Vijesti
Erdogan van kontrole i Zapada i Rusije
Jasan je odmak Turske od zapadnog političkog i svakog drugog utjecaja, i njezino nastojanje za pozicioniranjem u samostalni geopolitički čimbenik, bez kojeg se na širem bliskoistočnom prostoru neće moći ništa rješavati
Proteklih je dana domaće i svjetske medijske stupce punila vijest o turskom pretvaranju bivše crkve Aje Sofije u Istanbulu – u džamiju. Preciznije, radilo se o promjeni statusa te velebne građevine iz muzeja u džamiju, što je bila i cijelo vrijeme od osmanlijskog osvajanja Carigrada 1453. godine. Od 1935. i dekreta turske vlade na čelu s Mustafom Kemal-pašom Ataturkom postala je muzej, da bi 1985. bila stavljena pod zaštitu UNESCO-a kao spomenik svjetske kulturne baštine. Crkvu Aja Sofija Bizantinsko carstvo gradilo je od 532.-537. godine po naredbi cara Justinijana.
Ova turska odluka, potpisana od strane predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana,izazvala je niz kritika zapadnih političara, medija i pojedinih vjerskih i kulturnih organizacija, iznenada naglo zabrinutih za nekada kršćansku crkvu, za koju se, zapravo, trebalo brinuti davno prije – od spoznaje o nadirućoj osmanlijskoj opasnosti s prostora Srednje Azije. No, kao što Zapad tada iz nekog razloga to nije želio vidjeti i ujediniti se za očuvanje svojih svetinja, tako nije želio vidjeti niti nedavna brisanja s lica zemlje čitavih kršćanskih zajednica i njihovih bogomolja diljem Bliskog istoka u krvavom piru džihadista tzv. kalifata „Islamska država“. A zašto i bi? Pa nije li on sam, u svom dvorištu, već odavno odbacio i Boga i to isto kršćanstvo za čiju se bivšu crkvu sada iznenada zauzima. Spomenutim dežurnim kritičarima možda je najbolje odgovorio i sam turski šef diplomacije Mevlut Cavushoglu prošloga tjedna na Malti, kada se pozvao na primjer Španjolske, gdje „postoje crkve, koje su povijesno bile korištene kao džamije“. „Međutim, Turska ne kritizira Španjolsku i ne traži vraćanje povijesnog statusa džamija“, kazao je turski ministar. Turska je bila i ostala enigma za Zapad. On ju zapravo nikada i nije želio bolje shvatiti, već ju je, prije svega, nastojao podrediti sebi i svojim interesima, što je posebno došlo do izražaja uoči i nakon propasti „bolesnika na Bosporu“ nakon Prvog svjetskog rata. Od potpunog državnog raspada tursku naciju je spasio spomenuti Kemal Ataturk, koji se vojno suprotstavio intervenciji sila Antante, uključno i Grčke, te je, pobijedivši, na razvalinama nekada moćnog carstva osnovao Republiku Tursku. Rukovodio se primarno svojevrsnim nacionalnim zavjetom koji su on i njegove pristaše – kemalisti, dali u parlamenetu 28. siječnja 1920., govoreći o prihvatljivim granicama nove Turske. Osim teritorija s turskom većinom, one su obuhvaćale i sjeverne dijelove današnjih Sirije i Iraka, ali i dijelove današnje Gruzije– regiju Batumi.
Sekularizacija države
U ideološkom smislu kemalisti su bili pobornici svjetovne vlasti tj. Zapadnoga tipa državnog ustroja, ali i izrazitog turskog nacionalizma. Upravo je taj svjetovni karakter u vanjskoj politici značio odbacivanje miješanja u poslove onih područja ili zemalja koje su nastale raspadom Osmanskoga carstva. Ataturk je bio zadivljen Zapadom, njegovim stupnjem razvoja, političkim slobodama i tome je težio kada je turski razvoj bio u pitanju, što je smatrao jedinim spasonosnim rješenjem za očuvanje turske države od nestanka s političke pozornice svijeta. Međutim, iako se turska vlada, sukladno mirovnom sporazumu iz Lausanne između Republike Turske s jedne i koalicije Antante s druge strane obvezala štititi manjinska prava, u praksi je sve bilo suprotno: kemalisti su nastavili politiku mladoturaka i protjerali gotovo sve Grke i Armence sa svog teritorija. Pritom su učinjeni i strašni zločini, koje dio svijeta danas otvoreno naziva genocidom nad Armencima, a drugi dio to odbija učiniti u ime zadržavanja stabilnih odnosa s Turskom. Neovisno o tome kemalisti su odbacili tzv. osmanski islam, koji su smatrali zaostalim, i okrenuli se tzv. sekularizaciji i zapadnom modelu kao primjeru za modernizaciju zemlje. Međutim, u društvu su i dalje ostale itekako snažne religiozne snage islamske provenijencije koje su se novom – prozapadnom putu zemlje, oštro protivile. Te su podjele ostale snažne sve do današnjega dana i itekako se manifestiraju u sadašnjem turskom političkom životu. Prozapadna orijentacija mlade turske države bila je vidljiva kroz pokušaj što većeg zbližavanja s državama Zapadne Europe, sa SAD-om, čak i komunističkim SSSR-om, što je sve skupa minoriziralo ulogu panislamizma i panturanizma u zemlji. Pojam panturanizam odnosi se na turkofonske narode kavkaško-kaspijske regije i Srednje Azije, Azerbajdžanci, Kazaci, Uzbeci, Turkmeni, Tadžici i Kirgizi, uključno i pojedine muslimanske narode današnje Rusije – Čečene, Dagestanace, Tatare, pa sve tamo do kineskih muslimana – Ujgura.
Koketiranje s nacizmom
U širem smislu ta bi panturska opcija obuhvaćala teritorij današnje Turske s tzv. Velikim Turanom – pradomovinom turkofonskih naroda na prostorima i stepama između Kaspijskog jezera i Mongolije. Nova i miroljubiva vanjska politika Kemala Ataturka odgovarala je svim zemljama, kao i samoj Turskoj, jer bi, u suprotnom, ona kao suverena država dijelila sudbinu Osmanskoga Carstva. Međutim, smrću Ataturka i početkom Drugog svjetskog rata došlo je do odmaka od navedenih načela i početka reanimacije panislamizma, što je omogućilo političko povezivanje turske vlade s nacističkom Njemačkom. Njemačka propaganda i obavještajni stručnjaci znalački su vukli poteze kojima su Tursku privlačili u svoju utjecajnu sferu, pa su uskoro zaredali i posjeti turskih delegacija i na od Nijemaca okupirane prostore tadašnjeg SSSR-a, poput posjeta krimskim Tatarima. No, kako se ratna sreća po nacističku Njemačku počela okretati, tako se i turska vlast počela sve snažnije obračunavati sa svojim panislamistima, uključno i kroz sudske procese. Stupanjem Turske u NATO savez u vrijeme hladnog rata opet se „podgrijavao“ tamošnji panislamizam jer je u tome trenutku to za Zapad bilo korisno s obzirom na to da je Tursku potpuno okrenulo protiv SSSR-a kao komunističke zemlje, koja zatire vjerske slobode svojih građana, uključno, naravno, i muslimanskoga življa. Prva panislamska politička stranka u Republici Turskoj osnovana je 1970. od strane političkog oca današnjeg predsjednika Recepa Erdogana – Necmettina Erbakana. Radilo se o stranci „Milli Nizam Partisi“. Erbakan je bio oštri kritičar slobodnog tržišta i tadašnje EEZ kao i Izraela u odnosu na palestinsko pitanje, da bi 1996. i ’97. čak uspio postati i turski premijer. Daljnjem turskom distanciranju od sekularizma pripomogla je i iranska islamska revolucija 1979. kao i uspostava snažnijih gospodarskih veza s arapskim državama. Međutim, puni zamah panislamizma i panturanizma nastao je tek raspadom SSSR-a početkom 90-ih godina, što je Turskoj omogućilo uspostavu direktnih odnosa s bivšim većinski muslimanskim republikama SSSR-a – od tada samostalnim državama.
Imperijalne aspiracije
Turska tada nije odustajala niti od muslimanskih naroda koji su ostali u sastavu novoformirane Ruske Federacije pa se itekako aktivno miješala u rusko-čečenske ratove i otvarala islamske škole i centre diljem većinski muslimanskih prostora u RF. One su bile ustrojene i pod ingerencijom sadašnjeg turskog disidenta i velikog Erdoganovog protivnika Fethullaha Gülena koji živi u SAD-u i čije izručenje Ankara od Washingtona uzaludno zahtijeva. Zanimljivo je kako Rusija, iako je dobro znala za te škole i njihovu ulogu u snažnoj islamizaciji ruskih muslimana, u tome Turskoj nije postavljala prepreke, sve do trenutka kada je Turska nad Sirijom, u studenom 2015. oborila ruski bombarder, što je dvije zemlje dovelo na rub otvorenog vojnog sukoba. Tek nakon toga ruska je država reagirala i zabranila rad islamskih centara i škola pod turskom ingerencijom. O panislamističkim ambicijama Turske svjedočilo je i formiranje Islamske osmorice 1996. u Istanbulu, na inicijativu spomenutog premijera i Erdoganova „učitelja“ Necmettina Erbakana. U tu su inicijativu tada ušli, osim Turske, i Bangladeš, Egipat, Indonezija, Iran, Malezija, Nigerija i Pakistan. Kada se sve ovo uzme u obzir, puno je jednostavnije shvatiti kako je to „iznenada“ i „neočekivano“ iskrsnuo novi neoosmanski smjer turske politike pod kormilom Recepa Erdogana. Njegova politička djelatnost, usmjerena k neoislamizaciji i širenju turskog utjecaja na okolne prostore nije upitna. Primjera je i više nego dovoljno: od Katara i Iraka, do Sirije i Libije kada je riječ o njenom južnom strateškom djelovanju, pa do snažnog utjecaja na kavkasko-kaspijski geopolitički prostor, kao i na prostor Balkanskog poluotoka. Sve ovo ukazuje na jasan odmak Turske od zapadnog političkog i svakog drugog utjecaja, i na njezino nastojanje za pozicioniranje u samostalnog geopolitičkog čimbenika, bez kojeg se na širem bliskoistočnom prostoru ubuduće neće moći ništa rješavati. Sviđalo se to nekomu ili ne, u ovome je trenutku upravo to politička realnost. Turska postaje iznova i vjerojatno nepovratno islamizirana zemlja, koja neće biti pod utjecajem Zapada, a još manje Rusije ili nekoga trećeg. Preinaka crkve, odnosno muzeja Aje Sofije u džamiju, kao prvo, samo je simbolična, ali po Erdogana vrlo važna potvrda njegovog smjera vođenja zemlje, koji će biti teško vratiti u prijašnje okvire ovisnosti o Europi i SAD-u ma tko postao njegov nasljednik. Ovim simboličkim potezom Erdogan je odaslao jasnu političku poruku Europskoj uniji kako Tursku više ne zanima članstvo u toj organizaciji, pred čijim su vratima sramotno stajali gotovo pola stoljeća, uvijek pritisnuti nužnošću provedbi ovih ili onih reformi, prihvaćanja ovih ili onih normi u zaštiti ljudskih prava, tržišnog gospodarstva i čega sve ne. Turskoj je to jednostavno dosadilo. Jer, Turska će ubuduće sa zapadnim državama sklapati bilateralne sporazume na međusobno prihvatljivim načelima suradnje. O tome svjedoči i prošlotjedna najava turskog MVP-a o približavanju mogućeg postizanja sporazuma o slobodnoj trgovini te zemlje s Velikom Britanijom. Drugo, pretvaranje crkve Aje Sofije u džamiju također je i jasan signal kako Turska neće odustati od miješanja u ukupne procese islamskoga svijeta. Ona je ovim činom muslimanima pokazala kako je u stanju Zapadu u širem smislu te riječi i Rusiji, kao europskoj pravoslavnoj zemlji, dati šamar bez bilo kakvih političkih posljedica. Štoviše, Moskva je Ankari otvoreno priznala pravo na taj čin kroz riječi ruskog zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeya Vershinina od 13. srpnja, kada je rekao sljedeće: „Mi u cijelosti polazimo od toga da se tu radi o unutarnjim stvarima Turske, u koje se ni mi niti bilo tko drugi ne smijemo miješati. Zajedno s tim obraćamo pozornost na važnost takvoga objekta s gledišta svjetske kulture i civilizacije.“ Erdoganu i više nego dovoljno za miran san. Sve će to Turskoj nedvojbeno podignuti ugled u islamskom svijetu. Turska, osim toga, ima i vrlo snažnu vojsku, a uza sve prijepore sa Zapadom i dalje je članica NATO saveza.
Oprečni interesi
Međutim, sam NATO, kada bolje promislimo, sve više gubi svoj prijašnji smisao pa je tako teško vjerovati da bi Turska danas krenula ratovati protiv Rusije zbog „nekakve“ Latvije ili Estonije, gdje ona nema baš nikakvih nacionalnih interesa ili da bi, primjerice, koordinirano s francuskom vojskom i turska vojska djelovala na libijskim bojišnicama, gdje imaju posve suprotstavljene interese, a međusobno sve češće razmjenjuju uvredljivu političku retoriku. Ukoliko američki predsjednik Donald Trump uspije ostati na vlasti i nakon jesenskih izbora, za očekivati je jačanje američko-turskih odnosa. U suprotnom, ti će se odnosi dalje zaoštravati jer su globalizam i neoliberalna politika i ideologija koju zastupa Trumpu suprotstavljena politička opcija i američka tzv. duboka država, posve oprečni Erdoganovom neoislamizmu i turskoj geopolitičkoj samostalnosti. S druge strane, Rusija i Putin nastavit će složeni ples s Erdoganovom Turskom, gdje će voditi računa o zajedničkim gospodarskim interesima koji imaju veliku perspektivu. Pritom će Putin itekako dobro morati paziti da ne učini grešku u koracima po pitanju međusobne osjetljive suradnje u Siriji i Libiji, gdje imaju umnogome suprotstavljene interese. Uspjeh ruske politike prema sve samostalnijoj Turskoj, s njenim jasnim vanjskopolitičkim ambicijama koje za sada neposredno ne zadiru u primarnu zonu ruskih nacionalnih interesa, itekako će ovisiti i o ruskim odnosima s Egiptom i Iranom. Sve su to tanke i osjetljive niti koje u geopolitičkoj zbilji znače jako puno jer mogu pridonijeti ili radikalizaciji ili stabilizaciji stanja, odnosno poremećaju ili uspostavi ravnoteže snaga u određenom prostoru, ovisno, u kojoj ih se mjeri i s kojom namjerom koristi. Najnoviji test čvrstoće rusko-turskih odnosa bit će i trenutačna vrlo ozbiljna radikalizacija stanja između Armenije i Azerbajdžana. Jer, i u toj krizi Moskva i Ankara podupiru svaka svoju stranu – prva Erevan, a druga Baku. (Zoran Meter)
Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!
Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo
slika: Gospa od La Salette.
Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…
Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).
To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.
No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.
Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…
Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.
Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.
Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.
Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…
Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.
A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:
Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.
Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.
Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!
Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.
Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.
Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.
Želio bih odati počast Louisu d’Alencourtu nastavljajući njegov rad na broju 47. Danas ćemo sastaviti proročanstvo na temelju broja 47 na temelju svetog imena Ieshoua – piše Stéphane na blogu LaFranceChretienne.
Kao što Louis objašnjava u svom posljednjem članku od 29. ožujka 2024.:
47 je broj Mesije u hebrejskoj numeraciji. Ova vrijednost vrijedi i za Židove i za kršćane.
Za kršćane je Isus bio Mesija obećan Židovima i cijelom svijetu. Broj Krista u slavi je 47. Isus se na hebrejskom piše kao Ieshua, tj. Yod 10 + He 5 + Schin 21 + Wav 6 + He 5 = 47
Sa svoje strane, Jean-Gaston Bardet postiže sličan rezultat: on otkriva da je ime Kristove slave „sastavljeno od goljenice, simbola Kristove ljudskosti, integrirane u tetragram YHWH koji predstavlja Trojstvo. Što daje: YHShWH. Ovo ime slave vrijedi 47.”
Uzmimo ime “Ieshua” na hebrejskom i potražimo 47. knjigu koja odgovara onoj iz “Tužaljki”.
Potražimo stihove koji odgovaraju svetoj vrijednosti “Ieshoua”:
« Prvo pojavljivanje Yod 10 → Tužaljke 1:10
Drugo pojavljivanje Heb 5 → Tužaljke 2:05
Treće pojavljivanje Shin 21 → Tužaljke 3:61-63 (21. tužaljka počinje stihom 61)
Četvrto pojavljivanje Wav 6 → Tužaljke 4:06
Peto pojavljivanje Heb 5 → Tužaljke 5:05 »
Za sastavljanje proročanstva oslanjamo se na liturgijski tekst Crkve:
Tužaljke 1:10
Yod — Protivnik je zauzeo sva njegova blaga: da, on (grad Jeruzalem) je vidio pogane kako ulaze u njegovo svetište, dok si im ti zapovjedio: “Ne ulazite u moju skupštinu. »
Tužaljke 2:05
Hej — Gospodin je poput neprijatelja: progutao je Izrael, progutao njegove citadele, razorio tvrđave, izlio žalbe i jadikovke na kćer Judinu.
Tužaljke 3:61-63
61 Shin — Ti čuješ njihove uvrede, Gospodine, sve njihove spletke protiv mene,
62 riječi mojih napadača i njihov šapat protiv mene cijeli dan;
63 pogledaj ih, sjede ili stoje, pjevaju o meni.
Tužaljke 4:06
06 Waw — Grijeh kćeri mog naroda premašio je grijeh Sodome, koja je uništena u trenu, a da se na nju nije digla ruka.
Tužaljke 5:05
05 Ovdje smo lovljeni, robovi; iscrpljeni, nemamo odmora.
Prisjetimo se što Louis kaže na kraju
“Projekt 47 je ulazak u eru hegemonije i dominacije židovskih elita, judaizma i židovskog duha nad svijetom (svi tvore svog “Mesiju”), a to bi doba, govore nam svojim ezoteričnim znakovima, počelo s inauguracija 47. američkog predsjednika, 20. siječnja 2025.
Proročanstvo za Francusku počelo bi 20. siječnja 2025.
Objasnimo sada ovo proročanstvo temeljeno na svetom broju “Ieshua” oslanjajući se na 47. biblijski tekst i zamjenjujući Jeruzalem gradom Parizom.
Prvi stih – Tužaljke 1:10
Yod — Protivnik je zauzeo sva njegova blaga: da, on (grad Jeruzalem) je vidio pogane kako ulaze u njegovo svetište, dok si im ti zapovjedio: “Ne ulazite u moju skupštinu. »
Objašnjenja prvog stiha
Ovaj prvi stih iznenađujuće podsjeća na Olimpijske igre 2024. godine kada su se pagani vratili u grad Pariz kada je Bog zabranio ulazak u njegovu skupštinu. Susjedni stihovi objašnjavaju da je “njegova nečistoća zaprljala njegovu haljinu” i da “sav njegov narod uzdiše za kruhom”.
Čini se da ovaj stih ukazuje na to da će biti gladi zbog njegovih svetogrđa
Drugi stih – Tužaljke 2:05
Hej — Gospodin je poput neprijatelja: progutao je Izrael, progutao njegove citadele, razorio tvrđave, izlio žalbe i jadikovke na kćer Judinu.
Objašnjenja drugog stiha
Ovaj drugi stih objašnjava kaznu koja je izrečena Parisu. Susjedni stihovi objašnjavaju da je “kao neprijatelj nategao svoj luk, i kao protivnik podigao je svoju desnicu” i “u velikoj srdžbe Bog je obeščastio kralja i svećenika.” »
Ovaj stih ukazuje na to da se Božji gnjev može sručiti na grad Pariz, a time i na Francusku kao kaznu za njezine mnoge grijehe.
Treći stih – Tužaljke 3:61-63
61 Shin — Ti čuješ njihove uvrede, Gospodine, sve njihove spletke protiv mene,
62 riječi mojih napadača i njihov šapat protiv mene cijeli dan;
63 pogledaj ih, sjede ili stoje, pjevaju o meni.
Objašnjenja trećeg stiha
Ovaj treći stih objašnjava da Božji neprijatelji trijumfiraju nad gradom Parizom i nad Francuskom, općenito. Neprijatelji Božji nekažnjeno hule na sveto ime Isusa Krista, Sina Božjega.
Susjedni stihovi objašnjavaju da “Ti si se zauzeo za moj slučaj, Gospodine: ti si otkupio moj život” i “Ti ćeš im vratiti, Gospodine, po djelima ruku njihovih.” Zaludit ćeš njihova srca: na njima će biti tvoje prokletstvo. Progonit ćeš ih svojim gnjevom, uništit ćeš ih ispod neba svoga, Gospodine. »
Ovaj stih ukazuje na to da će se Božji gnjev prvo očitovati u gluposti, sljepoći, što će ih natjerati da se urote protiv djela Isusa Krista. “Woke” ideologija točno odgovara onome što je ovdje objašnjeno.
Četvrti stih – Tužaljke 4:06
06 Waw — Grijeh kćeri mog naroda premašio je grijeh Sodome, koja je uništena u trenu, a da se na nju nije digla ruka.
Objašnjenja četvrtog stiha
Ovaj četvrti stih objašnjava da će grad Pariz biti uništen nakon ozbiljnih pogrešaka koje je uzrokovala kći mog naroda. Ovdje ideologija „probuđenja“ odgovara „kćeri mog naroda“, to jest ljudima čiji su umovi zaglupljeni Božjom voljom. Prethodni stih daje više detalja: “Oni koji jedu delicije nestaju po ulicama; oni koji su živjeli u raskoši nalaze se na gnojištu. “. Na temelju sljedećeg 6. stiha “Lamed — Nisu vjerovali, kraljevi zemlje, niti bilo koji stanovnik svijeta, da će protivnik, neprijatelj, proći kroz vrata Jeruzalema. »
Ovaj stih ukazuje da će se Božji gnjev očitovati u strašnoj invaziji kako bi se kaznio grijeh koji je nadmašio onaj Sodome. Ideologija “probuđenja” zapravo nadilazi sve drevne ideologije uključujući i onu same Sodome. Ovaj grad je u trenu uništen sumporom i vatrom.
Peti stih – Tužaljke 5:05
05 Ovdje smo lovljeni, robovi; iscrpljeni, nemamo odmora.
Objašnjenja petog stiha
Ovaj peti stih objašnjava rezultat Božjeg gnjeva. Susjedni stihovi daju više informacija: “Pijemo svoju vodu za novac; kupujemo naša drva. » i „Mi pružamo svoju ruku Egiptu, Assuru, za naš dio kruha. “. Sljedeći peti stih glasi “10 Naša koža gori poput peći u vrućini od gladi. »
Ovaj stih ukazuje na to da je hrana vrlo skupa i da ju je vrlo teško pronaći jer ćemo morati tražiti pomoć od susjednih zemalja. Glad bi mogla biti stvarnost zbog nacionalnog grijeha, Olimpijskih igara u Parizu 2024., koje su trijumfom “probuđenja” nadmašile onu u Sodomi.
Zaključak
“Probuđena” ideologija trenutno trijumfira nad Francuskom otvoreno se prikazujući na Olimpijskim igrama u Parizu u srpnju 2024. Bog neće dopustiti da ovo svetogrđe prođe nekažnjeno. Moramo očekivati velike pošasti od 20. siječnja 2025. Sljedeća godina bi mogla biti godina građanskog rata, ruske invazije, gladi i uništenja Pariza prema proročanstvu koje smo upravo stvorili na temelju djela Louisa d’Alencourta.
Bog vas blagoslovio u ovim svetogrdnim vremenima,
Stephane, svibnja 2024
Link na PDF datoteku: OVDJE!
Vijesti
DP: Bezuvjetno zadržati mlade ljude u Hrvatskoj, jer “su stranci neadekvatni za naše područje!”
Lipovac Pehar: Moramo zadržati mlade u Hrvatskoj jer oni imaju energiju, inovativnost i potencijal za opstojnost hrvatske nacije!
Zastupnica DP-a Dubravka Lipovac Pehar: ”Mladi ljudi danas odlaze iz Hrvatske jer idu za boljim životom. Mi želimo zadržati to stanovništvo jer s njim gubimo fertilnost, energiju, inovativnost i potencijal za opstojnost hrvatske nacije”.
”Svjedoci smo i doseljavanja velikog broja stanovnika iz zemalja Azije i Afrike. Jedan dio svog života provela sam u Afganistanu te sam upoznala kulturu, vjeru i način života tog stanovništva. Oni su, u usporedbi s našim radnicima i inženjerima, neadekvatni za naše područje. Hrvatska ne bi trebala svoje tržište rada zamijeniti takvim radnicima”.
”Mi ćemo sve učiniti kako bismo pomogli u ograničavanju popunjavanja tržišta rada takvim stanovništvom kroz suverenitet, gospodarske i političke korake i demografsku obnovu. Moramo obnoviti naše tržište rada i zadržati naše vrijedne radnike koji su svuda u svijetu priznati i uredno plaćeni”.
”Covid pandemija nam je pokazala koliko smo ovisni o velikim globalnim lancima, a što nam pokazuje da moramo stvoriti svoje proizvodne kapacitete i doprinijeti našoj prehrambenoj samodostatnosti. Dokazano je i koliko smo u kriznim situacijama ovisni o turizmu, što nas čini ekonomski krhkima i naglašava potrebu za diversifikacijom gospodarstva i razvojem drugih sektora”.
”Zašto se ne bismo potrudili poljoprivredu postaviti na svoje noge? Nama se sada pružila prilika kada ćemo to i učiniti. Naša je Hrvatska puna resursa koje možemo iskoristiti, od stanovništva, mladih, do nas koji smo ovdje u Hrvatskom saboru. Učinimo sve kako bismo doprinijeli razvoju Hrvatske!”.
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti7 dana agoRim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna agoFra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti1 dan agoHrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 dana agoHRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna agoDANAS Prvi put misa zadušnica za žrtve komunističkih zločina u Zagrebu
-
Vijesti2 tjedna agoDEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti4 tjedna agoBROJEVI U GLAGOLJICI Predavanje dr. sc. Darka Žubrinića u Zagrebu
-
Vijesti3 tjedna agoIzložba “Tamo gdje su moji korijeni”