Društvo
DOK SE PREDSTAVLJAJU KAO PRIJATELJI ALBANACA, AMERIKANCI POMAZU SRBIJI
Čitam sporazum izmedju Srbije i Kosova potpisan izmedju Vučića i Hotija i vidim kapitulaciju Kosova pred svim zahtjevima Srbije – piše Muhamed Borogovac iz tzv. Bošnjačkog kongresa.
Dok se Amerikanci naglašeno prikazuju kao prijatelji Kosova, oni u stvari kao i u Bosni, koriste povjerenje i ljubav Kosovara da bi pomogli Srbiji. Medjutim, Kosovo treba biti svjesno da su Amerikanci samo medijatori, tj. posrednici izmedju dvije strane, te da nemaju pravo nametati rješenja. To je izmedju Srba i Albanaca da se sporazume ili da se razidju bez sporazuma.
Podjimo redom, od nedavne povijesti koja je neraskidivo vezana sa ovim “sporazumom”.
Amerikanci su svojom kampanjom bombardiranja Srbije za vrijeme rata 1999, stekli neograničeno povjerenje i ljubav Kosovara. Medjutim, svi koji smo tada pratili razvoj vojnih operacija na Kosovu, i koji smo imali na umu iskustvo ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, i Bosni, dobro znamo što je konkretno postignuto tom kampanjom bombardovanja – postignuto je jedino to da je zaustavljen rat prije nego je Kosovo potpuno oslobodjeno. Zaustavljen je potpuno rat kada je Oslobodilačka Vojska Kosova (KLA) postajala sve jača pobjednička sila mladih ljudi odlučnih da oslobode domovinu i svoje domove od srpskih koljača, dok su srpski zločinci već bili izmoreni porazima u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni.
Srpska vojska se sastojala od rezervista, trećepozivaca koji su jedva čekali da bace puške i idu svojim kućama, svojim zenama i djeci, oni nisu imali nikakve motivacije da ratuju i ginu na tudjoj zemlji, protiv naoruzanih mladih Albanaca koji brane svoju domovinu i svoje obitelji. Srbi su vec bježali pred slovenskom Teritorijalnom obranom, pred hrvatskom Olujom i pred bosanskim Petim korpusom, i bili su spremni da bježe još jednom pred motiviranim Albancima, kada su Amerikanci svojom kampanjom bombardiranja stekli povjerenje i ljubav Kosovara da bi to iskoristili da Albancima ukradu pobjedu i ostave nerješiv problem, okupirano Sjeverno “srpsko” Kosovo.
Sto se tice priznanja Kosova to je bila gotova stvar. Kosovari nisu nikome dužni za to priznanje, jer Kosovo je priznato zato sto mu je to pripadalo po internacionalnim zakonima. Kosovo je prema posljednjem legalnom Ustavu SFRJ, prije nego ga je Milosevic na silu promjenio smjenjujuci jednog za drugim tadasnje legitimne predstavnike Kosova Fadila Hoxu, Bakalia, Nimanija, Katjusu Jasari, Azema Vlasija, itd. imalo sve institucije drzave, prakticno bilo drzava u Jugoslaviji. Srbija je cak i predala na sud slucaj nezavisnosti Kosova 2008 godine, i Internacionalni sud pravde (ICTY) je kazao da Kosovo ima pravo da proglasi nezavisnost i da time ne ugrozava prava drugih. Zato su pravne države svijeta, tada mahom počele priznavati Kosovo, dakle zbog internacionog prava, a ne zato što vole Albance više od Srba. Poslije toga, bilo je samo pitanje vremena kada ce to učiniti sve drzave, slično kako se dogodilo sa Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom.
Taj proces priznavanja Kosova koji je tekao polako, a sigurno je prakticno zaustavio Hashim Thaci, pristajuci da pregovara sa Srbiijom o razmjeni teritorija. Tada je prvi put stvorena alternativa priznanju Kosova. Od tada sve drzave mogu odgadjati priznavanje Kosova dok traju pregovori. Tako je Thaci, da bi sebe spasio od internacionalnih sudova, od gotovine (kosovske drzavnosti) napravio veresiju o kojoj se sada pregovara.
VRATIMO SE SPORAZUMU OD 5. RUJNA 2020.
U sporazumu kojega su Amerikanci ponudili Vučicu i Hotiju, a koji se predstavlja kao sporazum o ekonomskoj normalizaciji, osjeća se da je taj sporazum samo priprema za finalizaciju sporazuma Vučića i Thacia, o razmjeni teritorija. Ključna točka jučerašnjeg sporazuma na Engleskom glasi:
“Both parties will agree to work with U. S. Department of energy, and other appropriate U. S. government agencies, on a feasibility study for the purpose of shearing Gazivode/Ujmani lake, as a reliable source of water and energy supply.”
U prijevodu: “Obje strane ce se sloziti da rade sa Ministarstvom za energiju Sjedinjenih Drzava na studiji kojom ce se provesti u praksu podjela jezera Gazivode/Ujmani kao pouzdanog izvora vode i energije.”
Upravo ova tocka toboze “ekonomskog” sporazuma nam govori da je na djelu stavljanje pred svršen cilj Albanaca da prihvate i sporazum Vucica i Thacia o razmjeni teritorija. Naime, veliki problem u sporazumu o razmjeni teritorija za Albance je to sto time Srbija ostaje u kontroli voda i energije Ibra. Ovaj sporazum Vucica i Hotija je šarena laza kojom se žele prevariti Albanci da bi pristali na odricanje od teritorije sjevernog Kosova, za obećanje da ce dobiti pola vode i energije rijeke Ibra.
Medjutim, mi u Bosni znamo da jednom kada Srbi stave pod svoju kontrolu tu teritoriju, nema nista od obecanja. Tada obecanja data od Srba i Amerikanaca postaju mrtva slova na papiru, i potvrdjuju onu staru srpsku poslovicu: “Obecanje ludom radovanje.” Pogledajte npr. srpsko obecanje o povratku bosanskih izbjeglica, upakovano u Aneks 7 Daytonskog ugovora. Cim je Srbima priznata RS na pola BiH, odmah je ta RS pocela ometati povratak izbjeglica.
Kosovo nema poterbe da daje bilo koji dio svoje teritorije Srbiji niti da dijeli bilo koji dio svojih resursa. Srbi ne mogu odrzati taj sjeverni dio Kosova, jer je to nezakonita okupacija i kada tada ce morati dozvoliiti povratak protjeranim Albancima na zemlju u sjevernom Kosovu koju Albanci nikada nisu prodali. Albanci imaju pobjednicku strategiju, a to je da na internacionalnim sudovima insistiraju na povratku imovine u posjed vlasnika. Srbi to ne mogu vjecito onemogucavati u suvremenom svijetu.
Katasrofalna za Kosovo je i slijedeca tocka sporazuma:
“Kosovo (Pristina) will agree to implement one year moratorium seeking new memberships into International organizations. Serbia (Belgrade) will agree to its one year moratorium to its de-recognition campaign …”
U prevodu: “Kosovo (Pristina) se slaze za jednogodisnji moratorijm u svojim zahtjevima da bude prihvaćeno kao država ćlanica u internacionalnim organizacijama, a Srbija se slaze za svoj jednogodisnji moratorij urgirati protiv priznanja Kosova od drugih drzava….”
Ovako nesto sebi jedan suveren, dostojanstven narod ne smije dozvoliti. Sami odustati od trazenja clanstva u UN, gdje pripadaju sve drzave svijeta, je kao vlastito priznanje da Kosovo jos nije drzava, a tek za godinu dana ce to traziti. Postavice se prirodno pitanje: Sta se promjenilo za tu godinu, po cemu ste sada postali drzava? Jer, ili jesi ili nisi drzava. Ovakvim ponasanjem Kosovo i samo unosi sumnju u svoju drzavnost i strahovito rusi svoj suverenitet.
To sto Srbija odustaje od nagovaranja drugih da ne ukidaju priznanje, je potpuna besmislica. To niko ne moze kontrolirati sta ce Srbi pricati sa ostalim suverenim drzavama, dok se moze konrolirati hoće li Albanci predavati pismene zahtjeve za članstvom u Internacionalnim organizacijama.
Ako Parlamet Kosova prihvati (ratificira) ovaj dokument, Kosovu predstoji dugotrajna nestabilnost.
Jedini izlazak iz ove situacije je da Kosovo energično odbije ovaj dokument, da “priceka Biden-ovu administraciju …”, ali stvari se mijenjaju i treba biti spreman na dugotrajnu političku borbu, jer vrijeme radi za Kosovo. Srbi na sjeveru su sve malobrojniji, Albanci trebaju inzistirati na povratku na svoja imanja, tu je rješenje. (Muhamed Borogovac)
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
“Muslimani u Bosni nisu turske pasmine, nego hrvatski plemići, najstarije i najčistije plemstvo Europe”
HODAK – Pita novinar Cigu: “Jeste li politički aktivni? Nisam burazeru, ja sam ti sitni lopov”.
N. Kajkić: Ratni zločinci iz Vukovara uredno u Srbiji uživaju hrvatske mirovine!
KAKO I ZAŠTO JE KONOPLJA ZABRANJENA?
Ma kakav doček – kaže Izbornik. Funkcije u Hrvatskoj obavljaju ljudi koji su oslobođeni tjelesnog. Pa što očekujete…
“Muslimani u Bosni nisu turske pasmine, nego hrvatski plemići, najstarije i najčistije plemstvo Europe”
HODAK – Pita novinar Cigu: “Jeste li politički aktivni? Nisam burazeru, ja sam ti sitni lopov”.
N. Kajkić: Ratni zločinci iz Vukovara uredno u Srbiji uživaju hrvatske mirovine!
KAKO I ZAŠTO JE KONOPLJA ZABRANJENA?
Ma kakav doček – kaže Izbornik. Funkcije u Hrvatskoj obavljaju ljudi koji su oslobođeni tjelesnog. Pa što očekujete…
-
Vijesti3 tjedna agoKRVAVE RUKE GUŠTINA I MANOLIĆA Spaljeno Srce Stepinčevo
-
Vijesti6 dana ago“Muslimani u Bosni nisu turske pasmine, nego hrvatski plemići, najstarije i najčistije plemstvo Europe”
-
Vijesti2 tjedna ago‘Svi likovi u filmu 260 days, koji tumače one koji su silovali i tukli u Dalju, nosit će imena stvarnih zločinaca’
-
Vijesti3 tjedna agoBILA MRTVA 27 minuta, probudila se i opisala svoje iskustvo: Njezina poruka tjera strah u kosti
-
Vijesti3 tjedna agoEKSKLUZIVNO: Insider otkriva zapanjujuće nove detalje papinih vatikanskih manevara
-
Vijesti2 tjedna agoHODAK – Pita novinar Cigu: “Jeste li politički aktivni? Nisam burazeru, ja sam ti sitni lopov”.
-
Vijesti3 tjedna agoGeograf al-Idris: Džervasije (Hrvati) u araboislamskim vrelima od 10. stoljeća
-
Vijesti2 tjedna agoN. Kajkić: Ratni zločinci iz Vukovara uredno u Srbiji uživaju hrvatske mirovine!