Vijesti

CRKVENI OTAC je primijetio da je, dok je Krist objavljivao pobjedu, „Adam zaplesao od radosti… a sav je pakao zadrhtao.”

Published

1 godina ago

9 travnja, 2023

Za sofisticirane Rimljane antičkog svijeta raspeća su bila svakidašnja stvar. Bila su rutinska poput pisanja prometne kazne. Na primjer, 71. pr. Kr. pobunilo se sedam tisuća robova predvođenih Spartakom. Nakon što su uhvaćeni, svi su bili razapeti. Povjesničar Svetonije nam govori da se niz razapetih tijela protezao 240 kilometara, od Napulja do Rima. Razapinjanja su bila toliko česta da je brdo Kalvarija postalo rimski sinonim za hebrejsko ime mjesta Golgota. Obično su razapeti danima ostavljani visjeti na svojim križevima, ostavljajući njihova tijela da se raspadnu, trulo meso su proždirali divlji psi, a ostali bi samo kosturi. Latinski izraz za lubanju je calvus. Budući da su lubanje na Golgoti bile razbacane poput školjki na morskoj obali, zašto ne nazvati brdo mjestom lubanja?

Treba istaknuti činjenicu da razapinjanja nisu bila prepuštena običnim vojnicima. Za ovo jezivo zanimanje bile su potrebne istančane vještine. Za to je postojao elitni odred smrti u rimskoj legiji – Quaternion. Kao što ime govori, činila su je četiri vojnika. Jedan koji je vezao razapetoga, drugi koji ga je pribijao, treći koji ga je dizao na gredu, a četvrti je bio najvažniji. Zvali su ga Exactor Mortuis, svojevrsni nadzornik, koji ne samo da je potvrdio smrt, već je i pomno nadzirao svaku fazu mučenja i pogubljenja. Njegov je ključni zadatak bio jamčiti maksimalnu agoniju s ciljem što dužeg odgađanja smrti. Nije iznenađujuće da je Gestapo velik dio svog postupanja napravio po uzoru na Quaternion.

Usred cijelog procesa raspeća, bičevanje je predstavljalo “najuspješniju umjetnost“. Od krvnika se zahtijevala izuzetna brutalnost dok je vitlao bičem, morao je imati preciznost umjetničkog kista. Svaki se bič sastojao od tri kožne uzice, za čiji je kraj bio pričvršćen zaoštreni zub zrele koze. Izazov je bio spustiti bič dovoljno duboko u meso, lagano ga okrenuti, a zatim iščupati što je moguće više mesa. I prednja i stražnja strana razapetog bila je razderana. Dok je Exactor Mortius pazio kao što to kirurg čini sa svojim pacijentom, vojnici su samo promatrali zbog vojničke popustljivosti ili pretjeranog sadizma. Bičevanje mora biti točno; perverzno odobravanje grčkog standarda in media stat virtu – u sredini stoji vrlina. Ovo obilježje rimske učinkovitosti bilo je toliko jezivo da je zahtijevalo komentar povjesničara Crkve iz četvrtog stoljeća, Euzebija:

„Promatrači su bili zaprepašteni kad su vidjeli raspetoga razderanog od udaraca bičevima, čak do najdubljih vena i arterija, tako da su unutarnji dijelovi tijela, i njihova utroba i udovi, bili izloženi pogledu“.

Ali na ovaj Veliki petak, raspeće je bilo drugačije. Krist nije umirao za počinjeni grijeh, nego za grešnike. Njegovo prolijevanje krvi nije bio čin pravde nego je bio čin iskupljenja. Ovo nije bio paroksizam zavijajućeg očaja, već prava gozba zanosne ljubavi. Umro je iz ljubavi prema grešnicima, iako ga mnogi od njih nikada neće voljeti.

Na Veliki Petak smo licem u lice s Raspetim Spasiteljem, ali isto tako živopisno, s nama samima. Iako vidimo što su naši grijesi uzrokovali, suočavamo se s neobjašnjivom činjenicom da ustrajemo u griješenju. Gledamo kako Krist u svom krvavom tijelu nosi svaku pojedinu ranu našeg prkosa, a ipak postoji ono neshvatljivo: ustrajemo u svom prkosu. Prikovani smo krunom koja sigurno stoji na njegovoj glavi, pričvršćena grubim trnjem koje djeluje poput prstiju koji duboko prodiru u njegovu lubanju. Ova ironična kruna proglašava njegovo veličanstvo dok nam istovremeno pokazuje nalog za krivnju. Krivnja za sve naše oklijevanje da stanemo u njegovu obranu kada mu se svijet ruga. Onih nebrojenih puta kada se učenja njegove Crkve ocrnjuju, a mi se držimo udobne udaljenosti kako nas kulturni preziratelji ne bi smatrali neprihvatljivima. Ipak, čak i s ovim gorkim pogledom na Boga „kao crva, a ne čovjeka” pred sobom, ustrajemo u svom oklijevanju.

Što je još važnije od ovih oštrih optužbi, mi smo licem u lice sa Spasiteljevom ljubavlju prema nama. Ovaj Božanski spektakl ljubavi nas uzdiže čak i više od cijene naših grijeha. Krist plače dva od tri puta zbog svog slomljenog srca. Samo dan prije Posljednje večere, naš Gospodin je predosjećajući smrtni čas i gledajući svoj voljeni Jeruzalem uzviknuo: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!“ (Lk 13,34). Jeruzalem smo ti i ja. Mi smo ti koje je želio okupiti. Mi smo ti koji odbijamo. Zatim imamo opis Isusa u Getsemanskom vrtu, „A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju“ (Lk 22,43). On čezne da dođemo k njemu, tražeći i najmanju gestu ljubavi kako bi mogao na nas rasipati bogatstvo nebeskih radosti. Dobri razbojnik samo je tražio da ga se naš Gospodin sjeti u svome kraljevstvu, a za tu skromnu molbu Spasitelj izlijeva na njega milosti koje se ne mogu zamisliti. Isto nas čeka. Zašto čekamo?

Tri su sata poslijepodne. Naš Spasitelj je izdahnuo. Sada, s lopovom koji ga prati poput vjernog sluge, on silazi nad pakao. Ne pod vlast Sotone, nego pakao otaca, mjesto gdje čekaju oni koji su bili vjerni Kristu, a da to nisu ni znali. Sve od Adama do njegovog hranitelja svetog Josipa, njegove svete bake Ane i njegovog prethodnika sv. Ivana Krstitelja. Nakon što razbije drevna zahrđala vrata, sve ih vodi u pobjednički marš. Poput zatvorenika koji bježe pred svojim vratima, mora da su bili toliko ludi od radosti da posrću poput pijanaca. Doista, jedan od crkvenih otaca primijetio je da je, dok je Krist objavljivao pobjedu, „Adam je plesao od radosti“. I sav je pakao zadrhtao.

Poslijepodne Velikog petka odlazimo obilježeni Spasiteljevom krvlju.

Bez straha trebamo pokazati svijetu našu strast prema vjeri, koja jedina, kako piše sv. Katarina Sijenska, posjeduje „ključeve krvi”.

Bez straha trebamo reći ljudima da pripadamo Kristu i njegovoj svetoj zaručnici, Crkvi, čak i dok neki od njezinih članova savjesno rade na otupljivanju njezinih udova – svijetlih oznaka.

Bez straha poslušati ono što se Isusu sviđa, čak i dok naša kultura koja ga okružuje propovijeda evanđelje “svemogućeg čovjeka“.

Bez straha da ostanemo vjerni njegovoj prolivenoj krvi, čak i kada većina ljudi u sebi čuva udobnost zasićenog sebstva.

Bez straha biti drugačiji, iako se mnogi bore da se uklope.

Bez straha prepoznati da znak te prolivene krvi zahtijeva da se promijenimo, čak i dok svijet inzistira da se Krist promijeni.

Bez straha da će ta promjena zahtijevati i našu krv.

Veliki petak predstavlja novi početak. Krajnje vrijeme je da svijet to sazna. I hoće. Sve što trebaju učiniti je pogledati nas.

Izvor | Quo Vadis Croatia

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

6 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

6 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

13 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

Objave s kraja vremena: KROMOSOM 47

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Louis d’Alencourt: OBJAVE S KRAJA VREMENA – Virus kaosa

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

VELIKO BUĐENJE – U čast Louisu d’Alencourtu – Proročanstvo temeljeno na broju 47

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.