Unutarnja federalizacija Srbije, a ne federalizacija Kosova nametanjem Udruge općina sa srpskom većinom – ključ je stabilizacije i prosperiteta regije u Europskoj uniji i NATO-u – donosi Dr. Sadri Ramabaja u Geopolitika.news.

Na dan 24. rujna, 17-satni rat koji se vodio u Banjskoj, u mjestu Zvečan, na sjeveru Kosova, dokazuje kako je Srbija potpuno uronjena u opsesiju za pripajanjem sjevera Republike Kosovo. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, čini se, nikako da shvati činjenicu kako neovisnost Kosova ne ovisi o političkoj volji Srbije i mitomaniji Srpske pravoslavne crkve o Kosovu, već prije svega o političkoj volji građana Kosova materijaliziranoj s proglašenjem neovisnosti 17. veljače 2008.

Naravno da je to i u skladu sa strateškim interesima Zapada, prije svega SAD-a, Velike Britanije i Njemačke.

Što je Beograd želio postići terorističkom akcijom na sjeveru?

Svrha Srbije za organiziranje ovog terorističkog napada bila je jasna: dovesti drugi front rata u Europi upravo na Kosovo, čime bi se Beogradu vratila prilika da projekt podjele Kosova ponovno iznese za pregovarački stol preko tzv. plana za redefiniranje granica između Srba i Albanaca.

Karta: Republika Srbija i Republika Kosovo (žuta boja); izvor: Wikimedia Commons

Scenarij ovog plana podsjeća me na državni teroristički akt u kafiću Panda, u Peći, tijekom rata OVK za oslobođenje Kosova. Kroz ovaj scenarij [koji bi uistinu trebao pomoći zapadnoj diplomaciji da izađe iz začaranog kruga dijaloga], matematički je precizno predviđeno: neki kosovski Srbi koje je napala policija pobjegli su pronaći spas u samostanu. Odatle su se morali oduprijeti zajedno sa svećenicima i redovnicima koji su dovedeni iz raznih krajeva Srbije i bivših jugoslavenskih pravoslavnih područja. U tom obračunu ionako bi moralo stradati desetak nedužnih redovnika i hodočasnika, kako bi se dao pravi alibi srbijanskom predsjedniku što je u podne održao vatreni govor kojim bi apelirao na svijet na intervenciju, prije marša srpske vojske, koja je već bila raspoređena uz granicu. Na kraju, sva ta ikonografija s parolom “Kad se srpska vojska vrati na Kosovo” nije uzalud napravljena.

Operacija kosovske policije bi se ionako okarakterizirala kao inicijativa etničkog čišćenja koja opravdava intervenciju.

Ali ovaj srpski scenarij je neslavno propao. Nije uspio zahvaljujući političkoj razboritosti kosovskog vodstva i organizaciji snažnog i visokoprofesionalnog odgovora kosovske policije.

Kirurški zahvat policijske intervencije

Puno jedno stoljeće Albanci su se mnogo puta suočavali sa Srbijom, ali do 24. rujna nikad se nisu suočili kao država. Operativni zahvat kosovske policije pokazao je da bi Srbija sukob od sada trebala shvatiti kao obračun s državom Kosovo.

Nakon ove pobjede kao zemlja na bojnom polju, Kosovo se mora suočiti sa Srbijom i na polju diplomacije.

Možda srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, nakon debakla koji je 24. rujna doživio čisto terorističkom vojnom akcijom, treba dodatno vrijeme za razmišljanje. No, čini se kako susret njegovog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića 25. rujna s ruskim veleposlanikom u Srbiji ponovno dokazuje činjenicu da je on već talac ruskog FSB-a.

Moguće je da je srbijanski predsjednik do 24. rujna gajio iluzije da EU, naravno potaknuta francuskom diplomacijom, pod svaku cijenu želi izići u susret Srbiji podupirući njezino krvarenje za aneksiju Republike Srpske u BiH, anektirajući i sjever Kosova i prodiranje duboko u Crnu Goru i njeno pretvaranje u de facto Republiku Srpsku. Sada je to potpuno iluzorno i kontraproduktivno.

Na sastanku 14. rujna u Bruxellesu, diplomatski dvojac EU-a dao je sve od sebe da uhvati premijera Albina Kurtija u zamku, prezentirajući mu kako je rekao visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove Josep Borrell da Kurti “nije spreman krenuti naprijed”, već da će vojnim eksperimentom od 24. rujna na sjeveru Kosova, Borrel biti prisiljen priznati da je upravo srbijanski predsjednik bio i jest taj koji “nije bio spreman ići naprijed” i hitno je morao stvoriti stvarne prepreke za provedbu francusko-njemačkog plana koji se materijalizirao u Bruxelleskom sporazumu 24. veljače 2023. godine.

Sada Vučić mora jasno shvatiti da je prepoznavanje političke realnosti stvorene 17. veljače 2008. nepremostivo. Konačno, francusko-njemački plan imao je to kao polazište. U međuvremenu, sljedeći korak Kosova u pogledu euroatlantskih integracija bit će njegovo pristupanje procedurama sličnim NATO-u.

U međuvremenu, konačno priznanje Kosova od strane Srbije kao namjera koja se ostvaruje samo u fazama na temelju zajedničkih koraka Beograda i Prištine, može se opisati kao prekoračeno i bez stvarne težine koju je imalo prije 24. rujna.

Američki državni tajnik Antony Blinken u svojoj je izjavi od 25. rujna osudio ono što je nazvao “koordiniranim i nasilnim napadom” na kosovsku policiju. Ali ostatak izjave ostaje potpuno nejasan. Što on tvrdi da postiže potpuno omekšanim diplomatskim stavom u odnosu na Srbiju?!

Dok g. Blinken poziva na suzdržanost od postupaka i retorike koja bi mogla potaknuti daljnje napetosti…i na povratak procesu dijaloga uz posredovanje Europske unije[1], predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se s veleposlanikom Rusije u Beogradu Aleksandrom Bocan-Harčenkom, dan nakon oružanog napada na kosovsku policiju na sjeveru Kosova.

Došlo je vrijeme da zapadna diplomacija shvati kako je Republika Kosovo najveći kompromis koji su Kosovari napravili u odnosu na ključno pitanje na Balkanu, odnosno albansko pitanje. Pošto je bila velikodušna u procesu proglašenja nezavisnosti, kosovska strana je napravila i značajne kompromise, prihvativši Ahtisaarijev plan, kojim su prava srpske manjine u Republici Kosovo maksimalno zadovoljena.

Namjera da se ide dalje s kompromisima iznjedrila je sporazum od 19. travnja 2013. i kolovoza 2015. koji su, kako je utvrdio Ustavni sud, potpuno defunkcionalizirali Republiku, pretvorivši je u drugu Bosnu i Hercegovinu u regiji.

Sljedeći kompromis, ali vrlo logičan, je onaj koji je temelj Bruxelleskog sporazuma [27. veljače 2023.], kojim se kosovska strana odriče de jure priznanja, pristajući na de facto priznanje. Zapadna diplomacija trebala bi cijeniti ovaj kompromis, koji otvara put pristupanju Kosova međunarodnim organizacijama i institucijama.

Za Republiku Kosovo, u ovom slučaju, njen pristup NATO-u je od vitalnog interesa.

Povijesni savez s Rusijom ne može se lako raskinuti

Susret Vučića s ruskim veleposlanikom [2] od 25. rujna i reakcija ruskog ministarstva vanjskih poslova na dan ranije događaje na sjeveru Kosova jasno sugeriraju da se dugogodišnji povijesni savez Srbije s Rusijom ne može lako raskinuti, kako se hrane iluzije zapadnih diplomata.

Poslijeratna diplomacija je 24. rujna iskrila gotovo 17 sati u Banjskoj sjeverno od Kosova, a njezina stvarna zabrinutost da bi Rusija mogla iskoristiti Beograd za pokretanje druge ratne fronte u Europi bila je i ostala stvarna. Taj strah dobiva svojevrsni legitimitet posebno sada, nakon neuspjeha ove srbijanske vojne akcije duboko koordinirane sa Srpskom pravoslavnom crkvom, a po svemu sudeći i s Rusijom.

Taj strah poprima prave razmjere, posebno nakon produbljivanja borbi u Ukrajini, kada se očekuje ulazak vojnih sredstava zapadnog borbenog zrakoplovstva kojima će ukrajinska vojska biti opremljena.

EU i SAD i dalje su duboko zaokupljeni Putinovim projektom destabilizacije Balkana, pa su zato i učinili tolike ustupke Beogradu, ne samo u vezi sa sankcijama Rusiji, nego i u odnosu na srpske apetite da se nekako prošire srpski zahtjevi, ne isključujući niti postupnu realizaciju “srpskog svijeta”.

To je povijesna greška koju Zapad čini u odnosu na Jugoistočnu Europu danas.

Može se usporediti samo s ustupcima koji su učinjeni Hitleru uoči početka Drugog svjetskog rata u vezi s aneksijom Poljske!

Ponašanje srpskog rukovodstva nakon neuspjeha agresije od 24. rujna, njegove izjave u duhu vođa ISIS-a kako nikada neću priznati neovisnost Kosova, jasno govore da 24. rujna može jednostavno biti prvi test za okršaj stoljeća opet između naša dva naroda!

Prošle srijede [26. rujna], preko video snimaka koje je javno objavio republički ministar unutarnjih poslova, jasno se vidjela nazočnost glavnog zločinca i vođe akcije Milana Radojičića, potpredsjednika Srpske liste. pokazao u ovom činu državnog terora. U međuvremenu, dan kasnije, 27. rujna, potvrđeno je da je jedan od ubijenih, koji je također bio sudionik tog čina, Bojan Mijailović, tjelohranitelj šefa srbijanske BIA-e Aleksandra Vulina, koji je s potonjim bio u njegovu posjetu Republici Kosovo 2013.

I Radojčić i Mijailović sankcionirani su na američkoj crnoj listi. Već je poznato da su među najbližim ljudima predsjednika Srbije.

U priopćenju ministra unutarnjih poslova, između ostalog, potvrđuje se kako su “ove činjenice još jedan dokaz da se namjere Srbije prema Republici Kosovo nisu nimalo promijenile od vremena Miloševićevog režima”, rekao je bivši ministar propagande tog režima, sada predsjednik sadašnjeg režima u Srbiji. I najveći optimisti, koji su do sada sami sebe lagali o promjenama u ovoj zemlji, vjerujem da su se ovih dana uvjerili u suprotno.”

Na vruću jesen upozoravaju i srpski mediji, koji u međuvremenu plivaju u rijeci antialbanske histerije, kao nikada u ove 24 godine nakon rata.

Kako se to ne bi dogodilo, EU se mora povući iz svog opsesivnog cilja uvlačenja Srbije u svoju orbitu pod svaku cijenu. Glupo je pretpostaviti da napori EU-a u tom smjeru neće naštetiti Kosovu i Bosni i Hercegovini,  kada su stvari već dobile jasnu sliku.

Naravno, Albanci bi željeli da se Srbija približi EU, jer bi to bilo bolje za Kosovo, jer bi to neizbježno dovelo do povoljnije atmosfere koja bi ubrzala proces normalizacije između Kosova i Srbije, kao i prepoznavanje prvoga od strane drugoga. Ali realnost je da smo jako daleko od te mogućnosti.

Srpska vanjska politika – nusprodukt Načertanija

Teroristička akcija na sjeveru Kosova, koju je organizirao i planirao osobno srbijanski predsjednik, samo je skinula maske Srbiji: ona bi morala vratiti zapadnu diplomaciju u faktičku stvarnost, omogućiti joj da bude prepoznata i prihvaćena kao ono što jest – destabilizirajući faktor u regiji.

Teroristički napad i ubojstvo albanskog policajca, čiji je cilj bio stvaranje kaosa i de facto podjela sjevera Kosova, ako ne i više, trebao bi biti dovoljan razlog za razmišljanje zapadne diplomacije.

Vanjska politika Srbije, od nastanka moderne srpske države, bila je i ostala usko vezana za njen temeljni projekt – Načertanje [1844-1867], kada je pod vodstvom srpskog ideologa Ilije Garašanina stvorena radna grupa unutar Ministarstva vanjskih poslova Srbije [1844.-1853.], koje je koordiniralo djelovanjem mreže agenata, čiji bi članovi djelovali isključivo na teritorijima susjednih zemalja koje je Srbija tretirala kao područja utjecaja. [3]

Ali najizrazitiju kristalizaciju srpskih interesa ova će radna skupina postići u drugoj fazi Garašaninove vlade [1861.-1867.], pri čemu će se ocrtati dva trenda koja će ostaviti traga u cjelokupnoj povijesti srpskog naroda sve do naših dana. Prvi je svoju pozornost usmjerio zapadno od Srbije, u Bosnu, dok je drugi bio usmjeren na jug, na Kosovo i Sandžak i Novi Pazar, te u Makedoniju. Ovaj intenzivni rad ove strukture dosegnut će vrhunac svog uspjeha 1878. godine, koja ulazi u povijest srpske države kao razdoblje ostvarenja Srpskog zakonika i epohalna povijesna prekretnica, budući da će uspjeti provesti prvi čin etničkog čišćenja u pokrajinama Niš i Kuršumlija, Toplica i Vraj, pokrštavajući ove teritorije kao “Novu Srbiju”.[4]

Cilj te strategije bio je “stvaranje potpuno homogene nacionalne države”.[5]

Mnogi elementi ove strategije, koju je ova radna grupa Ministarstva vanjskih poslova Srbije primijenila u tom svijetlu, preneseni su i u posljednju strategiju vanjske politike [2020], koju Beograd primjenjuje, posebno na Kosovu, kroz Srpsku listu, zajedno sa specijaliziranim postrojbama vojske, kao što je učinio u posljednjoj akciji 24. rujna, kojom je, kako je tvrdio, stvorio kaos na sjeveru Republike Kosovo i alibi za masovni vojni marš.

Srpska doktrina o Kosovu ostaje snažno povezana s Putinovom o Kosovu. Stoga, kao takvu, rusku doktrinu treba promatrati i kao dodatni doprinos koji ruski neofašizam nudi Srbiji u njezinoj diplomatskoj borbi za nametanje rekonfiguracije političke karte Zapadnog Balkana u korist Srbije, a time i Rusije.

Akcija specijalne postrojbe Vojske Srbije poduzeta 24. rujna stoga je dio te doktrine i dugo se pripremala.

Neke od glavnih komponenti srpske doktrine i strategije trajnog proširenja su sljedeće:

1. Etničko načelo:

Srbija je imala jasan stav o zaštiti i promicanju srpskog nacionalnog i kulturnog identiteta. Ovaj aspekt uključuje priznanje i podršku srpskom stanovništvu u drugim zemljama, uključujući Kosovo i Bosnu, kao i cilj održavanja povijesnih, kulturnih i jezičnih odnosa s tamošnjim srpskim zajednicama. No, osim toga, asimilacija pravoslavnog manjinskog stanovništva unutar tijela Albanaca i Makedonaca, kao i tzv. Goranaca na jugu Kosova i zapadu Makedonije.

2. Politički i diplomatski utjecaj:

Srbija je nastojala utjecati na politiku i diplomaciju susjednih zemalja kroz diplomatske odnose, lobiranje i međunarodnu suradnju. To uključuje napore da dobiju podršku za svoje pozicije u međunarodnim organizacijama i na globalnoj sceni.

3. Europska integracija i regionalni utjecaj:

Srbija je izrazila svoju namjeru da se integrira u Europsku uniju, uključujući poboljšanje odnosa sa zemljama regije i aktivno sudjelovanje u regionalnim organizacijama, kao što je Regija južnog procesa suradnje. Na razini politika regionalnih integracija srpska diplomacija svojedobno je puno uložila u realizaciju tzv. projekta Otvoreni Balkan.

4. Stabilnost i sigurnost regije:

Srbija je pokazala interes za podupiranjem stabilnosti i sigurnosti balkanske regije, promicanjem dobrih odnosa s različitim zemljama i uključivanjem u dijaloge i pregovore za rješavanje neriješenih sukoba.

5. Gospodarska suradnja i ulaganja:

Srbija je najavila namjere jačanja gospodarske suradnje s različitim zemljama u regiji, investiranjem i razvojem zajedničkih projekata koji promiču gospodarski razvoj i regionalnu stabilnost.

Srbija je u tom kontekstu radije ulagala u političku Albaniju, dok je Kosovo u tom kontekstu vjerojatnije bilo korišteno i u budućnosti korišteno kao koridor.

Važno je napomenuti da je tumačenje i vrednovanje strategije jedne zemlje, a posebno Srbije, komplicirano i može varirati ovisno o različitim stavovima te globalnom i regionalnom kontekstu određenog razdoblja. Srbija već dugo zna igrati između interesnih blokova i vodi isključivo bipolarnu politiku, održavajući jake ekonomske veze, kako s Istokom, prije svega s Rusijom, ali i s EU.

Rekonfiguracija pristupa Srbiji – nužnost

Zapadna diplomacija dobro zna za ovu srpsku nacionalnu strategiju. Više od jednog stoljeća ciklički se bavi primjenom svojih faza na terenu.

Došlo je vrijeme da rekonfigurira svoj pristup.

Vučić je ovom akcijom otvoreno otkrio ciljeve ove strategije: podjela četiri sjeverne općine i pripajanje ovog dijela, koji se smatra rezervom rudarskih dobara i najvitalnijim dijelom Kosova, ako uzmemo u obzir Jezero Ujman i Vrh e Pançiqa.

Vučić se, de facto, pretvara da promiče zamrznuti sukob na sjeveru, nadajući se da će ruski uspjeh u aneksiji dijelova Ukrajine, kako prosuđuju u Beogradu, olakšati taj cilj.

U ovakvoj ubrzanosti razvoja događaja na Kosovu, reakcija europske diplomacije, prije svega EU, trebala bi se ogledati u zamrzavanju pristupnih pregovora, dok bi SAD, kako s pravom navodi američki stručnjak Daniel Server, trebao prekinuti vojnu suradnju sa Srbijom, uključujući suradnju s Nacionalnom gardom Ohaja.

Ali rekonfiguraciji ponašanja zapadne diplomacije mora prethoditi korektan stav premijera Republike Albanije i same albanske diplomacije.

Politolog Bardhyl Mahmuti u svojoj izjavi o ovom pitanju s pravom tvrdi da se “ova agresija mora hitno ispitati unutar Vijeća sigurnosti, kao glavnog odgovornog za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, i unutar Vijeća NATO-a, jer je “vatra koju je Srbija zapalila” rizik koji uključuje najmanje tri zemlje NATO-a, koje su na granici sa Srbijom”, dok bi premijer Edi Rama trebao sam preuzeti inicijativu za to.

Mahmuti dalje u svom priopćenju ističe da je “reakcija premijera Rame, kojom izjavljuje da Srbija “raspiruje vatru oružanog sukoba kakav nikada nije bio od 1999. godine”, dostojanstven stav za čelnika jedne nevladine organizacije!

Premijer Republike Albanije ne treba se zadovoljiti javnim zahtjevom da “Europska unija i SAD podignu demokratski alarm na najvišu razinu kako bi se zaustavila eskalacija sukoba na sjeveru Kosova”, već se albanska diplomacija treba mobilizirati kao nikada prije i spriječiti eksploziju s nepredvidivim posljedicama!

Albanija je privremena članica Vijeća sigurnosti UN-a i članica Vijeća NATO-a, kao tijela političkog odlučivanja Sjevernoatlantskog saveza. Kao dio ovih najvažnijih sigurnosnih tijela, albanska država mora upozoriti na opasnost koju Srbija predstavlja za Kosovo i za cijelu regiju! [6]

***

Ponašanje predmoderne diplomacije u odnosu na Srbiju trebalo bi ići dalje, zapravo bi trebalo biti primjer ponašanja generacije pionira diplomata prema Iraku nakon američke intervencije. Prošle se nedjelje navršilo 20 godina [2003.] otkako je američki predsjednik George Bush naredio intervenciju u Iraku. Američke snage i dalje su prisutne u Iraku, ali ne kao neprijateljske snage kao što su bile 2003. godine, već kao strana koja je pridonijela procesu rekonfiguracije države i očuvanju mira u regiji.

Promjenjiva situacija u Bosni i Hercegovini, ali prije svega na Kosovu, ove posljednje dvije godine, koje se pokazuju kao godine funkcionalizacije Republike, zahtijeva od Srbije korekcije svog povijesnog smjera prema Albancima, postupno odustajanje od pretenzija da ostane središnja sila u regiji, što je postalo vidljivo tijekom posljednjeg desetljeća, posebice s tzv. projektom Otvoreni Balkan koji je doživio potpuni fijasko.

Za zapadnu diplomaciju evidentna je ambivalentnost srbijanske vanjske i sigurnosne politike s naglaskom na obrambenu politiku i politiku naoružanja. Srbija se sustavno naoružava od 2014. U očima Zapada spremala se za novi rat s Albancima.

Nakon ruske aneksije Krima, srbijansko je vodstvo zaključilo da je potrebno ojačati kopnene snage. Potrošnja za obranu Srbije između 2015. i 2021. porasla je za 70 posto na 1,4 milijarde dolara godišnje. Srbija je od Rusije i Bjelorusije dobila deset zrakoplova MIG-29, 30 tenkova i vozila za ljudstvo, a od Rusije je dobila i sustav protuzračne obrane [7], prema javnoj evidenciji od prije dvije godine.

Zalihe naoružanja su u međuvremenu još veće. Time se Srbija pretvorila u tempiranu bombu. Stoga je potpuna rekonfiguracija pozicije zapadne diplomacije u budućnosti Srbije ulaganje u vlastitu budućnost i mir u regiji.

U Srbiji, osim brojnih malih grupa i zbog toga ih je teže definirati, postoje tri veće skupine rumunjskog govornog područja: vlaška, baješka i rumunska (Sikimić 2014: 52).

Popis stanovništva iz 2002. godine pokazao je da u Srbiji ima 40.054 ljudi koji su se etnički izjasnili kao Vlasi. Većina pripada srpskoj pravoslavnoj vjeri (OSBE 2008: 24).[8]

Ali kao cjelina procjenjuje se na oko milijun govornika rumunjskog.

Srbiji se mora nametnuti unutarnja federalizacija, priznajući stvarnu političku i teritorijalnu autonomiju Mađara u Vojvodini, kulturnu autonomiju Rumunja i političku i teritorijalnu autonomiju Albanaca i Bošnjaka u Sandžaku [preko 420.000 stanovnika] povezanih u jedinstvenu strukturu s onim Albanaca u Preševu, Bujanovcu i Medoki (oko 100.000 stanovnika).

Unutarnja federalizacija Srbije, a ne federalizacija Kosova, nametanjem Udruge općina sa srpskom većinom, ključ je stabilizacije i prosperiteta regije u EU-i i NATO-u.

Dr. Sadri Ramabaja/Geopolitika