnost u ljepotama ovoga svijeta, i u životima svetaca koji žive među nama.

Možda za nas kršćane nema ničeg važnijeg od toga da vratimo taj osjećaj strahopoštovanja, tu sposobnost da svijet vidimo kako su ga vidjeli naši preci, što znači – onakvog kakav doista jest.

Jesenas sam bio u Parizu, i održao nekoliko govora o Benediktovoj opciji. Knjiga je tada bila prevedena na francuski. U jednom sam caféu upoznao jednog poznatog francuskog intelektualca, čovjeka čiji rad iznimno cijenim. Ispostavilo se da obojica cijenimo Houellebecqa, i složili smo se da je on prorok našeg vremena. Razgovarali smo o zajedničkoj zabrinutosti oko toga kako će Europa postupiti s problemom islama. Rekao mi je da je 1968. bio idealist, ali da sad vidi da Francuzi djeluju kao da nemaju za što živjeti. Život koji ne traži više od buržujskih užitaka, život čiji su najviši ciljevi kupovina i seks, besmislen je život. Oko toga smo se složili.

„U čemu nalazite nadu?” pitao sam ga.

„Nemam nade”, rekao je.

„Ja imam nade”, odgovorio sam. „Moja je nada u Isusu Kristu.”

Objasnio sam da uopće nisam optimist. Mislim da će stvari postati mnogo gorima prije nego što postanu boljima. No za kršćanina optimizam nije isto što i nada. Tom sam čovjeku rekao da je kršćanska nada pouzdanje da je Bog prisutan čak i u dubinama trpljenja, i da to, bez obzira na to što će se dogoditi, ako svoje patnje sjedinimo s Kristovima, može biti spasenje. Ugledamo se na mučenike i priznavaoce, one koji su patnju podnosili s radošću. Tom sam intelektualcu rekao da sam često ispunjen divljenjem kada doživljavam Božju veličanstvenu prisutnost u prirodi, umjetnosti i životima svetih ljudi.

Kad mi je bilo 17 godina bio sam ateist. Jednom sam prilikom ušao u katedralu u Chartresu i obuzeo me osjećaj da je Bog prisutan tamo, među nevjerojatnom ljepotom kamena i stakla tog srednjovjekovnog hrama. Nisam se vratio kršćanstvu odmah tog dana, ali izašao sam iz te katedrale uvjeren da Bog postoji, i da me želi za sebe. S vremenom sam mu se predao. U toj sam katedrali doživio ono što mi pravoslavni kršćani nazivamo teofanijom – Bog mi se iznenada pokazao. Od tada sam nastojao držati oči otvorenima za njegovu prisutnost u ovom svijetu, i podsjećati samoga sebe da je Bog veoma blizu, i da nas nije napustio. U tome pronalazim nadu.

Kad mi je bilo 17 godina, bio sam ateist. Jednom sam prilikom ušao u katedralu u Chartresu i obuzeo me osjećaj da je Bog prisutan tamo, među nevjerojatnom ljepotom kamena i stakla

Taj me je intelektualac s poštovanjem saslušao, a zatim mi rekao: „To je dobro za vas Amerikance, ali ovdje u Francuskoj mi mislimo da je ovaj svijet sve što postoji. Kad umrete, mrtvi ste. To je kraj.”

Nisam znao što reći na to. On je toliko uvjeren u filozofski materijalizam da odbija priznati da možda ima stvarnosti onkraj osjetila. On ne može vidjeti što je doista tamo jer se posvetio filozofiji koja se naziva „prosvjetiteljstvom”, a koja je zapravo ideologija tame. Na početku Ivanova evanđelja doznajemo da je Isus bio svjetlo koje je došlo na svijet, ali „tama ga ne obuze”. Ako želimo dokučiti svjetlo svijeta, Isusa Krista, moramo biti otvoreni mogućnosti da ga vidimo. Moramo razviti sakramentalni mentalitet. Trebamo se uvježbati da vidimo ono što stvarno postoji.

Čini se da ne mislite da se u ovom trenutku može mnogo postići politikom. Osvrćete se na Václava Havela i češke disidente, koji su promicali ideju paralelnog polisa unutar komunističkog režima. Gdje bismo danas trebali početi? Nismo svi pisci ili umjetnici.

Niste, ali i pisci i umjetnici trebaju učitelje, stolare, računovođe, vodoinstalatere… Toliko je praktičnih stvari koje svi mi možemo činiti. Počnite sa svakodnevnom molitvom. Obvežite se da ćete svakodnevno moliti, i držite se toga. Više čitajte Bibliju, i čitajte dobre knjige o vjeri. Udružite se s drugim kršćanima da biste služili drugima i skupa se zabavljali. U svojoj knjizi pišem o skupini talijanskih katolika s druge strane Jadrana, u mjestu San Benedetto del Tronto. Oni su formirali skupinu katoličkih obitelji, pod imenom Tipi Loschi. Zajedno proučavaju Bibliju, zajedno služe siromasima, zajedno idu na ispovijed u jedan samostan, okupljaju se na proslavama, djeca im zajedno uče u školi koju je utemeljila zajednica… To su obični ljudi, ali život koji dijele je predivan.

Nije dovoljno pobjeći od loših stvari. Morate ići prema dobrim stvarima. U komunističkoj Čehoslovačkoj vlada je kontrolirala toliko toga, ali disidenti se nisu predavali. Proljetos sam bio u Pragu, i posjetio sam stan pokojnog Vaclava Bende, jednog od disidenata koji su zbog protivljenja vladi završili u zatvoru. On je bio katolik, jedini kršćanin u Havelovu krugu. Paralelni polis bio je njegova ideja. Upoznao sam njegovu udovicu, i njihovu djecu, u stanu gdje su dr. Benda i njegovi kolege studente učili stvarima koje nisu mogli naučiti u komunističkim školama.

Bende su mi govorili o raznim načinima na koje se njihova obitelj odupirala komunizmu i nastojala izgraditi paralelan polis. Jedan od Bendinih sinova rekao mi je da je njihov otac svakog dana, na kraju dana, slušao svoju djecu kako govore o tome što su tog dana učili u školi, i ispravljao ih. Dr. Benda je znao – ako hoće da mu djeca odrastu da žive u istini, mora im se posvetiti, i naučiti ih da razlikuju istinu od laži. To im je bilo važno, rekao je njegov sin.

Stan Bendinih pun je knjiga. Kamila Benda, udovica dr. Bende, rekla je da je djeci, kad su bila malena, svake večeri čitala po dva-tri sata. Ona i dr. Benda znali su da moraju maštu svoje djece oblikovati dobrim, istinitim i lijepim – kako bi se suprotstavili lošemu, lažima i ružnoći svakodnevnog života pod komunizmom. To je doista duboko – da je nešto tako jednostavno, kao svakodnevno čitanje priča djeci, kako bi im se razvijala mašta, temeljni čin otpora.

 Mnogo mi je lakše sjediti doma i na internetu čitati dobre eseje i blogove… umjesto da odem s prijateljem u kafić, da razgovaramo o svojim životima

To moramo početi činiti kako bismo formirali paralelni polis. To, i zajedništvo kad radimo nešto. Dr. Benda vjerovao je da je sve što okuplja ljude izvan kontrole vlade dobra stvar. Tada se svatko osjećao izoliranim, atomiziranim i demoraliziranim. Samo podsjetiti Čehe, svoje susjede, da su ljudi, da su članovi zajednice – tada je to bio radikalan čin. Danas, Bogu hvala, komunizam je prošlost, ali na nama je prokletstvo usamljenosti i osjećaja nemogućnosti povezivanja. To nam ne čini vlada, to činimo sami sebi, predajući se društvenim medijima i internetu, i birajući život u nestvarnosti. I ja to radim. Mnogo mi je lakše sjediti doma i na internetu čitati dobre eseje i blogove, i dopisivati se s prijateljima iz cijelog SAD-a, pa čak i Europe, umjesto da odem s prijateljem u kafić, da razgovaramo o svojim životima. Takav je život neuravnotežen. Znam to. Moram se promijeniti.

Dosta ste kritični ne samo prema liberalima, nego i prema današnjim konzervativcima. Najčešće ih optužujete za promicanje kulture konzumerizma i poricanje mnogih pravih konzervativnih vrijednosti. Gdje biste u današnjem društvu povukli granicu između pozitivaca i negativaca, ako nešto takvo uopće postoji? Može li se reći išta više osim Solženjicinove izjave da ta granica prolazi kroz srca?

To je teško i važno pitanje. Možda mogu odgovoriti promišljajući o tome kakvim ljudima želim biti okružen, i kakvima želim da moja djeca budu okružena. Ljudima kojima vjerujem. Moja je župa vrlo mala, ali raznovrsnog sastava. U njoj su bijelci i crnci, stari i mladi, stranci i Amerikanci. Svima im vjerujem, jer znam da stvarno ljube Krista, i da su u moralnom smislu ozbiljni u vezi s vjerničkim životom u ovom postkršćanskom svijetu. Oni nisu pasivni potrošači nego ljudi koji doista traže lice Božje, i shvaćaju što danas zahtijeva kršćanski život. Tako mislimo o kršćanskim obiteljima iz škole što pohađaju naša djeca.

Usporedit ću to s ljudima koje volim, koji su dobri ljudi, ali na koje gledam s više sumnjičavosti – svojim roditeljima. Moj je otac umro prije tri godine, i bio je jedan od najboljih ljudi koje sam znao. Ali i on i moja mama – tipično za većinu starijih Amerikanaca – provodili su mnogo vremena gledajući televiziju. Jako mnogo vremena! Kad smo se moja supruga i ja s djecom preselili iz Philadelphije u ruralni dio južne Louisiane, da živimo bliže njima, ostavljali smo djecu s njima. Morali smo prestati s tim, jer su moji roditelji djeci puštali gledati svakakve stvari koje djeca ne bi smjela gledati. Seksualno neprikladne stvari, nasilje. To je bio američki mainstream televizijski program.

Moji roditelji nisu shvaćali što nije u redu s tim. U tolikoj su se mjeri bili saživjeli s američkom popularnom kulturom da su izgubili osjećaj. Shvatite što želim reći – oni su bili dobri ljudi (moja je majka još živa, i dobra je osoba), ali poput mnogih Amerikanaca obuzela ih je mainstream kultura. Da, smatraju se (smatrali su se, u slučaju mog oca) konzervativcima, ali istina je da se ne protive prevladavajućoj kulturi. Kad sam ja bio dijete, 1970-ih, u našoj je kući televizor uvijek bio uključen, kao i u kućama svih mojih prijatelja. Naši roditelji nisu zamišljali da je popularna kultura nešto čemu se treba odupirati, čemu se ne smije vjerovati. Sumnjičavo su gledali ljude koji su živjeli kontrakulturno.

 Čudno, ali ponekad mislim da ja, kao tradicionalni kršćanin, imam više zajedničkoga s ljudima koji su više ulijevo nego s konzervativnim kršćanima.

Mainstream kultura postala je sve seksualiziranijom i nasilnijom, a oni nisu reagirali, nesvjesni toga što se događalo oko njih, kao u onoj priči o žabi u loncu. Smatrali su se prilično konzervativnima, ali su također mislili da smo moja supruga i ja vrlo čudni. Ne jedemo u McDonaldsu i nemamo kabelsku, a mojim roditeljima i mnogim ljudima u mom rodnom mjestu to je značilo da smo vrlo čudni i sumnjivi ljudi.

Evo jedne zanimljivosti – moja supruga Julie i ja bliski smo prijatelji s jednim parom, političkim i kulturnim liberalima, nimalo religioznima, a ipak imamo mnogo toga zajedničkog s njima. Imaju mnogo istih temeljnih vrijednosti kao i Julie i ja – osim politike i religije. U čemu je onda razlika?

Mislim, u sljedećem: je li ljude obuzela popularna kultura, ili nije? Protive li se popularnoj kulturi – ne u tome što kažu da vjeruju, nego u tome kako žive? Prihvaćaju li nekritički hedonističke, konzumerističke vrijednosti, ili se osjećaju otuđenima, u smislu da postoji nešto dublje i istinitije ispod kabelske, društvenih medija, tržnih centara? Čudno, ali ponekad mislim da ja, kao tradicionalni kršćanin, imam više zajedničkoga s ljudima koji su više ulijevo nego s konzervativnim kršćanima.

U zaključku svoje knjige citirate Jacquesa Maritaina, koji je rekao: „Umjesto utvrđena dvorca izgrađena usred zemlje moramo razmišljati o vojsci zvijezda bačenoj u nebo.” Meni se to čini posve suprotnim o onoga što su neki zaključili o Benediktovoj opciji. Što će držati te zvijezde na okupu jednom kad budu bačene?

Držat će ih zajednička vjera – zajedničko uvjerenje da živimo u progonstvu, i da moramo pomagati jedni drugima. Neki ljudi misle da se u Benediktovoj opciji radi o izgradnji tvrđave u kojoj ćemo se skloniti od suvremenog svijeta. To je nemoguće osim ako ćete biti redovnici. Obični ljudi ne mogu biti redovnici. To nije naš poziv. Mi moramo živjeti u svijetu. Ali pronalazimo jedni druge, znate? I prepoznajemo jedni druge kad se sretnemo. Nekoliko sam puta putovao u Europu, i ljudima govorio o svojoj knjizi. Kad sretnem ljude – obično katolike – koje to zanima, bude nam kao da smo stari prijatelji. Svi imamo ista iskustva, iako živimo u različitim zemljama. Naši razgovori su išli  otprilike ovako: „I ti? I ti tako misliš? Mislio sam da nas je jako malo.” Možda nas je malo ondje gdje živimo. Ali ima nas! Moramo pronaći jedni druge, kako bismo jedni drugima pomogli na svaki mogući način.

Neki ljudi misle da se u Benediktovoj opciji radi o izgradnji tvrđave u kojoj ćemo se skloniti od suvremenog svijeta. To je nemoguće, osim ako ćete biti redovnici.

„Benediktovu opciju” napisao sam kao Amerikanac, za Amerikance, no knjiga je pronašla svoju publiku po cijeloj Europi. Do kraja 2018. bit će prevedena na 10 jezika. Toliko me tješi što sam zahvaljujući radu na knjizi u Europi upoznao sve te nove prijatelje kršćane. To su tako ljubazni, velikodušni ljudi, puni ljubavi i nade. U Americi se većina kršćana još nije probudila. Još vjeruju da je naša kultura temeljno kršćanska, i da će na duge staze sve biti u redu. Ne žele čuti loše vijesti. No moji prijatelji kršćani u Europi su mladi, i znaju istinu. Oni već proživljavaju to što mi u Americi tek počinjemo proživljavati. Mi američki kršćani trebamo vas stariju braću i sestre u vjeri više nego što to možemo pojmiti.

Razgovarao: Ivo Džeba

Prijevod: Ana Naletilić

Bitno.net