Hrvatska baština
Kninska tvrđava
Slika 1. Kninska tvrđava (MJ)
Hrvatski kraljevski grad Knin ima veliko značenje u hrvatskoj povijesti; u Kninu su stolovali hrvatski vladari i kraljevi. Također, Knin ima veliko značenje u novijoj hrvatskoj povijesti.
Slika 2. Bista fra Luje Maruna na Kninskoj tvrđavi (MJ)
Kninska tvrđava je spomenik nulte kategorije, jedna od najvećih srednjovjekovnih tvrđava u Europi. Smještena je na južnom dijelu brda Spas i nalazi se 100 metara iznad Knina. Tvrđavu su tijekom stoljeća osvajali, rušili i gradili osvajači: Mađari, Turci, Mlečani, Francuzi, Austrijanci i Nijemci. Fra Lujo Marun otkupom je spasio tvrđavu, a hrvatska država ju je obnovila.
Slika 3. Tlocrt Kninske tvrđava (MJ)
Na najvišem sjeveroistočnom platou brda Spas, najvjerojatnije još u drugoj polovici 9. stoljeća niknula je utvrda (castro Tnin, Tnen, Tignino castro), a potom i srednjovjekovno urbano naselje. Knin se prvi put spominje u djelu bizantskoga cara i pisca Konstantina Porfirogeneta VII. De administrando imperio (O upravljanju carstvom) 950. godine u kojem među devet naseljenih gradova “Krštene Hrvatske” spominje Tenen (Knin). U domaćim izvorima, Knin se prvi put spominje u 10. stoljeću, u ispravi kralja Krešimira I. kao Tignino. Iako su neki gradovi u Dalmaciji stariji od Knina, u kulturnom i nacionalnom vrednovanju, Knin je jedan od najstarijih hrvatskih gradova jer je njegov postanak i razvitak vezan uz dolazak Hrvata (krajem 6. i početkom 7. stoljeća) i zato se s punim pravom smatra kolijevkom Hrvata. Hrvatski narodni vladari odabirali su Knin najprije kao privremenu, a od Zvonimira (1074.- 1088.) i stalnu prijestolnicu hrvatske države. Od 13. stoljeća sjedište je i hrvatskog bana, vicebana i hercega.
Kninska biskupija osnovana je 1040. godine, sa sjedištem u Polju, u crkvi sv. Marije. Jurisdikcija Kninske (hrvatske) biskupije dosezala je sve do rijeke Drave.
Nakon smrti posljednjega hrvatskoga kralja Petra (1097.), koji je također izabrao Knin za svoju prijestolnicu, kroz nadolazeća stoljeća sve do naših dana, puno je osvajača nadiralo na Knin, pljačkalo ga i uništavalo.
Kninska tvrđava je najveća fortifikacijska utvrda u Dalmaciji. Prvotni izgled utvrde, zbog nepostojanja izvorne materijalne građe, nije u potpunosti poznat. Analogno utvrdama toga vremena, za pretpostaviti je da je bila opasana visokim zidinama, a uz to, gradnjom prilagođena konfiguraciji terena, na nekim mjestima zaštićena i prirodno strmim padinama.
Slika 4. Ulaz u tvrđavu (MJ)
Slike 5., 6. i 7. Unutrašnjost tvrđave (MJ)
Tvrđava je današnji izgled dobila početkom 18. stoljeća., kada je umjetnim prosjekom odijeljena od brda Spas koje se na nju naslanja sa sjeverne strane. Podijeljena je na gornji, srednji i donji grad, koji su međusobno povezani pokretnim mostovima. Najstariji je gornji grad na sjevernom dijelu tvrđave dok su srednji i donji grad sagrađeni u kasnome srednjem vijeku.
Podno utvrde, kninskog kastruma, vrlo se rano formira i civilno naselje s crkvenim objektima – podgrađe Borgo de Tina. U utvrdi su se nalazile svečane dvorane, “palača” hrvatskih vladara u kojoj su izdavali svoje isprave i boravili sa svojim dvorjanicima kada su bili u Kninu. Na drugom povišenom platou brda Spas, južno od utvrde Tnene, kasnije je izgrađeno i drugo manje utvrđenje – kaštel Lab (castro Lab, Labwar) u kojem je bilo sjedište vicebana (podbana). Naknadno, moguće u 15. stoljeću u vrijeme sve veće opasnosti od Turaka, gradnjom obrambenog zida, na kojem su i danas glavna ulazna vrata u tvrđavu, oba su ova utvrđenja, kaštela, povezana u jedinstveni obrambeni kompleks. Svaki dio grada bio je zaštićen puškarnicama, bornim mjestima i povezan gradskim vratima i pokretnim mostovima. Najstariji, dosad poznat, grafički prikaz Knina (Kninske tvrđave) zabilježen je na karti sjeverne Dalmacije i Like mletačkog kartografa Mattea Pagana oko 1525. godine. Međutim, detaljniji opis urbanističkog izgleda kninske fortifikacije pokazuje nacrt mletačkog vojnog inženjera Orazia Antonia Alberghettia sačinjen u vrijeme izgona Turaka 1688. godine.
Obnova i dogradnja tvrđave i podgrada nastavljena je i za turske vladavine (1522. – 1688.).
Temeljita izgradnja, rekonstrukcija i oblikovanje tvrđave kakvom ju danas vidimo provodi se za mletačke uprave (1688. – 1797.).
Kninska tvrđava može se podijeliti na pet dijelova: Gornji grad (Kaštel Knin), Srednji grad (Garišta), Donji grad, Bandjeru (Kaštel Lab) i postaju Belveder. Svaki od ovih dijelova tvrđave može se smatrati i samostalnim utvrđenim gradom.
Slika 8. Bandijera s hrvatskom zastavom (MJ)
Slika 9. Spomenik predsjedniku dr. Franji Tuđmanu (MJ)
Slika 10. Spomen ploča na 6. kolovoza 1995. (MJ)
Tvrđava je duga 470 metara, a na najširem dijelu široka je 110 metara. Obrambeni zidovi koji je opasuju sa svih strana u dužini od gotovo 2 kilometra mjestimično su visoki i do 20 metara.
Slika 11. Zatvor na tvrđavi tijekom Domovinskog rata (MJ)
Šetnja tvrđavom
“Tvrđavi se prilazi kroz Loredanova vrata, nazvana po prvom kninskom providuru Antoniju Loredanu. Sagrađena su u 18. st. Iznad prolaza je stražarnica, a uz nju je s jugoistočne strane omanja postaja za topove. Vrata su povezana okruglom kulom bedemom koji štiti prilaz tvrđavi. U tvrđavu se ulazilo, kao i danas, preko pokretnog mosta. Na ulazu se i danas nalaze izvorna masivna vrata iz 18. st. Iznad ulaza postavljena je kamena ploča s likom krilatog lava, simbolom sv. Marka, zaštitnika Venecije. Desno od ulaza je zgrada stražarnice podignuta u 17. st. (danas restoran). Lijevo je bastion Pisani. Na početku tvrđavskog trga je crkva posvećena sv. Barbari, zaštitnici topništva. Iza nje je omanja zgrada gdje su bile peći. Krećući prema sjeveru, uz restoran, nailazimo na cisternu sagrađenu između 1688.-1711., a kruništa su postavljena 1818. g. Na tom je mjestu bila cisterna i u tursko vrijeme. Nasuprot cisterni ispod litice je zgrada namijenjena za stanovanje tvrđavskog zapovjednika. U toj je zgradi neko vrijeme bio smješten Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, a potom je služila kao vijećnica. Uz put, nasuprot cisterni je na povišenom platou postavljena bista fra Luje Maruna, utemeljitelja Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika i osnivača Hrvatskog starinarskog društva. Dalje prema sjeveru je smještena duga zgrada kojoj se prilazi stepenicama. Zbog pada terena dio je povišen i tu je podrumski prostor s otvorima (puškarnice), a dijelom je prizemna prostorija. Prvotno je služila kao skladište hrane, a prije Drugog svjetskog rata ovdje se nalazio Muzej rimskih spomenika, preuređena danas služi kao galerija za izložbe. Nasuprot ovoj zgradi je platforma s topovskim otvorima – kavaljer Sveceze. Prilaz u srednji grad štite bedemi i ulazna vrata. Lijevo od tih vrata put vodi prema postaji Candia nova i dalje prema Barutani. Nasuprot ulazu je duga ruševna zgrada (danas zgrada postava Oluja ’95) koja je prvotno služila kao skladište dvopeka, opreme i naoružanja. Idući uz tu zgradu dolazimo do jedine stražarnice na tvrđavi, a nasuprot nje su ostaci još jedne zgrade koja je također neko vrijeme služila kao skladište oružja te ima dvostruke zidove. Dalje se dolazi do okrugle kule Topana. Ispred su zidine gornjeg grada koji se u izvorima spominje kao Tenin(Konstantin Porfirogenet u 10. st.), a za turskog vremena (1522.-1688.) Ićizar. Dijelovi sjevernog zida gornjeg grada potječu iz vremena narodnih vladara, potom iz doba obnove tvrđave, vjerojatno za provale Tatara (1242. g.). Na prilaznom južnom plaštu bedema vidljiva je i obnova za turskih vremena, te mletačka rekonstrukcija cijelog grada. Idući uz vanjski plašt zida prolazimo kroz nekoliko vrata koja brane ovaj prilaz gradu. U cijelom vanjskom zidu niz je manjih otvora – puškarnice. Na ulazu u gornji grad u zatvorenom prostoru nalazi se topovska postaja gdje se put račva prema stanu kaštelana, lijevo i desno, prema najnižoj topovskoj postaji. Sjeverni dio tvrđave potpuno je preuređen za Venecije prema nacrtima Oracija Albergetija. Sjeverni završetak čine tri topovske platforme postavljene terasasto jedna iznad druge. Na izlasku iz ovog dijela tvrđave dolazi se do ruševne zgrade koja je služila kao stan kaštelana. Ispred, uz bedem, nalazi se niz otvora koji su služili kao latrina (klozeti), a dalje prema JI je cisterna. Idući dalje prema JI dolazimo do dvije ruševne zgrade, vjerojatno skladišta. Prema JI put vodi do postaje Pasqualigo, a lijevo kroz vrata i preko pokretnog mosta napuštamo gornji grad. Idući uz bedeme na njima se opažaju oveći otvori koji su služili za topove. Lijevo u stijeni je izdubljeno sklonište kojeg su u drugom svjetskom ratu iskopali njemački vojnici. Dolazimo do postaje sv. Cecilije na kojoj su također topovski otvori. Dalje, lijevo, vidi se krovište ovalne prostorije koja ima pravokutno zidan prilaz. To je Barutana, smještena uz litice, a dijelom koristi kao zid živu stijenu. Za Domovinskog rata ovdje je jedno vrijeme bio zatvor. Do Barutane se može doći silazeći niz stepenice. Produživši dalje dolazimo do mosta koji vodi do drugog grada na tvrđavi. To je položaj srednjovjekovnog Laba, za turskih vremena zvan Korlat. Iznad ulaza je sačuvan natpis na kojem je zabilježeno da je Mletačka republika obnovila i proširila tvrđavu u vrijeme Karla Pisana generalnog providura Dalmacije i Epira 1711. g. Na platou je stup s hrvatskim stijegom i pločom u spomen na prvog Predsjednika. Na suprotnoj strani od ulaza nalaze se omanja vrata kroz koja napuštamo Bandijeru. Nizom stepenica spuštamo se do omanje četvrtaste postaje – polubastion Emo; na njemu su također topovski otvori. Od te postaje stepenicama se silazi u donji grad prema postaji Belveder. I ovdje su na zidu nizovi otvora – puškarnice. Postaja je građena 1688.-1713. U obnovljenim zgradama smještene su muzejske zbirke. Građene su kao vojarne za smještaj vojske, a najjužnija za tvrđavsku bolnicu. Prema bedemu nasuprot najjužnije zgrade je cisterna, građena od 1688.-1711. g. Južni kraj tvrđave završava omanjom kulom. Postaja Belveder je od ostalog dijela donjeg grada odvojena vratima i mostom. Iznad ulaza nalazi se zatvoreni prsobran. Idući prema ulazu u tvrđavu, na desnoj strani je upravna zgrada Muzeja i ljetna pozornica, a na lijevoj spomenik Pod križem. Jugoistočno od pozornice je bastion Vendramin ojačan prema bastionu Pisani i bedemu uz zgradu Muzeja zidovima tzv. niskim klještima…”
Očuvanje tvrđave
Tvrđavi je krajem 19. stoljeća prijetilo da postane kamenolom, za što se zalagala grupa trgovaca iz Knina, ali spasilo ju je Hrvatsko starinarsko društvo iz Knina na čelu s fra Lujom Marunom koje ju je otkupilo od Financijskog ravnateljstva Austrije za četiri tisuće forinti.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Talijani i Nijemci ruše zidine bastiona, polubastiona i zgrade vojarne i barutane, a od kamenja prave postolja za svoje topove. Tvrđava je tada bila 80 posto porušena i prijetila joj je opasnost od potpunog uništenja. Međutim, odmah poslije oslobođenja Knina od Nijemaca, Odbor za čuvanje kulturno-povijesnih spomenika u Kninu, financiran od Republičkog fonda za kulturu, radi na obnovi i revitalizaciji kninske tvrđave.
Veliki doprinos zaštiti, spašavanju i revitalizaciji kninske tvrđave dao je pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća kninski profesor povijesti i povijesti umjetnosti Paško Paić, koji je sa svojim učenicima svakodnevno radio na obnovi i očuvanju tvrđave.
Građevinska i konstruktivna sanacija i konzervacija na Kaštel Kninu
Nakon uspostave Kninskog muzeja 1969. godine, na tvrđavi su se provodili manji zidarski zahvati na pojedinim zidovima, ali i bedemima, kao i zgradama tvrđave. Ti su zahvati izvedeni na zgradama porušenim u Drugom svjetskom ratu te oštećenima u potresima 1971. i 1986. godine.
Godine 2006. započelo se sa građevinskom i konstruktivnom sanacijom te konzervacijom na sjevernom zidu Kaštela Knin.
Kninska tvrđava zaštićena je urbanistička cjelina i upisana u registar Kulturne baštine Republike Hrvatske kao spomenik nulte kategorije tj. spomenik od posebnog nacionalnog interesa.
Mi Hrvati, od stoljeća sedmog (crtice)…
Dr. Marko Jukić
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rijeka
Kulturne znamenitosti Rijeke su: Muzej grada Rijeke, Guvernerova palača, Crkva sv. Vida, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Kosi toranj, Trsat, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Palača Municipija, Dominikanski samostan, Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice), Moderna galerija Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej, Sudbena palača, Kalvarija – Kozala, crkvice Sv. Sebastijana, Stara vrata – Rimski luk, Ostaci kasnoantičkog kastruma, Palača komuna, Stara Gradska vijećnica, Palača Modello, Stendardac, i druge.
Svetište Majke Božje Trsatske. Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Svetište je nastalo za vrijeme prijenosa Nazaretske kućice koja je na Trsatu provela period od 1291. do 1294. godine. Nakon što se kućica preselila, knez Nikola I. je, na mjestu na kojem se ona nalazila izgradio prvu malu crkvu. Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Trsatski kaštel. Trsatski kaštel je vidikovac koji se nalazi na brijegu nadmorske visine od 138 metara. Povijesno gledano, po prvi puta se spominje davne 1288. godine i to kao sjedište župe. Za vrijeme rimske vladavine, kaštel je bio strateški vrlo bitan, a zbog svoje lokacije, obrambeno je bio gotovo neosvojiv. Danas je obogaćen novim atrakcijama i sadržajima kao što su galerija u kojoj se održavaju likovne izložbe, a na ovoj lokaciji ljeti se održavaju razni koncerti i kazališne predstave na otvorenom.
Katedrala svetog Vida. Katedrala svetog Vida u Rijeci jedina je građevina okruglog tipa građena baroknim stilom u cijeloj Hrvatskoj. Gradnja katedrale započeta je 1638. godine, a građena je po uzoru na venecijansku crkvu Santa Maria della Salute. Kao i vanjština, unutrašnjost crkve odiše barokom. Gotovo cijeli interijer, oltar, propovjedaonica odišu jedinstvom stila talijanskih umjetnika koji su bili odgovorni za uređivanje. Katedrala je jedna od ljepših znamenitosti za razgledavanje i veliki broj posjetitelja se odlučuje na tu opciju.
Kosi toranj Rijeka, i Rijeka ima svoj kosi toranj, a on se nalazi u Starom gradu i zapravo je
riječ o zvoniku crkve Uznesenja Marijina. Svoj je nadimak stekao 1920. godine kada je pri mjerenjima ustanovljeno da je nagnut oko 40 centimetara. Pri procjeni starosti ovog tornja i zvonika pomogao je uklesani broj “1377” koji se nalazi iznad samog ulaza. Kroz povijest, zvonik je obnavljan nekoliko puta, a zadnji od njih bio je 1928. godine, kada je zvonik dobio svoj, danas prepoznatljivi, romanizirani izgled.
Korzo. Korzo u Rijeci je popularna šetnica. Mnogi će popularno reći: “u Korzu se Rijeka ogleda, iz Korza se Rijeka čita”.
Gradski toranj. Gradski je toranj jedan od simbola prepoznatljivosti Rijeke. Kroz svoju povijest služio je kao obična prohodna kula kroz koju se ulazilo u grad. Isticao se svojom visinom jer u srednjem vijeku nije bilo građevina koje su mu mogle po tom segmentu parirati. Danas je ipak malo zasjenjen drugim građevinama i ne ističe se do te mjere kao što je to nekad bilo. Građen je u baroknom stilu koji je još uvijek uočljiv u donjem dijelu pročelja tornja. Toranj je više puta uređivan pa je tako jedna od nadogradnji bila dodavanje gradske ure, a ispod nje je u reljefu tornja oblikovan grb grada Rijeke. Također, ispod ure danas se nalazi dvoglavi orao koji kandžama drži urnu. Nekad se takva skulptura nalazila i na vrhu tornja, ali tijekom Prvog svjetskog rata uništena je.
Trg Ivana Koblera. Kada se prođe ispod Gradskog tornja, dolazi se do riječkog Starog grada. U Starom gradu, nekada, na mjestu gdje se danas nalazi Trg Ivana Koblera, bila je Placa, poprilično manje središte tog srednjovjekovnog grada. Na tom mjestu su se Riječani znali okupljati kako bi svjedočili proglasima, sklapali ugovore ili prodavali neka dobra.
Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice)
Sveučilišna biblioteka čiji je sastavni dio i stalna Izložba glagoljice, smještena na prvom katu. Prikazan je povijesni razvoj hrvatske varijante ovog pisma prilagođenog staroslavenskom jeziku i liturgiji. Težište je na pregledu brojnih regionalnih primjera s Kvarnera i iz Istre (gdje se pismo najdulje zadržalo u uporabi) predstavljenih kopijama kamenih epigrafskih spomenika, fresaka s glagoljskim grafitima, rukopisa, prvotisaka i drugih knjiga. U bogatom fondu Sveučilišne biblioteke, koja tradiciju crpi iz knjižnice isusovačkog kolegija i gimnazije (1627. god.), izdvajaju se pojedine zbirke poput “Fluminensije”, “Adriatice”, grafičke zbirke i zbirke rijetkosti s dvadesetak inkunabula.
Lukobran Još popularno poznat i kao “molo longo” jer je dug oko 1707 metara, lukobran je danas u funkciji svojevrsne obalne šetnice. Gradnja lukobrana započela je 1872. godine, a ona je završena 1888. godine. 1908. je lukobran produžen, a tijekom privođenja Drugog svjetskog rata kraju, znatnije je oštećen. Morao je ponovno biti obnavljan i taj je proces obnove završio 1961. godine…
Izvor: https://topdestinacije.hr/rijeka-znamenitosti-najvece-hrvatske-luke/
Društvo
SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rogoznica
Rogoznica, naselje i luka u istoimenoj uvali, 25 km južno od Šibenika. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, ribarstvo i turizam. Naselje je smješteno na poluotoku (nekadašnji otočić Kopara spojen je s kopnom umjetnim nasipom u drugoj polovici XIX. st.) koji istoimenu uvalu, Luku Rogoznicu, dijeli na zapadni i istočni dio. Uvala Rogoznica sjeverno od rta Ploča je dobro zaklonište za jahte.
Naseljena već u antičko doba. Župna crkva građena je 1615., u XIX. st. pregrađena. Na vrhu naselja ostaci utvrde koju su počeli graditi Francuzi 1809. U rogozničkome se polju nalaze srednjovjekovne crkve sv. Nikole (sa stećcima) i bl. Ivana Trogirskoga, izgrađene u oblicima srednjovjekovne dalmatinske arhitekture; u zaljevu je 1993.-96. izgrađen umjetni otok za marinu.
Otok je prekriven šumom, a u samoj staroj jezgri prevladavaju kamene kuće zbog kojih je Rogoznica zadržala autentični šarm malog mediteranskog mjesta. Rogoznica je poznata kao prestižno nautičko središte Mediterana i jedna od najljepših i najsigurnijih luka.
Sakralne znamenitosti:
Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je podignuta u 17. Stoljeću i zanimljiva po tome što je to jedino malo zdanje u Dalmaciji koja je šira nego duža.
Crkvu Sv. Nikole, crkvu Sv. Ivana Trogirskoga i Crkvu Gospe od Kapelice.
Slano jezero Zmajevo oko smješteno je na poluotoku Gradina i jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen. Okruženo je sa stijenama visokim od 4 do 24 metra, a duboko je oko 15 metara.
Rogoznica je dom najljepšoj marini na Jadranu, Marini Frapa. Po ocjeni njemačkog Master Yachting-a o Trade Leaders Cluba, Marina Frapa je najbolja hrvatska marina i najbolja nautička baza u svijetu. Nagrađena je Plavom zastavom, sadrži 10 gatova i tranzitni gat sa 700 opremljenih vezova, hotel, ugostiteljske objekte, bazen, sportske terene, noćne klubove i kongresne sale.
Tijekom ljeta, u Rogoznici se može uživati u bogatom kulturno-zabavnom programu: Ribarska noć, Rogoznička noć, Buđenje zmaja i Gospe od Kapelice.
Hodočašće Gospi od Kapelice slavi se početkom srpnja svake godine, kada se Gospina slika brodom dovozi do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u pratnji djevojaka odjevenih u bijele haljine.
-
Vijesti7 dana ago
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti2 tjedna ago
Fra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti1 dan ago
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 dana ago
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna ago
DANAS Prvi put misa zadušnica za žrtve komunističkih zločina u Zagrebu
-
Vijesti2 tjedna ago
DEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti4 tjedna ago
BROJEVI U GLAGOLJICI Predavanje dr. sc. Darka Žubrinića u Zagrebu
-
Vijesti3 tjedna ago
Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”