Connect with us

Istaknuto

Svjedočenje Filomene Ratković-neka se sazna istina-Križni put

Published

on

2.dio kalvarije  hrvatske obitelji Stude

Uvod

Tekst namjenjujem kao prilog Virtualnom Muzeju antifašističke borbe na portalu SABA HR https://mab.hr/,premda znam da ga neće uvrstiti ( toliko o njihovu pravičnom antifašizmu)

Tekst namjenjujem Ministarstvu hrvatskih branitelja Republike Hrvatske koje je dalo 20 000 eura SABA RH za Virtualni muzej antifašističke borbe. Osobno smatram da Ministarstvo hrvatskih branitelja ne treba podupirati SABA RH, sljednicu SUBNOR-a, jer je RH po Odluci Sabora od 8.10 1991.godine prekinula sve državno-pravne sveze sa SFRJ.

Tekst također namjenjujem SNV-ovu predsjedniku Miloradu Pupovcau za objavu na portalu NOVOSTI, iako sam sigurna da će ignorirati (toliko o srpskoj ugroženosti u Hrvatskoj i ustašoidnosti Hrvata-zamislite ustaše su se ispričali kada su uvidjeli da su lupali na pogrešna vrata)

Kako se ta dva portala nadopunjuju i međusobno objavljuju tekstove parafrazirati ću njihova novinara, (Portalnovosti.com / Siniša Vuković) ” Jerbo, do kraja samoga godišta 1941. ustaška gamad bje dokraja legitimirana višestruko se potvrdivši kao neporecivo ljudsko zlo, ostavivši iza sebe čitava groblja nepotrebnih mrtvaca i nasilno prekinutih ljudskih života i sudbina”

U toj ću rečenici samo dvije riječi zamijeniti i dobijemo brojčano mnogo gori rezultat:” Jerbo, do kraja samoga godišta 1945. četničko-partizanska gamad bje dokraja legitimirana višestruko se potvrdivši kao neporecivo ljudsko zlo, ostavivši iza sebe čitava groblja nepotrebnih mrtvaca i nasilno prekinutih ljudskih života i sudbina”

Sigurno neće promijeniti retoriku, ako i pročitaju ovaj tekst, ali ostaje činjenica da kršćani opraštaju, a komunisti NE.

Ostaje činjenica da unatoč protoku vremena nisu shvatili da su zločinci, ne prihvaćaju da je zlo univerzalno i da zločin nema opravdanja. Zločin je zločin ma tko ga počinio. Stoga je njihova retorika degutantna, lažljiva i licemjerna, jer nanosi zlo onom poštenom i iskrenom djelu koji nisu počinili zločin.

Ostaje činjenica da i najtvrđi komunisti na samrti zovu svećenika, a ne svog ideologa -partijskog komesara!

Podsjećam na Rezoluciju EU Parlamenta od 19.rujna 2019.godine, Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) u kojoj su svi totalitarni režimi zločinački.

Ti totalitarni mozgovi nesposobni su demokratski razmišljati! Uzalud se njima podastru svi dokazi i argumenti, kada ih ne žele priznati. Komunisti su  gori od fašista i nacista jer su činili zločine, ubijali ne istomišljenike, i sakrivali svoja nedjela i zločine.

A istovremeno se busali u prsa svojom humanošću, i kao gradili humano društvo, na temeljima stotina tisuća mrtvih.. Pokvareno, podlo i licemjerno danas se opet busaju u prsa sa lažnim antifašizmom, izmišljajući ustaše i fašiste da bi opravdali svoje zločine i razlog svog postojanja.

Svoju mržnju ne mogu sakriti, pa sve neistomišljenike proganjaju za govor mržnje. Lopov viče držite lopova. A vlastitu mater bi izdali i prodali za položaj i materijalna dobra.

Katolička crkva im je osobito na meti, jer je unatoč što su u Yugi pobili 664 svećenika i 80 časnih sestara nisu uspjeli pokoriti. A htjeli su komunizam i Tita postaviti umjesto Boga, pa im nije uspjelo. Zato su protiv Vatikana i Vatikanskih ugovora. Njihove udruge i programe treba financirati, a Crkvu ne! Po čemu su oni to zaslužili? Lažima i lažnom ideologijom?

Na osnovi osobno proživljenog iskustva, kao i naknadnog dugogodišnjeg napornog, upornog i, cijeloj obitelji, bolnog istraživanja, napisala sam ovaj tekst s jednim jedinim ciljem:

neka se sazna istina

Prava istina o nekim davnim i onim ne tako dalekim događajima. Predugo je vladala šutnja prekrivena čvrstim plaštem laži, one “istine” koju su “oslobodioci” godinama

servirali kao jedinu i neupitnu, prikrivajući njome svoje strašne zločine.

Ovdje govorim o slučaju naše obitelji. A koliko je takvih obitelji? Koliko je onih koji nikad nisu saznali sudbinu svojih bliskih, nestalih u bezbrojnim jamama ili satrtih na poslijeratnim Križnim putovima?

Većina spomenutih sudionika opisanih događaja već su pokojni, za neke ne znam gdje su.

Međutim, neki od aktera još su živi i mogu posvjedočiti o činjenicama. Krvnicima ionako ja ne mogu oprati krv s njihovih zločinačkih ruku.

I, kao što je jednom rekla moja mama upirući prstom put nebesa:“ Ja sam im oprostila. Neka ondje gore riješe svoje grijehe.”

U Zagrebu, listopad 2003. godine

Tekst ustupio Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, hrvatski branitelj Sinišu Ratković u sklopu istraživanja KEVINE JAME


Čin II
NA TRAGU KRIŽNOG PUTA
ILI
TOUR d’ JUGOSLAVIJA

Dragutin  Stude

16.12.1922.-26.04.1969

Dragutin-Drago Stude pok. Vladimira rođen je u Kaštel Novom a umro u Splitu od srčanog udara.

U Zagrebu je, školske godine 1943/44. završio srednju tehničku školu, smjer struja. Poslije mature 1944. godine pozvan je u Hrvatsku vojsku, kao i svi srednjoškolci i dodijeljen u Pavelićev tjelesni sdrug (PTS) gdje se nalazi sve do povlačenja u svibnju 1945. godine.

Povlačio se zajedno sa cijelom vojskom i civilima. Već su prešli Austrijsku granicu, a onda su ih Englezi na prijevaru vratili natrag do granice sa Jugoslavijom.

Tamo su ih dočekali partizani. Neke su odmah strijeljali – onako nasumce bez reda i sustava, a druge (tu se čistim slučajem našao i Drago) natrpali u stočne vagone. Vlakom su prebačeni do Maribora, a potom su pješice nastavili put za Zagreb.

Partizanski stražari pratili su ih na konjima i svakog tko bi posustao jednostavno bi ubili i ostavili uz put. Pred Zagrebom su ih opet utovarili u stočne vagone dobro zatvorene, da se ne vidi njihov sadržaj u provozu kroz grad i odveli ih do Banove Jaruge. Put se nastavio pješice do Slavonskog Broda, a od tamo vagonima do srpske granice pa opet pješice do Srijemske Mitrovice.

Na tom putovanju točno su mogli prosuditi kad prolaze kroz hrvatska, a kad kroz srpska sela. Hrvati su im bacali kruh, slaninu, dodavali vodu. Malo su toga doduše uspjeli dohvatiti jer su stražari, kad bi vidjeli da se netko saginje dohvatit komadić toliko željene hrane, jednostavno pucali. Srbi su ih dočekivali psovkama, konjskim izmetom i štapovima koje su nemilosrdno koristili na nemoćnim zarobljenicima. Stražarima to nije smetalo, dapače.

Od Srijemske Mitrovice kolona je nastavila pješice. Negdje pred Beogradom, ni oni sami nisu znali gdje se nalaze, ponovno su ih ukrcali u stočne vagone, ali ovaj put su ih uputili u razne smjerove. Drago je s grupom prebačen do Obilićeva. Kad je kasnije prebačen u Trepču naišao je na dosta svojih supatnika s prisilnog marša koji su već odavno bili tamo. Mi nismo znali što je s njim i gdje je. Međutim, 13.09.1945. godine dobili smo poštansku dopisnicu nepoznatog pošiljaoca sa sljedećim sadržajem:

“Drago živ prošao kroz Srijemsku Mitrovicu .”

Tada sam ja, njegova najmlađa sestra (tada sam imala 18 godina) kasnije udana Ratković, 19.09.1945. godine krenula njegovim tragom. Kako?

Prvo sam otišla Milanu Martincu. Njega sam upoznala 1944. godine kada su nas đake pokupili i uputili na rad u Vojnu bolnicu – dotadašnje Sjemenište u Splitu. Tamo sam radila oko mjesec dana, kada su me pustili jer sam se razboljela. U to doba partizani su bili u Splitu, Kaštelima, Trogir, Drnišu te su napredovali prema Kninu. Milan je u bolnicu doveden kao ranjenik. Tu sam ga upoznala, a on se zaljubio u mene. On mi je to i rekao. Ja sam mu odmah odgovorila da su mi partizani ubili oca i da ga odbijam kao partizanskog oficira. Unatoč tome, ostali smo prijatelji. Dolazio je u Kaštela uvijek na pomoć cijeloj našoj obitelji. 1950. godine oženio se jednom povratnicom iz Kanade. Ona se nije mogla snaći u poslijeratnom Zagrebu te se vratila natrag roditeljima. Milan se već tada, na svoj zahtjev, demobilizirao i zaposlio u jednoj tvornici tekstila. Kad mu je žena u Kanadi rodila, preko svog prijatelja Tode Čuruvije uspio je dobit putovnicu uz obećanje da će se vratiti. Otišao je i nije se vratio. Prvi put došao je tek krajem osamdesetih.

Milan, tada visoki dužnosnik OZN – a, mi je osigurao propusnicu do Srijemske Mitrovice. Do Zagreba sam došla kamionom mog ujaka Drage, koji mu je služio za trgovinu na relaciji Kaštela-Zagreb. Od Zagreba do Srijemske Mitrovice putovala sam vlakom, uglavnom sam se vozila na platformi. Tek jedan kratki dio puta uhvatila sam mjesto u kupeu.

Jednom smo i presjedali, ne znam zašto niti gdje. Oko mene sama partizanština puna smrada, znoja i ušiju i tek pokoja žena u istoj namjeni kao i ja – tražeći sinove, muževe, braću.

U Srijemskoj Mitrovici sam se kod neke gospođe oprala i prespavala (tu su, izgleda, počeci Zimmer Frei). U Srijemskoj Mitrovici nisam pronašla Dragu ali sam saznala da su zarobljenike uputili prema Srbiji i Beogradu. Da bih nešto saznala otišla sam u nekakvu “Komandu” (nisam imala pojma čime “komandiraju”, a takve se obavijesti baš i nisu davale).

Na ulazu sam se raspitala za ratne zarobljenike. Odveli su me u neku kancelariju. Tamo je onako bahato sjedilo, pušilo i razgovaralo nekoliko partizanskih oficira. Po naglasku sam čula da su iz Dalmacije. Na pitanje što tražim, ja im u jednom dahu ispričam.

Nastala je mrtva tišina. Tad sam se ozbiljno prestrašila. Prestrašila sam se te tišine i njihovih pogleda. Trajalo je nekoliko trenutaka. Da prekinem tu mučnu situaciju rečem im da sam iz Dalmacije, iz Kaštela i zapitam ih od kuda su oni. Jedan koji mi je odgovorio bio je neki Jelavić rekavši da je iz Vrgorca. Morala sam se nekako izvući iz položaja koji mi nije izgledao baš dobro. I onda sam se sjetila: Milan je iz Vrgorca. Zaigrala sam na to. Vrgorac je malo mjesto, moraju se poznavati.

“Drug Milan Martinac mi je rekao da u Srijemskoj Mirovici vas potražim, druže Jelavić i zamolim za pomoć.”

On me izvede iz kancelarije dok su ostali i dalje šuteći mrko gledali. Odveo me je u susjedni ured i započeo ispitivat otkuda ja znam Milana i sl. Ja vrlo važno (malo sam sebi došla od straha) izdeklamiram da sam zaručnica druga Martinca. Iznenađeno me je pogledao:

“Fino, oficir OZN – e zaručio sestru ustaše.”

Međutim, osjetila sam da mi je povjerovao. Rekao mi je da mi brat nije kod njih nego su zarobljenici otpremljeni dalje prema Beogradu. Dao mi je propusnicu do Beograda i uputio me da potražim Ministarstvo za ratne zarobljenike te tamo pokušam nešto doznati. Navečer me je otpratio na vlak. Ovaj put sam putovala ne na platformi vagona nego stojeći u hodniku.

Prije odlaska sam poslala hitno pismo Milanu da zna da sam iskoristila njegovo ime. Kasnije mi je rekao da nitko nije ništa provjeravao.

U vlaku sam upoznala jednu obitelj Cvetković koja je iz Vojvodine u Beograd u kuferima švercala hranu. U razgovoru sam im ispričala po kakvom sam poslu na ovom putu. Saslušali su me pažljivo i na kraju me pozvali da prenoćim kod njih, a oni će mi ujutro pokazati gdje je to Ministarstvo. Ujutro me g. Cvetković doveo do te zgrade blizu Zelenog Venca. Upozorio me da je tamo neki general Dimitrijević koji je odgovoran za takve stvari i da se svakako pokušam probiti do njega.

Lako je to bilo njemu reći. Stražar na ulazu u zgradu zna samo jednu riječ:

“Odstupi!”

Sve moje pokušaje da mu objasnim moje razloge prekida tom jednom jedinom riječi.

Božja providnost, koja mi je toliko puta pomogla na tom putovanju, opet se uplela. Dok smo stražar i ja izmjenjivali:

“Ja trebam…”

“Odstupi!”

Prolazio je nekakav oficir i čuo ime generala Dimitrijevića. Priđe mi i upita me da li sam najavljena kod njega.

Vrlo samouvjereno i dobro prekrivenim strahom potvrdim da jesam.

Proveo me kraj stražara i pokazao put do jedne kancelarije. Pokuca i najavi me ovako:

“Došla je drugarica iz Dalmacije što je kod vas najavljena.”

General je, naravno zinuo, a ja se provučem pokraj oficira koji me doveo, uđem u sobu i za sobom zatvorim vrata.

Gledamo se oči u oči. Bila sam znojna od glave do pete od straha. Nisam imala kuda.
Započnem svoju priču, a on samo sluša. Šuti i sluša.
Za divno čudo dao mi je propusnicu kroz Srbiju sve do Đevđelije, s napomenom da najprije odem tamo, a ako brat tamo ne bude, da se vratim tražiti u Kosovskoj Mitrovici i Boru.
Još mi je rekao:
“Dajem ti ovo radi tvoje hrabrosti, što si iz Dalmacije došla toliko daleko tražit brata za koga priznaješ da je bio u ustaškoj – dakle neprijateljskoj vojsci.”
I tako, pod strašnim uvjetima prijevoza i spavanja iz Beograda preko Aleksinca, Niša, Skopja stignem i u Đevđeliju. Trajalo je danima. Vozila sam se uglavnom vlakovima, povremeno kamionima.
U Đevđeliji ga nisam našla. Nije bilo puno zarobljenika. Mislim da Hrvata uopće nije ni bilo. Na željezničkom kolodvoru tražim način kako doći natrag do Skopja i Kosovske Mitrovice.
Pred samim kolodvorom puno je vojnih kamiona. Na jednom od njih sjede jedan partizan i žena. Već umorna od svega zapitam koji vlak ide za Skopje. Blijedo me gledao očito ne razumijevajući što mu govorim. Uskoro smo razjasnili situaciju. On je Francuz, član Francuskog Pokreta otpora koji se došao boriti u Jugoslaviju. Zna dvije – tri riječi makedonskog a žena koja je sjedila do njega – njegova supruga s kojom se nedavno oženio – zna još manje francuskog. Tada stupa na scenu moje školsko poznavanje francuskog. On sav sretan što može s nekim koliko – toliko razgovarati pozove me da se s njima na kamionu prevezem do mog cilja. Naime, tamo idu i oni. Putovali smo dva i pol dana. U kamionu, zajedno s njima, sam spavala i jela, a za uzvrat sam im bila prevoditeljica. Svi smo bili sretni, ja što se sigurno i relativno udobno vozim, a oni što preko mene mogu napokon razgovarati.
U Kosovsku Mitrovicu došli smo navečer. Tamo sam prenoćila u hotelu “Palace” na prljavim plahtama ali i to je bilo dobro nakon kamiona. Ujutro, nakon pozdrava s bračnim parom, kočijom kojom je upravljao jedan Kosovar prebacila sam se do rudnika Trepča. Dovezli smo se pred ulaz u rudnik. Pedesetak metara dalje bila je zgrada Uprave. Moj me kočijaš, zvao se Azem, iskrca i obeća da će me sačekati da vidi jesam li našla brata. Svu svoju prtljagu koja se sastojala od dva ruksaka ostavila sam u kočiji. Čekao me je i nije ništa htio naplatiti. Ni njima ova vlast nije bila jako mila.
Čim sam prišla stražaru, začulo se standardno:
“Odstupi!”
Nisam se smela. Kad sam dovde došla neće me jedan stražar spriječiti. Uspijem mu
izdeklamirati skraćenu verziju priče koju sam na ovom putu ispričala već nebrojeno puta. Dragino mu ime ništa ne govori, tamo ima puno zatvorenika. Ne može mi pomoći. U jednom trenutku pogled mi skrene na prozor visoke prizemnice koja je služila kao Komanda. Učini mi se da vidim Dragino lice. Prva pomisao mi je bila da od umora, želje da ga nađem i sveprisutnog straha, haluciniram. Koji trenutak kasnije na zgradi se otvaraju vrata i kroz njih stvarno izađe Drago. Ugledavši me i on je pomislio da gleda priviđenje. Kako bi se njegova najmlađa sestra mogla stvoriti ovdje, u Trepči, stotine kilometara daleko od kuće?
Ja mu ne razmišljajući, poletim u susret a stražar za mnom poviče:
“Što, bre ne govoriš da tražiš Ćatu?”
Tako sam ga pronašla, 15.10.1945. godine, nakon točno 29 dana traganja.
Drago je najprije bio u rudniku Obilićevo kao kopač ugljena. U rudniku ga je, na njegovu sreću prepoznao jedan partizan, naš Novljanin i susjed, Ante Zokić koji je dobro poznavao našu obitelj. On je isposlovao da Dragu premjeste u rudnik Trepču za pisara.

Tri dana sam ostala u Trepči uz dopuštenje komandante logora Perišića. Odmorila sam se, najela i naspavala.
Drago mi je pričao kako je Perišić bio dobar prema njemu, ali i prema ostalim zarobljenicima.
Pošto je Drago izvrsno crtao tehnička slova to mu je pomoglo u novom poslu logorskog “ćate” tj. pisar. Uglavnom je radio na parolama koje su se tada masovno koristile. Neko vrijeme je vozio i rudničku uspinjaču pa je drugi dan dobio dopuštenje da me provede kroz rudnik.
U Trepči je tada bilo oko 3500 zarobljenih hrvatskih vojnika – ustaša i domobrana. Drago je dan prije iz pisarnice ukrao hrpu papirića i podijelio ih u svojoj baraci. Ujutro ih je pokupio, smotao u jednu hrpu i dok smo se nas dvoje sami spuštali u rudnik kriomice mi ih je dao.
Papiriće sam sakrila u prsa. Kad sam se vratila u sobu gdje sam spavala, zamotala sam ih u rubac i tako zamotano u prsima čuvala do odlaska iz Trepče. Bilo je u tom stotinjak adresa i po povratku u Zagreb poslala sam ih njihovim obiteljima tako da bar znaju da su njihovi muževi i očevi još živi. Učinila sam isto ono što je nepoznati svojom dopisnicom učinio nama. Komandant Perišić saznao je što sam učinila kada su obitelji počele dolaziti tražeći
svoje. Međutim, Dragi nije naškodio, nego je čak, kad je Drago prebačen iz Trepče, nas o tome brzojavom obavijestio.
Čudni su putevi Božji. Taj isti Perišić sredinom pedesetih godina došao je za kadrovika u “Jugovinil”. Drago je tada tamo radio. I nekako, u to doba, počeli su – u partijskoj režiji – napadi na Dragu. Napadali su ga ne kao stručnjaka nego kao ustašu i sina narodnog neprijatelja. Najžešći su bili domaći, naši Hrvati koji su naglo, postali veliki Jugoslaveni.
Poznavajući njegov slučaj i znajući da nije za ništa kriv, branio ga je i obranio jedino Srbin Perišić.
Iz Trepče je prebačen u rudnik Bor, a potom u Beograd u zatvor Glavnjaču. Znala sam gdje se nalazi, ali do njega nisam mogla. Čak nisam uspijevala doznati da li je još živ. Odlučila sam se vratiti u Zagreb. Našla sam Dragu, živ je, pa je osobni pritisak popustio, a osim toga već sam stekla iskustvo putnika.
Put je bio relativno snošljiv. U Kosovskoj Mitrovici opet sam našla sobu u istom hotelu. Ovaj put su me dočekale čiste plahte. Naime, sobarici koja je čistila na mom katu javio je onaj kočijaš Azem da sam našla brata. Kako sam došla iz Dalmacije (oni su pomislili da je to Italija), a brat mi je bio u logoru, željeli su da s Kosova u inozemstvo ponesem dobre uspomene.
Do Beograda sam čak i sjedila u kupeu punom žena. Put Beograd – Zagreb prošao je u velikoj gužvi u kombinaciji platforma – hodnik.
U Zagrebu se spontano organiziralo čekanje na Glavnom, Istočnom i Zapadnom kolodvoru. Puno raznih ljudi dežuralo je na željezničkim stanicama. Čekali su svoje ili od povratnika pokušavali saznat njihovu sudbinu. Neki zarobljenici, pušteni iz logora, počeli su se vraćati, neke su oružano sprovodili.
Netko bi uvijek nekog prepoznao, drugi uspio prišapnuti ime i adresu, kriomice, jer žbira je bilo svugdje naokolo. Ljudi su naučili čitati s usana. I ja sam dežurala, dežurala radi brata i radi drugih.
Drago je imao sreću što je te večeri (20.01.1946.) na kolodvoru dežurala Vinka Čizmić rođ. Čurkov, sestra žene našeg tetka iz Kaštel Novog. Oko 22.00. sati pozvonila je na vrata stana mog strica Antona i rekla nam da je Drago doveden u Zagreb i sproveden na Zrinjevac u Sudski zatvor. Isti tren sam otišla do Trga N. gdje je bilo sjedište OZN – e. Milana Martinca, koji je tu noć bio operativni dežurni, nagovorila sam da odmah telefonira u zatvor i najavi me.

Glavni šef zatvora ispitivao me i mrcvario cijeli sat dok u mi čekaonicu nisu doveli brata. Bio je pun crnih prišteva. Ljekarna na Zrinjevcu je na sreću bila dežurna. Ljekarnik g. Silborčić koji je bio prijatelj obitelji, mi je odmah, čim sam mu rekla o čemu se radi, bez ikakvih formalnosti dao “crnu mast”, zavoje i ostale potrepštine. Brzo sam se vratila natrag u zatvor
gdje su mi dopustili da Dragi očistim prišteve i drugu nečist. Dopustili su mi također, da dođem i sutra ali su zatajili ono što su već znali: sutra ujutro će ga vlakom sprovest do Metkovića i dalje brodom do Splita.
Ujutro sam došla u dogovoreno vrijeme da bih saznala da je već na putu za Split. To me potreslo do srži. Znala sam da je na Splitskom sudu već u odsutnosti osuđen na smrt. Odmah sam odjurila u prvu otvorenu banku (tada su se na pošti takvi razgovori čekali satima) i zamolila da mi dopuste telefonirat u Kaštela mami da tamo ona nešto poduzme. Bankovni službenik je udovoljio mojoj molbi, jer sam rekla da se radi o životu ili smrti mog brata, što je bila prava istina.
Dvadeset godina poslije tog sudbonosnog razgovora upoznala sam čovjeka koji mi je dopustio korištenje telefona. Gospodin Lubin me je prepoznao u svojoj vlastitoj kući. Bilo je to ovako:
Moja prijateljica Olga pozvala me je na kavu kod svojih roditelja. Došla sam i upoznala se s njenim ocem. Čim sam ga vidjela podsjetio me je na nekoga, ali se nikako nisam mogla sjetiti na koga. On me je uporno promatrao i odjednom upitao:
“Vi ste iz Kaštela? Imate li rodbine u Splitu?”
Odgovorila sam naravno, potvrdno.
Nastavio me je promatrati i, kao da se nečeg prisjeća, nam ispriča:
“U siječnju 1946. jedan mlada uznemirena gospodična uletjela je u moju banku kao furija. Zatražila je razgovor sa Splitom. Direktor i ja se pogledavamo dok je ona telefonirala. Kratko, brzo. Zadivila nas je njena otvorenost i odlučan nastup. Imali smo osjećaj da se ne bi makla iz banke da slučajno nismo njenom molbi – zahtjevu udovoljili. Kad je završila, uljudno se zahvalila i izletjela iz banke onako kako je i ušla. Često sam se pitao tko je ona? E, sad sam vas prepoznao.”
Naša mama Katica je, odmah po našem telefonskom razgovoru, a znajući za Draginu smrtnu presudu, odmah, bez krzmanja otišla kaštelanskim odbornicima, ondašnjim gospodarima života. Uostalom, sve ih je dobro poznavala. Energična i neposredna, kakva je već bila, otvoreno im je rekla:
“Mog muža Vladu, Draginog oca, ubili ste bez suda 25. rujna 1943. i bacili u Kevinu jamu. Sada ovamo dovode Dragu. Njega ste osudili na smrt a znate da nije ništa kriv. Slušajte me dobro što vam govorim: ili ga odmah ubijte ili pustite.”
Odbor se sastao i vijećao dok jedan od odbornika, Frane Grgin-Spavalo nije odlučio:
“Istina je, Vlado je ubijen. Što je bilo, bilo je. Sad, u miru, nećemo i Dragu. Javite to Katici.”
Tako su onda, slobodoljubivi komunistički “humanisti” odlučivali o tuđem životi i smrti. Mama je s bratom Antom Poparićem pričekala brod. Dragu su izveli u lancima. Samo su mu uspjeli mahnuti, razgovor nije bio dopušten. Odveli su ga u zatvor na Gripe. Nakon tri dana čekanja, straha i neizvjesnosti 28.01.1946. godine pustili su ga iz zatvora, uz lišavanje građanskih prava iduće dvije godine.
Napokon malo mira. Rat je završio prošle godine. Gubitke nitko ne može nadomjestiti ali se nastavlja živjeti. Sve se, bar naizgled vraća u normalu. Do jedne noći u travnju. U već uobičajeno gluho doba noći, netko lupa na vrata. Znali smo tko to može biti: samo organi narodne vlast. Nismo ni pokušali odgovoriti: zašto?
Mama otvara prozorčić na vratima a s druge strane joj se javlja Joško Perišić iz Kaštel
Štafilića, mamin daljnji rođak.

“Otvori Katice, ja sam.” – reče joj Joško – “Došli smo po Filku. Mora s nama.”
“A što ćete s njom?” – htjela je znati mama.
“Znaš da ti ne mogu reći. Ne brini, sve će biti u redu. Moraju je samo nešto pitati.”
Ukrcali su me u neki mali crni auto i pravac Split. Uspjela sam zaspati u vožnji. Probudilo me je tek Joškovo:
“Hajde, probudi se. Došli smo.”
A to gdje smo došli je bio tada nimalo omiljen “Katalinićev brig” – Splitski zatvor OZN – e. Četiri dana su me ispitivali o svemu i svačemu. Nikako nisam mogla dokučiti što ih zaista zanima. Jedan od isljednika, a moram reći da su bili korektni, bio je i Milivoj Kujundžić. Onaj isti koji je puno kasnije izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru.
Petog dana dođe stražar i reče mi da se spremim jer idemo. To jutro su mi moji, koji su nekako uspjeli saznati da će me premjestiti u Zagreb, poslali mali kufer s čistim rubljem i još nešto odjeće. U pratnji dvojice uniformiranih milicionara, s kuferom u ruci, odvedena sam na željezničku stanicu. Na peronu su stajali moj ujak Ante Poparić i Franc Bisiak, Nedin muž.
Oni su tu stalno dežurali u nadi da će me vidjeti. Tek tada sam shvatila zašto su mi poslali odjeću. Pratnja mi nije dopustila da se približimo, nego smo se oprostili mahanjem.
Put do Zagreba prošao je skoro ugodno. U kupeu, osim mene i moja dva pratioca, nije bilo nikoga pa sam se mogla ispružiti i zaspati. Prije toga dali su mi putni obrok – kruha i marmelade.
Dođemo mi u Zagreb a moji pratioci mi kažu da nikad ovdje nisu bili i da ne znaju gdje je taj zatvor gdje me moraju dovesti. A što ću sad? Jednostavno, preuzela sam zadaću vođenja same sebe u zatvor. Povela sam ih tramvajem do poznate mi lokacije, zatvora na Trgu N (današnji Trg žrtava fašizma).
Tamošnji stražar bacio je pogled na pružene papire i rekao im da to nije tu. Uputio nas je u Centralni zatvor. Natrag na tramvaj prema Savskoj cesti. I to je to.
Moja pratnja pozvonila je na debela željezna vrata. Vrata su se uz škripu otvorila, papiri su razmijenjeni. Pratioci su ostali vani a ja sam odvedena unutra.
Danima su me ispitivali s lampom uperenom u oči. Svašta su me pitali: od kad poznajem Moškova (tada nisam imala blagog pojma tko je Ante Moškov), s kim se družim (tu sam im nabrojila sve mi poznate SKOJ -evke iz Kaštela), o čemu propovijeda župnik u našoj crkvi i sve takve stvari. Trajalo je to danima. Preko dana peri podove a po noći ispitivanja.
Kako su me uhapsili, tako su me i pustili. Samo je bilo: “Spremi se!” Dali su mi kartu za vlak do Splita i upozorili da se nikome ovdje u Zagrebu ne javljam. Onakvu, bez ikakve prtljage (kufer i njegov sadržaj razdijelila sam ženama koje su ostale u ćeliji) ljudi u vlaku su me čudno gledali. Ali kad sam rekla da sam upravo puštena iz zatvora, mi je organizirao mjesto za sjesti a putnici su iz svojih torbi izvadili ponešto za jelo. A njihovi pogledi su sada bili puni samilosti.
Nikad, do dana današnjega, nisam ustanovila zašto su me uhapsili a ni zašto su me pustili. O tome ne postoji pisani trag. Bar ga ja nemam.

Nastavlja se

Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

Uz čestitku za Dan državnosti

Published

on

Hrvaticama i Hrvatima, jer je Hrvatska  prije svega država hrvatskog naroda, a uz Hrvate i 22 nacionalne manjine i ostalim hrvatskim državljanima čestitam Dan državnosti!

Nakon povijesnih lutanja, pogrešnih saveza i tragičnih uključivanja u druge države, Hrvati su uz ogromne žrtve i danak u krvi izborili svoju samostalnu državu Hrvatsku.

Dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik samostalne države Hrvatske rekao je;

„”Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”

Nažalost Hrvatska za mnoge nije bila željena država. U njoj živi još dosta onih koji je ni nakon 34 godine ne podnose i ne mire se s njenim postojanjem.

A ni Hrvatima nije onakva kakvu su željeli i očekivali. Dopustili su  da njome vladaju  stare jugoslavenske strukture,  njihovi nasljednici i sljednici uz europske i svjetske asocijacije i moćnike.

Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu kojom vladaju Hrvati koji su je željeli, nego oni kojima nije stalo do njenog razvoja kao države hrvatskog naroda, koji  zloupotrebljavaju ljudska i manjinska prava i nameću svoj identitet, negirajući pravo Hrvatima na njihov identitet.

Nepravedna i netransparentna privatizacija, mediji u sumnjivom i netransparentnom vlasništvu, korupcija, nepotizam i sveopće urušavanje životnih vrednota, uzroci su nezadovoljstva i iseljavanja.

Hrvatska je nažalost podijeljena, pa se državotvorni i suverenistički Hrvati moraju za njeno uređenje tek izboriti.

Nakon detuđmanizacije 2000. razoreno je sve  što predstavlja hrvatsku državotvornost od strane vladajuće koalicije 2000. godine na čelu sa premijerom Ivicom Račanom i dva mandata predsjednika Stjepana Mesića!

Stjepan Mesić kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga razorio je pobjedničku Hrvatsku vojsku. Umirovio je 12 hrvatskih generala, raspustio sve ratne postrojbe i ostavio Hrvatsku bez obrane.

Iz osobnog animoziteta i mržnje prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu otvorio je javno stranom novinaru predsjedničku arhivu, što je postupak bez presedana u čuvanju državnih tajni i spisa. Te je spise zatim neselektivno dijelio Haškom tužiteljstvu, kojemu je bio tajni svjedok u procesu protiv Tihomira Blaškića. Takvo ponašanje suprotno je ustavnim dužnostima i ovlastima Predsjednika Republike, po članku 94 i članku 105 Ustava RH. NN 85/2010  

Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti. U slučaju Predsjednika Mesića svoju ustavnu obvezu nije ispunio ni Hrvatski Sabor, ni Ustavni sud, jer nisu pokrenuli postupak o ocjeni ustavne odgovornosti Predsjednika države.  Ustavni sud je po članku 129 dužan pratiti ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvijestiti Hrvatski sabor i odlučivati  u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika Republike.

Znači da su u ovom Mesićevom ponašanju zakazale tri institucije hrvatske državnosti;

Predsjednik države svojim neustavnim ponašanjem, Hrvatski Sabor i Ustavni sud koji uopće nisu ni  pokrenuli postupak ispitivanja odgovornosti Predsjednika države.

Ivica Račan  kao predsjednik Vlade bio je odgovoran po članku 113 Ustava RH za rad Vlade i  gospodarski  razvitak   zemlje.

Prodajom  državnog bogatstva, zlatnih poluga, dokapitalizacijom Banaka iz Proračuna, a zatim njihovom prodajom,  narušena je  financijska i gospodarska  stabilnost i  sigurnost države.

Tako su Hrvati birajući nesposobne i politički neodgovorne stranke i pojedince kojima nije stalo do hrvatske sami sebi nažalost „uredili“ državu.

Međutim, Hrvatska je prekrasna zemlja sa bogato očuvanom tradicijom i kulturom, zemlja u kojoj pored hrvatskog naroda u suživotu mogu lijepo živjeti svi drugi i drugačiji, naravno uz uvjet da  je vole i poštuju kao svoju državu izgrađujući hrvatsku naciju!

Lili Benčik/ hrvatskepravice/ domoljubni.hr

Continue Reading

Istaknuto

Laži i obmane Stjepana Mesića i družine u Kumrovcu 2024.godine

Published

on

„Dan mladosti“ okupio je u  Kumrovcu  posjetitelje prosječne životne dobi od 89 godina!?

Kaže drug Stipe u svom govoru u Kumrovcu da komunizma nije bilo, da je to bila NOB?  Piše li to drug  Stipe, neku novu povijest NOB-a u kojoj negira ulogu Josipa Broza Tita  kao predsjednika KPJ u vođenju NOB-a.?

„Oni koji revidiraju povijest, moćni i preglasni trebali bi objasniti tko je ubio 80 000 ljudi, žena i djece u Jasenovcu samo zato što su različiti.

Katolička crkva u Jasenovac na dan obilježavanja proboja pošalje jednog svećenika, dok na Macelj dođu brojni biskupi, svećenici i časne sestre.

Mi imamo statističke podatke koliko je za vrijeme NDH u četiri godine ubijeno antifašista i ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma.

I tu nema komunizma: BILA JE TO NOB!

Kakve “žrtve komunizma” kada komunizma tada nije niti bilo…

Bila je to samo borba za čovjeka – BORBA ZA SLOBODU!“

Nas pionire osmoškolce učili su u  školi u Jugoslaviji  da je avangarda radnika i seljaka, Komunistička partija Jugoslavije na čelu sa drugom Titom povela narode i narodnosti Jugoslavije u Narodno-oslobodilačku borbu! Mi smo kao osmoškolci znali cijeli tijek NOB, sve ofenzive, a sada bivši predsjednik lupeta da nije bilo komunista, da je to bila NOB.

To je neki novi drug Stipe!? Od komunista, do ustaše. Od negiranja Jasenovca do optuživanja za Jasenovac. Od veličanja Tita, do negiranja Tita! Čista manipulacija, obmanjivanje javnosti , a vjerodostojnost nula.

Kako on voli tužakati zbog izgovorene riječi, neka samo tuži, pa ću mu na sudu predočiti tone knjiga u kojima piše da je pripremajući oružani ustanak, Politbiro Centralnog komiteta KPJ  u Beogradu  27. lipnja 1941.donio odluku o osnivanju Glavnog štaba Narodno oslobodilačkog pokreta Jugoslavije , za čijeg je zapovjednika imenovan generalni sekretar KPJ, Josip Broz Tito. KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.

Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović- Tempo.

Vrhovni štab od kraja siječnja 1942. boravi je u Foči. Tu je donesena odluka da se uz partizanske jedinice, koje su pod kontrolom komunističke partije preko komesara i zapovjednika, koje imenuje Vrhovni štab, prime i četnici, koji su samo kokardu na kapi zamijenili sa crvenom zvijezdom.

Četnička zlodjela opisao je Adil Zulfikarpašić u  knjizi “Put u Foču”. Adil Zulfikarpašić bio je visokopozicionirani član  partizanskoga pokreta, koji je putovao u Foču na sastanak s Titom u Vrhovni  štab. Na putu je saznao da su mu četnici ubili brata i počinili strašne pokolje muslimana;“ Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tijela potonula.“

„Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba“ rekao mu  je Tito kad je  tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

„Ali to nije protusrpska politika.To je protukoljačka politika“   rekao mu je Zulfikarpašić,

„Ti izgledaš slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš“  odgovorio  mu je Tito opraštajući se.

Očito drug Stipe računa na kratko pamćenje i nepoznavanje povijesnih činjenica.

Čisti  povijesni revizionizam za isprane mozgove,  jer treba skinuti odgovornost komunista za počinjene zločine.

Pa da njega i javnost  malo podsjetim na  povijesne  činjenice: i to logičnim slijedom:

1.Tko je vodio Narodnooslobodilačku borbu 1941-1945.godine?

Komunistička partija Jugoslavije

2. Tko je vodio Komunističku partiju Jugoslavije?         

Josip Broz Tito

3.Tko je bio doživotni predsjednik Jugoslavije?

Josip Broz Tito

4.Tko je bio vrhovni zapovjednik Jugoslavenske vojske JNA?

Maršal Josip Broz Tito

5.Tko je vladao u Jugoslaviji , koja stranka?

Komunistička partija Jugoslavije, sa predsjednikom Josipom Brozom Titom

6.Koji društveni sistem je vladao u Jugoslaviji?

Komunistički sa Komunističkom partijom na čelu, koji su preimenovali u -socijalistički. Na 6. kongresu u Zagrebu 1952. Komunistička partija Jugoslavije -KPJ, promijenila  je naziv u Savez komunista Jugoslavije- SKJ.

7. Što je bila Narodnooslobodilačka borba?

Oslobodilački rat i komunistička revolucija za novo  komunističko društveno uređenje.

I nakon ovih nespornih povijesnih činjenica, koje su im naravno dobro poznate, kako uredništvo portala sabh.hr može onakve Mesićeve nebuloze uopće objaviti? Pa to je ponižavanje Josipa Broza Tita, a ne njegovo veličanje. Sam sebi proturječi u reviziji povijesti NOB-a kojom  se kao ponosi.

Od kuda Stipi to negiranje uloge Komunističke partije Jugoslavije-KPJ?  

Negira Stipe komunizam zbog zločina, zbog Rezolucije EU Parlamenta od 19.9 2019. koji je komunizam kao totalitarni režim i način vladanja izjednačio sa fašizmom i nacizmom.

Dokumenti pokazuju da je KPJ u poslije ratnoj  vladavini znatno ograničila građanske i političke slobode, privatno vlasništvo, slobodno tržište, i  potiskivala je tradicionalne vrijednosti poput religije i nacionalne/etničke baštine. Svi oni koji tu politiku nisu podržavali ubijani su, bili  progonjeni politički i sudski.

Evo  drug Stipe ne zna za žrtve komunizma ;“ ja ne znam o čemu oni misle kada govore o spomeniku žrtvama komunizma“, ali zna za žrtve „antifašiste“. E sada me zbunio,  ja više ne znam na koje to antifašiste misli drug Stipe, ove kameleone kao što je on ili ove borce NOB-a rođene nakon završetka NOB-a iz SABA RH?

Poznate su žrtve 2.svjetskog rata, iako ih ex komunisti kao on umnažaju i multipliciraju, ipak se istina probija.

Zločini komunizma koje drug Stipe negira itekako su dokumentirani u Martirologiju don Ante Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) Ovaj hrvatski katolički svećenik i hrvatski domoljub  u bivšoj državi robijao je ukupno deset godina, u sedam zatvora , a kasnije je djelovao kao publicist, novinar, reformator i demograf.

 Punih 17 godina radio je na enciklopedijskom izdanju Martirologija, u kojemu je na 1100 stranica iznio dokumentirane podatke o 664 ubijena svećenika i mučenika Crkve u Hrvata u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća.

Napisao je i knjigu Drinske mučenice u kojoj je opisao svoje osobno svjedočenje o mučeničkoj smrti časnih sestara koje su beatificirane 24. rujna 2011. u sarajevskoj dvorani Zetra,

Okružni narodni sud u Zadru osudio je 28. prosinca 1946. zemljoradnika Josu Begonju iz Privlake (Zadar) na dvije godine lišavanja slobode s prisilnim radom i dvije godine gubitka političkih prava zbog “kriv. djela protiv općih narodnih interesa”, jer je u ljeto 1946. govorio među narodom da mu se ukazala Gospa, “u namjeri da stvori kod drugih uvjerenje o nesigurnosti današnjeg poretka, a u cilju ometanja napretka, obnove i izgradnje naše zemlje, te stvaranja nepovjerenja prema našoj narodnoj vlasti i u cilju ličnog korišćenja”. Mate Rupić, Vladimir Geiger (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija, Slavonski Brod – Zagreb, 2011.

Franjo Habulin pak ne poznaje povijest ni NOB-a ni kasnije, pa tvrdi da se gradilo bratstvo i jedinstvo. Vidjelo se na djelu to bratstvo i jedinstvo u velikosrpskoj i JNA agresiji 1991-1995.

Drug Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, „borac“ NOB-a , rođen 1957.godine priča nebuloze u svojoj reviziji povijesti, pa tvrdi da se  „Za Tita se gradila i živjela demokracija svaki dan u pravnom i pravednom društvu izgrađenog SOCIJALIZMA.“

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je ubijalo politički nepodobne, neistomišljenike po svijetu, a zadnje je je bilo 1989. godine kada je u Njemačkoj ubijen Anto Đapić, stric hrvatskog političara Ante Đapića iz Osijeka.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ je 1. studenoga 1978. osudilo studenta Jakoslava Davida Rojnicu, na tri godine Golog otoka, na temelju iskaza dvoje svjedoka da im je dao nekoliko brojeva lista ‘Nova Hrvatska’, a jednom od njih i knjigu Ive Rojnice.

To „demokratsko, pravno i pravedno društvo“ „priuštilo“ mu je tortute, batinanje, liječenje elektrošokovima u zatvorskoj bolnici i besplatan „boravak „u logoru na Golom otoku.

Jakoslav David Rojnica odlučio je 2019. napisati knjigu  jer je želio ukazati na činjenice i napisati istinu, najviše zbog mladih koji trebaju znati istinu kako se povijest ne bi ponovila.

Jakoslav Rojnica predstavlja 100 tisuća ljudi koji su osuđeni za slične krimene. 30 tisuća presuda je doneseno, a točan broj  ljudi koji su netragom nestali , bačeni u jame, fojbe nikada se neće saznati, jer je jugoslavenski režim strahovladom sprječavao ljude da svjedoče.

„Druge države otvaraju granice, a mi smo naše okovali od susjeda, k tomu državni establišment DAN POBJEDE naziva okupacijom.“ Nastavio je drug Habulin svoju povijesnu „edukaciju“.

Nevjerojatno je kako se može ovako na očigled lagati i manipulirati? Hrvatske granice nisu zatvorene, putuje se samo sa osobnom iskaznicom, granice su čak  i previše porozne, pa ih ilegalno prelazi na tisuće migranata.

Ne kaže se uzalud da je komunizam sazdan od laži i nastao na laži. Samo ova dva primjera drugova Mesića i Habulina dokaz su točnosti te definicije.

Jugonostalgičari, jugofili, titoisti i komunisti nikako ne žele priznati da su u ime komunističke ideologije počinjeni masovni zločini. Da oslobođenje od fašizma i nacizma u komunističkim zemljama nije donijelo slobodu, nego nove progone, nove logore, nove zabrane i ograničavanja slobode i ljudskih prava, samo u ime neke druge ideologije. Rasni zakoni zamijenjeni su ideološkim. Tko nije prihvatio komunističku ideologiju bio je meta te „slobode“.

U ime te slobode ubijeno je 536 833 ljudi, bačenih u jame, rudnike i neobilježena grobišta na više od 940 lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj po popisu MUP-a  i  oko 600 po slovenskoj evidenciji.

I da nije kako drug Stipe kaže „krivca za zločine koji su se dogodili na kraju Drugog svjetskog rata,  traže na pogrešnoj strani…“ svjedoče zločini na Daksi i u Dubrovniku u listopadu 1944.godine, znači prije završetka rata, koje su počinili partizanski „osloboditelji!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Tomislav Tomašević krši Ustav i Zakone RH!

Published

on

Zastave LGBT ne mogu  samostalno vijoriti, već samo sa desne strane zastava RH, ako je službeno proglašena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave ili zastava jedne od 22 nacionalne manjine koje su navedene u Ustavu RH.

A kako LGBT zastava niti jedno od toga nije, ne može se službeno vijoriti!

TOMISLAV TOMAŠEVIĆ: „Ja odlučujem o tome koje će zastave na gradske jarbole, ja dajem suglasnost“

I još nadodaje;“ Kada bi svi imalo pravo odlučivati o tome koje zastave staviti na gradske jarbole, pa kako bi to izgledalo?“

Takva vrsta samovolje je ipak ograničena. Da,  on odlučuje, ali u okviru ovlasti koje mu daju Ustav RH i Zakon o  grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika  Republike Hrvatske  ( NN 55/90), i u skladu sa Pravilnikom o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave.( NN 94/1998 )

Je li LGBT Zastava proglašena zastavom grada Zagreba ili Zagrebačke županije ili neke od 22 nacionalne manjine koje su nabrojane u Ustavu RH?

Nije, to je zastava jednog pokreta!

Tomislav Tomašević time krši Ustav RH, jer LGBT zastava nije zastava niti jedne jedinice lokalne uprave i samouprave, ni nacionalne manjine.

Pravilnik o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1998_07_94_1289.html

Članak 15.

Ministarstvo uprave vodi očevidnik o izdanim odobrenjima grba i zastave jedinicama lokalne samouprave.

Očevidnik iz stavka 1. ovog članka vodi se u obliku knjige formata 420 ¤ 297 mm i mora imati pobrojane stranice.

U očevidnik iz stavka 1. ovog članka unose se slijedeći podaci: redni broj; naziv jedinice lokalne samouprave i njeno sjedište, brojčana oznaka rješenja kojim se daje odobrenje, datum izdavanja odobrenja, datum uručenja grbovnice i napomena.

Članak 18.

Ako se zastava jedinice lokalne samouprave ističe uz zastavu Republike Hrvatske, tada se zastava jedinice lokalne samouprave nalazi sa desne strane gledano sa ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi sa desne strane gledano s ulice prema zastavama.

Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu Republike Hrvatske i zastavu županije tada se zastava županije nalazi sa lijeve strane, a zastava grada ili općine sa desne strane od zastave Republike Hrvatske gledano sa ulice prema zastavama.

LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Što znači da su člankom 15 i člankom 18  Pravilnika o postupku davanja odobrenja grba i zastave jedinici lokalne samouprave točno propisani uvjeti i propisi o postavljanju drugih zastava uz onu Republike Hrvatske, a uvijek gledano s ulice prema zastavama.

Pod „drugim zastavama“ misli se na one županije, grada i/ili općine. Tako se zastava JLS-a (jedinica lokalne samouprave) ističe uz zastavu Republike Hrvatske s desne strane. Ako se zastava općine ili grada ističe uz zastavu županije, tada se zastava općine odnosno grada nalazi s desne strane gledano s ulice prema zastavama, a ako želite staviti sve, onda zastavu općine ili grada ističete s desne strane, a zastavu županije s lijeve strane od zastave Republike Hrvatske. Postavljanje zastave EU nije propisano ovim Pravilnikom, ali gledajući  prema instituciji, ona se nalazi desno od zastave države.

Iz navedenog proizlazi da LGBT zastava nema očevidnik, nije prijavljena kao zastava jedinice lokalne uprave i samouprave i ne može se službeno vijoriti!

Po članku 137. Ustava RH, u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave samostalna su i podliježu samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti ovlaštenih državnih tijela.

Što radi MUP? Zar nitko ne štiti  Ustav i zakone RH?

Zašto ovo pišem? Jer je dosta samovolje pojedinaca ili stranaka kada se dočepaju vlasti. Onda misle da su nedodirljivi i iznad Ustava i Zakona RH.

Po Istri su se vijorile  IDS-ove i talijanske zastave bez hrvatskih zastava. Prijavila sam MUP-u i sada svugdje gdje se viju, mora prva biti zastava RH, pa onda sve ostale.

Furio Radin je bio domišljat, pa je Zajednica Talijana za svoju zastavu uzela onu države Italije i uz blagoslov  IDS-a, po istarskim gradovima vijore se  na izbor zastave! Pored hrvatske ( natjerala sam ih da je postavljaju) vijore se talijanska, županijska, EU, gradske….

Stoga ovaj tekst šaljem Ministru u nutarnjih poslova i svim odgovornim osobama, da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo poštivanje Ustava i Zakona RH, jer smo svi po Ustavu i Zakonima jednaki. Zakone RH svi moramo poštivati inače ćemo živjeti u anarhiji, samovolji i strahovladi pojedinaca na vlasti.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved