Vijesti

LJUBAV NE POZNAJE GRANICE! VALDEC nakon šokova U MOSKVI! Novinar iza željezne zavjese: Kakav je život u Rusiji dok se puca u Ukrajini?

Published

1 godina ago

25 prosinca, 2022

Tek izašavši na moskovskih oštrih minus petnaest, na platou ispred Zračne luke Šeremetjevo, shvatio sam da sam ipak uspio – stigao sam, kao i dvadesetak prethodnih, i ovog prosinca u Moskvu. Samo što je ovaj put to donedavno jednostavno putovanje na trenutke izgledalo kao nemoguća misija i posljednjih tjedana je bilo nekoliko trenutaka koji su me dijelili da od svega odustanem. Ipak, uspio sam prijeći tu novu ‘željeznu zavjesu’.

Naime, tradicionalno, svakog prosinca odlazim k svojoj ljepšoj polovici u ruski glavni grad gdje skupa, u obiteljskom i krugu prijatelja, proslavljamo doček nove godine – ovdje u Rusiji praznuje se već od polovice prosinca pa sve do polovice siječnja. No od mog posljednjeg povratka iz Moskve u Hrvatsku u siječnju prošle godine promijenilo se puno, previše toga. Ne nabolje. Uostalom, najveći dio toga znamo svi iz medija – Ukrajina gori, eksplozije odjekuju i na zapadu Rusije, odnosi, ionako ne bajni, od veljače ove godine između zapada i Rusije postali su, barem tako sada izgleda, nepovratno teško narušeni, a svakim su danom sve napetiji.

“Robert?”, kroz prozor žutog taksija povikao je sitni vozač, Kirgiz. Provjerio sam brojeve na njegovoj registraciji i potvrdno kimnuo glavom. Pomogao mi je utovariti kofer i ručnu prtljagu i krenuli smo.

“Smeđa jakna, crni kofer i obrijana, ćelava glava obavijena cigaretnim dimom, zar ne?”, konstatirao sam kako me je prepoznao znajući dobro kakav je opis putnika dala moja ženica.
“Da, nije bilo teško”, nasmijao se i dodao: “Slobodno zapali u autu, samo otvori prozor malo”.

Krenuvši iz zračne luke, odmah nakon kućica za naplatu ulaska, mogao sam vidjeti koliko se sve promijenilo – grad se širi munjevito. Kada sam prije dvadesetak godina prvi put došao, pola smo se sata vozili cestom, a s jedne i druge strane bile su šume. Sada su gotovo već na prilazima zračnoj luci izgrađene stambene zgrade.

Skupe karte

Promatrajući kroz vjetrobransko staklo i pokušavajući se orijentirati, vratio sam se u mislima na početak ove turističko-obiteljske pustolovine.

Prva prepreka: viza. U početku nisu bile ni potrebne, dovoljno je bilo tzv. pozivno pismo neke turističke agencije. Postupno se, recipročnim uvođenjem viznog režima, sve postrožilo. No još je bilo prilično jednostavno. Ili vizni centar koji je u Zagrebu ishodovao vizu ili individualni odlazak u konzulat – nešto kompliciraniji, ali i jeftiniji postupak. Međutim, u međuvremenu, konzulat Ruske Federacije u Zagrebu, odnosno njegov odjel za vize, više ne postoji. Dvije su države svele svoja diplomatska predstavništva na minimum osoblja.

Dakle, vizu valja pokušati ishodovati u najbližem ruskom konzulatu u Hrvatskoj koji je još otvoren. Dilema je bila – Ljubljana ili Beograd. No i samo putovanje postalo je komplicirano. Do prošle su godine zrakoplovi svakodnevno letjeli između Zagreba i Moskve, no zračni je promet između država EU-a kojemu pripadamo i Rusije – ukinut. Alternative su skupe, neke i egzotične, a sve iziskuju i puno više vremena: još postoji izravna zračna linija za Moskvu iz Beograda, no uglavnom su mjesta tjednima unaprijed rasprodana, a karte papreno skupe – u skladu s potražnjom. Jeftinija i izvjesnija varijanta je iz Zagreba za Istanbul, pa iz Istanbula za Moskvu. Ali tu je problem što po dolasku u Tursku moram izaći, nema transfera, ponovno prolaziti sve kontrole da bih opet ušao na odlazne terminale, a razmak između dva leta je takav da postoji velika opasnost da propustim polijetanje. Alternativa je noćenje u Istanbulu, no to puno poskupljuje cijelu priču. Postoje i varijante preko Dubaija pa neka kombinacija Beč – Erevan – Moskva. Čak se i tu mogla pronaći nešto povoljnija karta, no razlika u cijeni bi se istopila putem. A tu je i viza. Osim toga, tek sam polovicom studenoga izašao iz bolnice, s operacije, tako da nisam želio ništa raditi unaprijed da se ne ‘zacopram’.

Jednosatna borba

Na koncu je izbor pao na Beograd. Iz Zagreba autobusom, ondje provesti nekoliko dana dok viza ne bude gotova pa nastaviti izravnom linijom – u zadnji je tren iskočilo slobodno mjesto. No vizni režim je postrožen. Morao sam u Zagrebu izvaditi vjenčani list, prevesti ga kod ovlaštenog sudskog prevoditelja, imati plaćenu policu osiguranja tijekom predviđenog boravka, ispuniti formulare s bezbrojnim pitanjima, poslati ih e-poštom, ali ih imati i ispisane, te ono što je ispalo najkompliciranije, pozivno pismo ovjereno u Moskvi kod javnog bilježnika. Ali – original! Nije ženi bio problem ishoditi ga u Moskvi, no kako će i hoće li poštom taj original doći do mene? Avionska pošta, razumljivo, ne funkcionira jer nema zračnog prometa. DHL i slične kompanije većinom su se povukle iz Rusije, običnom poštom je neizvjesno i preriskantno, moglo bi se dogoditi da uopće ne stigne… Spas je pronađen u prijateljevu prijatelju koji ga je jednostavno u Moskvi preuzeo od žene i u džepu ga donio i predao prijatelju u Beogradu, a ovaj meni kada sam stigao. Nakon šestosatnog putovanja busom do Beograda, pronalaska nekakvog prenoćišta, tek sam drugi dan uspio dočepati se tog dokumenta. No sada je valjalo čekati dan u tjednu kada konzulat radi za stranke.

Pola sata prije otvaranja ujutro već sam se na hladnoći gužvao s desecima drugih ispred konzulata, a pristizali su novi i novi. Redom Rusi (Srbima viza za Rusiju ne treba), po nekim procjenama u Srbiji je trenutno više od 100.000 onih koji su pristigli od kraja veljače ove godine i mnogi od njih neprestano pokušavaju ishoditi nekakve dokumente u svom konzulatu.
No nekako sam se uspio, nakon gotovo jednosatne ‘borbe’ probiti do šaltera da predam svoje dokumente naglasivši kako mi je nužna viza po hitnom postupku (normalan može potrajati i do dva tjedna!). Službenik je preuzeo moje dokumente, rekao mi da čekam i već je moje mjesto zauzeo neki Rus.
Vrijeme je sporo prolazilo u zagušljivoj prepunoj prostoriji i tek nakon sat i pol sam prozvan.

Strogi žandar

“Morate otići u banku i uplatiti taksu za vizu, no požurite se, konzulat je otvoren do 12 sati!”, samo mi je rekao, dao uplatnicu i adresu te jedine banke u kojoj je moguće izvršiti uplatu. Jurnjava taksijem, čekanje u redu, novo lovljenje taksija… i u 11.30 sam tamo i predajem uplatnicu.
Ali, nakon 10-ak minuta, kada sam opet prozvan, novi problem:
“Trebamo sken putovnice vaše supruge na e-adresu, i to odmah”, zovem Moskvu, objašnjavam.
“Eto stiže vam za koju minutu”, kažem s olakšanjem.
“Mmmm, da, ali tu je novi problem. Online formular ispunili ste u Hrvatskoj, je li tako? Ne prikazuje se u našem sustavu. Morate ga opet ispuniti… Bez toga nema vize”, hladno mi kaže i vraća putovnicu.

“Ali… radite još samo desetak minuta, kako…, gdje, pa imate ispisano…”, kumim, molim. Bezuspješno.
“Možete doći sljedeći tjedan”, samo kaže. A let mi je za vikend već plaćen.
Opet kumim, molim, pa mi daje sat vremena, iznimno će ovaj put izdati vizu nakon prestanka radnog vremena. Luđački mi je sada potrebno računalo s internetom i pisačem, i to odmah. Tu ga ne mogu dobiti. Imam prijatelja, ali živi daleko odavde i na poslu je… Jurim van, ne znajući kuda, mozak radi 300 na sat. Onako unezvjerenog, ‘snimi’ me policajac iz vanjskog osiguranja i pita što je. Objašnjavam očajno i pitam postoji li igdje ikakav internet-caffe ili nešto slično.
“Nema više internet-caffea odavno, ali pokušaj tu gore, sto metara s desne strane ti je birtija, kaži gazdi da ga je zamolio Rajko da ti pomogne…”, smilovao se strogi žandar u crnom, s potkapom, pancirkom i automatskom puškom na prsima. Trčim do birtije, tražim gazdu, prenosim poruku.
“Sjedi straga za kompjutor, što ćeš popiti?”, pita ovaj.
“Rakiju. Duplu!”, odgovaram i počinjem ispunjavati novi formular. Opet bezbrojna pitanja, onaj stari, ispunjeni, ostao je dolje u konzulatu, moram kopati sve datume, brojeve iznova. Nekako uspijevam. Dok pisač brundajući ispisuje, nazdravljam s gazdom pa trčim natrag.

Domaći brend

Uglavnom, nakon sat i pol izašao sam napokon s vizom u džepu. Da nije bilo ovog spleta sretnih okolnosti, propao bi mi let, morao bih opet busom natrag doma. Za novu kartu, a od prošle godine cijena aviokarte porasla je i sedam, osam puta, teško da bih opet skucao.

Na sam let krećem taksijem u četiri ujutro jer, po novim pravilima, zbog sigurnosne procedure na letovima za Rusiju, valja doći tri sata prije polijetanja. Prolazim tri sigurnosne kontrole, dvije putovnica i napokon se ukrcavam u zrakoplov. I za nepuna tri sata slijećem u Moskvu. Za tri sata leta, gotovo desetodnevna drama…
“Stigli smo”, kaže mi moj taksist Kirgiz. Žena nas je dočekala ispred ulaza u zgradu, unosim stvari.

“Gdje ćemo otići nešto pojesti? Nisam stigla…”
“McDonald’s”, odgovaram kao iz topa.

Pojeo sam ih, za silu, svega nekoliko u cijelom životu, ne volim brzu hranu, a McDonald’s posebno. No još ljetos sam se zainatio, nakon vijesti da se ta kompanija zbog sankcija povukla iz Rusije, ali je odmah zamijenjena domaćim, ruskim brendom, kako ću, ako se ikad dovučem do Moskve, prvo tamo.

“Ukusno i točka!” ime je sada lanca restorana brze hrane koji je zamijenio planetarni američki brend.
Rečeno – učinjeno. Veliki meni, s morsom umjesto Coca-cole, dobro je sjeo nakon svega. Bilo je ukusno. I točka.

Autor:Robert Valdec/7dnevno

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

5 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

6 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

13 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

Objave s kraja vremena: KROMOSOM 47

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Louis d’Alencourt: OBJAVE S KRAJA VREMENA – Virus kaosa

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

VELIKO BUĐENJE – U čast Louisu d’Alencourtu – Proročanstvo temeljeno na broju 47

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.