” Sa zorom im tijela gorješe. Vikaše da im je vruće, iako vani bješe studen. Žeđahu jako, no voda im pomogla nije. Po tijelu imadoše crne mrlje, poput uglja. Po rukama i nogama čirevi niknuše, te iz njih tecijaše tamna krv.
Do sredine dana, samo šest do sedam sati poslije, pomrše svi u toj jadnoj kući.
A do večeri tako svršiše još tri ili četiri kuće. “

Ovo je zapis kojeg je ostavio jedan neznani redovnik u današnjoj Francuskoj Ljeta Gospodnjeg 1349. donosi priču Povijest prava istina.

Dok se danas spomene riječ epidemija ili, još gore, pandemija, najčešće se ljudi baziraju na dvije bolesti – gripu i kugu. I to je i točno i netočno, zapravo.

Prošli tjedan smo malo obradili povijest jedne od najvećih pandemija u povijesti, španjolske gripe. A, što se tiče kuge, to ćemo sada.

Kad se spomene kuga, 99% ljudi se ograniči isključivo na epidemiju Crne kuge u srednjem vijeku. I to nije točno. Jer, kuga nije postojala samo tada. Kuga je postojala i prije srednjeg vijeka, kao i poslije. A, vjerovali ili ne, postoji i danas.

Prvi poznati zapis s točnom godinom, kojeg imamo o kugi, potječe iz 430. godine stare ere iz Grčke. No, bilo bi suludo reći da se tad kuga prvi put pojavila. Nje je bilo gotovo oduvijek.
A iako iz stare Grčke nam dolazi prva službena potvrda da se radi o kugi, to jest, prema opisima znamo da se radi o kugi, ona se, kao bolest, pojavljuje barem 1000 godina ranije i to saznanje imamo iz Biblije. Mislim, tamo se ne zove kuga nego Božja kazna.
Ali, po svim opisima, daje se zaključiti da se radi o kugi.

Kuga je teška zarazna bolest koju prenose glodavci. To jest, njihovi nametnici. A bolest dolazi od bakterije imena Yersinia Pestis. Ona se nalazi u želudcu buhe i uši i može se prenijeti i sa životinje na životinju, te sa životinje na čovjeka. Kao i s čovjeka na čovjeka, dakako.

Kroz cijelu nam poznatu povijest, kuga se gotovo neprestano pojavljivala.
Od stare Grčke, Rima, Bizanta, pa sve do daleke Kine i najzad do srednjovjekovne Europe i gotovo cijelog svijeta. I tako sve do danas.
I ne bismo puno pogriješili kad bismo rekli da je kuga postojala otkad i ljudske zajednice postoje.

Danas nam je, za razliku od naših davnih predaka, sasvim jasno i dobro poznato što uzrokuje kugu, kako nastaje, te kako se i koliko liječi.
No, dakako, nije oduvijek bilo tako…

Kao što sam naveo, kuge je bilo oduvijek. No, među svim velikim epidemijama kuge, dvije se izdvajaju. I obje su se dogodile u Srednjem vijeku. Prva je velika Justinijanova kuga, koja je pogodila Bizant i skoro cijelu Europu u 6. stoljeću. A druga je velika pandemija Crne kuge, poznate kao Crna smrt.
Ona je pogodila cijeli tadašnji poznati svijet u prvoj polovici 14. stoljeća. I bila je najsmrtonosnija od svih kuga.

Ne zna se pouzdano kad se Crna smrt pojavila u Europi. Negdje se može naći na zapise da se pojavila krajem 1430.-ih godina, a negdje da se pojavila 10 godina poslije. No, u svakom slučaju, ta kuga je ostala simbol Srednjeg vijeka i nemoći čovjeka da joj se suprotstavi.

No, kako gotovo sve ima svoj početak, onda moramo i krenuti od početka.

1347. godine, Tatari su opsjedali grad Kaffu na Krimu. Opsadu nisu dovršili, jer je grad imao čvrste bedeme i velike zalihe hrane.
No, pred kraj opsade, Tatare je pogodila neka zarazna bolest. I ne znajući što i kako, tatarski vojskovođa Janibeg je katapultima u grad ubacio nekoliko desetaka leševa svojih vojnika, koji su umrli od te bolesti. Usput rečeno, to je i prvi primjer biološkog oružja u povijesti…
Bilo kako bilo, Tatari su leševe ubacili u grad, te se otišli svojim putem.

U Kaffi su odmah shvatili da se radi o nečem čudnom. Jer, zašto bi bacali mrtvace preko bedema, zar ne?
I tako su odmah branitelji grada pokupili sve leševe, te ih zakopali.

No, nekoliko dana kasnije, a pogotovo kod onih koji su leševe skupili i ukopali, pojavila se neka bolest.
Dobili bi vrućicu, iskašljavali su krv, te bi kroz dan-dva umrli.
Grad Kaffa je bio ujedno i grad i trgovačka ispostava Genove, talijanskog grada koji se, kao i njegov veliki suparnik Venecija, bogatio i koristio obilato trgovinom. A kako je grad bio na Crnom moru, kontrolirali su promet Puta svile. I odlično zarađivali.

Mjesec dana nakon kraja opsade, stanovništvo grada je bilo prepolovljeno. Umrli od te nepoznate bolesti. A preživjeli su se ukrcali u brodove i zaplovili prema Genovi.
Sve super zasad.
No, dok su došli do Sicilije, polovina posade svakog broda je već bila mrtva. I njih je pogodila ta bolest.
A dok su došli u Genovu, od početne posade brodova, tek ih je četvrtina bila živa.
Ostali su svi pomrli.

Mrtve su pobacali putem u more, a preživjeli su se sretno iskrcali, veseli jer su konačno došli u svoju domovinu. I, začudo, kroz nekoliko dana se gotovo sve zaboravilo. Preživjeli nisu pokazivali nikakve simptome bolesti i sve je bilo u redu.
Pa, iskreno, nije sve bilo u redu. Jer, nisu se samo ljudi iskrcali u Genovi…

Nekoliko desetaka štakora, koji su do dana današnjeg ne baš poželjni gosti svakog broda, su se također iskrcali u bogatoj luci Genove. I nije dugo trebalo da se ponovi scenarij iz Kaffe.

Ovdje ćemo malo stati i napraviti jednu malu digresiju u vezi štakora, kuge i širenja te bolesti.
Jer, optužiti samo štakore za kugu je posve besmisleno.

Europski gradovi u srednjem vijeku su bili, ruku na srce a čast iznimkama ( Dubrovnik, recimo ), jedno veliko smetlište. I unatoč tome što su postojali propisi vlasti da se neke stvari ne smiju i ne mogu raditi u gradu, ljudi su, baš kao i danas, te propise kršili.

Jedan od njih je bio taj koji je zabranjivao da se na ulicama drži stoka. Kao i to što se zabranjivalo da životinje vrše nuždu na ulici.
I bila je i kazna za vlasnika ako ne bi počistio iza svojih životinja. No, te su se kazne rijetko primjenjivale.
Također, dok je za životinje postojao propis, za ljude baš i nije. Mislim, bilo je logično da nećeš obaviti nuždu na ulici, da. Ali, nigdje nije pisalo da ne smiješ isprazniti i noćnu posudu na ulici… Tako da je sve do početka 19. stoljeća, čak i u najvećim gradovima Europe, bilo za očekivati da vam netko istrese posudu neželjenog sadržaja po glavi dok hodate gradom. A pogotovo u, paradoksalno, većim mjestima.
Također, komunalne službe još nije bilo. I svo smeće, uključujući i otpatke hrane, se bacalo na ulicu.
Uglavnom, gradovi srednjeg vijeka su bili horor svoje vrste.
A da nesreća nikad ne ide sama, svjedoči i ostatak ove male digresije.

Srednji vijek je bio, zapravo, i vijek gladi. Konstantne gladi. Ljudi su tad bili više gladni nego siti. I razlog za to je sasvim jasan za ono vrijeme.
Nepoznavanje kvalitetnijeg održavanja tla, nepoznavanje uzgoja kvalitetnijih poljoprivrednih kultura, tlo siromašno mineralima… A neka samo jednu godinu urod oslabi zbog suše ili poplave i eto ti zla za naredne tri godine! A da je priroda bila ćudljiva tada, postoje i zapisi o velikoj gladi koja je prethodila kugi. Tako se velika glad dogodila na području Austrije 1275. godine. Pa potom 1301. godine u Belgiji i Nizozemskoj. Pa onda još ponegdje. A bilo je i nekoliko godina kad nije bilo ljeta. To jest, ljeta su bila hladna. Nije bilo topline. I nema ljetine.
Ljetine nema, nema hrane. Kad nema hrane, ljudi su gladni. Kad su gladni, tijelo im slabi. Tijelo slabi i ne može se ojačati imunitet. I dok nema imuniteta, bolest nadvlada.
A, uz tu, fizičku, bolest tad je vladala i jedna druga bolest. Ne bih baš rekao da je psihička, ali nije ni daleko od nje. Dakako, riječ je o krajnjem neznanju i praznovjerju.

Srednji vijek je bilo i doba mraka. Mraka u pogledu znanja. Crkva je držala glavnu riječ ali ama baš svugdje i ona je vedrila i oblačila kako ju je bila volja. Inkvizicije i progoni takozvanih vještica i čarobnjaka su bili poprilično svakodnevni. Kao i razne ludosti uz to.
A jedna od tih je bila i ova – progon mačaka.

Jer, vjerujući da se đavolje sluge mogu pretvoriti u mačke, na tisuće i tisuće ovih malih dlakavih slatkih stvorova je pobijeno. I bila je rijetkost vidjeti u Europi u 14. stoljeću mica macu. Uistinu. I ta manija je došla do toga da su mačke skoro istrebljene u Europi. Pogotovo u Zapadnoj i Srednjoj Europi.
Justinijanova kuga je za neposredni uzrok imala skladišta žita u samom gradu. I gdje je žito, tu su i glodavci. Kao što je i sam Konstantinopol tada bio milijunski grad u kojem se također smeće nalazilo posvuda. A iako se u Bizantu mačke nisu proganjale, njih je bilo nedovoljno da stanu na kraj glodavcima. Kao i to što tada nitko nije znao kako i kada nastaje kuga, te od čega.

No, vratimo se mi kojih 800 godina poslije u Europu.
Dakle, nema mačaka, ima glodavaca, ima smeća, nema higijene i to je to.

I, ne kaže uzalud narodna izreka kad mačke nema da miševi kolo vode. Samo, u ovom slučaju nisu bili miševi nego i miševi i štakori zajedno.
Usput rečeno, ta nam izreka i dolazi iz srednjeg vijeka inače…

Uglavnom, do pojave kuge su se već posložili uvjeti za njeno širenje. To je činjenica. Uvjeti su bili tu i sad je trebala samo iskra koja će to potpaliti. I ta iskra su bili štakori s brodova koji su u Genovu došli s Krima.
I katastrofa je mogla početi.

Pred kraj 1347. godine, u Genovi, inače velikom trgovačkom središtu, se pojavila kuga.
U početku na to baš nitko nije obazirao pažnju. No, nekoliko tjedana kasnije, pažnje nije ni trebalo. Jer, već je bilo kasno za išta.

Kao što sam i rekao, Genova je veliko trgovačko središte. I tu se odvijala trgovina raznih dobara. I tu su dolazili ljudi sa svih strana, te su kupovali i prodavali robu. I kad bi posao obavili, odlazili bi u svoja mjesta. I tako se bolest počela širiti. Bez imalo saznanja da se širi, dakako.

A, nakon Genove, drugo trgovačko središte je bila Venecija. I tu je isto bilo kao i u Genovi. No, ono pravo žarište je bio jedan veliki i lijepi grad. Zvali su ga grad znanja i ljepote.
Dakako, riječ je o Firenci.

Sva roba je dolazila u Firencu. I tu su se plemići otimali za što bolju robu. I puno su trošili. A gdje će trgovac ići nego tamo gdje se puno troši, zar ne! I tako je i bilo. I početkom 1348. godine, zlo i naopako.

Ljudi diljem Firence su počeli umirati od, tada, nepoznate bolesti. I inkubacija je trajala svega nekoliko dana, a ponekad i nekoliko sati tek.
Oboljeli bi se žalili na vrućicu i glavobolju. Potom na veliku žeđ, te bi usput povraćali. Nakon toga bi se žalili na bol u cijelom tijelu, te bi pali u krevet. I iz njega više nisu ustajali. Barem ne na svojim nogama.

Kroz nekoliko dana, više od pola grada je bilo zaraženo. A Firenca je tad veliki grad, od preko 80 000 stanovnika. Veliki grad za srednjovjekovni pojam. I preko 25 % ljudi u gradu je radilo u proizvodnji tekstila. I tu su masovno umirali. Jer, gdje je tekstil, tu su i boje za njega. A nekad su se boje dobivale od životinja. A životinje imaju nametnike. Uključujući i uši i buhe, dakako.

I nitko nije tad shvaćao da su štakori, odnosno štakorske buhe, krivci. Kao i uzročnici bolesti.

Buha ili uš, koja bi ugrizla štakora, hranila se njegovom krvlju. I tako bi u njega ubacila bakretiju Yersinia pestis. I kad bi štakor uginuo, buha bi išla dalje. I otišla bi na drugog štakora ili na čovjeka. I tu se sad događa nešto zanimljivo.
Uš siše krv štakora. Kao i buha. I u njega ubacuju, odnosno iz njegove krvi dobivaju bakteriju Yersinia pestis. I ta bakterija leži u njihovom trbuhu. I za buhu i uš tu nema problema. Ali, ima za drugog domaćina. Jer, kad uš ili buha dođu na čovjeka, ugrizu ga. I da bi počele sisati krv, prvo moraju povratiti bakteriju koja im je u želudcu. I tako ubrizgaju tu bakteriju u čovjeka.
I nemili show može početi…

50 000 ljudi je umrlo samo u Firenci i okolici. I to kroz nekoliko mjeseci. Strašno nešto. Ali, to nije bilo ništa u usporedbi s onim što je slijedilo.
A o tome je pisao i slavni pjesnik i književnik Boccaccio.

Počelo je doba Crne smrti.

Kroz iduću godinu, kuga se proširila cijelom Europom tadašnjom. Jedino područje koje nije zahvatila kuga je bio poljski grad Krakow. Tamo je provedena izolacija cijelog kraja i zaraza nije došla u grad i okolicu. No, svugdje dalje jest. I bila je nemilosrdna.
Kosila je sve živo. I muško i žensko. I staro i mlado. Ona nije diskriminirala nikoga. Ni kmetove ni plemiće. Ni plemstvo ni svećenstvo. Svi su oboljevali od kuge. I gotovo su svi umirali. I to u mukama.
I smatra se da je kuga imala tada dva oblika. Crna kuga i bubonska kuga. To su iste bolesti, dakako. Ali, drugačije su se prenosile.

Crna kuga se prenosila s čovjeka na čovjeka izravnim kontaktom i kapljičnim putem. Kao kod gripe, recimo. A bubonska kuga se prenosila s čovjeka na čovjeka i sa životinje na čovjeka.
Naime, kad bi buha ili uš ugrizle čovjeka, na mjestima ugriza bi se prvo pojavile malene crvene točkice, jedva vidljive. Vlasnici pasa i mačaka znaju o čemu govorim ako ih je ikad ugrizla buha njihovog dlakavog ljubimca. No, za razliku od te male točkice koju imate dok vas ugrize buha ljubimca danas, onda su te točkice kroz nekoliko sati postajale velike crne točke. I bile su ispunjene gnojem i sukrvicom. I bile su jako bolne. I najviše su se manifestirale ispod pazuha i kod prepona. Jer, tu su i limfni čvorovi najizraženiji. I tad bi se stvarale kvrge, takozvani buboni.

Sigurno ste čuli od nekoga, dok je malo prehlađen ili bolestan, da kaže da je malo buban, je li? Pa, i to je ostavština srednjeg vijeka inače.
Ljudi bi bili bubani. I to bubonima, crnim gnojnim kvrgama.
I tu bi smrt nastupila čak i u samo 6 sati od trenutka zaraze. Dakako, tko je imao više imuniteta, imao je veće šanse preživjeti. Barem preživjeti dulje od ostalih…

I kroz cijelu tu 1348. godinu, što putem putnika namjernika, što putem trgovine, što putem ratova ( Stogodišnji rat, rat Venecije i Hrvatsko-ugarskog kraljevstva ) bolest se nesmiljeno širi.
I hara svugdje. Nisu bili pošteđeni ni grad ni selo.

A ljudi, ne znajući o čemu se točno radi, nisu imali nikakve mogućnosti izbjeći zarazu. I onda su napravili najgoru moguću stvar – počeli su bježati.

Naime, smatrajući da je najbolje otići što dalje od tolikih mrtvih, odlazili bi izvan naselja na imanja ili čak u druge gradove. I tako bi prenosili bolest. A onda bi iz tog mjesta drugi odlazili dalje i tako u krug. Smrtonosni krug.
Cijeli gradovi su postali jedno veliko groblje. I to posvuda. Mrtve nije imao tko pokopati koliko ih je bilo. A za ukop se skupo naplaćivalo.
Po nekim procjenama, jedan sprovod tada je iznosio kao danas nekih 2000 kuna. I mnogi su se obogatili kopajući grobove za umrle. No, mnogi nisu stigli uživati u svojem bogatstvu, jer bi i oni umrli ubrzo.

Isto tako, mnogi su smatrali da je došao kraj svijeta i da se treba odati svim radostima u životu. I postoje brojni zapisi o tome kako su tada se mogle vidjeti u svakom gradu velike alkoholno-seksualne orgije. Doslovno, orgije. Jer, smatrajući da nemaju što izgubiti, ljudi su se odali porocima svih vrsta.
Opet, s druge strane, mnogi su smatrali da je to i kazna Božja. I radili su procesije po gradovima za prestanak pošasti. I tako također pridonijeli širenju bolesti.

Opet, neki su postupili mudro. Zatvorili bi se u kuću, te bi izlazili van samo po krajnjoj potrebi, izbjegavajući kontakt sa svima. I, logično, dosta njih koji su tako postupili su i preživjeli.

Sljedeće godine, početkom 1349. bolest je došla i na britansko otočje. Kao i u Skandinaviju. I posvuda su bili isti prizori. Gomila mrtvih, pusti gradovi i napuštena sela. Život kao da je stao.
Ponegdje bi u nekom selu ostajala na životu samo nekolicina ljudi. Deset njih možda. A ponekad bi u gradovima čitave četvrti ostajale bez žive duše. A nekad gotovo i cijeli grad.
Primjerice, grad Winchester u Engleskoj je imao samostan u kojem je bilo 80 redovnika.
U manje od dva mjeseca, na životu ih je ostalo manje od pola. Kao što je na životu ostala tek trećina stanovništva.

U našim krajevima je kuga također harala uvelike. I sad jedna mala pitalica – kako se pouzdano može znati u kojem je mjestu u Hrvatskoj kuga jako harala? Odgovor je lako potražiti – crkva i svetac zaštitnik mjesta.
Naime, u mjestima gdje je svetac zaštitnik sveti Sebastijan, to mjesto je bilo uvelike pogođeno kugom. Nepobitna činjenica. Kao i gdje je, doduše kasnije, svetac zaštitnik sveti Rok ( koji je rođen 1348. godine ).

I, dakako, od svih gradova i mjesta koji su danas u Hrvatskoj, jedan grad je ostao posteđen velike zaraze. Naravno, radi se o Dubrovniku.
Provodeći karantenu za sve, i brodove i ljude i životinje, iz okuženih krajeva, broj mrtvih u Dubrovniku je sveden na minimum i velike pošasti, kao diljem Europe, bilo nije.
I sad još jedna mala zanimljivost o Dubrovniku.
Gotovo sve ulice u starom dijelu grada su napravljene tako da ga bura može ” pomesti “.
Naime, smatrajući tada da je uzrok bolesti loš zrak, grad se gradio tako da se sav loš zrak iz grada izbaci vjetrom prema pučini. Kao i to da je postojala komunalna služba koja je na kolima odvozila otpad, te i samo postojanje kanalizacije su uvelike smanjile mogućnost zaraze.
Pametni bili ti stari Dubrovčani 

No, dok je u Dubrovniku bilo sve pet, dalje je bilo sve lošije i lošije.
Smrt je bila konstantna. Mrtvih sve više, a živih i zdravih sve manje i manje.

Europa je tada imala otprilike oko 105 milijuna stanovnika, ne više. A najmanje 50 milijuna ljudi je umrlo. Dakle, polovica. I dokaz tome imate i dandanas. Jer, postoji još puno ruševina gradova koji su napušteni zbog kuge. Kao što se još ponegdje mogu naći i masovne grobnice žrtava kuge.

I do kraja te pandemije, koja je stala oko 1351. godine, kuga nije nestala iz Europe. Nikako.
Ona se još pojavljivala sve do polovine 18. stoljeća. No, niti jedna kasnija epidemija kuge nije izazvala nikad ni približno ono što je izazvala Crna smrt te 1348. godine u Europi.

I, za kraj, jedna dilema.

Zvuči nevjerojatno da se niti danas znanstvenici i povjesničari nisu uspjeli dogovoriti odakle je točno došla kuga 1347. godine.
Da je došla s Krima, to znamo. Ali, odakle se tamo pojavila kod Janibegove vojske?

Je li došla iz Azije ili je, zapravo, preživjela? I to preživjela čak 800 godina?!

Velika Justinijanova kuga, koja je harala polovinom 6. stoljeća, se u Europi zadržala, kako u kojem mjestu, sve do polovine 8. stoljeća. Dakle, punih 200 godina.
Pa, ne baš. I to iz sasvim logičnih razloga.

Velika Justinijanova kuga je odnijela puno života. Smatra se da je pobila najmanje 25 milijuna ljudi. I sam Justinijan se zarazio, ali je nekako preživio.
I ta pošast je bila velika. I dugo se zadržala. I je li moguće da je kuga iz 1348. godine zapravo bila Justinijanova kuga? Da se, kao, izrodila i postala još opasnija?
Dosta znanstvenika zagovara tu tezu.

No, ja se priklanjam onoj drugoj polovini znanstvenika koji smatraju da je Crna smrt bila novopridošla kuga. I to iz čiste logike ljudskog organizma.
Kao mali smo preboljeli gotovo svi vodene kozice, je li? I mi ih više ne možemo dobiti. To jest, mi ih dobijemo. Ali, naš organizam, već otprije suočen s time, prepoznaje odmah o čemu se radi i naš imunitet tu bolest jednostavno odbacuje. I tako ni ne znamo da smo imali tu bolest i da smo uopće i bili u kontaktu s njom.
Sad, iako je kuga daleko zaraznija i opasnija od vodenih kozica, a pogotovo jer se neki imunitet mora biti, zar ne?

Stoga, da je 1348. godine buknula Justinijanova kuga broj 2, ne bi toliko ljudi umrlo. Jer, stvorili bi neki imunitet prema tome. Barem neki manji imunitet, s kojim bi se lakše nosili. I automatski bi više ljudi ostalo živo.
No, ovako, ne. Crna kuga iz 14. stoljeća je bila sasvim nova bolest. To jest, nova vrsta kuge koju ljudi i ljudski organizam tad nije poznavao. I ishod je bio sasvim očekivan, s našeg današnjeg gledišta.

Zadnja epidemija kuge, koja je pogodila ljude je bila 2011. godine i to na dva mjesta neovisno – Madagaskar i Novi Meksiko. Na sreću, brzo je stavljena pod nadzor i velikih posljedica bilo nije. No, iznenađujuće je bilo to da je taj oblik kuge bio gotovo identičan Crnoj smrti iz 14. stoljeća, mada za nju postoji cjepivo. Kao što je i samo liječenje brzo i učinkovito.

I sad jedno pitanje za razmišljanje – postoji li mogućnost da opet izbije kuga i da se dogodi epidemija kao što je bilo prije gotovo 700 godina?

Pa, mogućnost uvijek postoji. Dok je svijeta i vijeka. No, današnja medicina je nekoliko milijuna svjetlosnih godina isored medicine srednjeg vijeka i time je mogućnost epidemije iz srednjeg vijeka jako, jako mala. Usudio bih se reći gotovo nemoguća.
No, neke stvari se moraju uzeti u obzir, a to je vremenski raspon.

Prva potvrđena epidemija kuge je bila 430. godine. Do druge epidemije je prošlo gotovo 1000 godina. Nakon toga je izbila Crna smrt, koja se pojavila nešto manje od 600 godina poslije zadnje epidemije. Nakon toga je kuga dolazila u razmacima od 100 godina. Pa i manje.
Zadnja velika epidemija je bila krajem 19. stoljeća u Hong Kongu. I te sve epidemije su bile malih razmjera. Malih u odnosu na onu kugu iz srednjeg vijeka.

I, ne želim vas sad plašiti. Ali, u zadnje vrijeme, jako veliki broj ljudi za kućne ljubimce odabire razne glodavce. I odbija ih cijepiti, dakako.
Stoga, nije da vas plašim, nego samo primjećujem