Komentirajući teroristički napad i višestruko ubojstvo (ukupno šest osoba; tri učenika i troje zaposlenih u kršćanskoj školi u Nashvilleu, Tennessee) 27-og ožujka ove godine, novinar Tucker Carlson komentira vijest sa jednim od svojih lucidnih komentara i bez dlake na jeziku, za koji me ne čudi da je bio jedan od razloga otpuštanja sa FOX NEWSa:

 „Žrtve su ubijene jer su bili kršćani. Jednostavno tako. Transrodne osobe mrze kršćane iznad svega ne zato što su kršćani fizička prijetnja – učenici trećeg razreda [ubijeni] nisu bili fizička prijetnja – već zato što se kršćani odbijaju pridružiti svakom drugom lažljivcu u našem društvu koji tvrdi da su transrodne osobe bogovi koji imaju moć za promijeniti samu prirodu. Kršćani to ne prihvaćaju, oni imaju svog Boga. I zbog tog odbijanja, te nespremnosti da se poklone i obožavaju lažnog idola, u ovom slučaju transrodnosti, bili su ubijeni.“

Potvđeni ubojica Audrey Hale (ili masovni ubojica, ili terorista) je negdašnja učenica iste kršćanske škole koja se s vremenom identificirala kao muško. Ali kakve veze to ima sa janjičarima? Jer neshvatljivi i nimalo mali dio US srednjoškolaca ne zna ni u kojoj su državi Rim ili Pariz, a kamoli da znaju tko su bili janjičari. (Istini za volju, plašim se da su i današnji hrvatski učenici tanki u tom znanju.) S tog gledišta veza ne postoji. Kako može postojati veza današnjih trans s nečim, za što se ne znaju da je uopće postojalo? No, postoji jedna duboka, suštinska, uznemirijuća veza u koju ćemo nastojati proniknuti.

Tko su dakle bili janjičari? U prvim prodorima na evropski kontinent Turci uviđaju da među slavenima ima dosta krupnih i snažnih ljudi, čiji potomci bi mogli biti iskorišteni kao dobri vojnici za njihove sve veće potrebe osvajanja. Janjičari, od turske riječi “yeni̇çeri̇” – novi vojnik, postaju elitna vojna skupina koja će idealno poslužiti za džihadijsku ratnu mašineriju otomanskog carstva. Bit će formirani od najsnažnije i bistrije djece tek osvojenih kršćanskih naroda, koji će morati davati svojim novim gospodarima najmučniji porez koji se ikad ubirao od bilo koga: „danak u krvi“, tj. namet koji se plaćao u vidu tvoje vlastite krvi, tvog nasljedstva, koje će od tebe biti oduzeto silom, djecu koju nikad više ne ćeš moći vidjeti, koja će nasilno biti islamizirana te naknadno učinjena najgorim neprijateljima tvoje vlastite krvi i vjere. Kad odrastu, nakon stroge i zahtijevne vojne i islamske obuke, bit će poslana u zemlje odakle su i oduzeti. Odnosno iza njih još korak, u nova osvajanja. Nije mogao postojati suptilniji i opasniji ratni instrument od ovog.

Povijesničar Victor Davis Hanson vidi janjičare kao „prilagođavanje otomanskog carstva na ‘zapadni način ratovanja’. Stvorili su osmanlijsku vojnu diviziju u potpunosti popunjenu fizički najjačim europskim muškarcima koje su mogli porobiti i trenirati kao dječake. Tako su nastajali janjičari, najopasniji element otomanske vojske. Za razliku od većine domaćih Turaka, koji su nastavili služiti kao trupe lakog pješaštva i bili rezervirani za završne faze vojnih sukoba.”

Grčki povijesničar Doukas iz XV stoljeća komentira: Tako su od kasnog četrnaestog stoljeća nadalje svi porobljeni kršćanski narodi iz balkanske regije – Albanci, Bugari, Grci, Makedonci, Rumunji, Srbi – bile prisiljeni, pod prijetnjom smrti, plaćati godišnji „danak u krvi“ svojom vlastitom krvlju, to jest, vlastitim sinovima, neki već od osam godina. Nakon što su dječaci pregledani, oni najbolji – najizgledniji i najviši – bili su oteti, često istrgnuti iz stiska svojih histeričnih majki. Svaki otac koji bi se usudio pružiti otpor bio bi pogubljen na licu mjesta.

Ta su djeca bila odvedena duboko u otomasnko carstvo, nasilno preobraćena na islam, indoktrinirana u učenjima džihada, obučavana da budu – zbog čega su i dobivali dio prihoda – izvrsni ratnici, te onda puštena na svoju bivšu kršćansku rodbinu, čime se nastavljao ciklus osvajanja, porobljavanja i obraćenja (na islam), uvijek na demografski dobitak islama i posljedični gubitak kršćanstva. (Povjesničar Andrew Bostom u ‘The Legacy of Jihad: Islamic Holy War and the Fate of Non-Muslim’ procjenjuje da su na ‘stotine tisuća’ kršćanskih obitelji bile teško ranjene ovim zahvatima.)

Doukas nastavlja: Ta vojska ‘novih trupa’, štoviše, povećava se svake godine i sada broji deset tisuća. Robovi stječu robove, robovi robova stječu robove, i svi se nazivaju robovima (osmanskog) sultana. Među njima nema ni Turaka ni Arapa, već su svi bez izuzetka bili kršćani – Grci, Srbi, Albanci, Bugari, Vlasi i Mađari (“Mađarima” se podrazumijevao i Hrvate, tada dio Mađarskog kraljevstva). Sad kad su se odrekli svog korijena, poput bijesnih pasa gaje neumoljivu i smrtnu mržnju prema našim (kršćanskim) sunarodnjacima.

Jednako Gianfrancesco Morosini, talijanski diplomat i očevidac iz šesnaestog stoljeća, ostavlja za sobom detaljan izvještaj o janjičarskoj instituciji. Najprije bi Turci pronašli, otjerali i odmarširali fizički najperspektivnije kršćanske dječake, “kao da bi bili veliko stado ovaca”. Po dolasku u svoje novo utočište – kasarnu, dječaci su bili “ili nagovoreni ili prisiljeni da budu obrezani i učinjeni muslimanima”. Ne radi se samo o simboličnim ili površnim činovima. “Prvo što su natjerani da nauče jest lažna vjera Turaka, koju oni tako dobro poznaju kao da bi nas kršćane posramili (zbog nepoznavanja naše vjere).” Zatim, “Tjeraju ih da rade i vježbaju dan i noć, i ne daju im krevet za spavanje i vrlo malo hrane.” Bilo im je dopušteno “razgovarati jedno s drugim samo u krajnjoj nuždi” i bili bi tjerani da se “bez izostanka mole zajedno u četiri propisana vremena svaki dan”. Također „za svaki Mali prijestup, okrutno su ih tukli štapovima, rijetko manje od sto puta, a često i po tisuću. Nakon kažnjavanja dječaci im moraju prići i poljubiti im odjeću te im zahvaliti na batinama koje su primili. Vidi se dakle, zaključuje talijanski promatrač, “da su moralna degradacija i poniženje dio sustava obuke” (S. J. Allen, ‘The Crusades: A Reader’).

Treba imati u vidu da su većina – da ne kažemo svi – janjičara bila izložena moralnom mučenju po tom pitanju: nakon što su bili silom tjerani odreći se Krista i prigrliti Muhameda još kao djeca, bili su indoktrinirani da mrze i vode rat protiv svog bivšeg roda, sada pak “nevjernika”. To što su bili, citirajući Vasilikija Papoulija, “degradirani na razinu životinja” te iskazivali “pseću privrženost sultanu” – čovjeku odgovornom za njihovu otmicu od njihovih obitelji i vjere – dodatni je dokaz da se radi o ponajranijim žrtve Stockholmskog sindroma u povijesti, definiran kao “psihološka sklonost taoca vezati se za svog otmičara i suosjećati s njim.”

Nije svima, naravno, bilo tako lako isprati mozak i manipulirati ih, osobito ne onima koji su ugrabljeni kasnije u životu. Kao što je primijetio jedan europski očevidac iz šesnaestog stoljeća (Bostom): “Nekad se okupe i razgovaraju jedan s drugim o svojoj domovini i o onome što je netko bio čuo u crkvi ili naučio u tamošnjoj školi, i slažu se međusobno da Muhamed nije prorok i da je turska religija (islam) lažna. Ako među njima postoji netko tko ima kakvu malu (kršćansku) knjigu ili ih na neki drugi način može poučiti štogod o Božjoj Riječi, slušaju ga tako revno kao da bi bio njihov propovjednik.”

Svjedočanstva iz šesnaestog stoljeća govore o “mučnoj žalosti očeva i majki kojima su oteta djeca u cvijetu njihovog života”: “Kako se para srce! Koliko majki greba svoje obraze! Koliko se samo očeva kamenjem tuče po grudima! Kakvu tugu doživljavaju ovi kršćani zbog svoje djece koja su živa od njih otrgnuta i koliko majki jeca: „Bolje bi bilo vidjeti ih mrtve i pokopane u našoj crkvi, nego da ih odvode žive da se poturče i odreknu se naše vjere. Bolje da su umrli!” (Bostom)

U svojim sjećanjima, Konstantin Mihailović (1430-1501), Srbin koji je u mladosti otet i odveden u janjičare (i na koncu uspio pobijeći, konačno se sklonivši u Poljskoj gdje je umro), nije vidio ništa “prestižno” ili “unosno” u tome da postane janjičar. “Uvijek smo mislili da pobijemo turske stražare i pobjegnemo u planine”, piše, “ali nam naša mladost to nije dopuštala”. Jednom zgodom kada je uspio pobjeći sa skupinom dječaka, “cijeli kraj je pošao u potragu za nama, uhvatili nas i svezali, tukli, mučili i vukli za konjima.”

Niti oni koje je sultan osobno izabrao nisu našli ništa vrijedno divljenja u svojoj sudbini. Nakon što je sultan Murat II uzeo osam kršćanskih mladića u svoju službu, oni napraviše dogovor za ubiti ga noću, rekavši: “Ako ubijemo ovog turskog psa, tada će cijelo kršćanstvo biti oslobođeno (od osmanske tiranije); ali ako nas uhvate, tada ćemo zajedno s ostalima postati mučenici pred Bogom.” Kada je njihova zavjera bila razotkrivena, Murat ih je upitao koji je razlog da su se usudili na nešto slično. Odgovoriše mu: “Ništa drugo nego naša prevelika tuga za našim očevima i dragim prijateljima”. (Mihailović). Predao ih je na dugo i sporo mučenje kroz godinu dana prije nego što su im je glava odsječena.

Prethodni citati uzeti su iz knjige Raymonda Ibrahima “Defenders of The West” – Branitelji Zapada. Neomiljeni pisac kod Hrvata, Ivo Andrić, izgradio je cijeli roman “Na Drini ćuprija” počevši upravo od jedne čuvene janjičarske povijesti koja ostavlja svoj trag sve do kraja, protežući se kao sjena nad nekoliko stoljeća. Razumljivo je da Hrvati zaziru od Andrića – koji je negirao svoje porijeklo kao Hrvat; kao što ga ne vole ni muslimani u BiH. O njihovim precima je pisao: „Muslimanski ženski svet mora da krije lice i kad na avliju iziđe, jer odasvud može da dopre pogled ovihbezbrojnih radnika, stranih i domaćih; a kasabalijski Turci drže mnogo do propisa Islama, utoliko više što su svi oni skorašnji Turci i nema gotovo nijednog koji ne pamti ili oca ili dedu kao hrišćanina ili taze poturčenjaka“; „Mnogi naš poturica koji, promenivši verom, nije našao ono što je očekivao, nego je i dalje sedao za tanku večeru i išao prodrtih laktova, slušao je i ponavljao sa uživanjem pričanja o velikom neuspehu i nalazio neko gorko zadovoljstvo u tome što ni veziri ne mogu da postignu i izvedu baš sve što naume.“ „(Abidagi) Isto tako gadio mu se ovaj narod, i to muslimani kao i hrišćani, koji je spor i nevešt u poslu, ali brz na podsmeh i nipodoštavanje, i tako dobro ume da nađe podrugljivu i razornu reč za sve što ne shvata ili ne ume da uradi.“ Itd. Ali molim čitatelja za mali napor, ako je potrebno, i razmisli o sadržaju rekonstrukcije jedne o tolikih otmica u janjičare. Opis odgovara godini 1516-joj:

„Toga novembarskog dana stigla je na levu obalu reke dugačka povorka natovarenih konja i zaustavila se da tu konači. Janjičarski aga, sa oružanom pratnjom, vraćao se u Carigrad, pošto je po selima istočne Bosne pokupio određeni broj hrišćanske dece za adžami-oglan.

Već je šesta godina prošla od poslednjeg kupljenja ovog danka ukrvi, zato je ovog puta izbor bio lak i bogat; bez teškoća je nađen potreban broj zdrave, bistre i naočite muške djece između desete i petnaeste godine, iako su mnogi roditelji sakrivali decu u šumu, učili ih da se pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odevali ih u dronjke i puštali u nečistoći, samo da izmaknu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili rođenu decu, sekući im po jedan prst na ruci.

Izabrani dečaci otpremani su na malim bosanskim konjima, u dugoj povorci dalje. Na konju subila dva pletena sepeta, kao za voće, sa svake strane po jedan, i u svaki sepet stavljan je po jedan dečak i sa njim mali zavežljaj i kolut pite, poslednje što nosi iz očinske kuće. Iz tih sepeta, koji su se jednomerno klatili i škripali, virila su sveža i preplašena lica ugrabljenih dečaka. Neki su mirno gledali, preko konjskih sapi, što je moguće dalje u rodni kraj, neki su jeli i plakali u isto vrijeme, a neki su spavali, sa glavom prislonjenom uz samar.

Na izvesnom odstojanju od poslednjih konja u ovom neobičnom karavanu, išli su, raštrkani i zadihani, mnogi roditelji ili rođaci ove dece, koja se odvode zauvek da u tuđem svetu budu obrezana, poturčena i da, zaboravivši svoju veru, svoj kraj i svoje poreklo, provedu život u janjičarksim odama ili u nekoj drugoj, višoj službi Carstva. To su bile većinom žene, ponajviše majke, babe i sestre otetih dečaka. Kad bi se suviše približile, agine saharije bi ih rasterivali udarcima svojih bičeva, nagoneći na njih konje uz glasno alakanje. One bi se tada razbežale i posakrivale u šumu pored puta, ali bi se maloposle opet sakupljale iza povorke i naprezale da suznim očima još jednom ugledaju iznad sepetke glavu deteta koje im odvode. Naročito su uporne i nezadržljive bile majke. One su jurile, gazeći žustro i ne gledajući gde staju, razdrljenih grudi, raščupane, zaboravljajući sve oko sebe, zapevale su i naricale kao za pokojnikom, druge su raspamećene jaukale, urlale kao da im se u porođajnim bolovima cepa materica, obnevidele od plača naletale pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale pitanjem: ‘Kud ga vodite? Kud mi ga vodite?’ Neke su pokušavale da razgovetno dozovu svoga dečaka da mu daju nešto od sebe koliko može da stane u dve reči, neku poslednju preporuku ili opomenu na put.

• Rade, sine, nemoj majke zaboravit’…
• Ilija! Ilija! Ilija! – vikala je druga žena, tražeći očajno pogledom poznatu, dragu glavu, i ponavljala je to neprestano kao da htjela  da djetetu usiječe u pamet to ime koje će mu već kroz koji dan zauvijek biti oduzeto.

Ali put je dug, zamlja tvrda, tijelo slabo, a Osmanlije moćne i nemilosrdne. Malo-pomalo te žene su zaostajale i, zamorene pješačenjem, gonjene udarcima, jedna prije druga poslije, napuštale bezizgledan napor. Ovde, na višegradskoj skeli, morale su da zastanu i najupornije, jer ih na skelu nisu primali a preko vode se nije moglo. Tu su mogle mirno da sjede na obali i plaču, jer ih nitko više nije gonio. Tu su čekale kao okamenjene i neosjetljive za glad, žeđ i studen, sve dok ne bi na drugoj obali rijeke još jednom ugledale otegnutu povorku konja i konjanika kako zamiče ka Dobrunu, i u njoj još jednom naslutile rođeno dijete koje im gine iz očiju.“

Što je dakle karakteristično za janjičarsku instituciju? Ima ulogu u totalitarnoj državi, gdje je Islam misao vodilja cijelog sustava. Janjičari se formiraju od isključivo kršćanske djece, koja će naknadno indoktrinirana u islamskoj teoriji i praksi kao i u ratnim umijećima, bez pristanka njihovih roditelja, biti korištena za nove napade na kršćanske narode te daljna osvajanja.

Na osnovu ovih karakteristika janjičara kao institucije, njihovog stvaranja i namjene, proizlazi  sličnost – uočena već od nekoliko suvremenih autora – između njih i LGBT pokreta. Homoseksualističke postavke (ili LGBT – itd), prisutne su danas u praktično svim zakonodavstvima zapada. Od Kanade i US preko Evrope pa do Australije, ne propuštajući Centralnu i Južnu Ameriku. Bez pitanja roditelja njihova ideologija predaje se u školama. Djeca od najnježnije dobi – još i prije one od budućih janjičara -, kad još nisu sposobna ni otići sama u WC kako treba, izložena su pouci da se spol može promijeniti, da dečko može biti curica, i obrnuto. Ili kao nešto zadnje danas, da im može biti nejasno da li su muško ili žensko, ili čak oboje u isto vrijeme, ili sad jedno, pa onda drugo. Ako se netko – roditelji prije svega – pobuni, može biti zakonski kažnjen i čak izgubiti pravo roditeljstva. Primjeri ovakvog zakonodastva i politike mogu se naći u sve većem broju u toliko prije spomenutih država. Pogledajmo par primjera:

Prethodna – ali iz iste vlade – španjolska ministrica obrazovanja, Isabel Celaá, izjavljuje početkom 2020 (makar tada kao ministrica glasnogovornik vlade) da ni na koji način možemo misliti da djeca pripadaju roditeljima:

Izjava koja je izazvala buru negodovanja – ali ne kod svih. Ministrica nikad nije porekla svoje riječi, niti ih imalo ublažila. Radilo se očito o upozorenju javnosti na ono što ih čeka. Glavni političari ne daju službeno svoje izjave u vjetar. Zakonodavstvo, između ostalog, o promjeni spola kod maloljetnih ide istim pravcem. Danas već škole mogu tužiti roditelje ako se ovi suprotive tretmanu promjene spola njihove djece. Dovoljno je da maloljetnik izjavi na neki način da bi pristao na hormonalnu terapiju i daljne procese, i već roditelj ima teških problema ako ne misli da je to dobro za (njegovo) dijete.

[Škole obavezne tužiti roditelje koji ne pristaju na mijenjanje spola njihove djece…. „Rod je u glavi“: crtić za mlade (autorstva jednog od glavnih sindikata i Državne Federacije LGTB)]

U US može biti još jasnije: „Washington donosi zakon ‘državno dopuštene otmice’ za dozvoliti maloljetnim pristupiti promjeni spola, (i) pobačaju bez dozvole roditelja“.

Toliki pritisak i politički sinkronizirana informacija glavnih medija donosi svoje rezultate: 10% đaka osnovnih škola želi, ili je već počelo, pristupiti procesu promjene spola:

[Janjičari su pretpostavljali još jednu direktnu posljedicu svoje institucije: demografsko slabljenje porobljenih naroda. Današnja LGBT politika ima također jednu zajedničku karakteristiku što doprinosi sličnoj demografskoj posljedici: nemaju djece, osim u rijeđim slučajevima ako su usvojena ili dobivena umjetnom oplodnjom, uz pravo roditeljstva i odgoja.]

Ovakva agresivna, bezobrazna politika – za kršćane ovakve kalifikacije ostaju siromašne i nedovoljne – morala je i mora donositi jednake razultate. Tolikei tolike mlade osobe koje su se u svoje vrijeme izložile ovim tretmanima, danas se gorko kaju. (Imajmo u vidu da nešto ovakvo poput promjene spola nikad se nije dogodilo u povijesti – makar je Berlin bio centar začetka tih metoda dvadesetih godina prošlog stoljeća. Nalazimo se dakle pred potpuno novim i nikad viđenim socijalnim fenomenom koji bezobzirno pristupa biološkoj realnosti koja mora biti ljudskom tehnološkom intervencijom prilagođena određenoj ideologiji.) Ali ovima koji su doprinijeli njihovom stanju danas više nisu potrebni; sada im smetaju. Poneka informacija ipak procuri, kao u slučaju Susane, prve pokajane trans španjolske djevojke koja traži odštetu od Ministarstva Zdravlja jer je bila operirana: „Uništili su mi život“, tvrdi.

Ali kao uvijek, treba čitati između redova. Nije “prva pokajana” trans, nego prva pokajana – u Španjolskoj – koja traži odštetu. Pokajanih ima nešto više. Za očekivati, kad se ima u vidu posebno mlade nesazrele osobe izložene takvom bombardiranju iz medija, zakonodavstva,medija, obrazovnih institucija. “Stručnjaci” – uvijek su tu “stručnjaci” kao svećenici moderne sekuralne religije scijentifizma koji sve znaju i predviđaju; samo ti preostaje pustiti se u njihove ruke i slušati ih – ti dakle stručnjaci nisu znali ni uočiti njen autizam. Možda im se žurilo reći da nema problema za promjenu spola i pristupiti operaciji – ukloniti i maternicu. Kako se ovo sada može urediti?, žali se majka. Gospođo, tijelo nemoguće, ostaje duša za pomoći. Ali gdje ste bili prije? Komu ste vjerovali, a nije Bog? Pomozite sada i drugima da ne naprave vašu grešku.

Privedimo kraju naše razmišljanje o ovoj temi. Podsjetimo se prvo kako Andrić povezuje gradnju ćuprije na Drini sa iskustvom mladog Sokolovića odvedenog u janjičare:

„Toga novembarskog dana, u jednom od onih mnogobrojnih sepeta ćutao je i suvih očiju gledao oko sebe jedan crnomanjast dečak od desetak godina, iz visokog sela Sokolovića…

Sve je to leglo u onu fizičku nelagodnost koja je ostala u dečaku toga novembarskog dana i koja ga nikad docnije nije potpuno napustila, iako je on promenio život i veru, ime i zavičaj.

Šta je bilo dalje od toga dečaka u sepetu to kazuju sve istorije na svima jezicima, i to se bolje zna u širokom svetu nego ovde kod nas. S vremenom on je postao mlad i hrabar silahdar na sultanovom dvoru, pa kapudan-paša, pa carski zet, vojskovođa i državnik svetskog glasa, Mehmedpaša Sokoli, koji je na tri kontinenta vodio većinom pobedonosne ratove, proširio granice Turske Carevine, osigurao je spolja, i dobrom upravom učvrstio iznutra. Za tih šesdeset i nekoliko godina služio je tri sultana, doživeo i u dobru i u zlu što samo retki i odabrani doživljuju, i uzdigao se na nama nepoznate visine moći i vlasti, gdje samo malo njih dolazi i ostaje. Taj novi čovjek, koji je nastao u tuđem svetu, gde ni mišlju ne možemo da ga pratimo, morao je da zaboravi sve što je ostavio u kraju iz kojeg su ga nekad odveli. Zaboravio je nesumnjivo i prelaz na Drini kod Višegrada; pustu obalu na kojoj putnici dršću od studeni i neizvesnosti, sporu, crvotočnu skelu, čudovišnog skeledžiju i gladne vrane iznad mutne vode. Ali ono osećanje nelagodnosti koje je ostalo od svega toga zajedno nije nikad potpuno nestalo. Naprotiv, sa godinama i sa starošću javljalo se sve češće: uvek ista crna pruga koja mine grudima i preseče ih naročitim, dobro poznatim bolom iz detinjstva, koji se jasno razlikuju od svih muka i bolova što ih je docnije život donosio. Sklopljenih očiju vezir bi tada čekao da crno sečivo prođe i bol umine. U jednom od takvih trenutaka, on je došao na misao da bi se oslobodio te nelagodnosti kad bi zbrisao onu skelu na dalekoj Drini, kod koje se beda i svaka nezgoda kupe i talože bez prestanka, time što bi premostio strme obale i zlu vodu među njima, sastavio dva kraja druma koji je tu prekinut, i tako zauvek i sigurno vezao Bosnu sa Istokom, mesto svoga porekla sa mestima svoga života.“

Mehmedpaša Sokoli je tako izgleda htio zaliječiti ranu iz djetinjstva. Nemoguće je liječiti išta pregovaranjem s onim koji ti dobro ne čini ni želi. Ali Hrvati i obližnji narodi imaju divne primjere prkosa i borbe protiv janjičarskih gazda. U isto vrijeme kad je nadareni Sokolović postajao jedna od prvih figura Otomanskog carstva, Nikola Šubić Zrinksi daje život braneći Siget i kršćansku civilizaciju. Danas tumače Mažuranića i njegov spjev Smrt Smail-age Čengića kao romantičarski izraz narodnog preporoda, kad se radi o “slobodi i pravdi” ali naše civilizacije. Ali možda najupečatvljiviji lik u svom ovom prikazu bio bi albanski katolik, Gjeorgj Kastrioti, poznat više kao Skanderbeg. Negdašnji janjičar, izuzetno spreman borac, napušta turske redove u bitci kod Niša 1443. Povlači se sa 300 svojih sunarodnjaka u Albaniju, gdje pruža otpor mnogo nadmoćnijem neprijatelju, ne izgubivši ni jednu jedinu bitku (više puta i protiv armija sa više od 100.000 vojnika) sve do svoje smrti 1468. Ovaj čovjek visokih nazora nije se borio samo za rodnu Albaniju, nego za cijelo kršćanstvo. Do te mjere da je od Pija II bio imenovan vođom križarske vojsje. Onda je njima bila jasno da je vjera ispred naroda, ne poput sekulariziranih nacionalizama dvadesetog stoljeća kad vjera ide iza naroda. Kao što se danas vade iz konteksta Zrinski i Mažuranić, više manje iz straha da ih se ne prikaže islamofobi poput Njegoša, Kastrioti je još više stavljen na stranu te prikazan kao čisto nacionalni heroj, što je apsolutno pogrešno, sniženo i osiromašeno.

Preziru nas, mrze, ali i plaše jer smo kršćani. Posebno ako javno istupiš s kršćanskom vjerom, kao prvih subota na Trgu Bana Jelačića. Gdje vam je sad sloboda izražavanja kad ne možete izdržati ne rugati onima koji kleknu pred svojim Bogom. Svaki put kad se sazove krunica muškaraca – nešto najoriginalnije i hrabrije dan danas – automatski se sazove i prosvjedni skup protiv onih koji mole – klečavcima ih zovu. Muslimanima se nikad ne će rugati, ne jer bi ih se plašili, već što nisu kršćani i to je dovoljno.

No vole kršćane koji se klanjaju samo Bogu, i nikom više. Koji će prije podnijeti i smrt i progon, nego kleknuti pred idolima, njihovim rukotvorinama svake vrste. Zato i miniraju kršćane tamo gdje mogu, kao u župi Sv. Jacinta, Sevilla, gdje su opet održali vigiliju pro lgbt (organizirano od LGTB kršćana iz Seville, uz podršku isusovaca, dominikanac, oblata i svakako razdraganog župnika):

Sami ostadošmo. Ali ako je s nama Bog, ili još bolje, ako ostajemo s Bogom, neuništivi smo. Ako odbacimo sve osim istine, bit ćemo slobodni i pobijedit ćemo, “Jer istina će vas osloboditi” (Iv 8:32). Kardinal Richelieu opisao je bitku kod Sigeta gdje je poginuo Zrinski kao “boj koji je spasio civilizaciju”. U ovom tmurnom vremenu cijela Evropa je izložena demografskom i kulturnom pritisku koji želi iz temelja promijeniti njeno naličje i bit. Unatoč svoj njihovoj moći, imamo dovoljno primjera za ne posustati, do kraja. Kad je počeo covid, videći što se sprema i kad mi je nedostojalo dosta podataka o bolesti, vidio sam i upozoravao na ono što je bio cilj u svemu tome. Tada sam pisao: “Bolje oboljeti ili umrijeti, nego izgubiti slobodu”. Pred ovom diktaturom, jednako upozoravam danas.

Milenko Bernadić, dopisnik za Croativ iz Španjolske