Connect with us

Vijesti

Erdogan van kontrole i Zapada i Rusije

Published

on

Jasan je odmak Turske od zapadnog političkog i svakog drugog utjecaja, i njezino nastojanje za pozicioniranjem u samostalni geopolitički čimbenik, bez kojeg se na širem bliskoistočnom prostoru neće moći ništa rješavati

Proteklih je dana domaće i svjetske medijske stupce punila vijest o turskom pretvaranju bivše crkve Aje Sofije u Istanbulu – u džamiju. Preciznije, radilo se o promjeni statusa te velebne građevine iz muzeja u džamiju, što je bila i cijelo vrijeme od osmanlijskog osvajanja Carigrada 1453. godine. Od 1935. i dekreta turske vlade na čelu s Mustafom Kemal-pašom Ataturkom postala je muzej, da bi 1985. bila stavljena pod zaštitu UNESCO-a kao spomenik svjetske kulturne baštine. Crkvu Aja Sofija Bizantinsko carstvo gradilo je od 532.-537. godine po naredbi cara Justinijana.

Ova turska odluka, potpisana od strane predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana,izazvala je niz kritika zapadnih političara, medija i pojedinih vjerskih i kulturnih organizacija, iznenada naglo zabrinutih za nekada kršćansku crkvu, za koju se, zapravo, trebalo brinuti davno prije – od spoznaje o nadirućoj osmanlijskoj opasnosti s prostora Srednje Azije. No, kao što Zapad tada iz nekog razloga to nije želio vidjeti i ujediniti se za očuvanje svojih svetinja, tako nije želio vidjeti niti nedavna brisanja s lica zemlje čitavih kršćanskih zajednica i njihovih bogomolja diljem Bliskog istoka u krvavom piru džihadista tzv. kalifata „Islamska država“. A zašto i bi? Pa nije li on sam, u svom dvorištu, već odavno odbacio i Boga i to isto kršćanstvo za čiju se bivšu crkvu sada iznenada zauzima. Spomenutim dežurnim kritičarima možda je najbolje odgovorio i sam turski šef diplomacije Mevlut Cavushoglu prošloga tjedna na Malti, kada se pozvao na primjer Španjolske, gdje „postoje crkve, koje su povijesno bile korištene kao džamije“. „Međutim, Turska ne kritizira Španjolsku i ne traži vraćanje povijesnog statusa džamija“, kazao je turski ministar. Turska je bila i ostala enigma za Zapad. On ju zapravo nikada i nije želio bolje shvatiti, već ju je, prije svega, nastojao podrediti sebi i svojim interesima, što je posebno došlo do izražaja uoči i nakon propasti „bolesnika na Bosporu“ nakon Prvog svjetskog rata. Od potpunog državnog raspada tursku naciju je spasio spomenuti Kemal Ataturk, koji se vojno suprotstavio intervenciji sila Antante, uključno i Grčke, te je, pobijedivši, na razvalinama nekada moćnog carstva osnovao Republiku Tursku. Rukovodio se primarno svojevrsnim nacionalnim zavjetom koji su on i njegove pristaše – kemalisti, dali u parlamenetu 28. siječnja 1920., govoreći o prihvatljivim granicama nove Turske. Osim teritorija s turskom većinom, one su obuhvaćale i sjeverne dijelove današnjih Sirije i Iraka, ali i dijelove današnje Gruzije– regiju Batumi.

Sekularizacija države

U ideološkom smislu kemalisti su bili pobornici svjetovne vlasti tj. Zapadnoga tipa državnog ustroja, ali i izrazitog turskog nacionalizma. Upravo je taj svjetovni karakter u vanjskoj politici značio odbacivanje miješanja u poslove onih područja ili zemalja koje su nastale raspadom Osmanskoga carstva. Ataturk je bio zadivljen Zapadom, njegovim stupnjem razvoja, političkim slobodama i tome je težio kada je turski razvoj bio u pitanju, što je smatrao jedinim spasonosnim rješenjem za očuvanje turske države od nestanka s političke pozornice svijeta. Međutim, iako se turska vlada, sukladno mirovnom sporazumu iz Lausanne između Republike Turske s jedne i koalicije Antante s druge strane obvezala štititi manjinska prava, u praksi je sve bilo suprotno: kemalisti su nastavili politiku mladoturaka i protjerali gotovo sve Grke i Armence sa svog teritorija. Pritom su učinjeni i strašni zločini, koje dio svijeta danas otvoreno naziva genocidom nad Armencima, a drugi dio to odbija učiniti u ime zadržavanja stabilnih odnosa s Turskom. Neovisno o tome kemalisti su odbacili tzv. osmanski islam, koji su smatrali zaostalim, i okrenuli se tzv. sekularizaciji i zapadnom modelu kao primjeru za modernizaciju zemlje. Međutim, u društvu su i dalje ostale itekako snažne religiozne snage islamske provenijencije koje su se novom – prozapadnom putu zemlje, oštro protivile. Te su podjele ostale snažne sve do današnjega dana i itekako se manifestiraju u sadašnjem turskom političkom životu. Prozapadna orijentacija mlade turske države bila je vidljiva kroz pokušaj što većeg zbližavanja s državama Zapadne Europe, sa SAD-om, čak i komunističkim SSSR-om, što je sve skupa minoriziralo ulogu panislamizma i panturanizma u zemlji. Pojam panturanizam odnosi se na turkofonske narode kavkaško-kaspijske regije i Srednje Azije, Azerbajdžanci, Kazaci, Uzbeci, Turkmeni, Tadžici i Kirgizi, uključno i pojedine muslimanske narode današnje Rusije – Čečene, Dagestanace, Tatare, pa sve tamo do kineskih muslimana – Ujgura.

Koketiranje s nacizmom

U širem smislu ta bi panturska opcija obuhvaćala teritorij današnje Turske s tzv. Velikim Turanom – pradomovinom turkofonskih naroda na prostorima i stepama između Kaspijskog jezera i Mongolije. Nova i miroljubiva vanjska politika Kemala Ataturka odgovarala je svim zemljama, kao i samoj Turskoj, jer bi, u suprotnom, ona kao suverena država dijelila sudbinu Osmanskoga Carstva. Međutim, smrću Ataturka i početkom Drugog svjetskog rata došlo je do odmaka od navedenih načela i početka reanimacije panislamizma, što je omogućilo političko povezivanje turske vlade s nacističkom Njemačkom. Njemačka propaganda i obavještajni stručnjaci znalački su vukli poteze kojima su Tursku privlačili u svoju utjecajnu sferu, pa su uskoro zaredali i posjeti turskih delegacija i na od Nijemaca okupirane prostore tadašnjeg SSSR-a, poput posjeta krimskim Tatarima. No, kako se ratna sreća po nacističku Njemačku počela okretati, tako se i turska vlast počela sve snažnije obračunavati sa svojim panislamistima, uključno i kroz sudske procese. Stupanjem Turske u NATO savez u vrijeme hladnog rata opet se „podgrijavao“ tamošnji panislamizam jer je u tome trenutku to za Zapad bilo korisno s obzirom na to da je Tursku potpuno okrenulo protiv SSSR-a kao komunističke zemlje, koja zatire vjerske slobode svojih građana, uključno, naravno, i muslimanskoga življa. Prva panislamska politička stranka u Republici Turskoj osnovana je 1970. od strane političkog oca današnjeg predsjednika Recepa Erdogana –  Necmettina Erbakana. Radilo se o stranci „Milli Nizam Partisi“. Erbakan je bio oštri kritičar slobodnog tržišta i tadašnje EEZ kao i Izraela u odnosu na palestinsko pitanje, da bi 1996. i ’97. čak uspio postati i turski premijer. Daljnjem turskom distanciranju od sekularizma pripomogla je i iranska islamska revolucija 1979. kao i uspostava snažnijih gospodarskih veza s arapskim državama. Međutim, puni zamah panislamizma i panturanizma nastao je tek raspadom SSSR-a početkom 90-ih godina, što je Turskoj omogućilo uspostavu direktnih odnosa s bivšim većinski muslimanskim republikama SSSR-a – od tada samostalnim državama.

Imperijalne aspiracije

Turska tada nije odustajala niti od muslimanskih naroda koji su ostali u sastavu novoformirane Ruske Federacije pa se itekako aktivno miješala u rusko-čečenske ratove i otvarala islamske škole i centre diljem većinski muslimanskih prostora u RF. One su bile ustrojene i pod ingerencijom sadašnjeg turskog disidenta i velikog Erdoganovog protivnika Fethullaha Gülena koji živi u SAD-u i čije izručenje Ankara od Washingtona uzaludno zahtijeva. Zanimljivo je kako Rusija, iako je dobro znala za te škole i njihovu ulogu u snažnoj islamizaciji ruskih muslimana, u tome Turskoj nije postavljala prepreke, sve do trenutka kada je Turska nad Sirijom, u studenom 2015. oborila ruski bombarder, što je dvije zemlje dovelo na rub otvorenog vojnog sukoba. Tek nakon toga ruska je država reagirala i zabranila rad islamskih centara i škola pod turskom ingerencijom. O panislamističkim ambicijama Turske svjedočilo je i formiranje Islamske osmorice 1996. u Istanbulu, na inicijativu spomenutog premijera i Erdoganova „učitelja“ Necmettina Erbakana. U tu su inicijativu tada ušli, osim Turske, i Bangladeš, Egipat, Indonezija, Iran, Malezija, Nigerija i Pakistan. Kada se sve ovo uzme u obzir, puno je jednostavnije shvatiti kako je to „iznenada“ i „neočekivano“ iskrsnuo novi neoosmanski smjer turske politike pod kormilom Recepa Erdogana. Njegova politička djelatnost, usmjerena k neoislamizaciji i širenju turskog utjecaja na okolne prostore nije upitna. Primjera je i više nego dovoljno: od Katara i Iraka, do Sirije i Libije kada je riječ o njenom južnom strateškom djelovanju, pa do snažnog utjecaja na kavkasko-kaspijski geopolitički prostor, kao i na prostor Balkanskog poluotoka. Sve ovo ukazuje na jasan odmak Turske od zapadnog političkog i svakog drugog utjecaja, i na njezino nastojanje za pozicioniranje u samostalnog geopolitičkog čimbenika, bez kojeg se na širem bliskoistočnom prostoru ubuduće neće moći ništa rješavati. Sviđalo se to nekomu ili ne, u ovome je trenutku upravo to politička realnost. Turska postaje iznova i vjerojatno nepovratno islamizirana zemlja, koja neće biti pod utjecajem Zapada, a još manje Rusije ili nekoga trećeg. Preinaka crkve, odnosno muzeja Aje Sofije u džamiju, kao prvo, samo je simbolična, ali po Erdogana vrlo važna potvrda njegovog smjera vođenja zemlje, koji će biti teško vratiti u prijašnje okvire ovisnosti o Europi i SAD-u ma tko postao njegov nasljednik. Ovim simboličkim potezom Erdogan je odaslao jasnu političku poruku Europskoj uniji kako Tursku više ne zanima članstvo u toj organizaciji, pred čijim su vratima sramotno stajali gotovo pola stoljeća, uvijek pritisnuti nužnošću provedbi ovih ili onih reformi, prihvaćanja ovih ili onih normi u zaštiti ljudskih prava, tržišnog gospodarstva i čega sve ne. Turskoj je to jednostavno dosadilo. Jer, Turska će ubuduće sa zapadnim državama sklapati bilateralne sporazume na međusobno prihvatljivim načelima suradnje. O tome svjedoči i prošlotjedna najava turskog MVP-a o približavanju mogućeg postizanja sporazuma o slobodnoj trgovini te zemlje s Velikom Britanijom. Drugo, pretvaranje crkve Aje Sofije u džamiju također je i jasan signal kako Turska neće odustati od miješanja u ukupne procese islamskoga svijeta. Ona je ovim činom muslimanima pokazala kako je u stanju Zapadu u širem smislu te riječi i Rusiji, kao europskoj pravoslavnoj zemlji, dati šamar bez bilo kakvih političkih posljedica. Štoviše, Moskva je Ankari otvoreno priznala pravo na taj čin kroz riječi ruskog zamjenika ministra vanjskih poslova  Sergeya Vershinina od 13. srpnja, kada je rekao sljedeće: „Mi u cijelosti polazimo od toga da se tu radi o unutarnjim stvarima Turske, u koje se ni mi niti bilo tko drugi ne smijemo miješati. Zajedno s tim obraćamo pozornost na važnost takvoga objekta s gledišta svjetske kulture i civilizacije.“ Erdoganu i više nego dovoljno za miran san. Sve će to Turskoj nedvojbeno podignuti ugled u islamskom svijetu. Turska, osim toga, ima i vrlo snažnu vojsku, a uza sve prijepore sa Zapadom i dalje je članica NATO saveza.

Oprečni interesi

Međutim, sam NATO, kada bolje promislimo, sve više gubi svoj prijašnji smisao pa je tako teško vjerovati da bi Turska danas krenula ratovati protiv Rusije zbog „nekakve“ Latvije ili Estonije, gdje ona nema baš nikakvih nacionalnih interesa ili da bi, primjerice, koordinirano s francuskom vojskom i turska vojska djelovala na libijskim bojišnicama, gdje imaju posve suprotstavljene interese, a međusobno sve češće razmjenjuju uvredljivu političku retoriku. Ukoliko američki predsjednik Donald Trump uspije ostati na vlasti i nakon jesenskih izbora, za očekivati je jačanje američko-turskih odnosa. U suprotnom, ti će se odnosi dalje zaoštravati jer su globalizam i neoliberalna politika i ideologija koju zastupa Trumpu suprotstavljena politička opcija i američka tzv. duboka država, posve oprečni Erdoganovom neoislamizmu i turskoj geopolitičkoj samostalnosti. S druge strane, Rusija i Putin nastavit će složeni ples s Erdoganovom Turskom, gdje će voditi računa o zajedničkim gospodarskim interesima koji imaju veliku perspektivu. Pritom će Putin itekako dobro morati paziti da ne učini grešku u koracima po pitanju međusobne osjetljive suradnje u Siriji i Libiji, gdje imaju umnogome suprotstavljene interese. Uspjeh ruske politike prema sve samostalnijoj Turskoj, s njenim jasnim vanjskopolitičkim ambicijama koje za sada neposredno ne zadiru u primarnu zonu ruskih nacionalnih interesa, itekako će ovisiti i o ruskim odnosima s Egiptom i Iranom. Sve su to tanke i osjetljive niti koje u geopolitičkoj zbilji znače jako puno jer mogu pridonijeti ili radikalizaciji ili stabilizaciji stanja, odnosno poremećaju ili uspostavi ravnoteže snaga u određenom prostoru, ovisno, u kojoj ih se mjeri i s kojom namjerom koristi. Najnoviji test čvrstoće rusko-turskih odnosa bit će i trenutačna vrlo ozbiljna radikalizacija stanja između Armenije i Azerbajdžana. Jer, i u toj krizi Moskva i Ankara podupiru svaka svoju stranu – prva Erevan, a druga Baku. (Zoran Meter)

Advertisement

Vijesti

MOĆNE LITANIJE DUHU SVETOMU (II)

Published

on

Obećanja Duha Svetoga

Ove će se litanije proširiti kao lavina. Tko ih bude širio imati će udjela u njegovim molitvama.
Bilo bi poželjno reći Duhu Svetomu na koju nakanu molimo litanije, da li za druge ili za sebe.

Obećanje Boga Oca

Onima koji će najmanje triput tjedno moliti ove litanije
1. Istrgnut ću te na očigledan način iz ruku neprijatelja.
2. Otkloniti ću zapreke koje ti se nalaze na putu savršenosti.
3. Dat ću ti anđela čuvara koji će te braniti od zasjeda đavolskih.
4. Ti ćeš ustrajati na putu kreposti.
5. Ti ćeš potpuno spoznati svoje nedostatke.
6. Ti ćeš zadobiti snagu da se oslobodiš svojih grešnih navika.
7. Ja ću učvrstiti tvoju vjeru, tvoju nadu i tvoju ljubav.
8. Ja ću te izbaviti iz materijalnih potreba.
9. Tvoja će obitelj živjeti u skladu i uzajamnoj ljubavi.
10. Tko bi želio pomoći svome bližnjemu, treba barem pola godine dnevno moliti ove litanije.

Litanije

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu!
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova! Amen!

1. Duše Sveti, siđi s prijestolja svoje uzvišenosti i nastani se u srcu sluge svojega!
Molimo Te usliši nas!

2. Duše Sveti, koji si čašćen s Ocem i Sinom, nauči me živjeti u stalnoj nazočnosti Božjoj!
Molimo Te usliši nas!

3. Duše Sveti, koji si čašćen s Ocem i Sinom, nauči me živjeti po volji Božjoj!
Molimo Te usliši nas!

4. Duše Sveti, koji živiš u Srcu Sina Božjega, nauči me da Te bolje upoznam i iskrenije ljubim!
Molimo Te usliši nas!

5. Duše Sveti, koji se brineš za slavu Boga Oca, nauči me živjeti u savršenom predanju i povjerenju u Boga!
Molimo Te usliši nas!

6. Duše Sveti, koji si se pojavio u obliku gorućih jezika, zapali u mom srcu vatru svoje ljubavi!
Molimo Te usliši nas!

7. Duše Sveti, koji nemaš naličja niti imena, nauči me ispravno moliti!
Molimo Te usliši nas!

8. Duše Sveti, otajstvena Golubice, nauči me razumjeti Sveto Pismo!
Molimo Te usliši nas!

9. Duše Sveti, koji progovaraš preko proroka, nauči me živjeti u miru i ravnoteži duha i duše!
Molimo Te usliši nas!

10. Duše Sveti, gorući Ognje ljubavi, nauči me živjeti mudro i strpljivo!
Molimo Te usliši nas!

11. Duše Sveti, prepuna Riznico milosti, nauči me da shvatim vrijednost trpljenja!
Molimo Te usliši nas!

12. Duše Sveti, Djelitelju svih milosti, nauči me živjeti ponizno i skromno
Molimo Te usliši nas!

13. Duše Sveti, beskrajna posudo Milosti, nauči me da ispravno koristim dragocijeno vrijeme!
Molimo Te usliši nas!

14. Duše Sveti, iz čije riznice ništa ne propada, čuvaj me od svake sebičnosti i oholosti!
Molimo Te usliši nas!

15. Duše Sveti, čije bogatstvo nitko ne može procijeniti, nauči me da se odrečem nekorisnih predodžbi i misli!
Molimo Te usliši nas!

16. Duše Sveti, Djelitelju svih darova, nauči me da izbjegavam nekorisna djela i besmislene, prazne riječi!
Molimo Te usliši nas!

17. Duše Sveti, od čije Punine svi mi primismo, nauči me šutjeti i u pravo vrijeme pronaći pravu riječ!
Molimo Te usliši nas!

18. Duše Sveti, Ti vječna Ljubavi, nauči me davati dobar primjer drugima!
Molimo Te usliši nas!

19. Duše Sveti, Ti beskrajna Dobroto, podari mi ustrajnost u dobru!
Molimo Te usliši nas!

20. Duše Sveti, Ti ljubazni Učitelju, nauči me dobrom odnosu s ljudima!
Molimo Te usliši nas!

21. Duše Sveti, Ti dragi Prijatelju duša, nauči me da nikoga ne osuđujem ili nepravdu izrečem!
Molimo Te usliši nas!

22. Duše Sveti, Ti usrečujuće Svjetlo duša, nauči me da uočim potrebe drugih i ne propustim nijedno dobro djelo!
Molimo Te usliši nas!

23. Duše Sveti, Ti Oče bjednika, daj da spoznam svoje pogreške!
Molimo Te usliši nas!

24. Duše Sveti, Ti koji činiš čudesa u dušama, vodi me kroz budnost do savršenosti!
Molimo Te usliši nas!

25. Duše Sveti, kojemu ništa nije sakriveno, nauči me odbijati zasjede đavolske!
Molimo Te usliši nas!

26. Duše Sveti, koji poznaješ budućnost svijeta, pomozi mi da se otrgnem zavodljivostima tijela i đavla!
Molimo Te usliši nas!

27. Duše Sveti, koji znadeš i moju budućnost, stavi pod svoje okrilje i moju obitelj, moje prijatelje, dobročinitelje i sve ljude! Molimo Te usliši nas!

28. Duše Sveti, nauči me živjeti s Tvojom božanskom pomoći: na veću slavu i čast Božju, za spasenje duša i na radost Božjoj Majci Mariji, te tako jednom uzmognem umrijeti kao korisni sluga Božji! Molimo Te usliši nas!

R. Pošalji Duha svojega i postat će. O. I obnovit ćeš lice zemlje.

Pomolimo se:

Bože, koji si svjetlošću Duha Svetoga poučio srca vjernih, daj da u tom istom Duhu što
je pravo mislimo i njegovoj se utjehi vazda radujemo. Po Kristu Gospodinu našem. Amen

Preneseno s portala Rastimo u Vjeri. Podijelite ovo s prijateljima!

Vjerujem u Duha Svetoga

Himan (Zaziv) Duhu Svetomu

Continue Reading

Vijesti

Hodak: ‘U tijeku je VAR-anje: Stop the VAR in Croatia’

Published

on

Izbori su pred vratima, ali nikako da pozvone. Oporba je u “niskom startu”, a Plenki nikako da pusti zeca da potrči. Ne zna se ni bazični izborni model – piše Zvonimir Hodak u direktno.hr.

D’Hondtov? Mnogi su mišljenja da je taj model ustvari neka vrsta algoritma koji se naziva “brkov” izborni model. Drug “brk” odnosno drug Staljin je još nekih davnih godina izrekao mudrost ondašnje epohe: “Nije važno tko za koga glasuje. Važno je tko broji glasove”. Ili još genijalnije: “Ako se izbori dobro organiziraju onda se ne mogu izgubiti”.

Kad čovjek bolje razmisli onda famozna dva “burduševa” mandata i nisu neka velika enigma. Nema stoga ni jednog razloga za padanje “u nesvest” ako se kojim slučajem opet Ivana Kekin, mali Peđa, naša Kate, Urša Raukar, Šokre iz Samobora, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Jurica Pavičić i ostala znana ekipica okupe na Trgu svetog Marka. Dugo nisam na njihovim samoupravnim facama vidio toliko optimizma kao kad su vidjeli toliko ljudi koji su došli vidjeti što se to događa. Naravno, zlobni dio mene odmah me podsjeti na staru istinu koja glasi: “Optimist je u pravilu loše obaviješteni pesimist”.

Jednom su Hrvateki dali povjerenje Račanu, drugi puta Milanoviću, i oba puta su se opekli. Pogledajte samo kako su rasprodali banke, INA-u, hotele i ostale “nekretnine”. Za visoko kvalificirane lijeve lažove za “rasprodaju” je kriv isključivo “krivousti” bivši predsjednik. Tu prijesnu laž i dan danas k’o “kukavičje jaje” podmeću u svojim medijima. Kad im postaviš pitanje koja velika firma, koja velika banka, koja naftna kompanija je prodana strancima za vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana, onda podsjećaju na stari ruski vic. Rus i Amer čekaju vlak u moskovskoj podzemnoj željeznici. Rus, pun ponosa, podsjeća Amera: “Joe, sjećaš li se kad si zadnji puta, pred deset godina, bio u posjeti Moskvi koliko smo morali čekati da dođe vlak. A vidiš danas!” “Ok, Vladimire Vladimiroviću”, odvrati Amer “Sve je to lijepo, nemoj se ljutiti, ali mi ovdje čekamo već sat, a vlaka nigdje!” “Da!”, nakašlje se Rus, “a što vi radite crncima?” Tako je i danas. Dok se istina probudi i navuče gaće, laž je već prošla pola svijeta.

Markovina širi mržnju

Na fejsu se oglasio hercegovački franjevački provincijal Grbeš: “Markovinin roman je zlo iskazano riječima”. Idem malo pogledati o čemu se tu radi. Fra Jozo Grbeš reagira na roman (?!) Dragana Markovine koji se zove “14. februar 1945.” i posebno naglašava da autor širi mržnju. Naime, Draganče Markovina nas je “počastio” romanom o ubijenom fra Leu Petroviću. Fra Jozo tvrdi da je fra Leo bio ponosan i pravedan čovjek i da su ga ubili partizani zajedno sa 600 hrvatskih svećenika, a stotine drugih nevinih osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Kao, recimo, Alojzija Stepinca. Stara je to i ružna komunistička priča. No nešto drugo je zanimljivo. Dragan Markovina, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i ostali ljevičarski jugofilski “istoričari”, pisci knjiga o Miki Špiljku, glorifikatori Tita i 6. ličke ne mogu nam prodati više lažne povijesti nego li su nam do sada već prodali. Stoga su sad počeli pisati romane, snimati filmove o Titu, Sutjesci, Neretvi…

Ne spominju godinu “Annus martyrum”, ne pišu o njoj. A to je godina 1945. kad je u mjesecu veljači ubijeno 45 franjevaca. Sukobili su se do zuba naoružani fratri i goloruki partizani. To je, naime, sadržaj romana novopečenog romanopisca Dragana Markovine. Profa “istorije” iz Splita odlučio je sad svoju lažnu povijest pretočiti u književnost. Fra Bernardin Škunca tvrdi da je naš Dragan u tom “romanu” iskalio toliko mržnje prema provincijalu fra Leu Petroviću da je teško povjerovati kako “ovaj čovjek živi u 2024. godini”. Dragi fra Škunca, ne samo da živi nego nam piše povijest, obrazuje studente, a sad čak piše romane. Njegov roman je odmah našao u Hrvatskoj izdavača koji čeka u redu da ga izda. Izdaja, izdavači, lustracija…

Sad kad ga je krenulo, Draganče će sigurno nastaviti s pisanjem povijesnih romana ako s vremenom ne prijeđe na epove. Očekuju se povijesni romani i Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Ante Tomića, Ive Goldsteina, Roberta …. Prodavat će se kao džepna izdanja, po sniženim cijenama na novinskim kioscima i pred zagrebačkom Arenom prije i nakon koncerata Prije (i nakon) Lepe Brene kako bi se svekoliki hrvatski puk uputio u naše nove književne trendove i upoznao s talentom naših povjesničara/književnika. Izdaja i izdavaštvo, baš nekako ide ruku pod ruku….

No, ne treba razbijati glavu – sitnicama. Treba uzeti ciglu!

Stop (the) VAR in Croatia. Najbliži istini je Dostojevski: “Tolerancija će doći do takove razine, da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno njihovo mišljenje kako ne bi uvrijedili imbecile”.

Svestrani borac za Jugu…

Sjajan je člančić u subotnjem Jutarnjem napisao svestrani borac za Jugu Yu-rica Pavičić. Naš se Jure ufatio sirotog Mateja Frane Maslića koji je za 500 eura nešto muljao s imigrantima. Matej-Frane je član Domovinskog pokreta, a Yu-rica je onako od oka zaključio da ga “sirotog očito nije poškropila pamet”. Jure ima saznanja s “višeg mjesta” da se nesretni Matej-Frane šepurio u majici HOS-a i vrijeđao splitskog dogradonačelnika Bojana Ivoševića… “zato što je ovaj, jelte, zna se, Srbin”. Jura je “jelte, zna se, loše obaviješten optimist. Njega je Bog poškropio istom onom pameću kojom su iz kante poškropili i Antu Tomića. Da nije tako onda bi već shvatio da Srbi već jako dugo nisu predmet mržnje u državi Hrvatskoj.

Imaju zagarantirana tri zastupnika u Saboru, u vladajućoj su koaliciji, lova obilno curi Pupovčevoj stranci i SPC-u… Oni zadovoljni, pa bi trebali biti i Yu-rica, Ante Tomić, Vedrana Rudan, Bora Dežulović, Bojan Ivošević… Mrzitelji su na ovim prostorima Jugoslaveni. Od onih koji daju imena ulicama u Splitu jer su 1920. u Rapalu poklonili dio hrvatske obale Mussoliniju, preko onih kojima su podignuti spomenici za pišanje na Rivi, do onih koji su se od 1941-45. borili za Jugu, a protiv Hrvatske itd. To su obično oni koji su samo legalno državljani ove prelijepe Hrvatske, ali srce i dušu su zadržali u bivšoj “prestolnici”. Možda je mržnja prejaka riječ za te puzavce. To su zapravo izgubljene duše. Njih treba u stvari žaliti.

Živjeti u jednoj od najljepših zemalja na svijetu, a patiti iz dana u dan za “Kućom cveća”, Kalimegdanom, bratstvom i jedinstvom i cinkati Hrvatsku gdjegod stignu i kogagod “ufate”. Zar to nije nisko, jadno i odurno? U izvješću Europskog tužiteljstva za 2023. “Hrvati su daleko ispred svih po prijavama građana EPPO-u…”. Dokaz tome je i ovaj mali “cinkeraj” našeg Yu-ice o nepoškropljenom Matej-Frani i njegovih “popušenih” 500 eura.

Sve mi se nekako čini da je Yu-rica Pavičić u nekom svom “predživotu” možda ipak radio u Cinkarni Celje.

Izgleda da je počelo. Vijest iz Mostara:  “Iz parka u Mostaru nestao kip Bruce Leeja!” Možda i s Rive nestane kip Miljenka Smoje….. Ne bi mi teško palo jer što sam stariji sve mi lakše pada…

Da je bar sve u životu lako kao udebljati se…!

Ovidije je rekao: “Da je Troja bila sretna, tko bi znao za Hektora?” Da je Split bio sretan, tko bi znao za Miljenka Smoju, Juricu Pavičića i Antu Tomića…

Zdrav čovik ima tisuću želja, bolestan samo jednu, “da ih je dobit u nedilju…”

Apel na fejsu: “Hitno treba obustaviti provjeru diploma. Ostat ćemo bez stručnjaka”.

Ivan Ico Grbeš ima “pitalicu” o savršenom muškarcu. Budi se u pet ujutro. Vježba svaki dan. Slaže svoju posteljinu. Čisti svoju sobu. Radi naporno. Ne pije. Pomaže u kuhinji. Čita svaki dan. Ide na spavanje u 22 sata. Gdje možemo naći takvog? U zatvoru !

Dok “možemo” ili “nož-emo” iz dana u dan u ljevičarskim medijima čitati umotvorine Jurice Pavičića, Ante Tomića ili Rudanice, Hrvoja Hitreca ne možemo. Jedan od ponajboljih naših pisaca i sigurno najduhovitiji bloger piše “Hrvatske kronike” u “Projektu Velebit”. On se ne prodaje za sitne škude, ne gura se, pa ga se treba tražiti i pronaći… Evo samo djelića iz njegove zadnje kolumne od 20. veljače ove godine:

“Okupila se boljševička bratija na Trgu sv. Marka. Urnebesna subota prošlog tjedna, imala je pečat naizgled prevladane prošlosti, u mizernom doduše valu je podsjetila na komunističku revoluciju i što bi nam mogla donijeti (i što nam je bila donijela). Okupila se, znači ljevica, ultraljevica i boljševička bratija na Trgu sv. Marka, jer manjeg nisu mogli naći…”

Kratko, jasno i istinito! Njegove su kolumne bez denunciranja, istinite, duhovite, gotovo mala književne satire, ali uvijek čitljive.

Charles Dickens je jednom napisao: “Da nema loših ljudi, ne bi bilo dobrih pravnika.”

Definicija pravde u Hrvata je obično “presuda u tvoju korist”. Sve što je jugo-nostalgičarsko slilo se na Markov trg pred crkvu sv. Marka s hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem. Trebalo je vidjeti te plakate i čuti deračinu iz mikrofona. Radilo se u biti o jednom velikom samo denunciranju i političkom striptizu. Prosvjed na Markovu trgu je zapravo donio najviše političke koristi HDZ-u.

Mnogi koji su do sada redovno pljuckali po HDZ-u i AP-u odjednom su se imali priliku otrijezniti. Stoga vladajući trebaju raspisati izbore što prije dok ne izblijedi “sjajna” slika Beljaka, Peovićke, Sandre, Mirele, Anke… i ostalih ocvalih političara.

Sad će početi lov na Zajeca

Zagreb se polako budi. Paralelno uz Gay paradu održat će se i Anti-gay anti-parada čiji će protagonisti nositi parolu “Tuđu nećemo, svoju ne damo”.

U tijeku je VAR-gate, odnosno strip-tease Hrvatske nogometne lige. Počela je hajka, padaju ostavke, cure snimke iz soba za “varanje”. Da je dosadno, nije. Šest klubova na čelu s Dinamom i Rijekom se izjasnilo. Liga ima deset klubova. Igraj pošteno i pazi na druge ili gazi druge – pitanje je sad? Kao iz Zajčeve opere Lizinka, pojavio se u Dinamu Zajec. Sad će početi lov na Zaj(e)ca. Lovci su naoružani do zuba, a Zajec, zeko?

Navodno je sveti otac Franjo primio dvojicu gorljivih štovatelja Marijanskog kulta iz redova Crvene braće: opata Andreja Prisavskog i gvardijana Zorana od Pantovčaka. Na Papinu zamolbu da mu otpjevaju neku marijansku pjesmu, spremno se odazvaše otpjevavši mu složno “Marjane, Marjane…”

U vrijeme slanja srpskog svemirskog broda na Mars, s Marsa je stigao de-marš.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Vijesti

U Podcastu Velebit – Velimir Ponoš: Jake sličnosti između propasti Rimskog Carstva i današnjih EU/SAD

Published

on

Gost u Podcastu Velebit je novinar i kolumnist Velimir Ponoš

– Natalitet – zašto Hrvati više ne žele imati puno djece? – Mjera uvođenja majke odgajateljice za majke s troje i više djece?
– Rad u Hrvatskoj – Kako je moguće da je jeftinije platiti plaću stranom radniku, osigurati mu smještaj, učenje hrvatskog jezika i učenje zanata? Kada bi se svi ovi troškovi zbrojili, naš domaći čovjek bi mogao imati plaću vrlo sličnu onoj u Irskoj, Njemačkoj itd. Pa čak i veću jer ne bi si morao plaćati smještaj.

– Znači, iselimo naše mlade, radno sposobne, potentne, stručnjake koje smo školovali, u neke druge zemlje, a nama će biti dobri neki strani ljudi koji Hrvatsku ne poznaju, ne vole i ne zanima ih boljitak ove zemlje… – Kakva je to logika, je li to slučajno ili planiranio?
– Velika seoba naroda nekad i danas? Hibridni ratovi s ciljem pokretanja velike mase ljudi?
– Vojni rok i obuka u vojnim vještinama? Je li povijesno ratnička Europa postala pacifistička regija koja se pretvara u mlitavu civilizaciju?
– Ante Starčević je upozoravao da narod bez vjere i morala nema nade za boljitak i napredovanje?

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved