Ovo vrelo ljeto dugo ćemo pamtiti. Prvo suše i neizdržive vrućine, a potom oluje, uragani, orkanski vjetar, leteći krovovi, iščupana stabla, uništena imovina, tragedije malih ljudi iznenađenih bijesnom prirodom.

Jesmo li doista toliko uništili prirodu i okoliš da nam se ovako opako osvećuje? Čitam na fejsu kako su se poznati svjetski klimatolozi složili da će svako iduće ljeto biti toplije od prethodnog. Ako je ta prognoza točna, neka nam Bog pomogne.

Za vrijeme grmljavine perite kosu šamponom od koprive jer kažu da neće grom u koprive!

Čitam na fejsu kako se mole građani da zapamte ove vrućine da ne bi one iduće godine opet bile – nezapamćene.

Kako je srpski glumac prizemljio ‘naše’ Orjunaše

I kad smo se napokon sjetili Boga, iznenadio nas je novi šok. “Naš” brat, komšija, naš Vuk duboko nas je rastužio. Nije ni Vuk Karadžić, ni Vuk Drašković, ni Vuk Branković nego Vuk Kostić, srpski glumac poznat na “ceo svet”. Izjavio naš “brat” Vuk u emisiji “Cvrčak i traktor” da bi on podigao Berlinski zid između Srbije i Hrvatske uz napomenu “da se više ne sretnemo”. Valjda se iz financijskih razloga Vuk odlučio za “Berlinski zid”, a ne za, recimo, Kineski zid.

No, dobro. Malo smo iznenađeni i uvrijeđeni. Zašto se toliko čekalo? Naši orjunaši su se smrzli na tu izjavu. Užas! Uža Srbija – s one strane zida. Sad će Vedrana Rudan, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, Ante Tomić, Ivica Ivanišević i drugi morati preko Berlina do Bačke Palanke. Što je s našim financijskim interesima? Turizam prije svega! Stotine tisuća Hrvateka k’o zapeta puška čekaju početak sezone da jurnu u Bačku Palanku, Šabac, Bor, Svetozarevo, Inđiju i u “zabranjeni” grad Zemun.

Što je s hrvatskom kućom u Subotici? Srbija je mnogo lepa. Naravno, nije “naš” Vuk zaboravio ni Jasenovac. Akademik Jovan Deretić ima dokaze o par milijuna srpskih žrtava u Jasenovcu. Problem su samo nedostajući milijuni pripadnih kostiju. Nakon ove sjajne izjave, naš Vuk ima otvoren put u Marićevu emisiju “Happy”. Emisija “Igrale se delije nasred zemlje Srbije” čeka još Vuka Kostića novog zidara “bratstva i jedinstva”. Šteta što je prerano otišao moj bivši šahovski partner Igor Mandić. Ni srpska pobuna i agresija baš kao ni žrtve u Domovinskom ratu nisu ga pokolebale u njegovom jugofilstvu. A ne bi ga valjda ni Vuk Kostić. Nekako mi se čini da zid i nije tako loša ideja. Sve ovisi o kutu gledanja. Evo na što mislim…

Otišao engleski znanstvenik sa svojim asistentom negdje na Tibet u potrazi za “zlatnim gralom”. Navečer dignu šator na nekoj planini, popiju indijski čaj, legnu i okrenu jedan drugom leđa. U dubokoj noći profa prodrma svog asistenta: “Reci mi što sad vidiš?” Asistent, onako snen i zbunjen pitanjem, baci pogled u nebo: “Prekrasna vedra noć! Vidim neutronsku zvijezdu koja je 700 tisuća puta veća od zemlje, vidim Mliječnu stazu, prostor među zvijezdama…” “Ma, idiote,”, izdere se profesor, “a ne vidiš da su nam ukrali šator…”!

Milanović kontrom odgovorio Bošnjacima

Opet jedna nova mega afera u Hrvatskoj. Na “demokratski” pritisak Bošnjaka iz BiH Milanović je odgovorio malom kontrom. Kako bi to rekli u preferansu. Pozvao je poznatog “drvenog demokratu” Milorada Dodika na kratki odmor na Hvar ili na neko drugo “ostrvo”. Bošnjaci, obazrivi kakvim ih je već Bog stvorio, biraju već više od desetljeća Hrvatima člana predsjedništva BiH, u stilu “mirna bosna”, ali sada su na ovu Milanovićevu provokaciju pobjesnjeli. E, šteta što ne mogu birati i predsjednika RH.

U “multietničkom” Sarajevu u desetak javnih “preduzeća” radi čak jedan Hrvat, a ne preziva se Komšić.

Ustavna briga Hrvatske za BiH Hrvate je za svaku pohvalu, ali do sada baš i nije dala neke značajnije rezultate osim obećanja. Bošnjaci i dalje “štancaju” optužnice protiv Hrvata, a Hrvateki su “oduševljeni”. Slučaj Kordić pokazuje jednu vrstu pravosudne šizofrenije. Kako bi rekao psihijatar dr. Herman Vukušić: “Nema zdravih, ima samo još nepregledanih”.

Kako ugurati BiH protektorat u EU?

Konačni strateški cilj Bošnjaka je jasan. Što manje Hrvata to bolje za sve. Hrvatska službena politika ovdje pomalo podsjeća na profesorovog asistenta kad ga ovaj jedne lijepe vedre noći probudi u šatoru. Trebat će hrvatskoj vlasti puno akrobatskog talenta kako bi ugurala “međunarodni protektorat” u Europsku uniju, a što je jedan od važnijih ciljeva hrvatske politike prema BiH. Zašto protektorat? Pa gdje su drugdje suci ustavnog i vrhovnog suda stranci kao nekada Englezi u Indiji? To uguravanje BiH u EU mogao bi se pokazati kao zahtjevniji zadatak od guranja promjena BiH izbornog zakonodavstva.

Sve što smo proživjeli ovog ljeta podsjeća na grčke tragedije. Uostalom, koja je razlika između hrvatske i grčke tragedije? Grčka tragedija je nastala na mitu, a hrvatska na mitu i korupciji…

Hajmo malo o ozbiljnim temama. Mog frenda Ufu godinama muči pitanje jesu li leteći tanjuri plitki ili duboki? Ozbiljno duboko pitanje glasi što se u stvari dogodilo u Srbu 27. srpnja 1941.? Odgovor glasi: nezapamćeno klanje Hrvata. Povijest je možda učiteljica života, ali očito mnogi nisu nikada išli u tu školu.

Evo što su na primjer Rusi naučili ovog ljeta od povijesti. Saznali su da, nakon Francuza i Nijemaca, ni Rusima nije pošlo za rukom da uđu u Moskvu! Sad su i Rusi progledali… Svi osim nas Hrvata. Hoće li ikada itko u hrvatskoj vlasti napokon progledati i iznijeti istinu o genocidu koji se dogodio davnog 27. srpnja ljeta Gospodnjeg 1941. Sve ima rok trajanja pa bi trebala i ova prijesna laž.

Kažu da feminizam traje do prvog pravog muškarca, komunizam do prvog vlastitog kapitala, ateizam do prve turbulencije u avionu itd., jedino je laž o događajima u Srbu vječna. Štoviše, Ivo Sanader i Jadranka Kosor financirali su tu povijesnu laž milijunima kuna. Radilo se o klasičnom etničkom čišćenju svih ne-Srba. Župnik Juraj Gospodnetić završio je na ražnju, što samo govori o akumuliranoj mržnji tobožnjih “ustanika”. Činjenice su poznate, čitave obitelji, kao obitelj Ivezić, bile su masakrirane… ali o tome još do danas svi šute. Povjesničari “mudro” šute dočim Vlada financira obilježavanje tih događaja bez srama. Dokle? Zar postajemo država senilne demokracije…

Polako se približava izborna godina. Za sada, šahovski rečeno, vlada pat pozicija. U zemlji ništa novog (da parafraziram Hemingwaya), cvjetaju korupcija, inflacija i štrajkovi. Čak i cijena kugle sladoleda izaziva gnjev. Slovenske su nam plaće nedostižne, ali smo zato dobrano prestigli njihove cijene. U normalnim zemljama opozicija u takvim okolnostima treba samo pokupiti vrhnje. Međutim, kao u onoj dalmatinskoj pjesmi “Maslina je neobrana”, kad vidimo tko se sve sprema da obere vlast, skače mi tlak.

Pobjeda ljevičara ne bi riješila ni jedan gorući hrvatski problem, kao što smo do sada vidjeli u Zagrebu, a izazvala bi hrpu novih. Veliko je pitanje imaju li naše opozicijske stranke koje nisu lijevo orijentirane, čak da se i ujedine (što je ravno SF), dovoljno članova, simpatizera i zainteresiranih kvalitetnih stručnjaka da bi mogle uvjerljivo obnašati vlast. Ili je riječ tek o “plovećem kazalištu”? Pročitao sam negdje na fejsu duhovitu objavu: “Milane (Bandiću), vrati se, sve ti je oprošteno!” Nešto slično moglo bi se dogoditi i nakon A.P-a. Ako on sam ne odluči put pod noge, ostat će “status quo”…

Na sajmu stočara u Vinkovcima iznesen je zanimljiv podatak. Mliječnost krava traje otprilike tri godine. Kao i sportski rekordi. Nakon toga, krava pada u anonimnost.

Nemiri u Francuskoj nikako ne jenjaju. Prosvjednici su tvrdi i uporni. Skoro k’o Hrvateki kad se bune. Francuski ministar unutarnjih poslova nazvao ih je smećem. Zaboravio je da smeće lako plane. U Francuskoj i Izraelu narod puni ulice i trgove. Sve sliči na pogreb demokracije. Mnogi pogrebi bi izgledali malo drugačije da su pokojnici mogli o njima odlučivati.

U BiH ima progresivnih novosti. Naime, sve je više katoličkih svećenika koji se preko noći pretvaraju u popove. Javljaju se na društvenim mrežama, sjajno upoznati s predmetom Darija Kordića. Mučno im je da netko ne prihvaća presudu međunarodnog suda u Haagu kao konačnu i svetu… Braneći Tihomira Blaškića u Haagu, brzo sam shvatio “kud’ plovi ovaj brod”. Kad je “kasapin” s Ovčare Veselin Šljivančanin u prvom stupnju bio “rigorozno” osuđen za par stotina strijeljanih na čak četiri godine zatvora, sve je upućivalo na pobjedu onih koje zovemo “kurve rata”. Uglavnom, presuda kojom je Kordić dobio svojih 25 godina već je napisana i Kordić je svoje pošteno odslužio. Sad se naši “popovi” k’o bajagi čude Kordiću, njegovom “kršćanstvu” i što ne priznaje izmišljeni krimen… Popuju jer ne mogu podnijeti što Kordića nakon dvadeset i nešto godina austrijskog zatvora ništa nije slomilo. A popovi i popadije nek’ i dalje popuju. Psi laju mada je karavana već odavno prošla…

Kad smo već kod Katoličke crkve, zgodna je vijest da će naš omiljeni papa Franjo zadnjeg dana rujna ove godine proglasiti dvadeset i jednog novog kardinala. Oni će imati pravo glasa na slijedećoj konklavi kad dođe do izbora novog pape. Zvuči kao konačni razlaz s idejama i gledanjima pape Benedikta. Taj “svježi” vjetar iz Vatikana odmah su osjetili naši “katolički popovi” iz BiH… Problem je u tome što je Dario Kordić za svoje ideje i svoju istinu spreman ići do kraja. Kao i general Praljak… A naši “popovi” će se već na svojim portalima prilagoditi svojim gazdama.

Zagreb, Ljubljana, Beograd, Sarajevo, Skopje, Priština… Neki su već u EU, neki čekaju, ali tu se sami od sebe stvaraju neki zaključci. Sve su to balkanske države, ali ni jedna ne želi ostati na Balkanu.

Zašto me Izrael podsjeća na Dinamo?

Izrael je uvijek bio primjer. Zemlja je to s oko devet milijuna stanovnika, okružena s oko tri stotine milijuna Arapa čiji je “sveti cilj” baciti sve Izraelce u more. Podsjećaju na “Dinamo”. Svi su bolji od njih, ali prvenstvo uvijek osvaja Dinamo. Pardon, Izrael. I sad naši lijevi falangisti grizu nokte, nervozni su… Možda u Izraelu ipak dođe do “građanskog rata”. Benjamin Netanyahu je pobijedio na legalnim parlamentarnim izborima, ima većinu u Knessetu, donosi zakone, uredbe, brine o onih tri stotine milijuna koji od Izraelaca žele napraviti dobre plivače, ali tu je i Vrhovni sud… Usporedba: recimo, Plenki ili Jadranka Kosor odluče da Vlada poveća novčanu pomoć “ustanicima” iz 27. srpnja 1941. ili da nevladinim udrugama povisi mjesečna primanja, a onda Vrhovni sud Hrvatske proglasi sve te odluke “nerazumnim” i sve ih poništi.

E, ne može drugovi, kazao je Bibi Netanyahu i progurao zakon koji propisuje da zakone može donositi i mijenjati isključivo onaj koji je za to dobio mandat pobjedom na izborima. Naši ljevičari i lijeve kao i paralijeve medijske kuće opredijelili su se u roku odmah. Jelena Veljača je u srpnju dala punu podršku “herojskom” židovskom narodu. Sve to pažljivo prati i Radovan Dobronić, vrhovni sudac Vrhovnog suda Hrvatske. Ideja sama po sebi nije loša. S njim bi se složili i štrajkaši sa sudova koji bi odmah osnovali sud za sudnji dan HDZ-u i “neprincipijelnoj” koaliciji. Ali daleko je današnji baš kao i biblijski Izrael od nas. Kod nas bi ponovno razapeli Isusa za nekih sto eurića… Možda bi najniža suma ipak bila 1000 eura.

Zbog manjka poljoprivrednog zemljišta u Zagrebu, Hipodrom se pretvorio u kukuruzište. Sad se zove Klipodrom!

Zvonimir Hodak/direktno.hr