Da smo devedesetih umjesto pape Ivana Pavla drugog imali papu Franju, slušali njegove ideje da se odreknemo svojih ambicija i priznamo svoje greške, izvjesimo bijelu zastavu i priznamo Knin kao glavni grad SAO Krajine, slabo bi nam se pisalo.

Njegov intervju na švicarskoj TV RSI u kojem sugerira Kijevu da se “ne srami pregovarati s Rusijom” i da bude “spreman za podizanje bijele zastave”, shvaćen je kao poziv na kapitulaciju. Da je Ivan Pavao II. devedesetih poslao takve poruke Hrvatskoj u kojoj je više od 80 posto katolika odjek bi bio k’o eksplozija atomske bombe u Hirošimi. Danas bi imali jedne izbore u Hrvatskoj, a druge u SAO Krajini. Možda i treće u SAO Paolu u Brazilu.

Naš dobri papa Franjo koji uopće ne shvaća europski politički mentalitet, nedavno se susreo s pripadnicima “ruske katoličke mladeži” upozorivši ih “da su oni pripadnici velike Rusije, velikih ruskih svetaca, vladara Petra velikog i Katarine II.”. Ne znam je li pred njima osudio ukrajinsku agresiju na mirnu i samoupravnu Rusiju. Za sada nemamo povratne reakcije na “Papinu diplomaciju” od strane ljudi koji su bili na bojištu u istočnoj Ukrajini i vidjeli sva razaranja od strane nasljednika Petra velikog i Katarine II.

Usprkos Papinoj “diplomatskoj ofenzivi” šef ukrajinske diplomacije Dmitro Kuleba pozvao je dobrog papu Franju “nakon dvije godine rata u apostolski posjet njegovoj domovini”. Uglavnom opći je utisak da si je ovom izjavom o Ukrajini i ratu s Rusijom Papa uspješno zabio autogol. Papa uvijek treba pozvati na mir i primirje, ali mora i jasno izreći tko je agresor i uvijek biti na strani dobra. Pokojni kardinal Franjo Kuharić odlučio se i opredijelio jasno i od početka do kraja za istinu i stao na stranu onih koji brane svoju domovinu.

Papin autogol

Uglavnom u Moskvi su oduševljeno pozdravili mirovnu inicijativu pape Franje. Ako bismo povukli neku paralelu između Papinih postupaka oko kanonizacije kardinala Stepinca i zadnje izjave o bijeloj zastavi u Ukrajini onda je dosta razvidno da je ovom Papi toliko stalo do uspostave “dobrih” odnosa s pravoslavnim crkvama da mu se u tom nastojanju potpuno zamagljuje pogled na istinu, odnosno stvarnost u kojoj djeluje. U Kijevu valjda postavljaju jedno krajnje logično pitanje Papi: ako je papi Franji toliko stalo do mira zašto Putinu nije sugerirao da se povuče iz istočne Ukrajine. Baš me zanima kako će papa Franjo naći izlaz u ovoj bezizlaznoj situaciji koju je sam zakuhao. “Oprosti mi pape”, kako je pjevao nezaboravni Oliver.

Pitanje oko ishoda rata u Ukrajini: “Ide li zadnji vlak uvijek u samo jednom smjeru?” Loš čovjek spreman je spaliti svoju državu samo da bi vladao zgarištem.

Valja citirati već “čuvenog” bosanskog heretika, franjevca Dragu Božića: “Unatoč svemu što Crkva pokušava, kult Stepinca nije zaživio u hrvatskom narodu. Možda bi se i nad tim trebalo zamisliti”. Doista, nema zdravih, ima samo još ne pregledanih …”

Haj’mo, sad malo na Dinamo. Ovo sada je najlošije izdanje Dinama u zadnjih dvadeset godina. Trener je slika i prilika momčadi. Međutim zanimljive su reakcije nakon “pet komada” koje je Dinamo pokupio u svoj gol na zadnjoj utakmici s PAOK-om. Kod mnogih je nastala prava euforija. Priča o tobožnjoj podršci našim klubovima kad igraju sa strancima je obična laž.

Izgubljeni u svemiru

Povici i izjave kao “”Di vam je Mamić da uđe u suce”, “sramotite ‘rvacku”, “hvala POAK-u”, “udbaški klub na koljenima,” … Orjuna i hrvatski poltroni se naslađuju. Dinamu ne bi pomogla ni ogromna crvena zvijezda na prsima, ni Tito Kirigin da je živ. Arsen Wenger bio je dugogodišnji trener Arsenala. Uspjelo mu je nešto što ga je pretvorilo u legendu. Naime, osvojio je jednom prvenstvo Engleske s Arsenalom – i to bez poraza! Jednom je iznio zanimljiv pogled na mjesta u momčadi: “Krivo se misli da su glavni igrači ‘desetke’, Maradona, Messi… Ne, glavni igrači su dva srednja obrambena igrača: petica i šestica. Oni moraju znati najviše. Oni su ti koji moraju svojim znanjem “izvesti” momčad iz svog kaznenog prostora, bez nabijanja lopte u protivničku polovicu igrališta”.

Dva Francuza Theophile i Bernauer su bez konkurencije tehnički najlošiji igrači posrnulog Dinama. Svaku drugu loptu nemilosrdno nabijaju iz svoje polovine pa im te lopte protivnici odmah vraćaju natrag. Rade upravo obratno od onog što savjetuje legendarni menadžer Arsenala. Samo usput napominjem da su lopte bile dobro napumpane…. Na ovom prvenstvu smo mi Dinamovci “lost in space”. Neka slave Hajduk ili Rijeka… Mi smo na godišnjem s parolom “Bolje umrijeti od litre nego od kapi…”

Evo jedna realistična izjava: Moja žena je moja snaga. Sve ostale žene su moja slabost… Još je realističnija: “Uvozimo banane, a majmune sami uzgajamo”.

Mislim da nam se vraćaju “dobra” stara vremena. Devedesete su primjer. Sve što je lijevo, tobože napredno, progresivno i jugo-nostalgično udružuje se. Cilj je srušiti “stranku opasnih namjera”. Predsjednik države na čelu kolone, na čelu stranke “znanih namjera”. Drugovi, non pasaran!

Ponekad je dobro kad nevrijeme dođe na vrijeme. To je izvrsno skužio odlični novinar Večernjaka Davor Ivanković. Sjajna kolumna: “Mome dragom Narodu” ili kako Zoran Milanović kopira diktaturu kralja Aleksandra. Davor nije više baš u “cvijetu mladosti” pa još pamti historijsku poruku našeg “voljenog” kralja: “Nastupio je čas kad između Naroda i Kralja ne može i ne smije više biti posrednika”. Popularni kralj odmah potom je uveo šestojanuarsku diktaturu što je narod oduševilo… Naročito zbog načina na koji se kralj obratio narodu: “Mome dragom narodu”. Njegov “dragi narod” odužio mu se tako što mu je 9. listopada 1934. u Marseilleu organizirao “svečani atentat” na trgu Berzamski… Sad sam debelo zalutao u daleku prošlost. A prošlost ionako treba prepustiti objektivnim “istoričarima” tipa Hrvoja Klasića, Dragana Markovine, Tvrtka Jakovine…

Međutim, ovih se dana Hrvatekima obratio jedan drugi suveren. Nije kralj, ali tko zna… I on misli da je od naroda dobio mandat da bude ni više ni manje nego narodni “konjušar”. Zoki kuži historiju. Zna da je grčki Heraklo dobio od Euristeja mandat da očisti famozne Augijeve štale. Štale su bile pune smeća k’o da ih je održavao Tomislav Tomašević. Za kompletno čišćenje naš je Heraklo dobio samo jedan dan. Vraćam se u idiličnu ondašnjost. Onom ranije spomenutom šestojanuarskom diktaturom kralj Aleksandar je potezom pera ukinuo Kraljevinu Srba, Hrvata i Slvenaca i (što je naročito važno) “rodio” Jugoslaviju. Sad nama Zoki nudi tu kraljevsku nadu. U samo jedan dan (izbora) spašavanje naroda, rijeku pravde, dostojanstvo napaćenom narodu i (najvažnije) barem jedno prvenstvo Hajduku. Sjajni kolumnist Davor Ivanković čitavu tu genijalnu ideju i parabolu Aleksandra i Milanovića ironično naziva “slalom kroz Ustav, zakon i institucije”. Tu je najvažnije da se ustavni “sudije” ne drže zakona k’o pijani plota“. Uostalom, ma što oni kazali, Milanović je u nedjelju ionako već izjavio da ga Ustavni sud neće spriječiti da kao predsjednik države postane i premijer s SDP-om pod mišicom, a Grbinom pod petama.

Netko mi je poslao kolor fotografiju meča za “prvaka svijeta” u jako teškoj kategoriji. Na slici je Milanović predstavljen kao “šaka s Pantovčaka” i Plenković kao “šora iz Dvora”.

Zanimljivo je kako su ljevičarski mediji do jučer uzdizali u nebo tek sklepanu jedanaesteročlanu koaliciju kao sjajan potez oporbe koji sigurno ruši HDZ i AP-a s vlasti. Međutim, onog trenutka kad se umiješao Milanović sa svojom neustavnom inicijativom, odjednom sad svi ti isti mediji likuju jer je navodno ipak cijela ta koalicija bila sama po sebi drek na šibici, a sad će ju Milanović ojačati i donijeti im “pobjedu”. Ha, ha, ha! Što se babi htilo, to se babi snilo! Sad je koalicija Grbina, Beljaka i ostalih minornih političkih likova i karikatura na čelu s Radničkom frontom pala u treći plan.

Predsjednik države vodi njihovo izborno kolo. Gotovo svi naši ustavnopravni stručnjaci su zgroženi ovim Milanovićevim potezom. On je jedino logičan i ustavan lijevoj koaliciji na čelu s Grb(in)om. Badava su stručnjaci štrebali i predavali ustavno pravo. Tko im je kriv što nisu u Ustavu regulirali i mogućnost ovakvog suludog ponašanja predsjednika države. Sad im se to vraća kao “jedan narod, jedna država”. Augijeve štale ni pok. Milan Bandić ne bi tako očistio kao što Milanović i SDP sad žele očistiti Hrvatsku od demokracije. Grabež za golom vlašću uz floskulu o tzv. “Vladi nacionalnog spasa” samo je još jedna laž i prevara koja se pokušava podmetnuti biračima. Oni oprezni se okreću oko sebe i šaptom se pitaju: “Može li on to? Ne bi li morao prvo dati ostavku i spustiti se s Pantovčaka na Iblerov trg pa se onda kandidirati?” Ma, dajte najte! Veliki vođe kao Hitler, Staljin, Mao i Tito tako dobro osjećaju bilo naroda da se ne moraju držati zakona k’o pijani plota.

U predizborno vrijeme moraš biti makro sam sebi.

Dolaskom Zokija na čelo piramide vlasti (ako, što je još ipak neizvjesno), doći će do eksplozije revolucionarnih zakona pa će se onda svi malo zamisliti. Jedna stara kaže: kad se pametni penje prema vrhu uvijek mora razmišljati kako će sići. Za tu poslovicu najveći dio naših dosadašnjih političara očito nikada nije čuo, a kamoli ju shvatio. Dobro, možda sam malo previše pesimističan. Na kraju svog odličnog komentara u nedjeljnom Večernjem Davor Ivanković zaključuje kako Milanović doduše sada još ne obećava diktaturu, ali nije je obećavao ni Kralj Aleksandar “svom dragom narodu”…..

Po uzoru na američku letjelicu BEAGLE 2, koja se treba spustiti na Mars kako bi utvrdila imali tamo gore mogućnosti za život, srpska svemirska sonda mogla bi se prizemljiti u Hrvatskoj da utvrdi ima li tu mogućnosti suživota.

Priča mi prijatelj koji je poslovno bio u Beogradu kako elitni beogradski hotel s pet zvjezdica ima poderane plahte, nema grijanja, posluga je neuredna i lijena, sanitarije su zaštopane…. Pitam ga zašto? Sve je to posljedica bjesomučnog američkog “bombardovanja”!!!

Vlada prije izbora najavljuje povratak obaveznog studiranja prije diplomiranja.

Njega se ne smiju odreći

One koji čitaju moju kolumnu, a tih je iznenađujuće puno, zanima za koju opciju sam se opredijelio. Bez sugeriranja bilo kome, to je za mene Domovinski pokret, ali uz jedan važan uvjet: ako se pri vrhu jedne od njihovih lista nađe ime dr. prof. Josipa Jurčevića. Jura je ne samo moj dobar dugogodišnji prijatelj, nego i vrstan povjesničar i publicist. Napisao je desetke relevantnih knjiga o zločinima od 1945. do danas kao i o mnogim povijesnim događajima i razdobljima najnovije hrvatske povijesti. Čovjek je čista suprotnost našim istoričarima tipa Markovine, Jakovine itd. Na žalost, takvih povjesničara kao što je Jura kod nas je izuzetno malo. Vrhunski je intelektualac, skroman, pošten, otac sedmero djece i svjestan domoljub, istaknuti član Domovinskog pokreta.

Ako takvu osobu Domovinski pokret ne stavi negdje u vrh neke od svojih lista, onda ne zna prepoznati prave ljude za politiku koju propagira pa se za njega onda ni ne isplati glasovati jer je fake. Ovo je minimum što mogu učiniti za mog Juru jer zaslužuje puno više priznanja negoli ga je do sada dobio u politici…

Šalje mi netko razmišljanja dr. Hermana Vukušića: “Svi smo mi potomci Adama i Eve, a ne Adama i Steve”. Doktor je psihić i autor razarajuće psihijatrijske bombe koja glasi: “Nema zdravih, ima samo još nepregledanih!”

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pun je optimizma pa izjavljuje: “Srbija razvija novo oružje. Naša vojska mora biti snažnija od svih u okruženju”. Poruka iz Hrvatske bi im mogla glasiti: “Bolje vam je da razvijate nove psihijatrijske bolnice!”

Zvonimir Hodak/direktno.hr