Društvo

KULTURA SJEĆANJA: Pripremljeni, ali neizvršeni državni udar; siječanj 1991.

Published

1 godina ago

25 siječnja, 2023

mjukic

ONI HOĆE DA ZABORAVIMO! NE MOŽEMO ZABORAVITI!

Krajem siječnja 1991. godine Hrvatske se suočila s realnom prijetnjom državnoga udara i okupacije od strane jugovojske. Jugoslavenske tajne službe montirale su film „Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj“, o naoružavanju Hrvatske i prikazale ga na televiziji

(2 puta, 25. siječnja 1991.) s optužbom da rukovodstvo Hrvatske ruši Jugoslaviju. Na televiziji je prikazana emisija koja je trebala poslužiti kao podloga uvođenju izvanrednoga stanja u Hrvatskoj. Beogradska televizija prikazala je film (također je prikazan širom Jugoslavije) o takozvanoj „aferi Špegelj“ i optužila hrvatsku vlast da sprema pobunu. JNA je željela okupirati Zagreb, srušiti legalno izabranu vlast i nametnuti svoje poslušnike.

Hrvatska nije imala vojsku jer je po tadašnjem zakonu nije mogla imati; mogla je imati samo policijske snage. Oružje hrvatske teritorijalne obrane Ivica Račan dao je jugovojsci 1990. pa je Hrvatska bila razoružana. S druge strane, pobunjeni Srbi naoružani su oružjem Teritorijalne obrane Hrvatske i oružjem iz skladišta JNA.

U Zagrebu, ali i u cijeloj Hrvatskoj, vladala je silna zabrinutost; građanstvo se pitalo što će se dogoditi. Svi javni objekti bili su čuvani; čuvala ih je policija i hrvatski građani. Čuvani su mostovi i prilazi vojarnama.

Srpsko vodstvo, Slobodan Milošević i Borisav Jović, tražili su od Veljka Kadijevića da JNA zaposjedne Zagreb i sruši legalno izabrano hrvatsko vodstvo. Dr. Franjo Tuđman je sa suradnicima došao u Beograd (iako je postojala opasnost da ga uhite ili pak ubiju) braniti hrvatske nacionalne interese. Sve je bilo dobro isplanirano. Kada je dr. Franjo Tuđman došao na razgovore, na televiziji je počelo emitiranje KOS-ova filma. Vodstvo JNA i srpsko političko vodstvo tražili su razoružavanje rezervnog sastava hrvatske policije, a dr. Tuđman je tražio razoružavanje naoružanih paravojnih srpskih postrojbi u Hrvatskoj. Veljko Kadijević tražio je da odluku o uvođenju izvanrednog stanja u Hrvatskoj donese Predsjedništvo SFRJ. Predsjedništvo nije donijelo tu odluku. 12. ožujka 1991. prijedlog za uvođenje izvanrednog stanja na Predsjedništvu nije prošao (nedostajao je jedan glas!) jer je bosanski Srbin Bogić Bogićević bio protiv. Poznata je njegova izjava: „Ja jesam Srbin, ali ne po profesiji…“

Dan prije (24. siječnja) razgovora, u siječnju 1991. godine, američki je ambasador u SFRJ Warren Zimmerman poručio predsjedniku Predsjedništva SFRJ da SAD neće prihvatiti angažiranje vojske protiv demokratski izabranih institucija vlasti. Predsjedništvo SFRJ nije se složilo s prijedlogom Srbije da se dopusti intervencija JNA u Hrvatskoj. Međunarodna zajednica bila je za očuvanje Jugoslavije, ali nije bila za vojnu intervenciju (diktaturu) pa je Veljko Kadijević odustao od vojne intervencije bez odluke Predsjedništva SFRJ.

Dr. Franjo Tuđman otišao je u Beograd braniti hrvatske interese (mnogi su mu savjetovali da ne ide; upozoravali ga na ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. godine) unatoč životnoj ugrozi. Da nije otišao, možda bi tijek događaja bio drugačiji. Na traženje razoružanja rezervnoga sastava policije, dr. Tuđman je tražio razoružanje paravojnih srpskih postrojbi u Hrvatskoj. Srbi, vojno rukovodstvo i političari nisu mogli negirati da postoje paravojne srpske postrojbe u Hrvatskoj.

Film je legalno izabranu hrvatsku vlast prikazao kao ustašku vlast. Istovremeno je prikazivan u svim domovima armije, na svim republičkim televizijama i drugdje da bi se uvjerilo javnost u opravdanost uvođenja izvanrednog stanja u Hrvatskoj. KOS-ov uradak je pripreman (sniman) puna dva mjeseca. Tajna služba JNA nadzirala je i snimala hrvatskog ministra obrane Martina Špegelja, snimila je 19 i po sati tajnih video i 121 sat audio-snimaka sastanaka i iz tog materijala montirala film „Što je istina o naoružavanju HDZ-a u Hrvatskoj“.

Admiral Davor Domazet Lošo i Mate Laušić daju svoje viđenje događaja i svjedoče:

Hrvatska delegacija na čelu s Tuđmanom, nesvjesna trilera koji će se odigrati, zaputila se u Palaču Federacije. “To je tako bilo tempirano da onoga trenutka kad smo ulazili u taj veliki hol Palate Federacije, gdje je bilo razmješteno nekoliko klub garnitura i TV prijemnika, u tom trenutku je započinjao poznati film o Špegelju” prisjeća se Laušić. “Predsjednik skida kaput, ja mu ga pridržavam, a pratioc od Nenada Bućine zavaljen u fotelju kaže glasno: “Evo ustašije, evo ustašije”. Ali gledajući nas, ne TV prijemnik. U tom trenutku ulazi jedan milicioner koji je bio na vanjskom osiguranju i drži u ruci automatsku pušku. I ovaj kaže: “Ej, brale, brale, daj automat da malo ga isprobam po ovoj ustašiji.” Tog trenutka, u toj atmosferi koja je bila tako naelektrizirana da ste povukli nožem po zraku, čulo bi se kao da po kamenu taj nož siječe.”

Tuđman je, po protokolu, ostavio pratnju i popeo se na prvi kat gdje je već trajao sastanak. Okupljeni su, na unaprijed pripremljenim televizorima, već gledali prijenos specijalne emisije ‘Šta je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj’. “Sve je planirano! Znači svi sjedimo ispred ekrana, upucava se medijski prostor ex Jugoslavije, evo ga, kolju se djeca, ubijaju, rafal. I to bilo gdje drugdje nego u glavnome gradu države Hrvatske i to iz usta tek ustoličenoga ministra obrane. To je trebalo izazvati šok”, objašnjava admiral i analitičar Davor Domazet Lošo.

Upravo je uloga ministra obrane, objašnjava Lošo, u najmanju ruku dvojbena: “Nitko ni do dana današnjega neće vidjeti taj Špegeljev plan, nitko ga nije vidio. A sastojao se od toga da Hrvatska bez oružja, bez vojne organizacije, bez ustroja, bez ičega napadne takvu oružanu silu koja se upravo pripremila i čeka da se napadne. I to ne predlaže bilo tko, nego predlaže ministar obrane. I sam Kadijević u svojoj knjizi “Moje viđenje raspada” kaže da bi, citiramo “za JNA bilo bolje da je predsjednik Tuđman tada donio odluku o napadu na JNA”.A da se to dogodilo, tvrdi admiral Lošo, Hrvatska bi praktično već na samom početku rata bila poražena. Podsjetimo da je ‘Špegeljev plan’ odbačen glasanjem u kojem su za njegovu provedbu bili samo Špegelj i Mesić.

„Postoje dakle ozbiljne optužbe da su Špegelj, Mesić, Kučan… najuži suradnici i saveznici predsjednika Tuđmana zapravo radili protiv njega. A tog 25. siječnja na prvom katu Palače Federcije vuku se odlučujući potezi za budućnost Hrvatske. Vještim Tuđmanovim manevrima za dlaku je izbjegnut državni udar. Istovremeno se na hodniku iste Palače odvijao pravi triler. Nitko od sigurnosti nije mogao ići na prvi kat, samo čovjek protokola. To je bio nedavno preminuli Ivan Čičmak. On je služio kao čovjek za vezu. Tuđmanovo se osiguranje, prisjeća se Laušić, grupiralo na jednom mjestu: ” Vidio sam kakva je atmosfera i rekao sam da se ne razilazimo. Ni sjedati, ni skidati kapute. Ja velim: „Ako krenu na nas, neće krenut oružjem, već će nas pokušat počistiti jednog po jednog.”

Napetost se mogla osjetiti u zraku, posvjedočio nam je Mate Laušić: “To je trajalo satima, dugo je sjednica trajala. A u tom foajeu podno je grijanje; bilo je vruće; mi smo bili u zimskim kaputima. Bili smo dobro naoružani; svi smo imali kratke Hecklere MPK5, imali smo streljiva, nosili smo i bombe; normalno kratko oružje, pištolje. I u jednom trenutku, Heckler ima jednu manu da ako je spremnik do kraja napunjen i ako ga takneš, zna ispasti. Mili Ćuku padne spremnik iz Hecklera. I Mile mrtav-hladan sagne se, uzme spremnik i nabije ga u Hecklera. To je bilo jako dobro jer od tog trenutka je zašutila ekipa i više puno nije bilo graktanja i nekih komentara.”

“Negdje prije ponoći ulazi uniformirani major Veselin Šljivančanin u maskirnoj odori i mi smo mislili da priča tu započinje. Grupirali smo se leđa uz leđa. Međutim, bacio sam pogled i vidim gdje general Kadijević silazi niz stepenice, ai Šljivančanin, koji je bio šef njegova osiguranja, dolazi po njega. Pokupili su Kadijevića, izišli van; nedugo nakon toga je i Predsjednik sišao; mi smo ga prihvatili u vozila i na aerodrom”, nastavlja Laušić.

Zahvaljujući dr. Franji Tuđmanu, koji je otišao u Beograd braniti hrvatske nacionalne interese, nije uvedeno izvanredno stanje krajem siječnja 1991. godine.

Foto: Večernji list

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić