Vijesti

HOMATIANOVO PISMO ODMETNIČKOM (tzv. svetom) SAVI

Published

8 mjeseci ago

20 rujna, 2023

U svibnju 1220. je arhiepiskop Dimitar Homatijan poglavar Arhiepiskopije Prve Justinijane i cijele Bugarske sa sjedištem u Ohridu uputio Rastku – Savi pismo, koje slijedi i koje nije poznato u Hrvatskoj jer o njemu niti jedan Srbin nije pisao, a poznato je da su Srbi izvor pravoslavlja i samo to što su oni napisali vrijedi pročitati.

(Снегаров, Ив. История на Охридската архиепископия, София, 1947, том 1, стр. 136.)

„Dimitar, po Božjoj milosti arhiepiskop Prve Justinijane i cijele Bugarske i sveti božanski arhijerejski sinod njegove dijaceze najčasnejšemu između monaha i sinu od velikog župana Srbije, gospodina Save, Božji mir i blagodat i pozdrav u svetom Duhu.

Od davnina smo mi slušali kako si ti, kad si ostavio svoju zemlju i srodstvo (rodbinu) kao i svo otčevo nasljeđe, jednostavno rečeno, svet i sve što je od svijeta ti si izabrao primorski Atos, nazivan Sveta Gora zbog toga što tamo žive sinovi – asketi i kad si se tamo zamonašio podvrgnuo si sebe monaškom životu sličnom onomu koji su živjeli ondašnji asketi, muževno boreći se protiv vraga, Sotone. Već se i iza granice proširila tvoja slava među monasima.

Što će kasnije biti mi ne možemo znati ali sad su stigle glasine koje ruše veličanstvo tvog podviga, naime da je asket Sava ostavio Atos i ondašnji život i vratio se natrag slično onima, koji mijenjaju svoje namjere za zlo, protiv kojih se Evanđelje buni i dogodilo se ono što je bilo na početku da ga je ljubav prema domovini zarobila i otela od Svete Gore oduzevši mu svo oružje i on se ponovno doselio u Srbiju; od asketa pretvorio se u ustrojitelja i upravitelja svjetovnih dijela i preuzeo na sebe dužnost izaslanika vlastelina i na ovaj način sve što je pridobiveno iz monaškog osamljeništva zamijenio svjetovnim pomislima, svjetovnim pustoslovljem i svjetovnim nemoralom, sudjelovao u pirovima; jahao konje najplemenitijih pasmina, lijepog izgleda i hoda, u raskoši slavljen za vrijeme mimohoda. Koračajući ovim putem on se zaželio hierarhijskog dostojanstva i kad je otputovao, ne znamo gdje, odjednom dobio takvog dostojanstva i vratio se svojoj domovini veličanstveno proglašenim arhijerejem Srbije. Tu je on rukopoložio više arhijereja, ne znamo jesu li za određena mjesta. I općenito rečeno on nije samo prekršio svoje monaške zavjete nego i ozbiljno poremetio crkveni život.

Kad smo o tebi sve ovo načuli i slično – jedno prije, drugo nedavno – mi nismo htjeli u tome povjerovati jer znamo da glasine u najvišoj mjeri vole laž; zato smo i mi smatrali da nije naša dužnost istraživati kako si se ti iz Svete Gore odjednom ubacio usred svjetovnih dijela, jer se mi nismo naučili istraživati tuđe živote kako bismo druge osuđivali jer to nama brani (zabranjuje) i božanska zapovijed: nemojte osuđivati da ne budete osuđeni i sve ostalo što propisuju svete riječi nastavak tog stiha.

Ako ti i jesi dobio arhierejstvo, od koje Crkve? Da to istražimo nama je dužnost. Koristeći se božanskim i svetim kanonima, mi želimo znati, ako si ti, o blaženi, postao arhierejem, kao što to donose glasine, to gdje? I ako je to u Srbiji, mi pitamo: Kako? Jer ako si ti postao mitropolit po pravu, koje od drevnosti (od davnina) pripada carevima da obnavljaju gradove i da njih uzdižu iz manje časti, tj. episkopsku prema veću – mitropolitsku ili arhiepiskopsku, to 12. i 17. pravilo Halkidonskog (Kalcedonskog) sabora i 39. pravilo Trulskog sabora razmatraju ali si ti prije toga morao biti episkop kako bi išao prema počastnijem i višem činu. Ti nisi bio niti episkop a i nikako nisi imao carsku dozvolu za svoje uzdignuće (u arhiepiskopa). Gdje je sad carstvo kojemu pripada ta počastna privilegija? Ako takvog carstva nema, i ti nemaš blagoslovljeni razlog.

U slučaju da si ti uzdignut u arhiereja za bezepiskopsku Srbiju, to ti najbolje znaš da se Srbija nalazi u dijacezi (crkvenog op.a.) prijestolja Bugarske. Ako te je naime neka Srbija izabrala za episkopa grada Rasa, koji je podložan arhiepiskopu Bugarske i koji ga mora rukopoložiti, to si ti na ovaj način, suprotno crkvenim kanonima pridobio arhierejsko dostojanstvo i ušao si (prodro) u tuđu eparhiju i sebe podvrgnuo kazni božanskih kanona kao čovjeka, koji je okrenuo, bolje rečeno, uništio dobro ustanovljeno od otaca stanje. I zato si se obukao u prokletstvo kao u košulju, po riječima psalmopjevca.

Kad bismo se morali držati istine, ako ti, otče si primio arhierejstvo zbog revnosti prema Evanđelju, to sukladno sa velikim blagovijestnikom Pavlom, ti ga moraš blagovijestiti ne tamo gdje je Hristos poznat, kako bi gradio na tuđe temelje, no kao što je pisano, onima kojima On nije poznat kako bi preko njega progledali i oni, koji za njega nisu čuli.

I tada nitko tko blagovjerno razmišlja ne bi poricao tvog rukopoloženja kao očigledno i usklađeno s apostolskom revnošću. U slučaju da postoji mjesto gdje nije prodrla apostolska propovjed, a Srbija po Božjoj blagodati blagovjerno i kršćanski živi kao što je postavljena na temelju apostola i koju upravlja dodijeljeni njoj od otaca arhierej; to ne zbog revnosti prema Evanđelju nego zbog slavoljublja ti si dosegnuo (preskočio) arhiepijskog dostojanstva i primio si ga za vlastitu osudu i slično onim životinjama, koji u želji da napadnu bacaju se protiv najoštrijih mačeva. Vidiš li sad kako je neprikladno tvoje svećenstvo.

I pogotovo, ako je to istina, da si ti naime kanonski postavljenog episkopa u Prizren tiranski zbacio s episkopske katedre i prisilio jadnika da se odrekne, kako bi opravdao svog neodgovornog zla u obliku odricanja; na njegovom si mjestu postavio nekog tamo svog istomišljenika i na ovaj si način povećao ogorčenost crkvenih kanona na sebe i još više Božju ogorčenost zbog kršenja kanona.

Ako se je ipak i moralo popustiti tvojoj želji, to tebi je bilo obavezno, o dobrejši, ne tražiti nekoga drugoga nego zatražiti predstojnika bugarske dijaceze kao autokefala i njemu podređenih eparhijskih arhiereja i izmoliti za sebe (episkopsko op.a.) dostojanstvo i ti bi to možda i dobio uz odgovarajuću ekonomiju. U kojoj je mjeri neprimjereno to da si dobio rukopoloženje od drugoga umjesto od autokefalnog arhiereja znaju oni, koji su dobro proučili knjige zakoma i kanona. Kako bismo sve ovo jasno prikazali mi prilažemo izvode iz božanskih i svetih kanona pa tako 35. apostolsko pravilo govori …(slijedi tekst 2. pravila II. ekumenskog sabora, 13. pravilo Antiohijskog sabora i 12. pravilo Halkidonskog sabora op.a.), ohridski arhiepiskop i Sinod zaključuju:

Na temelju onoga što sveti i božanski zakoni propisuju i zbog toga što nama ne sliči (ne priliči) da zašutimo za ovo djelo, koje se je sasvim na očigled prikazalo neprikladnim, evo mi sinodalno objavljujemo tvojoj častnosti, da ako se ti odrekneš dobivenih prava, koja od davnina pripadaju našoj dijacezi, a koja sada držiš silom, dobro ćeš učiniti i ispravno ćeš postupiti; tako što ćeš doći k sebi i shvatiti ovaj nekanonski čin i vratit ćeš se na ovaj put, kojem su od davnina koračali tvoji predci, ti ćeš se moći pokajati i dobiti oprost.

Ako, pak, ostaneš nepromijenjen u svom drskom djelovanju i inzistiraš na svome, ignorirajući ovo naše pisanje sam ćeš sebe podvrgnuti onoj kanonskoj kazni kojom ti se po zakonu opravdano prijeti i podvrgavamo te isključenjem od Presvetog i Životvornog Trojstva i odsijecamo te od zajedništva s vjernicima kao prekršitelja zapovijedi svetih božanskih kanona i kao čovjeka koji je unio pomutnju i narušavanje u crkveni sustav, koji su od davnina sveti otci definirali. Stoga će oni koji su u zajedništvu s tobom biti podvrgnuti istim kaznama, bilo da su duhovnog ili svjetovnog ranga i statusa. I nositelj našeg današnjeg sinodalnog spisa, presveti episkop skopski, ljubljeni u Gospodinu naš brat i suradnik, gospodin Ioan, kojeg smo birali dizanjem ruku da razjasni tvojoj častnosti i usmeno gore napisano. Mjesec svibanj (1220. op.a.).”

Iz ovog dokumenta jasno je da je sveti sinod arhiepiskopije Prve Justinijane i cijele Bugarske sa sjedištem u Ohridu, Srbiju doživljavao kao sastavni dio Ohridske arhiepiskopije i nije našao nikakvo opravdanje – ni kanonsko ni moralno – za stvaranje samostalne srpske crkve. Optužio je Savu za tri bezakonja: 1) primanje episkopskog rukopoloženja od strane duhovne vlasti, 2) ulazak u Rašku episkopiju, koja je imala episkopa rukopoloženog od bugarskog arhiepiskopa, i 3) uklanjanje prizrenskog episkopa, kojeg je imenovao bugarski arhiepiskop.

Ohridski sinod nije priznao pravednim ni motiv kojim se je Sava, čini se, opravdavao – vjerska neprosvećenost Srbije, jer se po njima o kršćanskom prosvjećenju Srbije oduvijek brinula Ohridska arhiepiskopija, postavljajući posebnog episkopa.

Dao mu je na znanje da nikako ne bi mogao postati episkopom po kanonu pa čak i po crkvenoj ekonomiji „možda”.

Ovo je prvi put (ne i zadnji) da je netko od visokog pravoslavnog klera prokleo Savinu protukanonsku tvorbu.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

11 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

11 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

18 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

Objave s kraja vremena: KROMOSOM 47

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Louis d’Alencourt: OBJAVE S KRAJA VREMENA – Virus kaosa

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

VELIKO BUĐENJE – U čast Louisu d’Alencourtu – Proročanstvo temeljeno na broju 47

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.