Connect with us

Vijesti

KOLONA

Published

on

Tri dana već pješačimo. Ne znam točno koliko nas je no kolona je nepregledna preda mnom a ni pozadi se ne vidi kraj. Po zalasku sunca skrenemo sa puta i legnemo gdje ‘ko uspije. U zoru ustajemo i krećemo dalje. Povremeno čujem pucnjeve.  Uglavnom u gluho doba noći. Nismo ništa jeli ni pili otkad smo krenuli. Nema, valjda.

Sunce već grije. Umorni smo i iscrpljeni no znoj se ipak cijedi. Za nuždu se ne zaostaje i svatko radi ono što mora. Zaostajanje znači smrt. Blagodat ili kazna? Metak, nož ili nešto treće. Uvijek se nešto smisli. Kolona zaudara. Oko nas i ono što nam blagi povjetarac nosi od onih ispred. Povraćao bih, od malaksalosti i mirisa, da imam što. A nemam. Samo grčeve. Od mučnine i gladi. Noge ne osjećam. Samo hodam. Prošlu sam noć vidio da su mi žuljevi prokrvarili. Od čarapa nema koristi. Ionako su već istrošene i sa rupama no ublažit će trljanje kože o cokule. Masaža ne pomaže a i nije dozvoljeno skidati obuću. Niti bilo što drugo. Znoj i prašina su učinili svoje. Uvukli su se u svaku poru. Dižu je tisuće nogu pred nama i konjska kopita koja progalopiraju  pored nas svakih nekoliko minuta. Odjeća je skorena i doima se kao oklop. Dodatno otežava kretanje. Dišemo na usta i posrćemo. Pridržavamo se međusobno i bodrimo ako kome oko nas, uglavnom najbližem, zatreba. Onaj tko padne, ostaje ležati. Ili je preminuo od iscrpljenosti ili od metka. Oni koji su uz rub kolone imaju mnogo veće šanse da poginu. Jer se nekome tako svidjelo. Razlog je nepotreban. Samo želja za ubijanjem. A bilo je. Ne prođe sat, otprilike, da se ne iskaže želja. I realizira. Ja sam bio u sredini pa sam imao šanse stići do kraja puta, ne shrva li me tjelesna iznemoglost. Da mi je barem gutljaj vode, da ovlažim suha usta i sperem prašinu. Jedva sam gutao i grlo mi je bilo potpuno suho. Nisam mislio o onome što je prije bilo. Niti o onome što će biti ni što bi moglo biti. Bio bi to prevelik napor. Svu je snagu trebalo usmjeriti u preživljavanje. Bilo je tu i starijih od mene, i muškaraca i žena. Vjerojatno im je bilo gore nego meni no nisam mogao razmišljati o njima. Posebno je mlađim ženama bilo teško. Bile su izložene i čuvarima i čuvaricama. Ovi prvi su ih odvajali i redovito silovali po dva, tri, četiri, kako kad, a ovima drugima se iz nekog razloga ne bi svidjele pa bi ih ili tijekom odmora, poslije silovanja ili u koloni dohvatile kundakom ili bičem, uz obaveznu bujicu pogrdnih riječi. Krenule bi izjutra sa kolonom, izmrcvarenije nego pred odmor. Nitko nije smio reći ni riječ, makar se to događalo ili pred nama ili tek koji metar dalje. U daljini se povremeno čula rafalna paljba u skoro pravilnim razmacima, uglavnom pred večer i noću. Nitko nije uzvraćao.

Predvečer smo stigli do neke stare hale. Prošli smo putem pored reda kuća sa obje strane pred kojima nije bilo odveć ljudi. Djecu nisam čuo. Naslonjeni uz ogradu dvorišta promatrali su nas. Valjda nisu smjeli bliže. Ili nisu htjeli. Neki su nas samo nijemo ispratili pogledom. Neki su pak dobacivali pogrdne riječi a doleti i pokoji kamen. Netko jaukne iza mene. Dvojica na konju projašu pored nas, ne osvrčući se. Okolinu nisam dobro vidio jer su mi pogled djelomično zaklanjala stabla puna lišća pa sam tek otprilike mogao ocijeniti gdje smo. Kao da bi to išta vrijedilo. Nisam ovdje nikad bio. Ne znam kako se mjesto zove. Bilo ih je mnogo u tom kraju. Istih ljudi i sličnih naziva. Nagurali su nas unutra toliko da smo imali jedva mjesta za sjesti. Ja sam bio skoro uza sami zid. Velika se drvena vrata zatvore i navuče zasun. Čuo sam pred  njima korake barem dvojice kako nešto pričaju. Privikavao sam oči na mrak. Krov je bio visok i na nekim mjestima propao tako da je nešto mjesečine prodiralo do nas. Nitko nije pričao. Uspijevao sam čuti samo stenjanje i plač. Uspijem se nekako spustiti uza zid i sjednem, skupljenih nogu. Počnem osjećati zatomljenu bol. Bio sam gladan i još više žedan. Što bih dao za malo vode. Za koji trenutak sam mnogo bolje vidio u mraku. Podignem glavu. Procijenim da nas je unutra najmanje tisuću. Možda i dvije. Od toga barem  je pet stotina žena. Uglavnom mlađih. Izdržljivijih. Većina starijih ostala je ležati negdje uz put. Onaj ostatak kolone je negdje u blizini jer ne hodamo noću. Ne znam  nastavljaju  li dalje ili su i oni u nekoj hali. Glasovi nisu dopirali do nas. Nisam mogao predočiti koliko ih je. Zadah  skorene nužde i oznojenih tijela širio se zatvorenim prostorom. Pomiješa se sa svježim smradom. I sa mirisom krvi. Nije dugo trebalo čekati na zuj muha i komaraca. Bilo je ranjenih i izbatinanih. Stari su zavoji popustili a nove su rane otvorene. Čovjek bi pomislio da gladan i žedan čovjek nema što izbaciti iz sebe. Ja sam smršavio barem pet kila u zadnjih desetak dana. Netko zahroplje pored mene i umiri se. Nisam morao gledati. Stariji, suhi čovjek. Nisam ga poznavao. Već je bio negdje drugdje. Nadam se, na boljem mjestu od ovog. Pomokrim se, ne mičući se s mjesta. Izgubio sam pojam o kontroli a i da sam htio, nisam imao gdje. Niti snage da ustanem. Nitko nije imao mjesta. Ništa nismo imali. Na ovom mjestu, gazili su nam i preostalo dostojanstvo. Pokušavao sam zaspati, ruku obujmljenih oko koljena. Zid mi je pridržavao leđa. Sa obje strane osjećao sam tuđa leđa kako pojačavaju pritisak. Teško, promuklo disanje uokolo. Nisam se bunio.  Nije nitko. I na takav smo se način potpomagali. Ni o čemu nisam mislio. Samo se crnilo razlivalo svakim kutkom razuma. Učini mi se da sam zaspao. Nikako nisam mogao dozvati slike moje Slavonije u proljeće i rano ljeto. Roditelja, brata i sestara. Rastrčanih konja po našim livadama. Mirisa trave i kloparanja drvenih kotača. Štropota konjske orme. Toliko je bilo mračno. U duši. Nisam ih odavno čuo ni vidio.

Začujem metalni zvuk zasuna i škipu nepodmazanih, nekorištenih šarki. Nastade komešanje jer su neki sjedili pred vratima. Mnogi. Nisu imali gdje. Svjetlost dvije lampe osvijetli nekoliko prvih metara. Jedna od njih krene među ljude polegle jedni po drugima. Druga ostane na vratima. Vidjeh kako se kundaci i drvene palice spuštaju na moje supatnike. Po glavama. Gdje dohvate. Čulo se kako pucaju kosti. Kao suhe grančice. Krkljanje. Opet miris svježe krvi. Mislim da neki od njih neće dočekati jutro. Ni nama nije bilo izvjesno. Svaki je trenutak mogao biti posljednji. Čuvari su nogama uz obilje psovki krčili put preko tjelesa a svjetlost lampe je prodirala naprijed. Zatim stane. Začujem krikove a onda plamičak pucnja bljesnu. Krikovi nastave parati zrak. Zatim svjetlost kao da se gubi i traži put. Malo lijevo pa malo desno poskakuje preko tijela. Zatim krene prema meni. Ili prema izlazu. Pred njom neke spodobe u sjeni. Nisam pokušavao razaznati tko je iako je još bilo nešto mjesečine. U ovakvom stanju ni majku ne bih prepoznao. Očaj i strah jesam. Raspoznavao se u njihovim jecajima. Kundaci pušaka pojačavali su efekt. I urlanje čuvara. Izbrojih četiri žene. Posrćući su stigle do vrata. Čuvari su ih pridržavali za kosu da se ne sapletu preko ležećih udova. Vjerojatno je vrijeme za kasnonoćnu zabavu.

Nisam znao jesam li zaspao. Trgnu me pucnji iz blizine. Iz pištolja. Izbrojah četiri. Nebo je promijenilo boju i iz crne se prelijevalo u krvavo plavu. Vani se čulo neko komešanje i nerazgovjetni govor. Čula su mi bila zatupljena, pa nisam dobro razabirao. U daljini pucnji. Pojedinačni i rafalni. Vidim, neki podigli glave i osluškuju. Blagi žamor proširi se halom, isprekidan ponekim udaljenim jecajem. Svi mi se zvukovi pomiješaju. Pokušah ustati, oslanjajući se dlanovima o zid. Negdje se začuju automobilski motori. Potom avioni. Pet ili šest. Vidjeh jednog. Proletio je sasvim nisko. Saveznički. Tako su rekli da ih zovu. Nisam čuo eksploziju. Među svim zvukovima prepoznah tenk. Oko mene tijela. Uglavnom živa, izgleda. Pomicali su se. Nekoliko tjelesa dalje vidjeh nešto od sinoćnjeg pohoda. Zgužvan među cokulama i unakaženim uniformama, komad svježeg mozga. U tamnoj mrlji prljavoga poda. Ostatak se još vidio u lubanji. Unutrašnjost su zaposjele muhe. Tu ih je bilo najviše. Plavo odijelo. I nekad bijela košulja. Cipele nije imao. Vjerojatno su negdje zamotane. Za neku drugu priliku. Da se ne zaprljaju. Okrenem glavu prema zidu. Nisam imao što izbaciti iz sebe. Osjetim malaksalost pa se opet vratim u prijašnji položaj. Ništa drugo nisam mogao. Netko mi sjedeći pruži ruku da me pridrži. Da ne posrnem. Vjerojatno nisam izgledao dobro. Postajalo je toplije. Smrad se lakše udisao. Treba disati na usta pa se bolje podnosi. A i više se udahne od ono zraka što je bilo. Srećom je krov probušen. Više ni muhe nisu smetale. Ni povremeno zapomaganje iz gomile. Ni čuvari, ni škripa nepodmazanih šarki. Ni krici. Dvaput do večeri. Ni rafali ni pucnji iz pištolja. Nasumično. Negdje u gomilu. Sigurno ni jedan nije promašio. Nisam se pomicao. Samo mi ruke više nisu bile oko koljena. Laktovi na koljenima a dlanovi na ušima. Možda zaspem. Nisam. Samo sam zurio u neku točku pred sobom. Ponad tjelesa. Prilično dugo. Nebo je opet počelo mijenjati boju. Mjesec je malo okasnio. Nisam ga vidio. Samo je nešto od njegove svjetlosti prodiralo u ovu halu. I samo je malo osvijetlilo. Barem nešto dobro. Zatvorih suhe oči. Nisam htio gledati.

  Mjesečina je pod drugim kutem padala kad začuh škripu. Vidjeh više svjetiljki. Po komešanju i glasovima, učini mi se mnoštvo sa one druge strane. Začuh i zvuk više motora. Svjetiljke, kundaci i palice. Vrijeme za pokret. Usred noći. Mislim da ih je barem dvije stotine izašlo prije mene. Vidjeh da onaj komad mozga više nije istog oblika. Zgažen, ostao je na nečijoj cokuli. Krvav i neugodna mirisa. Odijelo mi se učini tamnije. Dohvati me kundak. Ispod uha. Nisam pao. Bilo nas je previše. A i nisam više ništa osjećao. Samo prazninu. I Mjesec nad sobom.

   U kamionu nas je bilo dvadesetak. Zbijeni. I četiri čuvara sa puškama. Nismo smjeli govoriti ni podizati glavu. Svjež je zrak godio. Vlažan i čist. Osjetih kako mi struji tijelom. Poskakivanje kamiona me razbudi. Nisam umrtvljen, iako ne znam odakle mi još snage. Prikovani smo pogledom, iako nitko ne govori. U neko doba se zaustavimo. Nije to bila duga vožnja. Tri, možda četiri kilometra. U nekoj pustoši. Nigdje se ne nazire svjetlo. Samo ono sa kamiona koji su nas doveli. Dvadeset pari svjetala, barem. I nekoliko ručnih svjetiljki. One su se kretale. Oko nas. Odjeću koju smo imali na sebi morali smo skinuti i odložiti sa strane. Trebalo je za to vremena. Požurivalo nas je. Nekog kundakom a nekog bajunetom. Tek toliko, među rebra. Brzo će svitanje, treba požuriti. Zabranjeno je bilo imati bilo što na sebi osim cokula. Tko ih je imao. Tek sam tad vidio koliko su mi noge izranjavane. Zatomio sam bol. Oko mene gola tijela. Stotine. Nešto žena među njima, rijetko koja starija od mene, od onog što sam nakratko vidio. Šutke smo stajali u gomili. Gledali smo dolje. Podizanje glave značilo je susret sa kundakom. Nismo reagirali na učestale rafale ni na pojedinačne pucnje. Samo bi se vidjela svjetlost iz cijevi, nedaleko od nas. Da bar znam gdje sam. Da barem znam imena onih koji su pored mene. Toliko blizu da su nam se kože trljale jedna o drugu. Suhe i neoprane. A ništa o njima ne znam.

  Svjetlo mi se približi. Vidjeh par crnih čizama umrljanih blatom. Je li na njima ostao komadić onog mozga? Što li mu je bio zadatak tijekom života? Je li bio pomoćnik u tiskari ili liječnik? Pokušah zamisliti bijelu kutu u paru sa onom nekad bijelom košuljom. Nisam uspijevao. Nisam mogao ukloniti prljavštinu i učiniti je čistom. Toliko je toga prešlo preko nje i ukaljalo je. Koža uz kožu. Čvrsto. Žicom. Kao da smo jedno. Lijeva ruka, desna ruka. Kundak nas potjera naprijed. U pravcu svjetla. Onog koje se povremeno vidjelo. Sutra mi je rođendan. Vjerojatno neću stići. Majka je sigurno prostrla stolnjak i iznijela svega. U dvorištu smo. Brat je uzame a sestre kradu kolače i podvriskujući bježe pred ocem. Svi se smijemo. Osjetih kako teže hodam. Ruke nisam osjećao. Samo hladnoću oko zglobova. I tuđu kožu. Trava se pretvori u raskvašeno blato. Kiša nije padala. Nisam dobro vidio po čemu hodam. Stali smo. Ne dižući glavu vidjeh da nas je oko četrdeset uokolo. Par žena a ostalo muškarci. Vidjeh da sam i sam sputan sa jednom, slijeva. Tako svejedno. Muškarac i žena, nagi. Nisam do sada bio u takvoj prilici. Vidjeti nagu ženu. Svezani. Mogla je biti par godina starija. Pet najviše. Bez ijedne prirodne reakcije. Spuštenih glava i vezanih žicom. Ne znam kakvom. Čvrstom, valjda. Udahnem teški, zagušljivi zrak. Kao da sama zemlja isparava. Pod mjesečinom, vidjelo se lelujanje oblaka pare. Negdje pod nama krici. Dopiru iz neprozirnog crnila. Nije to naše stajanje dugo trajalo. Tek par trenutaka. Vjerojatno stoga što ih je još mnogo čekalo na red koji smo zauzeli. Tupi udarac meni zdesna. Sjekira ili lopata. Zalije me nečija krv po licu i tijelu. Nisam znao ime. Bezimeni se zanese i povuče mene i bezimenu u mrak. Pala je svom težinom na mene. Vrhovi slomljenih rebara probiju mi kožu i zaderu po zidu.  Odbila se od neke izbočine, prevrnula i nastavila dalje. Bez glasa. Nisam mogao ništa sa obje vezane ruke. Čuo sam kako se lome i trgaju pod teretom. Jedna pa druga. Bol odavno nisam osjećao. Za par trenutaka zaustavili smo se. Ona se nije micala. Osjećao sam je ali je nisam vidio. Potpuni mrak. Ni ove prije mene. Pomislih da je to dobro. Bezimeni je kao prazna vreća pao preko mene. Osjećao sam pritisak njegovog tijela. I moja polomljena rebra među njegovim. Čuo sam stenjanje i prigušeno zapomaganje. U neposrednoj blizini. Nisam imao pojam o veličini ovog mjesta. Ne bi nas toliko stalo u malu jamu. A još ih je bilo koji su dolazili. Nas će prekriti njima  a njih idućima. Zrak je smrdio. Zagušljiv i ljepljiv.

    Nešto mi je probilo leđa i izašlo na prednju stranu, podno grla. Nečija ruka ili noga u nezgodnom položaju. Slomljena pri padu. Gubio sam svijest. Htio sam viknuti ali nisam mogao pustiti glasa. Samo krkljanje. U ustima krv. Iznad mene vidio se tračak mjesečine. Deset ili dvadeset metara. Sasvim sigurno neću stići na rođendan. Nekom drugom prilikom. Privremeno, ostat ću ovdje. Umoran sam. Nemam snage. Žao mi je što su okolnosti takve. Zbog majke i oca. I brata. I sestara. Morat će taj dan proći bez mene. Netko će tamo od rodbine sigurno reći kako Ivan danas slavi dvadeseti rođendan. Možda i popiti koju čašu za zdravicu. I znati da sigurno takav naočit momak noćas nije sam.

Mario Škorin/Croativ.net

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

on

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati ​​kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.

Continue Reading

Vijesti

VELIKO BUĐENJE – U čast Louisu d’Alencourtu – Proročanstvo temeljeno na broju 47

Published

on

Želio bih odati počast Louisu d’Alencourtu nastavljajući njegov rad na broju 47. Danas ćemo sastaviti proročanstvo na temelju broja 47 na temelju svetog imena Ieshoua – piše Stéphane na blogu LaFranceChretienne.

Kao što Louis objašnjava u svom posljednjem članku od 29. ožujka 2024.:

47 je broj Mesije u hebrejskoj numeraciji. Ova vrijednost vrijedi i za Židove i za kršćane.

Za kršćane je Isus bio Mesija obećan Židovima i cijelom svijetu. Broj Krista u slavi je 47. Isus se na hebrejskom piše kao Ieshua, tj. Yod 10 + He 5 + Schin 21 + Wav 6 + He 5 = 47

Sa svoje strane, Jean-Gaston Bardet postiže sličan rezultat: on otkriva da je ime Kristove slave „sastavljeno od goljenice, simbola Kristove ljudskosti, integrirane u tetragram YHWH koji predstavlja Trojstvo. Što daje: YHShWH. Ovo ime slave vrijedi 47.”

Uzmimo ime “Ieshua” na hebrejskom i potražimo 47. knjigu koja odgovara onoj iz “Tužaljki”.

Potražimo stihove koji odgovaraju svetoj vrijednosti “Ieshoua”:

« Prvo pojavljivanje Yod 10 → Tužaljke 1:10

Drugo pojavljivanje Heb 5 → Tužaljke 2:05

Treće pojavljivanje Shin 21 → Tužaljke 3:61-63 (21. tužaljka počinje stihom 61)

Četvrto pojavljivanje Wav 6 → Tužaljke 4:06

Peto pojavljivanje Heb 5 → Tužaljke 5:05 »

Za sastavljanje proročanstva oslanjamo se na liturgijski tekst Crkve:

Tužaljke 1:10

Yod — Protivnik je zauzeo sva njegova blaga: da, on (grad Jeruzalem) je vidio pogane kako ulaze u njegovo svetište, dok si im ti zapovjedio: “Ne ulazite u moju skupštinu. »

Tužaljke 2:05

Hej — Gospodin je poput neprijatelja: progutao je Izrael, progutao njegove citadele, razorio tvrđave, izlio žalbe i jadikovke na kćer Judinu.

Tužaljke 3:61-63

61 Shin — Ti čuješ njihove uvrede, Gospodine, sve njihove spletke protiv mene,

62 riječi mojih napadača i njihov šapat protiv mene cijeli dan;

63 pogledaj ih, sjede ili stoje, pjevaju o meni.

Tužaljke 4:06

06 Waw — Grijeh kćeri mog naroda premašio je grijeh Sodome, koja je uništena u trenu, a da se na nju nije digla ruka.

Tužaljke 5:05

05 Ovdje smo lovljeni, robovi; iscrpljeni, nemamo odmora.

Prisjetimo se što Louis kaže na kraju

“Projekt 47 je ulazak u eru hegemonije i dominacije židovskih elita, judaizma i židovskog duha nad svijetom (svi tvore svog “Mesiju”), a to bi doba, govore nam svojim ezoteričnim znakovima, počelo s inauguracija 47. američkog predsjednika, 20. siječnja 2025.

Proročanstvo za Francusku počelo bi 20. siječnja 2025.

Objasnimo sada ovo proročanstvo temeljeno na svetom broju “Ieshua” oslanjajući se na 47. biblijski tekst i zamjenjujući Jeruzalem gradom Parizom.
Prvi stih – Tužaljke 1:10

Yod — Protivnik je zauzeo sva njegova blaga: da, on (grad Jeruzalem) je vidio pogane kako ulaze u njegovo svetište, dok si im ti zapovjedio: “Ne ulazite u moju skupštinu. »

Objašnjenja prvog stiha

Ovaj prvi stih iznenađujuće podsjeća na Olimpijske igre 2024. godine kada su se pagani vratili u grad Pariz kada je Bog zabranio ulazak u njegovu skupštinu. Susjedni stihovi objašnjavaju da je “njegova nečistoća zaprljala njegovu haljinu” i da “sav njegov narod uzdiše za kruhom”.

Čini se da ovaj stih ukazuje na to da će biti gladi zbog njegovih svetogrđa

Drugi stih – Tužaljke 2:05

Hej — Gospodin je poput neprijatelja: progutao je Izrael, progutao njegove citadele, razorio tvrđave, izlio žalbe i jadikovke na kćer Judinu.

Objašnjenja drugog stiha

Ovaj drugi stih objašnjava kaznu koja je izrečena Parisu. Susjedni stihovi objašnjavaju da je “kao neprijatelj nategao svoj luk, i kao protivnik podigao je svoju desnicu” i “u velikoj srdžbe Bog je obeščastio kralja i svećenika.” »

Ovaj stih ukazuje na to da se Božji gnjev može sručiti na grad Pariz, a time i na Francusku kao kaznu za njezine mnoge grijehe.

Treći stih – Tužaljke 3:61-63

61 Shin — Ti čuješ njihove uvrede, Gospodine, sve njihove spletke protiv mene,

62 riječi mojih napadača i njihov šapat protiv mene cijeli dan;

63 pogledaj ih, sjede ili stoje, pjevaju o meni.

Objašnjenja trećeg stiha

Ovaj treći stih objašnjava da Božji neprijatelji trijumfiraju nad gradom Parizom i nad Francuskom, općenito. Neprijatelji Božji nekažnjeno hule na sveto ime Isusa Krista, Sina Božjega.

Susjedni stihovi objašnjavaju da “Ti si se zauzeo za moj slučaj, Gospodine: ti si otkupio moj život” i “Ti ćeš im vratiti, Gospodine, po djelima ruku njihovih.” Zaludit ćeš njihova srca: na njima će biti tvoje prokletstvo. Progonit ćeš ih svojim gnjevom, uništit ćeš ih ispod neba svoga, Gospodine. »

Ovaj stih ukazuje na to da će se Božji gnjev prvo očitovati u gluposti, sljepoći, što će ih natjerati da se urote protiv djela Isusa Krista. “Woke” ideologija točno odgovara onome što je ovdje objašnjeno.

Četvrti stih – Tužaljke 4:06

06 Waw — Grijeh kćeri mog naroda premašio je grijeh Sodome, koja je uništena u trenu, a da se na nju nije digla ruka.

Objašnjenja četvrtog stiha

Ovaj četvrti stih objašnjava da će grad Pariz biti uništen nakon ozbiljnih pogrešaka koje je uzrokovala kći mog naroda. Ovdje ideologija „probuđenja“ odgovara „kćeri mog naroda“, to jest ljudima čiji su umovi zaglupljeni Božjom voljom. Prethodni stih daje više detalja: “Oni koji jedu delicije nestaju po ulicama; oni koji su živjeli u raskoši nalaze se na gnojištu. “. Na temelju sljedećeg 6. stiha “Lamed — Nisu vjerovali, kraljevi zemlje, niti bilo koji stanovnik svijeta, da će protivnik, neprijatelj, proći kroz vrata Jeruzalema. »

Ovaj stih ukazuje da će se Božji gnjev očitovati u strašnoj invaziji kako bi se kaznio grijeh koji je nadmašio onaj Sodome. Ideologija “probuđenja” zapravo nadilazi sve drevne ideologije uključujući i onu same Sodome. Ovaj grad je u trenu uništen sumporom i vatrom.

Peti stih – Tužaljke 5:05

05 Ovdje smo lovljeni, robovi; iscrpljeni, nemamo odmora.

Objašnjenja petog stiha

Ovaj peti stih objašnjava rezultat Božjeg gnjeva. Susjedni stihovi daju više informacija: “Pijemo svoju vodu za novac; kupujemo naša drva. » i „Mi pružamo svoju ruku Egiptu, Assuru, za naš dio kruha. “. Sljedeći peti stih glasi “10 Naša koža gori poput peći u vrućini od gladi. »

Ovaj stih ukazuje na to da je hrana vrlo skupa i da ju je vrlo teško pronaći jer ćemo morati tražiti pomoć od susjednih zemalja. Glad bi mogla biti stvarnost zbog nacionalnog grijeha, Olimpijskih igara u Parizu 2024., koje su trijumfom “probuđenja” nadmašile onu u Sodomi.

Zaključak
“Probuđena” ideologija trenutno trijumfira nad Francuskom otvoreno se prikazujući na Olimpijskim igrama u Parizu u srpnju 2024. Bog neće dopustiti da ovo svetogrđe prođe nekažnjeno. Moramo očekivati ​​velike pošasti od 20. siječnja 2025. Sljedeća godina bi mogla biti godina građanskog rata, ruske invazije, gladi i uništenja Pariza prema proročanstvu koje smo upravo stvorili na temelju djela Louisa d’Alencourta.

Bog vas blagoslovio u ovim svetogrdnim vremenima,

Stephane, svibnja 2024

Link na PDF datoteku: OVDJE!

Continue Reading

Vijesti

DP: Bezuvjetno zadržati mlade ljude u Hrvatskoj, jer “su stranci neadekvatni za naše područje!”

Published

on

Lipovac Pehar: Moramo zadržati mlade u Hrvatskoj jer oni imaju energiju, inovativnost i potencijal za opstojnost hrvatske nacije!

Zastupnica DP-a Dubravka Lipovac Pehar: ”Mladi ljudi danas odlaze iz Hrvatske jer idu za boljim životom. Mi želimo zadržati to stanovništvo jer s njim gubimo fertilnost, energiju, inovativnost i potencijal za opstojnost hrvatske nacije”.

”Svjedoci smo i doseljavanja velikog broja stanovnika iz zemalja Azije i Afrike. Jedan dio svog života provela sam u Afganistanu te sam upoznala kulturu, vjeru i način života tog stanovništva. Oni su, u usporedbi s našim radnicima i inženjerima, neadekvatni za naše područje. Hrvatska ne bi trebala svoje tržište rada zamijeniti takvim radnicima”.

”Mi ćemo sve učiniti kako bismo pomogli u ograničavanju popunjavanja tržišta rada takvim stanovništvom kroz suverenitet, gospodarske i političke korake i demografsku obnovu. Moramo obnoviti naše tržište rada i zadržati naše vrijedne radnike koji su svuda u svijetu priznati i uredno plaćeni”.

”Covid pandemija nam je pokazala koliko smo ovisni o velikim globalnim lancima, a što nam pokazuje da moramo stvoriti svoje proizvodne kapacitete i doprinijeti našoj prehrambenoj samodostatnosti. Dokazano je i koliko smo u kriznim situacijama ovisni o turizmu, što nas čini ekonomski krhkima i naglašava potrebu za diversifikacijom gospodarstva i razvojem drugih sektora”.

”Zašto se ne bismo potrudili poljoprivredu postaviti na svoje noge? Nama se sada pružila prilika kada ćemo to i učiniti. Naša je Hrvatska puna resursa koje možemo iskoristiti, od stanovništva, mladih, do nas koji smo ovdje u Hrvatskom saboru. Učinimo sve kako bismo doprinijeli razvoju Hrvatske!”.

#Domovinskipokret

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved