Vijesti

Joseph Ratzinger i novi liturgijski pokret

Published

1 godina ago

19 prosinca, 2022

Podjele nažalost obilježavaju našu današnju kulturu, a time i Crkvu. Jeste li katolik Drugog vatikanskog sabora ili tradicionalistički katolik? Politika identiteta utjecala je i oblikovala naše nezdrave diskurse o svetoj liturgiji.

Sada smo se našli zatvoreni u novom liturgijskom ratu u kojem nam je potrebna liturgijska mudrost velikih teologa kao što je Joseph Ratzinger da nas vrati uvažavanju autentičnog duha liturgijskog pokreta, kako se ne bismo obeshrabrili u sadašnjim gorkim i ljutim raspravama.

Joseph Ratzinger, u svom autobiografskom razmišljanju Milestones: Memoirs 1927. – 1977., zagovara potrebu za „novim liturgijskim pokretom”. Svrha ovog pokreta oživjeti će „pravu baštinu Drugog vatikanskog koncila”. U svojoj autobiografiji, Ratzinger poziva na „obnovu liturgijske svijesti” i „liturgijsko pomirenje koje ponovno priznaje jedinstveni razvoj liturgije i koji shvaća Drugi vatikanski sabor, ne kao prekid, već kao stupanj razvoja; a te stvari su hitno potrebna za život Crkve”.

Kako bi promicali liturgijsku obnovu, članovi liturgijskog pokreta podržavali su aktivno sudjelovanje vjernika u slavlju svete liturgije prije nego što su pozvali na promjene poput slavljenja večernjih misa i tako dalje. Jedan od pionira ranog liturgijskog pokreta, Dom Lambert Beauduin, je rekao kako „liturgijski pokret promiče aktivno sudjelovanje pomoću razumijevanja i slijeđenja liturgijskih obreda i tekstova [mise]”.

Prva uporaba fraze “aktivno sudjelovanje“ (participatio actuosa) u dokumentima Crkve nalazimo u Motu propiju sv. pape Pija X. o svetoj glazbi, Tra le sollecitudini:

„Ispunjeni gorljivom željom da istinski kršćanski duh cvate u svakom pogledu i da ga očuvaju svi kršćanski vjernici, smatramo potrebnim pobrinuti se prije svega za svetost i dostojanstvo bogoslužnog prostora, u kojem se vjernici okupljaju ni zbog čega drugoga, nego da steknu duh iz njegova najvažnijeg i prijeko potrebnog izvora, a to je [aktivno] sudjelovanje u božanskim otajstvima te u javnoj i svečanoj molitvi Crkve“.

Činjenica da se izvorna uporaba izraza „aktivno sudjelovanje” pojavljuje u dokumentu Učiteljstva o gregorijanskom pjevanju trebala bi nas razriješiti ideje da bi sudjelovanje trebalo biti usredotočeno isključivo na slavlje liturgije na narodnom jeziku, procvat liturgijskih službi za laike, na liturgiju okrenutu narodu (versus populum), ili samo naše vanjske radnje i odgovore unutar svete liturgije.

Pravi oblik djelovanja unutar liturgije je oratio. U svom djelu Duh liturgije, Ratzinger tvrdi da sudjelovanje nije samo naše vanjsko djelovanje tijekom liturgije, nego je to naš udio u Božjem djelovanju pri čemu svaka osoba moli da se „može preobraziti u Logos, suobličiti Logosu, i tako postati istinsko Tijelo Kristovo”. Ratzinger je vrlo jasan da su vanjske radnje sekundarne unutarnje molitve:

„Djelovanje doista mora prestati kada dođemo do srži stvari, a to je oratio. Mora biti jasno da oratio predstavlja srž stvari i da je to važno upravo zato što pruža prostor za djelovanje Bogu“.

Oratio pomaže članu Tijela Kristova koji se moli da uđe u sebedarujuću ljubav Kristovu.

Način na koji se slavi liturgija u prosječnoj župi sugerira da bi čovjek trebao nešto “činiti“ kako bi u potpunosti sudjelovao u liturgiji. Trebamo djelovati suprotno ovoj misli koja bi nas tjerala da se usredotočimo na vanjsko nauštrb unutarnjeg. Svi liturgijski odgovori, pjevanje pjesama i sve liturgijske geste trebaju nas potaknuti da idemo prema transcendentalnoj tišini uzdižući nas u slavlje žrtvene i eshatološke svadbene gozbe Jaganjca, koji je nekoć bio zaklan.

Borba za definiranje i razumijevanje aktivnog sudjelovanja predstavlja dva različita poimanja liturgije. U jednom od svojih intervjua s novinarom Peterom Seewaldom, J. Ratzinger napominje da liturgiju možemo promatrati kao „nešto što živi i raste” ili „nešto što je stvoreno”. Stoga Ratzinger stalno potvrđuje stajalište da je liturgija opus Dei (“Božje djelo”), a ne proizvod čovjeka kako je simbolizirano lažnim štovanjem zlatnog teleta u Knjizi Izlaska.

Zabrinutost Ratzingera oko provedbe reformirane post vatikanske liturgije i Misala sv. Pavla VI. je da ima karakteristike nečega što je izradio odbor stručnjaka i što nije nastalo kao plod razvoja i rasta.

Hermeneutika reforme u kontinuitetu ostaje temeljna tema Ratzingera/Benedikta XVI. kroz čitav njegov teološki opus. To je jedan od razloga zašto je Ratzinger kritičan prema nazivanju tradicionalne latinske mise “tridentskom misom“. To je pogrešan naziv utoliko što su Misal svetog Pija V. (1570.) reformirali Klement VIII. (1604.), Urban VIII. (1634.), Lav XIII. (1884.), Benedikt XV. (1920.), a nedavno je to učinio i sv. Ivan XXIII (1962.). Stoga tradicionalnu latinsku misu možemo nazvati misom slavljenom prema misalu sv. Ivana XXIII.

U svojoj procjeni dopuštenja Benedikta XVI. za šire slavlje Misala sv. Ivana XXIII. kao „izvanrednog oblika” rimskog obreda i Misala sv. Pavla VI. i Misala sv. Ivana Pavla kao “redovnog oblika” rimskog obreda, fra Weinandy i drugi liturgičari izražavaju ovu zabrinutost: „Ponovnim uspostavljanjem izvanrednog oblika rimskog obreda, Benedikt je nesvjesno upotrijebio hermeneutiku diskontinuiteta, kao da revidirani obred nije u kontinuitetu sa starim“. Benediktov Motu proprijo Summorum Pontificum i popratno pismo upućeno biskupima, Con Grande Fiducia, artikuliraju motiv “liturgijskog pomirenja“ s namjerom očuvanja jedinstva između dvaju oblika jednog rimskog obreda. Drugim riječima, njegov je cilj uvijek bio očuvanje hermeneutike reforme u kontinuitetu.

Mons. Klaus Gamber je eminentnog njemački teolog Manfreda Haukea nazvao „ocem novog liturgijskog pokreta“. Mons. Gamber zagovarao je dopuštanje istodobnog postojanja dvaju najnovijih rimskih misala:

„Tradicionalni rimski obred prema Misalu sv. Ivana XXIII. i novi obred prema Misal sv. Pavla VI. trebaju biti prihvaćeni kao legitimni oblici bogoslužja. Dva obreda trebaju postojati kao neovisni obredi i moraju biti odvojeni i jedinstveni na takav način da tradicionalni rimski obred i tradicionalno korišteni Missale Romanum, zajedno sa svim drugim liturgijskim tekstovima, budu ponovno uspostavljeni ili odobreni za korištenje u obliku u kojem su postojali prije Koncila“.

Nije teško vidjeti kako je mons. Gamber utjecao na Motu proprij Summorum Pontificum Benedikta XVI. Ključna razlika između njih dvoje je u tome što Benedikt ostaje pri stajalištu da postoji jedan obred koji se slavi u dvije različite forme.

Fra Weinandy i drugi liturgičari doveli su u pitanje obrazloženje i mudrost Benediktova Summorum Pontficum jer, po njihovom mišljenju: „Benediktovo prilagođavanje tridentske liturgije, iako je pastoralno motivirano, potkopava temeljno načelo liturgijske obnove, za vjernike koji sada prisustvuju toj liturgiji imaju malo mogućnosti za aktivno sudjelovanje“.

U svjetlu naše gornje rasprave o autentičnom značenju “aktivnog sudjelovanja“, rekao bih da on nije učinio tako nešto. Jedan od ključnih elemenata potrebnih za promicanje aktivnog sudjelovanja je razlog šutnje u liturgiji, koje često nema nigdje u provedbi reformirane liturgije.

Jedan od plodova “međusobnog obogaćivanja“ postojanja dviju formi rimskog obreda je to što može pomoći vjernicima da shvate pravu narav “aktivnog sudjelovanja“ kako ga zamišlja liturgijski pokret. Benedikt pokušava unijeti jasnoću u aktivno sudjelovanje koje je unutarnje i izvanjsko unutar svete liturgije. Nadalje, pokušao je obnoviti shvaćanje da se štovanje i sudjelovanje protežu izvan liturgijskog slavlja u misiji ljubavi prema bližnjemu.

Benedikt XVI. je dao prednost daru liturgijskog pluralizma jer to može ojačati jedinstvo ako se dobro promiče i ako se pruži odgovarajuća pastoralna skrb i pratnja. Pohađam župu u predgrađu koja se sastoji od raznih nacionalnosti kao što su Nigerijci, Latinoamerikanci, Filipinci, Vijetnamci i Englezi. Jedna od glavnih nedjeljnih misa bila je misa slavljena prema Misalu sv. Ivana XXIII., a na ovoj je misi redovito sudjelovalo nekoliko stotina vjernika. Osim toga, imali ste vjernike koji bi nekad išli na tradicionalnu misu, a nekad na sv. misu koja se slavila prema Misalu sv. Pavla VI./Ivana Pavla II.

Nikada nisam naišao na neprijateljstvo prema Drugom vatikanskom saboru ili “novoj“ misi. Susreo sam i nastavljam susresti pojedince i obitelji u svojoj župi koji jednostavno žude za liturgijom s poštovanjem. Također sam redovito sudjelovao u misama koje su se slavile prema liturgiji Osobnog ordinarijata za bivše anglikance. Imao sam veliku sreću sudjelovati u različitim liturgijama istočnih Crkava (bizantskoj, rusinskoj, siro-malabarskoj, maronitskoj itd.). Moje sudjelovanje u liturgijskoj pluralnosti naučilo me da ćemo svi imati koristi od bogate liturgijske i crkvene raznolikosti.

Benedikt u svojoj pastoralnoj i liturgijskoj mudrosti nije bio naivan. Ako ništa drugo, onda sadašnja situacija potvrđuje mudrost Benedikta XVI., što je opetovano potvrdio Christopher Ruddy sljedećim riječima: „Crkva koja živi od tradicije ne može odbaciti svoju prošlost, a da se smrtno ne rani”.

Trebamo više molitve, pokore, proučavanja liturgije (formacije) i više dijaloga. Kada se bude pisala povijest ovog razdoblja, shvatit ćemo da je Joseph Ratzinger bio najstariji sin novog liturgijskog pokreta, a njegova teologija liturgije mogla bi nam ponuditi hermeneutiku koja nam je potrebna da cijenimo pravu baštinu Drugog vatikanskog sabora o svetoj liturgiji.

Izvor | Quo Vadis Croatia

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

8 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

9 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

15 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

Objave s kraja vremena: KROMOSOM 47

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Louis d’Alencourt: OBJAVE S KRAJA VREMENA – Virus kaosa

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

VELIKO BUĐENJE – U čast Louisu d’Alencourtu – Proročanstvo temeljeno na broju 47

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.