U POVIJESTI ISTRE DOGODILA SU SE DVA VELIKA EGZODUSA I MNOGO PROMJENA SASTAVA STANOVNIŠTVA

U povijesti Istre dogodile su se velike promjene u sastavu stanovništva, od raznih seoba do pomora od kuge u srednjem vijeku, ali masovno iseljavanje zbilo se dva puta i oba nakon dva svjetska rata. Prvi se zbio nakon 1.svijetskog rata i propasti Austro-ugarske monarhije, a drugi nakon 2.svijetskog rata i kapitulacije Italije. U oba slučaja trajno je narušen i promijenjen sastav stanovništva u Istri.

STANOVNIŠTVO ISTRE KROZ POVIJEST DO  1. SVJETSKOG RATA

U Istri je živjelo miješano stanovništvo, uvjetovano povijesnim zbivanjima. Nakon propasti Rimskog carstva za prvih seoba naroda Istra je bila pošteđena velikih provala. Padom Zapadnog Rimskog carstva 476.godine Istra je došla pod vlast germanskog vojskovođe Odoakara, a ostrogotski kralj Teodorik uključio ju je u Istočnogotsku državu i tada dolazi do miješanja stanovništva. Bizant je 538. godine zavladao Istrom koja je postala dio Ravenskog egzarhata. Gradovi su imali položaj municipija (lat.municipium, od munia: (dužnost+capere: uzeti) i uživali su samoupravu. U tom razdoblju Istra je doživjela gospodarski, graditeljski i kulturni procvat, o čemu svjedoče mnogi sačuvani spomenici (Eufrazijeva bazilika u Poreču, bazilika sv. Marije Formoze u Puli)

U drugoj polovici 6.stoljeća i početkom 7. Istru je pogodilo nekoliko epidemija kuge, koje su doslovno ispraznile gradove. U isto vrijeme došlo je i do napada Langobarda 599.-611. godine i do prvih naseljavanja Slavena sve do juga Istre. Papa Grgur I žalio se solinskom biskupu Maksimu da su Slaveni «već preko istarskog prijelaza počeli ulaziti u Italiju.» Doseljenici su ubrzo prihvatili kršćanstvo. Izmjenjivale su se vlasti u Istri, a prema pisanju Konstantina VII Porfirogeneta granice Istre sezale su do planine na sjeveru.

1040. godine Istra je postala samostalna markgrofovija rimsko-njemačkog cara Henrika III, međutim zbog udaljenosti centralne vlasti, vladala je samovolja i sukobi lokalnih feudalaca međusobno i sa Akvilejskim patrijarhom, koji je vladao Krasom i gradovima Kastvom i Rijekom. I kod doseljenika Slavena došlo je do razdvajanja, tako da su Slovenci otišli na sjever, a Hrvati u središnju i južnu Istru.

Gradovi na zapadnoj obali Istre, pretežno naseljeni romanskim stanovništvom u tim su sukobima nastojali sačuvati autonomiju, međutim pojavio se novi osvajač, a to je Mletačka Republika. Ratovima između akvilejske patrijaršije i Mlečana postepeno je Venecija ovladala skoro cijelom Istrom. Jedinstvenu upravu osim vojne nije uspostavljala. Nije mijenjala ni upravni sustav koji su činili gradovi sa višim stupnjem municipalnog uređenja, manji gradovi sa ograničenim pravima, sela s djelomično očuvanom hrvatskom samoupravom te feudalni posjedi.

1466. godine po ugovoru o nasljedstvu Istra je podijeljena za slijedeća tri stoljeća između Venecije i Habsburgovaca .Romansko stanovništvo, polako je zaboravljalo istroromanski govor i prihvatilo mletački, živeći tada najvećim dijelom u gradovima zapadne obale Istre. Seosk,o pretežno hrvatsko stanovništvo živjelo je u seoskim općinama (komun) kojima je na čelu bio župan.

O općinama, društvenim odnosima i granicama između posjeda u 14. stoljeću svjedoči Istarski razvod, prvi pravni dokument, pored Vinodolskog zakonika pisan i na hrvatskom jeziku. O tom razdoblju istarske povijesti svjedoči niz glagoljaških natpisa (plominski natpis), a već u 16. stoljeću tiskaju se prve inkunabule sa protestantizmom Matije Vlačića Ilirika.

Uslijedilo je niz ratova između Austrije i Venecije, osmanlijskih pohoda u 15. stoljeću u kojima je razoreno mnogo sela, a neka su i potpuno nestala. U Uskočkom ratu 1615.-1617. godine zadržane su stare granice, a manji dio iseljenih senjskih uskoka nastanio se u srednjoj Istri. Sela opustošena ratovima i razbojštvima, dodatno je opustošila i velika epidemija kuge 1629.-1631. godine, koja je sa malarijom prouzročila i propadanje gradova.

Sustavno naseljavanje opustjele zemlje, Venecija je započela 1556. godine  kada je osnovala Magistrat za napuštena dobra. Trajno ili privremeno u Istru su doselile manje skupine Crnogoraca (koji su se održali u Peroju), Talijana, Albanaca, Grka i Morlaka, po jeziku rumunjskih Vlaha (koji su se održali kao Istrorumunji u području Ćićarije-Žejane). Istra je tada imala oko 1640. godine svega 51’600 stanovnika, a do kraja 18. stoljeća taj broj je dosegnuo do oko 130’000, od toga u mletačkoj Istri 95’000 stanovnika. Najviše doseljenika stiglo je iz zapadne Bosne, Hercegovine, Like, Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva ugroženih turskim osvajanjima.

Napoleon I Buonaparte  ukinuo je Mletačku Republiku i mirom u Campoformiju 17. listopada 1797. godine Austrija je zadržala cijelu Istru. Ali iz Italije su stalno stizali teritorijalni zahtjevi, koji su začetak talijanskog svojatanja Istre, iako Italija nije sljednica Mletačke Republike.

Kratko vrijeme Istra je bila u Napoleonovoj Iliriji, međutim porazom i zatvaranjem Napoleona, Pariškim mirom 1814. godine i Bečkim kongresom 1815. godine potvrđena je Austrijska vlast u Istri .Osnovano je Austrijsko primorje sa sjedištem u Trstu 1814. godine, Kraljevstvo Ilirija 1816. godine, Rijeka je vraćena Hrvatskoj 1822. godine, a kvarnerski otoci pridruženi Istri pa su zajedno činili od 1825.-1860. godine Pazinski okrug Austrijskog primorja.

Preustrojena je i crkvena podjela: Pićanska i Novigradska biskupija pripojene su Tršćanskokoparskoj biskupiji i sa Porečko-pulskom biskupijom podređene Goričkoj metropoliji.

Prema popisu iz 1846. godine u Istri je živjelo 228’033 stanovnika, od toga Hrvata 134’455,Talijana 60’040 i Slovenaca 31’995.

No javni i kulturni život imao je tada talijansko obilježje. Talijani su uglavnom stanovali u gradovima, imali su nacionalno svjesnu inteligenciju i raspolagali su kapitalom i obrazovnim sustavom. Talijanski intelektualci držali su da su Talijani starosjedioci, baštinici starog Rima i Venecije i kao takvi nositelji kulture.

Za razliku od njih Hrvati iako brojniji, najvećim dijelom bili su seljaci, neobrazovani i bez škola na svom jeziku. Nisu imali razvijenu kulturnu i političku elitu, malobrojni koji su bili pismeni, bili su svećenici.

Jačanjem ilirskog pokreta i previranjima 1848. godine, javljaju se prvi otpori talijanizaciji i zahtjevi za uvođenjem hrvatskog jezika. Općine Lovran i Kastav prosvjedovale su protiv talijanskog kao jedinog službenog jezika 1849. godine, ali im je Beč odbio zahtjev za dvojezičnost.

No hrvatski narodni preporod nitko nije mogao zaustaviti. Konačno su i Hrvati imali svoje hrvatske intelektualce i proces nacionalne integracije u Istri je krenuo. Predstavnici hrvatske inteligencije u Istri koji su se okupili oko biskupa Jurja Dobrile, počeli su otvarati hrvatske čitaonice (Kastav 1866., Pula 1869.), tiskati kalendar «Istran», list «Naša sloga» (1870.)

1854. godine tiskan je prvi molitvenik za široke mase kojeg napisao biskup Juraj Dobrila «Oče budi volja tvoja» koji je prešao dvadesetak izdanja do današnjih dana (2006. godine izdano je 25.izdanje molitvenika)

Prvi je u Istarskom Saboru u Poreču progovorio hrvatskim jezikom dr. Matko Laginja 21. kolovoza 1883. godine. Tada su se digli talijanski zastupnici i uzvikujući «fora, fora» (van,van) napustili Sabornicu. Dr.Matko Laginja nastavio je govor na talijanskom jeziku, iako mu je predsjedavajući dopustio govoriti na hrvatskom jeziku, jer mu je bilo bitno da obrazloži svoje stavove. Talijanski su se zastupnici vratili u Sabornicu, ali su organizirali talijanske građane, koji su bili većina u Poreču, da na izlasku iz Sabornice gađaju hrvatske zastupnike «trulim» voćem.

Napokon je donesen 1883. godine  i Zakon o ravnopravnosti pokrajinskih jezika, no on nije saživio u javnom životu.

Proces ujedinjenja Italije pojačao je talijanske iredentističke težnje prema Istri, koje su naročito ojačale pred 1. svjetski rat.

Smrću Biskupa Jurja Dobrile završilo se prvo razdoblje preporoda istarskih Hrvata kojeg su uglavnom prema Strossmayerovim zamislima vodili svećenici (Ivan Josip Vitezić, Ante Karabaić, Bartul Bozanić, Dinko Vitezić i dr.), a zanosili su se idejom ujedinjenja Južnih Slavena.

Drugu skupinu preporoditelja predvodio je dr .Matko Laginja i sa Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem gradili su narodni preporod na pravaškoj ideji dr. Ante Starčevića, prilagođenoj istarskim prilikama surađujući sa slovenskim preporoditeljima.

Postigli su znatan uspjeh i na izborima. 1886. godine Hrvatsko-slovenska stranka osvojila je većinu u općini Buzet, a godinu dana kasnije i u općini Pazin.

1884. godine u Istarskom saboru osnovan je Hrvatsko-slovenski klub, a 1889. godine na Zemaljskom saboru stranka dobiva veći broj mandata, pa vladin komesar prvi put u povijesti Sabora drži pozdravni govor i na hrvatskom jeziku.

1891. godine u Carevinsko vijeće izabrani su Vjekoslav Spinčić i Matko Laginja kao predstavnici seoskih općina. Te godine prigodom posjeta gospodarskoj izložbi u Zagrebu, Vjekoslav Spinčić javno iznosi želju istarskih Hrvata za sjedinjenjem Istre sa Hrvatskom.

Isti zahtjev ponovio je i dr.Matko Laginja u bečkom Carskom vijeću.

Probuđena hrvatska većina u Istri bilježila je sve veće uspjehe u realizaciji svojih nacionalnih težnji, dok je nasuprot tomu rasla i talijanska iredenta i njihova težnja za nadmoći. To je neminovno produbljivalo jaz između dva kulturno/etnička dijela stanovništva u Istri.

Pula je otvaranjem brodogradilišta 1856. godine, postavši tako ratna luka Austro-Ugarske monarhije, doživjela procvat i postala političko i gospodarsko središte istarskih Hrvata. 1893. godine osnovana je Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru koja je radila na otvaranju hrvatskih škola, a prva škola Družbe sv. Ćirila i Metoda otvorena je 1898. godine u radničkom predgrađu Šijana u Puli. Osnovano je društvo Hrvatski sokol 1897. godine, Savez istarskih hrvatskih zadruga 1903. godine, Narodna radnička organizacija 1907. godine  i mnoga druga društva. Izgrađena je željeznička pruga koja je Istru povezivala sa svim europskim željeznicama.

1899. godine otvorena je prva Državna gimnazija u Istri na hrvatskom jeziku u Pazinu, i do 1913. godine hrvatski školski sustav u Istri činilo je 167 škola sa više od 20’000 učenika.

Razdoblje u godinama 1. svjetskog rata donijelo je istarskom stanovništvu internaciju u Moravsku, kada su zbog straha od ratnih stradavanja Austrijske vlasti donijele odluku da se oko 60’000 stanovnika Istre prebaci u unutrašnjost Monarhije. Zbog oskudice i teških uvjeta života oko 10’000 njih se nije vratilo svojim domovima. Moja prabaka i dio obitelji vratili su se i kao dijete sjećam se tih priča o životu u Moravskoj.

Londonskim ugovorom od 26. travnja 1915. između sila Antante (Velike Britanije, Francuske i Rusije) i Italije ustupile su Italiji područja koja nisu bila naseljena Talijanima, u cilju ulaska Italije u rat na njihovoj strani, pa je Italija time ostvarila svoje teritorijalne pretenzije, kako bi proširila svoje kolonijalne posjede.

ISTRA NAKON 1. SVJETSKOG RATA DO KAPITULACIJE ITALIE 8. RUJNA 1943. GODINE

Mornarička flota bivše Austro-ugarske monarhije prešla je u hrvatske ruke, odnosno Državi SHS. Tek što se na admiralskom brodu Viribus Unitis zavijorio hrvatski barjak, u tijeku noći su talijanski diverzanti postavili podvodne mine i 1. studenog 1918. godine, admiralski brod je neslavno završio na dnu pulske luke, povukavši za sobom oko 400 mornara uglavnom Hrvata i admirala Janka Vuković Podkapelskog.

Tom akcijom, nazvanom Prepad na Pulu, Talijani su i prije formalno potpisanih Rapallskih ugovora ušli u Pulu, odnosno Istru.

Talijanski odredi (Squadre di combatimento) upali su u Istru odmah po završetku rata (1918.-1920.) i započeli nasilje nad hrvatskim pukom, prisilnu talijanizaciju i stalno maltretiranje, jer su «Slavi» za njih bili niža vrsta «schiavi-robovi»

12. studenog 1920. potpisan je u gradiću Rapallu, blizu Genove, ugovor između Italije i Kraljevine SHS, kojim su definirane granice po Londonskom ugovoru. Time je Istra i formalno pripala Italiji.

Nastavila se nasilna politika talijanizacije u Istri, zatvaraju se hrvatske pučke škole i klasična gimnazija u Pazinu, protjeruju se učitelji i profesori i dovode se  talijanski iz raznih dijelova Italije. Zatvaraju se čitaonice, zabranjuje se tiskanje novina na hrvatskom jeziku.

13. srpnja 1920. godine zapaljen je hrvatski Narodni dom u Puli, koji je do temelja izgorio, a u njemu i 7’000 knjiga u knjižnici koja je bila u domu. Zapaljeni su i izgorjeli Narodni dom u Trstu, te hrvatska Tiskara u Pazinu. 

U ožujku 1923. godine Perfekt Julijske Venecije pod koju je pripadala Istra zabranjuje upotrebu hrvatskog jezika u javnoj upravi, a 1925. godine kraljevim dekretom i na sudovima. Konačni udarac hrvatskom jeziku zadan je tzv. Školskom reformom ministra Giovannija Gentilea od 1. listopada 1923. godine, kojom se potpuno zabranjuje upotreba hrvatskog jezika u školama. Zabranjena je i međusobna komunikacija na narječju hrvatskog jezika, istarskoj čakavici kojom su djeca međusobno razgovarala. Djeca kao djeca međusobno su razgovarali «po našu-po domaću», na što bi im maestra (učiteljica) govorila «parlate italiano» i sa šibom ih tukla po dlanovima (po svjedočenju moje pok. mame), mnogi su morali klečati na krupnoj soli, a ponavljače toga «teškog» kaznenog djela često odvodili i karabinjerima na ispitivanje.

Tu i takvu politiku najavio je i sam Benito Mussolini prigodom posjeta Puli 20. rujna 1920. godine. Tada je održao govor u pulskom kazalištu i rekao «Pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego politiku batine .Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i dinarske Alpe: vjerujem da se može žrtvovati 500’000 slavenskih barbara za 50’000 Talijana.» Kada je izlazio iz kazališta netko je iz gomile u gužvi Mussoliniju opalio dva šamara i taj je događaj postao mit.

Taj je događaj navjestio da istarski narod neće pognute glave trpjeti zatiranje svog identiteta, ponižavanje i zlostavljanje. Ubrzo su se pobunili seljaci na Proštini i rudari u rudniku u Labinu. Proštinska buna obuhvatila je sela Kavran, Šegotići, Pavićini, Vareški veliki i mali, Jovići, Peruški, Išići, Krnica, Rakalj, Cveki, Cokuni i Mutvoran. Počela je u veljači 1921. godine i ugušena 5. travnja 1921. godine. To je bila prva pobuna protiv fašizma u Europi. Talijanske fašističke squadre upale su u sela, odveli 400 seljaka u pulski zatvor i zapalili selo Šegotići i još nekoliko kuća u drugim selima i tako je pobuna ugušena. Optužena su samo 12 vođa pobune, a ostale su seljake pustili kućama, kasnije su i ta 12-torica pomilovani i pušteni kućama.

Zbog svega toga istarski Hrvati počeli su se iseljavati iz Istre. Veliki broj, a među njima i intelektualci, bježe preko granice na Sušaku u Jugoslaviju. Najviše ih se smjestilo u Zagrebu, na Bukovcu i na Trešnjevki. Među njima su bili Mijo Mirković (Mate Balota), književnik i ekonomista, Tone Peruško, utemeljitelj Pedagoške akademije u Puli (današnji Filozofski  fakultet) i Slavko Zlatić, profesor i kompozitor. Jedan dio iselio se i u Slavoniju, tako ima u osječkim predgrađima Višnjevac i Josipovac još potomaka iz Istre. Dosta ih je emigriralo i u Ameriku, Švedsku i druge europske zemlje. Računa se sve zajedno da se iz Istre iselilo oko 53’000 stanovnika (po prof. povijesti Neviju Šetiću). U isto su vrijeme Talijani doveli oko 30’000 Talijana i tako se promijenio sastav stanovništva.

RAZDOBLJE OD KAPITULACIJE ITALIJE DO PRIPOJENJA ISTRE HRVATSKOJ ODNOSNO FNRJ

8. rujna 1943. godine Italija je kapitulirala. Istarski rodoljubi (tako su se nazivali) spremno su i organizirano dočekali kapitulaciju. Razoružali su talijanske vojnike i karabinjere, zauzevši vojarne i naoružali 10-tak tisuća ljudi. Narodni ustanak naišao je na sveopće odobravanje naroda pa su do 11. rujna oslobodili gotovo cijelu Istru, osim jakog uporišta u Puli i Vodnjanu.13. rujna održan je veliki skup pod vodstvom Joakima Rakovca na kojem je pročitan proglas kojeg je sastavio Ljubo Drndić pod nazivom «Istarski narode»

Međutim kada je Tito saznao za masovni ustanak u Istri i to bez organizacije KPJ odmah je poslao svoje političke komesare Savu Vukelića kao zapovjednika i Jožu Skočilića kao političkog komesara novoosnovanog Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru, da stave te istarske ustanike pod svoje zapovjedništvo, nekoga milom, nekoga silom! Na brzinu je organiziran Sabor narodnih predstavnika Istre u Pazinu 25. i 26. rujna 1943. godine gdje su potvrđene odluke od 13. rujna 1943. godine. U prvoj odluci govori se o prisajedinjenju matici hrvatskoj, nigdje se ne spominje Jugoslavija, dok se u drugoj pod utjecajem KPJ, naravno spominje i Jugoslavija i NOV.

Istarski rodoljubi nisu bili komunisti, bili su pod utjecajem starćevićanske ideje dr.Matka Laginje. Komunistička ideologija nije bila prihvaćena kod istarskih seljaka, dok je kod radništva bila bolje prihvaćena, naročito među rudarima u Labinu i Raši. Istarski seljak bio je vezan za svoje svećenstvo, koje je bilo uz narod za vrijeme talijanskog fašizma, pa su zbog toga i hrvatski svećenici bili proganjani i maltretirani.

Međutim kratko je trajala sloboda! Već krajem rujna krenula je Romelova ofenziva, Nijemci su u ofenzivi savladali istarske ustanike, pri čemu je poginulo oko 2’500 Istrana, popaljena su mnoga sela i pobijeno mnogo civila. Jedan dio ustanika uspio je pobjeći u Gorski Kotar, pa je tamo u travnju 1944. godine osnovana 43. Istarska divizija. Ratnim operacijama NOV u proljeće 1945. godine oslobođena je Istra i Trst.

E tek tada počinje diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Saveznici nisu bili za to da ti krajevi pripadnu Jugoslaviji, iako ih je NOV oslobodila. Formirane su dvije okupacijske zone; Zona A, koja je obuhvaćala područje Trsta, Pulu, Tržić, Goricu i dijelove južne Slovenije, kojom je upravljala Saveznička vojna uprava i Zona B, u kojoj je ostao preostali dio Istre i Slovenskog primorja, kojom je upravljala FNRJ.

Tako je komunističko vodstvo Jugoslavije sa Titom uvidjelo da samo vojnim putem neće uspjeti zadržati te krajeve, morali su iznaći rješenje i za diplomatsku ofenzivu. Kako je istarsko svećenstvo cijelo vrijeme talijanske vladavine bilo uz narod, tako je Tito uputio svoje emisare Dušana Diminića i Ivana Motiku u Trst kod mons. Bože Milanovića, bi li on vodio pregovore sa Saveznicima. Mons. Božo Milanović pristao je uz obećanje da će Crkva moći normalno pastoralno djelovati. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv, Pavla Istre sačinili su Memorandum po kojem bi hrvatski i slovenski svećenici podržali jugoslavenske vlasti, ali da im se dopusti pastoralni rad. Naivno su vjerovali da je to moguće. Spomenicu svećenika Sv. Pavla potpisalo je 55 istarskih svećenika sa zahtjevom da se Istra priključi Hrvatskoj.

Uz tu Spomenicu priloženi su dokazi po matičnim knjigama da u Istri ima  75% hrvatskih i slovenskih župa,12% talijanskih župa i 13% mješovitih. Sa tim je  dokumentima Božo Milanović otišao u Pariz na Mirovnu konferenciju kao član delegacije koju je vodio Edvard Kardelj. Božo Milanović zdušno je lobirao u svećeničkim i diplomatskim krugovima da je Istra hrvatska. Poznata je njegova izjava dana jednom novinaru na upit zbog čega je istarsko svećenstvo odlučilo podržati komunističku Jugoslaviju, a ne katoličku Italiju «Državne granice se određuju za stoljeća, režimi prolaze, a narod ostaje.»

Nakon žestoke diplomatske ofenzive koju je poduzela jugoslavenska delegacija, konačno je 10. veljače 1947. godine potpisan Mirovni sporazum kojim su Istra, otoci Cres i Lošinj pripali Hrvatskoj odnosno FNRJ. Sastav stanovništva vidi se iz tabele broj 2.

No političko se ozračje promijenilo, počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti, gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali, punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.

Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama. Strah je ljude poticao na odlazak, ne samo Talijane, nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideologiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja, iživljavanja, mučenja i ubijanja.

Nakon strašne i razorne eksplozije podvodnih mina i streljiva na Vergaroli u Puli 18. kolovoza 1946. Godine, kada je 28 ogromnih podvodnih mina koje su sadržavale 9 tona eksploziva eksplodiralo u vodama prepune plaže, oko 14 sati, uzrokujući pogibiju 116 i ranjavanje 216 ljudi, uslijedio je drugi istarski egzodus, ovaj put većim djelom talijanskog stanovništva.

Međutim treba imati u vidu da nisu Pulu napuštali samo Talijani i nisu je napuštali samo zato jer su Talijani. Napuštali su je zato jer su se opravdano bojali za svoj život, za svoju slobodu i svoja prava. Paradoksalno da su ostali članovi PCI jer im je tako naredio Palmiro Togliatti ali ne kao internacional već kao nacionalsocijalist. Rekao je «Ostanite jer dok u Puli živi i jedan Talijan mi ćemo Pulu moći vratiti» (Ivan Pletikos)

Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš, život koji si vodio, sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kofera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci! https://www.youtube.com/watch?v=M-icMVEd6E8&feature=youtu.be

Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih, pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke, komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.

Utemeljenije procjene variraju između 4’500 – 6’000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih-esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi, što je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika.

Ukupan broj stanovnika 1948. u odnosu na 1945. je opao, isto je tako opao i po  nacionalnosti, ali ne u stotinu tisuća kako Talijani prikazuju.

Moguće ako je to ukupan broj iseljenih skupa sa Rijekom, Primorjem i Zadrom.

Dana 10. ožujka 2004. godine Donji dom talijanskog parlamenta izglasao je zakon kojim se 10. veljače proglašava nacionalnim Danom sjećanja na istarske, riječke i dalmatinske -esule i žrtve fojbi (kraške jame) Taj dan je izabran jer je 10. veljače 1947. godine potpisan Mirovni sporazum u Parizu. Međutim ovim Mirovnim sporazumom nije do kraja riješeno pitanje granice između Italije i Jugoslavije. 1952.godine izbila je tzv. Tršćanska kriza koja je prijetila oružanim sukobom, a riješena je tako da je, vodeći se metodom  većinskog stanovništva, Trst pripao Italiji. Pitanje granice riješeno je tek Osimskim sporazumima od 10. studenog 1975 .godine potpisanim u gradiću Osimu kraj Ancone. Tim sporazumima dogovorena su sva prava talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj.

Popis stanovništva 1953. godine.Vidi se pad broja stanovnika osobito kod Talijana .

ZAKLJUČAK

Retorika koja se čuje na Dan sjećanja u Italiji je često neprimjerena. Osimskim sporazumima definirana su sva prava Talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Ta su im prava i potvrđena Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koji je donio Hrvatski Sabor 29. srpnja 2011. godine. Čitajući izjave u talijanskim medijima ispunjene netrpeljivošću i mržnjom zbog «gubitka teritorija» kojeg Talijani smatraju svojim, jer se oni drže slijednicima starog Rima i Mletačke republike. 

O tome svjedoče i izjave talijanskih čelnika, često nepromišljene i nediplomatske za prisvajanjem Istre i Dalmacije kao «Le nostre terre» (naše zemlje). Njihova se retorika u odnosu prema Slavenima (Hrvatima i Slovencima) nije promjenila. Mi smo i dalje za njih «Slavi -schiavi» ili Cigani «Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano. Non vi scandalizzate Sloveni» Slaven je sinonim za Cigana.

Kojeg li cinizma! Mi smo za njih «zingani -schiavi», a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7’000 knjiga. Nepoznate su takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola, zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih tiskovina.

Talijanska nacionalna manjina ima u Istri i Hrvatskoj sva prava, čak i veća od hrvatskog stanovništva. Imaju škole na talijanskom jeziku, tisak, radio i TV emisije, dvojezičnost, svoja kulturno -umjetnička društva, pa čak i mise na talijanskom jeziku u lokalnim crkvama!

Sve su to oduzeli hrvatskom i slovenskom stanovništvu u vrijeme kada su bili na vlasti u Istri, otocima i gradu Zadru između dva rata od 1918-1943.godine.

Stoga osim sjećanja i suosjećanja sa žrtvama nikakvim drugim namjerama i neprimjerenim izjavama nema mjesta ni opravdanja.

Lili Benčik

Objavljeno u Hrvatskom tjedniku

Lili Benčik