Povod za pisanje crtice o Hrvatskom proljeću su komentari mladih, koje pročitah, da se radi o mitu. (jedna od definicija mita: stvarna ili izmišljena priča koja se obraća svijesti naroda uključujući njegove kulturne obrasce ili izražavajući duboke, općeprihvaćene osjećaje (često predrasude i sl.); neutemeljeno uvjerenje ili vjerovanje, suprotstavljeno znanosti).

Hrvatsko proljeće je preporodni pokret koji se događao od 1967. do kraja 1971. godine. Nakon 22 godine šutnje (1945. – 1967.) došlo je do iskazivanja nacionalnih osjećaja (mi smo Hrvati i naš maternji jezik je hrvatski jezik), do obilježavanja značajnih obljetnica i spominjanja prešućenih povijesnih osoba (Zrinski, Frankopani, Jelačić, Radić i drugi) te iskazivanja nezadovoljstva zbog gospodarske pljačke Hrvatske od strane savezne vlade (čitaj Srbije).

Nema ničega neutemeljenoga po pitanju Hrvatskoga proljeća, nema predrasuda već same činjenice o zatiranju hrvatskog književnog jezika (Novosadski dogovor 1954.), gospodarskoj pljački Hrvatske, iskrivljenoj jugokomunističkoj povijesti te komunističkom teroru prije i nakon sloma Hrvatskoga proljeća. Komentare da se radi o mitu daju oni koji ne znaju ništa o Hrvatskom proljeću (mladi) te bivši komunisti i današnji neokomunisti koji ne žele da se zna istina o Hrvatskom proljeću, razlozima nastanka, njegovu tijeku i komunističkoj represiji koja je nastala nakon sloma narodnog pokreta kojeg nazivamo Hrvatsko proljeće. O mitu govore kvazi povjesničari koji predaju na našim sveučilištima i kojima su neograničeno dostupni mainstream mediji. To su ljudi koji iskrivljuju i prešućuju činjenice kao što je to radila jugokomunistička historiografija u Jugoslaviji.

Hrvatsko proljeće bilo je odgovor hrvatskoga naroda na zatiranje hrvatskoga jezika, kulture i hrvatskog identiteta. Bio je to odgovor na izrabljivanje Hrvatske od strane savezne vlade (Srbije) što je vidljivo iz slijedećih činjenica: Prema podatcima svečilišnog profesora u Zagrebu dra Marka Veselice u Hrvatskoj je 1960-1970. investirano 11%, a u stvaranju  narodnog dohotka Hrvatska je sudjelovala s oko 27%. Srbija je sudjelovala u stvaranju narodnog dohotka s 33%, a u njoj se investiralo preko 66% sredstava.

Zastupljenost Hrvata u vojsci, policiji, tajnim službama, diplomaciji bila je mala, nesrazmjerna udjelu Hrvata u državi. Srbi su 1971. činili 39,7% stanovništva Jugoslavije, a 1969.  činili su 60,10% časničkog kadra JNA, Hrvati su 1971. činili 22,10% stanovništva Jugoslavije, a 1969. su činili 14,7% časničkog kadra JNA.

U BiH u tijelima Ministarstva unutarnjih poslova BiH Hrvati su među časnicima činili 2,75%, Bošnjaci 9,92%, a Srbi čak 87,13% kadrova. U tijelima Udbe Hrvati su činili 9,3%, Bošnjaci 23,6%, a Srbi 66,6%!

Revizija deviznog režima bila je bitan zahtjev Hrvatske jer su sve devize odlazile u Beograd koji je vraćao oko 7% tih deviza u Hrvatsku. Nakon sloma Hrvatskog proljeća situacija je bila nešto bolja, prema zakonu iz 1972. poduzeća su mogla zadržati samo 20% svojih deviza, a oni u turizmu 45%.

Negiranje hrvatskoga (srpskohrvatski, hrvatski ili srpski) jezika provodili su: izvještajna agencija Tanjug, JNA, Jugoslavenska radiotelevizija, PTT (Pošta, Telefon, Telegraf), Jugoslavenske željeznice, diplomacija, državna uprava, zakonodavstvo itd.

Iako je mnogo napisano o Hrvatskom proljeću ima još mnogo neispričanih priča takozvanih marginalaca koji su bili sudionici i koji su zbog toga ispaštali kao i njihove obitelji. Nije moguće javno ispričati sve priče, a nije ni potrebno jer je to često obnavljanje starih rana. Činjenice o Hrvatskom proljeću su poznate i dokumentirane. Te činjenice kvazi povjesničari i komunisti (neokomunisti) zanemaruju i nameću svoj pogled na vrijeme i ljude Hrvatskoga proljeća. Oni tvrde da je Partija (komunisti reformisti) osmislila i vodila Hrvatsko proljeće. Nije ga osmislila niti ga je vodila već ga je gušila (vidi dalje). Hrvatsko proljeće injicirali su intelektualci Matice hrvatske i oni koji su bili bliski Matici (nisu bili članovi). Matica hrvatska bila je pokretač buđenja naroda, hrvatski sveučilištarci su dali svoj doprinos, a Partija je dopustila (nije djelovala represivno) predavanja, zborove studenata te tiskovine koje su objavljivale činjenice o stanju u društvu. Nije bilo mržnje (nacionalizma, šovinizma) niti se nabrojenim aktivnostima rušio socijalistički poredak (kontrarevolucija) kako kvazi povjesničari tvrde. Nije bilo nasilja niti poziva na nasilje, sva događanja na sveučilištu prošla su mirno bez ikakvih incidenata. Nije bilo oružja što su pokazali mnogobrojni prestresi stanova i kuća kao i studentskih domova pa je apsurdno govoriti o kontrarevoluciji. Hrvatsko proljeće bilo je spontani narodni pokret (buđenje nacionalnog ponosa) koji nije imao jedinstveno vodstvo. Heterogene skupine u hrvatskom društvu težile su istom cilju: obrana hrvatskog književnog jezika, obrana hrvatske kulture i identiteta te prestanak gospodarskog izrabljivanja Hrvatska. Kvazi povjesničari i neokomunisti umanjuju žestinu komunističke represije kojom je ugušeno Hrvatsko proljeće unatoč dokumenata, svjedočanstava umrlih i još živih sudionika Hrvatskoga proljeća.

Progon hrvatskih domoljuba bio je strašan: više od 2000 osoba je osuđeno i zatvoreno, oko 50.000 ljudi je isključeno iz SKH, a još više ih je evidentirano, praćeno i proganjano sve do 1990. godine. Izvršene su temeljite čistke na Sveučilištu u Zagrebu (tada jedino sveučilište u Hrvatskoj), u medijima (novine, televizija), u radnim organizacijama (privrednim i neprivrednim) i drugdje. Tijekom 1972. godine smijenjeno je preko 5.000 privrednih i političkih funkcionera.  Nije mit već su to činjenice o socijalizmu s „ljudskim likom“.

Svjedočanstva začetnika i sudionika Hrvatskoga proljeća (diljem Hrvatske) koji su bili zatvoreni i proganjani jasno pokazuju kako nije riječ o mitu već o surovoj stvarnosti koja je dokumentirana, koja se može provjeriti. Može se provjeriti tko su bili politički zatvorenici u Staroj Gradišci, Lepoglavi, Golom otoku, Turopolju i drugdje. Osuđeni su na staljinističkim montiranim procesima jer su tražili da govore i pišu svojim hrvatskim jezikom jer su se zalagali za čiste račune i prestanak izrabljivanja Hrvatske. Svi postupci proljećara bili su demokratski, nije bilo nasilja, nije bilo iskaza nacionalne mržnje već se tražilo poštivanje ravnopravnosti hrvatskog jezika, iznošenje istine o Hrvatima i Hrvatskoj te prestanak izrabljivanja Hrvatske i njenog zaostajanja u gospodarstvu.

Kakva je bila ta stvarnost najbolje je pročitati svjedočanstva, sjećanja proljećara, ljudi koji su proganjani tijekom godina (1972. – 1990.), najnovija svjedočanstva objavljena su u: knjizi Hrvatsko proljeće – Memoarski zapisi povodu 50. obljetnice Hrvatskog proljeća (1971. – 2021.). Također neka pročitaju svjedočanstva sudionika Hrvatskoga proljeća u Zborniku: „Hrvatsko proljeće u sjećanju splitskih proljećara“. To su svjedočanstva manje poznatih sudionika Hrvatskoga proljeća.

Povodom 50-te obljetnice Hrvatskoga proljeća bila je priređena izložba, održani su skupovi u znak sijećanja na te događaje, objavljene su knjige sjećanja sudionika, odlikovani su neki od sudionika i pokretača Proljeća. HRT je prikazala tri dobre emisije o Matici hrvatskoj i Hrvatskom proljeću. Ponovno su neki isticali veliku ulogu komunističkog vodstva u Hrvatskom proljeću zanemarujući činjenice. Reformirani komunisti (drugarica Savka Dabčević Kučar i drug Mika Tripalo) jesu dali svoj doprinos ali nisu osmislili niti vodili Hrvatsko proljeće. Hrvatsko proljeće kao narodni pokret nije bilo osmišljeno niti vođeno iz nekog centra već je bilo sponatano buđenje hrvatskog puka, domoljuba.

Matica hrvatska dala je poticaj buđenju nacionalne svijesti organiziravši predavanja, proslave nacionalnih obljetnica, objavom knjiga i tiskovinama (Hrvatski tjednik, Hrvatski gospdarski glasnik, Kolo, Kritika, Revija, Mogućnosti, Dometi.) Također je Matica hrvatska osnivanjem Ogranaka Matice hrvatske diljem Hrvatske probudila nacionalnu svijest u lokalnim sredinama.

Po pitanju mita još se može dodati da su neki bivši studenti-sudionici proljeća svoju minornu ulogu (čuvanje studentskih prostorija, dijeljenje i ljepljenje letaka) uzdigli na pijedestal i stvorili mit samo o svojoj važnosti.

Hrvatsko proljeće

Začetnici i nositelji Hrvatskog proljeća bili su hrvatski intelektualci članovi Matice hrvatske, članovi Društva književnika Hrvatske, članovi Zajednice samostalnih pisaca TIN, studenti i profesori Sveučilišta u Zagrebu, gospodarstvenici i novinari. Savez komunista Hrvatske (SKH) nije bio začetnik Hrvatskog proljeća kako to neki tvrde. SKH je bio protiv hrvatskih književnika, organizirao je komunističku harangu na potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, organizirao je harangu protiv izlaženja Hrvatskog književnog lista, isključeni su članovi SKH koji su tražili čiste račune i ravnopravnost Hrvatske u Jugoslaviji. Točno je da su neki od začetnika i glavnih nositelja Hrvatskog proljeća tada bili članovi SKH (Partije), jer drugačije nije ni moglo biti u komunističkoj Jugoslaviji, ali to što su oni zagovarali i radili nije bila politika Partije već njihov individualni stav. Njihovo djelovanje bilo je u suprotnost s partijskom politikom i zbog toga su bili isključeni iz SKH i prije sloma Hrvatskoga proljeća.

Hrvatsko proljeće obuhvaća niz spontanih događanja koja su se događala od 1967. do kraja 1971. godine. Partija je dopustila (nije provodila veće represivne radnje) niz spontanih događanja hrvatskih domoljuba ali ih nije vodila niti osmislila. Partija nije odobravala hrvatske intelektualce u njihovoj borbi za hrvatski jezik (osuda Deklaracije), nije odobravala profesore ekonomije koji su tražili čiste račune (isključila ih je SKH). Partijska i policijska represija bile su blaže nego u doba Rankovića pa se moglo nešto slobodnije pisati i govoriti.  Nakon smjene Aleksandra Rankoviića („Brijunski plenum“, srpanj 1966. g.) malo su popustili komunistički okovi pa se moglo nešto slobodnije izraziti mišljenje o položaju Hrvatske u Jugoslaviji. Taj položaj bio je krajnje nepovoljan jer se negirao hrvatski jezik, hrvatska kultura i identitet. U gospodarskom smislu situacija je bila katastrofalna jer su devize koje ja ostvarivala Hrvatska (turizam, devizne pošiljke gastarbajtera, izvoz ) završavala u Beogradu od čega je Hrvatska dobivala vrlo mali dio natrag.

“Hrvatsku ekonomiju tih godina brutalno je izrabljivao Beograd u korist drugih republika, osobito Srbije: 50 posto deviza ulazilo je preko Hrvatske, a ona ih je dobivala samo sedam posto. Isto tako, Hrvatskoj je pripadalo tri puta manje novca za proračun nego Srbiji. U vojsci i državnoj upravi Srba je bilo sedam puta više nego Hrvata. Neravnomjerna zastupljenost, ekonomsko iskorištavanje i političko šikaniranje bujali su nezadovoljstvom.”

Protiv tog uzničkog položaja prvi su se pobunili hrvatski književnici koji su stali u obranu hrvatskoga jezika Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, (objavljena 17. ožujka 1967. g.). Deklaracija je objavljena u listu Telegram, drugi listovi je nisu htjeli objaviti jer su se bojali.

Treba pripomenuti da je Deklaracija napisana kao amandman na savezni Ustav. Na javni poziv upućen ustanovama, poduzećima i organizacijama da sudjeluju u javnoj raspravi o dopunama Ustava SFRJ napisana je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Deklaracija je napisana jezikom i tonom tadašnje društvene situacije: pozivala se na program Saveza komunista, plenume i kongrese. Deklaracija je odbacila srpsko-hrvatsku jezičnu unifikaciju (Novosadski dogovor kojeg su Srbi izigrali) kao jednu od okosnica jugoslavenske nadnacionalne kulture. Šire značenje Deklaracija je ukazivanje na neravnopravnosti Hrvatske i Hrvata u Jugoslaviji.

Tekst Deklaracije napisan je u povjerenstvu Upravnog odbora Matice hrvatske, a činilo ga je 7 članova: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić. Tijekom jednog razgovora je prof. Radoslav Katičić pričao da je on pisao tekst Deklaracije svojom rukom i svojim nalivperom, naglasio je da je nije sastavio već da je svojom rukom napisao tekst Deklaracije i da se jako bojao jer je znao kakve sve posljedice mogu biti.

Taj benigni tekst koji je jezično napisan u duhu tadašnjega vremena izazvao je silnu hajku Partije (SKJ, SKH i drugi) te silne izljeve mržnje. Deklaraciju je podržalo 17 kulturnih ustanova i veliki broj intelektualaca. Partija (SKH) je brzo reagirala i naredila da se organiziraju (po dobro uhodanom komunističkom receptu) skupovi osude Deklaracije i njenih potpisnika. Komunistička praksa bila je slijedeća: ako je Partija nešto osudila svi su u društvu trebali osuditi i podržati Partiju. Naredba je bila da se Deklaracija čita po radnim organizacijama, školama, fakultetima, društvenim tribinama i da se tamo osudi njen tekst i potpisnike. Oni koji to nisu uradili dolazili su na crnu listu. Tako je tekst Deklaracije došao i do moje gimnazije Natko Nodilo u Splitu. Bio sam u prvom razredu gimnazije. Naša profesorica hrvatskog jezika dobila je zadatak da na satu matičnog jezika pročita Deklaraciju i mi smo je trebali osuditi kao nacionalistički čin. Profesorica je Deklaraciju pročitala, kazala nekoliko rečenica i pozvala učenike da kažu svoje mišljenje. Jedna kolegica i ja smo izjavili da je tekst korektno napisan i da ne vidimo u čemu je problem. Nitko drugi nije reagirao ni pozitivno ni negativno. Profesorica nas je mirno pogledala, nakratko stala i nakon toga kazala: „Djeco idemo dalje“. I tako naš razred nije osudio tekst Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Na sreću kolegice i mene profesorica je bila odgovorna i savjesna osoba pa nas nije prijavila (neki profesori bi nas prijavili) i tako nas (i obitelji) poštedjela je neugodnih razgovora, etiketiranja, ukora ili čak isključenja iz škole!

Može se kazati da je objava Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bila početak Hrvatskoga proljeća. Bio je to hrabri čin hrvatskih intelektualaca zbog kojega će neki od njih do kraja života biti obilježeni i proganjani.

Nakon Deklaracije pojavio se Hrvatski književni list (1968. g.) kojeg je izdavala Zajednicu samostalnih pisaca Tin. Hrvatski književnik Zlatko Tomičić okupio je skupinu književnika u Zajednicu samostalnih pisaca Tin. Prvi broj Hrvatskog kniževnog lista (HKL) izišao je znakovitoga datuma, 10. travnja 1968. godine. Zašto baš 10. travnja (dan proglašenja NDH)? Bila je to provokacija partije jer oni su odrediti taj datum. HKL je bio prvi (među prvima?) opozicijski list, izlazio je jednom mjesečno. Izišlo je ukupno 18 brojeva prije nego je trajno zabranjen (službeno nije nikada zabranjen), studeni 1969. godine. Broj 6 je bio zabranjen, a zadnji broj (broj 19.) je spaljen u tiskari po naređenju KOS-a jer je u tom broju bio članak o kršenju zakona, po pitanju jezika, u JNA. Prije Hrvatskog književnog lista izlazili su neki književni časopisi (Krug (1952. – 1958., Kolo – časopis za književnost, umjetnost i kulturu od 1963., a časopis Kritika – časopis za kritiku umjetnosti i kulturno-politička pitanja od 1968. do 1971.godine).   

Glavni urednik Hrvatskog književnog lista bio je Zlatko Tomičić (književnik, putopisac i pjesnik), a uz njega je u uredništvu, koje se je često mijenjalo, bio stalno jedino Joja Ricov (1929.-2017.) pjesnik, esejist, kritičar, prevoditelj i dramski pisac. Od 9. broja lista suradnik lista bio je i Bruno Bušić. Pomoć da list iziđe i opstane pružio je bivši vjećnik ZAVNOH-a Stanko Škare (umro je krajem 1968. godine). On je do smrti branio list od partijskih nasrtaja.

Zlatko Tomičić je bio književnik, pjesnik i putopisac čija su djela prevedena na engleski, njemački, francuski, talijanski, poljski, češki i Esperanto. On je u staljinističkom procesu 1972. godine osuđen na 3 godine zatvora, aVrhovni sud je kaznu povisio na 5 godina. Tomičić je bio u zatvoru 3 godine, pušten je iz zatvora jer je bio u vrlo ložem zdravstvenom stanju, zamalo je umro u zatvoru, i zbog pritiska međunarodnog PEN-a. Ponovno su ga uhitili 1977. godine i 1979. godine. Zauzimanjem međunarodnih organizacija (Amnesty International, Helsinški odbor i State Department) nije bio suđen na dugotrajne zatvorske kazne. Nova vlast (od 1990. godine) nije progonila Zlatka Tomičića ali ga je marginalizirala. Tomičićev suradnik Joja Ricov je od srpnja 1959. do travnja 1961. godine bio zatočenik u konclogoru “Grgur” blizu Golog otoka zbog “kontrarevolucionarne” poezije Marabunte.

Nažalost, kada se govori i piše o Hrvatskom proljeću nerijetko se zaboravi književnik i pjesnik Zlatko Tomičić koji je u komunističkoj Hrvatskoj pokrenuo prvi opozicijski list, Hrvatski književni list u kojem su teme bile: ratne žrtve (pisao je Bruno Bušić), pljačka Mimarine donacije, neravnopravnost Hrvat u Vojvodini, uporaba jezika u JNA i druge. Komunistička partija Hrvatske (SKH) nije podržavala izlaženje Hrvatskog književnog lista, a drugarica Savka Dabčević Kučar je na Desetoj sjednici CK SKH (siječanj 1970.) trijumfalno izjavila: „HKL je umro!“ (cit. Zlatko Tomičić).

Budući da su tajne službe (UDBA, SDS, KOS) sve pratile nije bilo moguće direktno komunicirati i podržati HKL pa su to hrvatski domoljubi radili preko posrednika. Izlaženje HKL-a podržali su indirektno Vjećeslav Holjevac, Franjo Tuđman, Mika Tripalo i drugi.

Kao gimanzijalac čitao sam u Vijesniku bijesne napade Igora Mandića (koji je bio partijski bukač) na Hrvatski književni list pa sam nakon prvih brojeva redovito kupovao i čitao HKL. HKL sam kupova kada sam išao na nastavu u gimanziju jer mi je kiosk, gdje se mogao kupiti, nalazio na putu prema gimnaziji. Samo neki kiosci su imali HKL. Za vrijem školskog odmora bih prelistao i pročitao koji članak u HKL-u što su i mladi skojevci (moje gimnazijske kolege) zapazili pa sam jednom  prilikom morao javno u razredu objašnjavti zašto čitam HKL (1969. g.).

Zajednica samostalnih književnika TIN (koja je pokrenula HKL) prestaje s radom 16. travnja 1970. kad je Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba donio rješenje o zabrani daljnjeg rada Zajednice i o brisanju Zajednice iz Registra udruženja građana koji se vodi kod tog sekretarijata (Šute, 1996: 104).

U rješenju o zabrani Zajednice optužuje se Zajednicu za »kontrarevolucionarnu« djelatnost, za prekoračenje djelatnosti izvan dopuštenih, miješanje u političko djelovanje, raspirivanje nacionalne mržnje i financiranje od »ustaške« hrvatske emigracije. Zakonsko rješenje kojim se određuje da unutarnji poslovi i policija (Sekretarijat javne sigurnosti) vode Registar udruženja građana najbolje oslikava režim koji je i vođenje evidencije o udrugama građana povjerio policijskom aparatu. Tako je Partija podržavala Hrvatsko proljeće!

Treba ponoviti: Intektualci okupljeni uglavnom oko Matice hrvatske bili su pokretači i nositelji Hrvatskog proljeća, a ne Partija! Mnogobrojne aktivnosti Matice hrvatske u Zagrebu te po starim i novim Ograncima u gradovima Hrvatske potaknule su hrvatski narod da prekine “hrvatsku šutnju”. Osim književnika veliku ulogu u Hrvatskom proljeću imali su gospodarstvenici i sveučilišni profesori koji su svojim izlaganjima i pisanjem iznosili činjenice o zapostavljanju hrvatskog jezika i izrabljivanju Hrvatske od strane savezne vlade. Matica hrvatska je u Zagrebu 1970. godine objavila Šošićevu knjigu “Za čiste račune”koja je bila temeljni dokument o hrvatskom gospodarskom položaju u Jugoslaviji. Također je objavljena zbirka eseja (“Svi smo odgovorni”, 1971. g.) koje je pisao književnik Petar Šegedin od 1961. do 1970. godine. Šegedin je branio pravo hrvatskoga čovjeka na vlastiti hrvatski jezik te se zalagao za ravnopravan položaj hrvatskoga jezika u Jugoslaviji.

Matica hrvatske je prije zabrane imala oko 50.000 članova. Hrvatski tjednik je pokrenut 16. travnja 1971., u naknadi od 35.000 primjeraka. 31 broj je izišao u nakladi od 130.000 primjeraka, a zadnji broj (33) u još većoj nakladi. Glavni urednik do 13-tog broja bio je Igor Zidić, a od 13 broja Vlado Gotovac. Hrvatski gospodarski glasnik je imao nakladu od oko 70.000 primjeraka, urednik je bio Vladimir Veselica.

U Savezu komunista Hrvatske (SKH) bile su unutarstranačke partijske borbe, komunisti koji su se zalagali za reforme i unitaristi koji su bili protiv reformi. U siječnju 1970. godine održana je Deseta sjednica CK SKH na kojoj su reformisti odnijeli prevagu što je omogućilo više (ne previše) demokracije i liberalniji pristup. Partija (SKH) je dopustila slobodnije iznošenje mišljenja (kritika), nije pretjerano koristila represivni aparat ali nije podržavala hrvatske intelektualce koji su tražili ravnopravnost hrvatskoga jezika već im je ljepila etikete (nacionalist, šovinist), one koji su bili članovi Partije isključeni su iz Partije (Šime Đodan, Marko Veselica – sredinom 1971. g.).

Nakon pada Aleksandra Rankovića (srpanj 1966.) u Jugoslaviji je došlo do blage liberalizacije i demokratizacije (bez stvarne demokratizacije). Privredna reforma nije uspjela, gospodarska situacija bila je loša što je dovedlo do podjela u Partiji. Partija se podijelila na reformiste i unitariste pa su nastale unutarpartijske borbe. Tito je bio svjestan da su reforme potrebne ali nije bio spreman odreći se apsolutne vlasti pa je u prosincu 1971. smjenio hrvatsko partijsko rukovodstvo zbog navodnog nacionalizma, poslije i srpsko partijsko vodstvo zbog liberalizma. Tito nije mogao prihvatiti da se diljem Hrvatske izvikuju parole Savka, Tripalo, a da se njega ne spominje. U jesen prigodom dolaska u Zagreb (predvečer) bio je blokiran promet, mnoštvo svijeta na ulici, a nitko ne plješće niti viče Tito, Partija! To njegov ego nije mogao podnijeti pa je sasjekao liberalizaciju društva i uveo represiju.

Tito je u rujnu 1970. najavio formiranje Ustavne komisije koja je trebala predložiti reformu federacije. Komisija je predložila da federacija zadrži tri funkcije: vanjsku politiku, narodnu obranu i jedinstvenost društvenog uređenja. Republike su definirane kao države i izvorni suverenitet trebao je, prema prijedlogu Komisije pripasti njima. Nakon “javne” rasprave  Savezna skupština Jugoslavije je 30. lipnja 1971. prihvatila ustavne amandmane i tako ozakonila reformu federacije.

Novi Ustav SFRJ iz 1974. ozakonio je sve one promjene izvršene amandmanima iz 1971. godine. Ustav iz 1974. ojačao je suverenitet republika i autonomnih pokrajina. To je bilo jako važno jer je davalo mogućnost osamostaljenja što se pokazalo ključnim 1990. godine. Da nije bilo tih izmjena Ustava (Ustav iz 1974.) međunarodna zajednica ne bi priznala referendum Hrvatske i Slovenije za osamostaljenje. Žrtve su bili velike ali vrijedilo je!

Pokret hrvatskih sveučilištaraca

Sastavni dio Hrvatskog proljeća je i takozvani Pokret hrvatskih sveučilištaraca 1971. godine. Prvi veći studentski izrazi nezadovoljstva komunističkom vlašću, lošim studentskim smještajem, lošom hranom u Studentskom centru bili su 1968. godine. Godina 1968. bila je godina velikih studentskih nemira diljem Europe. U Beogradu su organizirani veliki studentski nemiri koji su imali slab odjek u Zagrebu zahvaljujući hrvatskim intelektualcima koji su studentima pojasnili suštinu nemira u Beogradu. Neki filozofi i ekonomisti bili su protiv reformi, protiv tržišne ekonomije, a hrvatski ekonomisti su podržavali reforme te pravičniju raspodjelu unutar Jugoslavije.

Godine 1968. izabran je novi rektor Sveučilišta u Zagrebu (u to vrijeme jedino sveučilište u Hrvatskoj) Ivan Supek koji nije bio izbor Partije. Na poticaj rektora Ivana Supeka usvojene su nove odredbe o ustroju Sveučilišta koje su jamčile tzv. studentsku trećinu. Tim je izmjenama omogućeno da se prvi put u povijesti Sveučilišta bira student-prorektor. U prosincu 1970. za studenta-prorektora izabran je Ivan Zvonimir Čičak. Čičak nije bio član Partije, javno se izjašnjavao kao katolik pa je Partija pokrenula silnu hajku da se izbor poništi ali nije uspjela. Rektor Supek je 18. siječnja 1971. godine podržao izabranog studenta-prorektora. U travnju 1971. izabrano je novo studentsko vodstvo Saveza studenata Zagreba. Za predsjednika Saveza studenata Zagreba izabran je Dražen Budiša. Budiša nije bio kandidat Partije pa je Partija ponovno pokušala osporiti izbor ali nije uspjela.

Pokret hrvatskih sveučilištaraca započinje izborom studenta prorektora, prosinac 1970. godine, i traje do gušenja Hrvatskog proljeća (prosinac 1971.). Uloga studenata u Hrvatskom proljeću jest bitna ali ne treba je preuveličavati jer studenti nisu omogućili izlaženje listova i knjiga, nisu mogli utjecati na gospodarske tokove, nisu donosili odluke kojima se potpomoglo buđenje hrvatskog naroda (gospodarstvo, kultura, mediji). Studentsko rukovodstvo je podržalo reforme u društvu, a u znak protesta što se reforme ne provode organiziralo je štrajk zbog nepravednog deviznog režima u Jugoslaviji. To je bio glavni povod za štrajk na Sveučilištu u Zagrebu (jedino sveučilište u Hrvatskoj).

Studenti su dali svoj doprinos, dali su potporu hrvatskim intelektualcima koji su tražili ravnopravan položaj hrvatskoga jezika, koji su tražili čiste račune (prekid izrabljivanja Hrvatske), koji su tražili više demokracije i poštivanja tržišnih gospodarskih načela. Najaktivniji i najglasniji studenti tijekom Hrvatskog proljeća bili su studenti iz Dalmacije i Hercegovine koji su stanovali u studentskim domovima. Predsjednik Kluba studenata iz Hercegovine bio je Ante Paradžik. Unutar partijskih struktura nazivali su ih “hercegovački zid”. Partija nije podržavala aktivnosti studenata (izjave, zborovi, objave u Studentskom listu).

Studentsko vodstvo u Zagrebu organiziralo je studentski štrajk i tražilo izmjenuu deviznog režima u Jugoslaviji (jedini zahtjev). Nastava je obustavljeno (od 22. studenoga do 3. prosinca na skoro svim zagrebačkim fakultetima.  Štrajk je podržan i na Splitskim fakultetima i dijelom u Zadru. Partijsko vodstvo Hrvatske nije podržalo štrajk i pozvalo je studente da ga prekinu. Tako je Miko Tripalo 25. studenoga 1971. u govoru u zagrebačkoj tvornici “Tvorpam”, koji je prenosila i televizija, rekao kako studentski štrajk ugrožava hrvatsko rukovodstvo, odnosno njegov proljećarski dio. Studente je pozvao da prekinu štrajk, što je izazvalo raskol u samom vodstvu studentske organizacije.

Studenti Medicinskog fakulteta u Zagrebu organizirali su zbor s ciljem da se podrži studentski štrajk na sveučilištu. Na zbor je bio poslan Ivan Šibl koji je pokušao odgovoriti studente ali nije uspio. Da je na zbor došla drugarica Savka Dabčević Kučar i zatražila da se ne ide u štrajk siguran sam da studenti Medicinskog fakulteta u Zagrebu ne bi podržali štrajk koji je već započeo. Zašto hrvatsko partijsko rukovodstvo (reformisti) nije bilo aktivnije tijekom 1971. godine i nije razgovaralo sa studentskim vodstvom o mogućim posljedicama to samo oni znaju.

Tadašnje studentsko vodstvo u Zagrebu nije bilo realno (bilo je naivno) i nije znalo kakva može biti komunistička represija. Studentsko vodstvo nije znalo ili nije htjelo znati za Brežnjevljevu doktrinu koja je jasno poručila da ne će dopustiti promjenu društvenopolitičkog uređenja u Jugoslaviji kao što to nije dopustila u Istočnoj Njemačkoj (1953.), Mađarskoj (1956.), Čehoslovačkoj (1968.). Pričalo se da je Brežnjev bio spremni poslati tisuće padobranaca da u Hrvatskoj uvedu „red“, ako Tito ne bude u stanju kontrolirati sutuaciju. Tito je mobilizirao JNA, okrenuo rakete (koje su bile u Karlovcu) prema Zagrebu, mornaricu povukao na kopno i stavio u stanje pripravnosti.

Često se navodi da je zbog studentskoga štrajka smijenjeno hrvatsko partijsko vodstvo što nije točno jer štrajk je bio samo zgodan povod. Odluka o smjeni je donesena ranije, razrađena u Bugojnu i realizirana u Karađorđevu.

Gušenje hrvatskog proljeća

Slom Hrvatskog proljeća u prosincu 1971. g. 21. sjednica Predsjedništva SKJ u Karađorđevu.

Štrajk na Zagrebačkom svučilištu diktator Tito iskoristio je kao povod za smjenu hrvatskog partijskog vodstva. Međutim, odluka o smjeni rukovodstva bila je donesena prije izbijanja studentskog štrajka (moguće u Bugojnu gdje je Tito boravio od 12. do 17. studenoga te obavio razgovore s bosanskohercegovačkim partijskim vodstvom koje je bilo protiv partijskog vodstva Hrvatske i tražilo smjenu. U Bugojno je iz Hrvatske došao visokopozicionirani partijski dužnosnik Srbin Dušan Dragosavac i vodio razgovore s Titom, 14.-15. studenoga 1971.). Odluka o smjeni hrvatskog partijskog vodstva bila je donesena, a studentski štrajk je poslužio samo kao povod.

Sredinom prosinca 1971. uhićene su studentski funkcioneri: Ivan Zvonimir Čičak, Dražen Budiša, Ante Paradžik, Goran Dodik, Bruno Bušić. Sredinom siječnja (13. siječnja 1972.) uhićeni su Marko Veselica, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić, Franjo Tuđman, Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Jozo Bakulić Ivičević, Zvonko Komarica, Ante Glibota, Ante Bačić, a kasnije mnogi drugi.

Proljećari su osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne i na dugogodišnji gubitak građanskih prava te često nemogućnost nastavka rada i studija. Međutim, hrvatsko partijsko vodstvo (drugarica Savka Dabčević Kučar, drug Mika Tripako i drugi) je smjenjeno, obilježeno, optuženo za prodor nacionalizma ali nije kazneno odgovaralo.

Matica hrvatska izbrisana je iz registra društvenih organizacija 24. siječnja 1980., dok je njena imovina tijekom 1980-ih predana JAZU. Službena zabrana Matice hrvatske nije objavljena ali je njen rad onemogućen.

Uredništvo Hrvatskoga tjednika dalo je kolektivnu ostavku 7. prosinca, a Izvršni odbor Matice hrvatske 11. prosinca 1971.

Upravni odbor MH donio je 20. prosinca odluko o obustavi Hrvatskog tjednika i podnio ostavku. Matičari nisu pristali na diferencijaciju unutar vodstva Matice hrvatske već su kolektivno dali ostavku!

Nakon sloma Hrvatskog proljeća opet je uslijedila “hrvatska šutnja” koja je trajala do 1989./90.

Značenje Hrvatskog proljeća

Unatoč velikih žrtava (dugogodišnjih zatvorskih kazni nevinih ljudi, dugogodišnjeg progona protagonista i njihovih obitelji) Hrvatsko proljeće imalo je veliki značaj za buduću samostalnost Republike Hrvatske. Zaustavljeni su negativni trendovi po pitanju hrvatskoga jezika i kulture, zaustavljeni su neki negativni trendovi u gospodarstvu i što je najvažnije donesen je novi Ustav SFRJ-a. Savezna skupština SFRJ donijela je Ustav SFRJ 21. veljače 1974. u koji su uneseni ključni zahtjevi Hrvatskog proljeća i smijenjenog hrvatskog političkog vodstva. Novi Ustav SFRJ-a dao je mogućnost da se republike osamostale. Ustav iz 1974. godine omogućio je Hrvatima i Slovencima da iziđu na referendum o osamostaljenju i da se izjasne za samostalnu državu Hrvatsku i samostalnu državu Sloveniju. Da nije bilo tog Ustava međunarodna zajednica ne bi priznala rezultate referenduma niti pravo Hrvata i Slovenaca na osamostaljenje (vidi slučaj Katalonije).

U vrijeme Hrvatskog proljeća nisu bile moguće veće promjene, nije bila moguća prava demokratizacija niti liberalizaciija jer bi to značilo ukidanje jednopartijske komunističke diktature. Promjena društvenopolitičkog uređena u Jugoslaviji nije bila moguća jer Brežnjevljeve doktine nije dopuštala nikakve promjene u komunističkim državama (SFRJ je bila komunistička država). Nitko u svijetu istinski nije podržao hrvatski narod u njegovoj borbi za očuvanje hrvatskoga jezika i identiteta te za ravnopravnost unutar Jugoslavije.

Hrvatsko proljeće nije bio nacionalni pokretu pravom smislu riječi jer su postojale velike razlike između Saveza komunista Hrvatske s jedne strane te Matice hrvatske i hrvatskih sveučilištaraca s druge strane. Nije postojao jedinstven stav kako se izboriti za prava hrvatskoga naroda. Pojedine izjave sudionika Hrvatskoga proljeća su više koristile protivnicima koji su ih obilno koristili i govorili da se radi o rušenju komunističkog poretka (kontrarevoluciji), o nacionalizmu i šovinizmu iako toga objektivno nije bilo.

Ni sveučilioštarci nisu bili jedinstveni jer su neki izražavali radikalnije stavove, a drugi su slijedili partijsko vodstvo (politiku Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala).  Bio je to pluralistički demokratski pokret koji je tražio reforme, liberalizaciju i demokratizaciju u tadašnjoj Jugoslaviji.

Događaji tijekom 1990/91. godine pokazali su da su reformirani komunisti vidjeli Hrvatsku unutar reformirane Jugoslavije, a ne kao samostalnu državu.

Nažalost, pojedini sudionici Hrvatskoga proljeća djelovali su protiv hrvatske države i protiv hrvatskog naroda. Sudjelovali su u blaćenju hrvatske države, sudjelovali su u pisanju optužnica hrvatskim generalima u Haagu, bili su Sorosovi plaćenici (HHO) pa bi ih se moglo odlikovati i za veleizdaju.

Među sjećanjima proljećara pročitah i sjećanje jednog proljećara koji je u Partiju primljen 1976. i bio član te zločinačke Partije sve do 1988. godine. Bio je član Partije u vrijeme progon proljećara, njegovih kolega i svih koji su se pokazali kao hrvatski domoljubi. Partiju je napustio kada mu nisu omogućili izbor na višu partijsku funkciju. Pitam se što je taj proljećar radio u zločinačkoj partiji od 1976. do 1988. godine!

Jasno je da Hrvatsko proljeće nije mit već lijepa (buđenje nacionalnog ponosa) i gruba stvarnost (progon nakon sloma Proljeća) o čemu su napisana i svjedočanstva manje poznatih proljećara. Životne priče ljudi koji su u vrijeme svoje mladosti (sedamdesete godine prošlog stoljeća) obilježeni i proganjani u Titovoj Jugoslaviji jer su govorili hrvatskim jezikom, jer su bili katolici, jer su tražili ravnopravnost za svoju ugnjetavanu i izrabljivanu domovinu Hrvatsku.

Nigdje nasilja, nigdje oružja, nigdje terorističkih skupina, nigdje mržnje samo trpljenje i vapaj za boljom budućnošću. Svjedočanstva o probuđenoj svijesti, o nacionalnom ponosu te  komunističkom teroru kojeg su preživjeli nakon gušenja Hrvatskog proljeća. Pretresi, uhićenja, prijetnje, uhićenja i držanja u pritvoru bez objašnjenja i rješenja. Kidnapiranja i ubojstva (npr. Stjepan Crnogorac). Svi koji su bili angažirani oko Matice hrvatske, koji su sudjelovali u organizaciji područnih ogranaka, koji su organizirali predavanje ili se družili s predavačima bili su meta tajne policije, bili su proganjani. Nemogućnost napredovanja, smjenjivanje, dobivanje otkaza, premještanje u drugu školu ili radnu organizaciju, lažna svjedočenja, Udbini doušnici (prijatelji, kumovi, kolege s posla, susjedi), podmetanje neprijateljskog tiska ili drugog kompromitirajućeg materijala su bili uobičajeni.

Montirani politički procesi, lažna svjedočenje, uhođenje, pretresi, prijetnje, maltretiranje bili su svakodnedvnica hrvatskih domoljuba koji su bili aktivni članovi Matice hrvatske.

Teško je mladim ljudima danas objasniti kakva su bila ta vremena i što je više tisuće Hrvata proživjelo, da se desetine tisuća Hrvata trajno obilježene kao neprijatelji. Treba pročitati navedena svjedočanstva o progonu, izdržavanju kazne na Golom otoku i drugdje, svjedočanstva o svemoćnoj Udbi koja je kidnapirala i ubijala ne samo u Jugoslaviji već diljem svijeta.  

Nažalost, takozvani demokratski svijet nije osudio jugoslavenski represivni aparat i diktaturu zločinca Tita već ih je zbog svojih strateških interesa podržao. 

Bili smo sudionici Hrvatskoga proljeća, dali smo svoj skromni doprinos hrvatskom nacionalnom pokretu 1971., a kasnije osamostaljenju Republike Hrvatske. Imali smo sreću da nismo iskusili torturu u komunističkim zatvorima iako smo bili obilježeni.

Nije bilo uzalud, imamo Hrvatsku! Nije onakva kakvu smo željeli, za kakvu smo se zalagali i borili jer je vode neokomunisti (djeca i deca komunista), a za to smo sami krivi….

Dr. Marko Jukić