Connect with us

Društvo

Komunistička pljačka Katoličke crkve

Published

on

Lijevi mediji stalno napadaju Katoličku crkvu, postavljaju pitanje Vatikanskih ugovora (Ugovora Republike Hrvatske i Svete Stolice) i traže raskid, reviziju tih ugovora. Traže da država jednostrano ne poštuje međudržavne ugovore! Oni ne znaju ili namjerno zaboravljaju da je Katolička crkva od države opljačkana tijekom komunističke vladavine i da je komunistička vlast vršila teror nad Crkvom. Oni zaboravljaju da je komunistička vlast ubila 664 svećenika, časne sestre i sjemeništarca! Katolička crkva je imala svoje poljoprivredno zemljište, svoje zgrade i stanove, svoju tiskaru i mogla se sama financirati. Veliki dio toga je konfisciran i nacionaliziran s ciljem uništenja Katoličke crkve u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini ali zločinački plan nije uspio jer je narod bio uz svoju Crkvu. Protivnici Crkve se deklarativno izjašnjavaju za pravnu državu, poštenje, demokraciju itd. ali stvarno oni su protiv pravne države, oni su protiv demokracije i čistih računa. Oni su za nastavak komunističkog terora, oni su za otimačinu imovine i za progon svih onih koji ne misle kao oni.

Pljačka Katoličke crkve provođena je temeljem Zakonu o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije iz 1945. godine, Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (kolovoz – studeni 1945.), Zakon o potvrdi i izmjenama Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji (ožujka 1946.),  Zakonu o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća iz 1946. i izmjenama istog iz 1948. godine, Zakon o eksproprijaciji iz 1947., te Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine.

Kako je komunistička i socijalistička vlast nacionalizirala crkvenu imovinu pisao je dr. sc. Miroslav Akmadža u knjigama: „Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.“ te u knjizi „Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i komunistički režim, Knjiga I. 1945.-1966.“Autor je koristio dokumente iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, nadbiskupske i biskupske arhive u Đakovu, Mostaru, Poreču, Senju, Splitu, Šibeniku i Zagrebu.

Komunisti su oduzeli crkvenu imovinu (poljoprivredna zemljišta, zgrade, stanove, tiskaru), zabranili vjeronauk, zabranili skupljanje milodara, sprječavali crkvene manifestacija. Također su progonili svećenike, zatvarali ih, premlaćivali a neke su i ubili (30 ubijenih od 1946. do kraja 1951. godine).

Prvi naum zločinca Tita je bio da se Katolička crkva u Hrvatskoj odvoji od Vatikana. Budući da je Kaptol odbio prijedlog zločinca započeo je novi val komunističkog terora. Na političkom sudskom procesu 1946. godine je osuđen nadbiskup Alojzije Stepinac i bio poslan na odsluženje kazne u Kazneno popravni dom Lepoglavu.

Crkvi je agrarnom reformom, eksproprijacijom i nacionalizacijom konfiscirana imovina, oduzeto je 70 % zemljišta kojeg je posjedovala Katolička Crkva. Također su oduzeti poljoprivredni strojevi, alati, stoka i poljoprivredne zalihe. Pored toga Crkvi su bili nametnuti razni porezi koje nije bila u mogućnosti plaćati pa je dio preostalog zemljišta dala na korištenje zadrugama i seljacima. Jedan dio imovine date na korištenje zadrugama i seljacima je kasnije otuđen

Pljenidba Narodne tiskare također je bila težak udarac za Katoličku crkvu. Prije Drugog svetskog rata Katolička crkva je na području Jugoslavije izdavala 137 listova na hrvatskom i slovenskom jeziku te na jezicima nacionalnih manjina. Upravitelj tiskare Rudolf Vedo je osuđen u kolovozu 1945. godine i sud je konfiscirao Narodnu tiskaru jer je on proglašen neprijateljem naroda. Katolička crkva je bila vlasnik 88% Narodne tiskare pa je tražila povrat tiskare ali nije uspjela. Komunisti su odnijeli nekoliko vagona papira iz Nadbiskupskog dvora.

Imovina Caritasa bila je zapljenjena 27. svibnja 1945. godine.

Kasnije je pljačka crkvene imovine nastavljena temeljem Zakona o eksproprijaciji, Zakona o prosijačenju i Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira koji su onemogućivali normalan rad Crkve. Mjesne vlasti su Zakon o prosjačenju primjenjivale kod skupljanja nagrada i darova prilikom blagoslova kuća u božićno vrijeme. Zbog toga su svećenici kažnjavani novčano i zatvorom. Uglavnom su kazne obrazlagane time da je to dobrovoljni rad svećenika koji ne zahtjeva nagradu i da se prilozi u novcu ne mogu skupljati izvan crkvenih prostorija. Katolička crkva je to obrazloženje smatrala protuzakonitim, jer se po propisima Crkve utvrđivala obvezna nagrada (osim za siromašne obitelji) svećenicima za blagoslov kuća. Također je Ministarstvo unutrašnjih poslova u siječnju 1946., zabranilo sabiranje po kućama u Hrvatskoj sa strane bilo koga, pa i crkvenih vlasti i Caritasa.

Katolička crkva je morala plaćati porez na dohodak dok je Pravoslavna crkva u Srbiji bila oslobođena plaćanja poreza na dohodak!. 

Hrvatski biskupi su se pravnim sredstvima borili protiv otimačine i velikog komunističkog terora koji je trajao sve do otopljavanja međudržavnih odnosa Jugoslavije sa Svetom Stolicom (1966.-1970.).

Da bi se otimačina zgrada i stanova pravno regulirala i otelo ono što je još ostalo od crkvene imovine a bilo je interesantno komunističkoj vlasti donesen je Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (donesen i stupio na snagu 26. prosinca 1958. godine). Tim Zakonom je Katoličkoj crkvi oduzet veći dio od ono malo imovine što joj je ostalo nakon provedbe agrarne reforme, te po zakonima o konfiskaciji i eksproprijaciji. Jedina preostala privatna imovina, koja je imala značajniju vrijednost bili su zgrade, stanovi, poslovni prostori i građevinsko zemljište, što je navedenim Zakonom bilo predviđeno za oduzimanje.

Po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta podruštvljavala su se građevna zemljišta, izgrađena i neizgrađena. Katoličkoj crkvi nacionalizirane su uglavnom zgrade i zemljišta u središtima većih gradova i u naseljima gradskoga karaktera. Ako se na podruštvljenoj građevinskoj parceli nalazila zgrada, koja nije podruštvljena, vlasnik te zgrade imao je pravo besplatnog korištenja zemljišta, koje pokriva zgrada i zemljišta koje služi za redovnu uporabu te zgrade, sve dok na tom zemljištu postoji zgrada. Naknada za podruštvljene najamne zgrade i građevinska zemljišta je bila simbolična.

Tijekom 1961. i 1962. nacionalizacija crkvenih zgrada i zemljišta bila je u punom jeku. Po izvješću pripremljenom za sjednicu Komisije za vjerska pitanja SR Hrvatske, od 16. prosinca 1963., što zbog zahtjeva Katoličke crkve za razdruštvljenjem, što zbog stvarnih pravnih propusta nižih Komisija za nacionalizaciju, odlukama Komisije za nacionalizaciju SR Hrvatske, poništen je jedan manji broj odluka o nacionalizaciji.

„Po izvješću iz prosinca 1963. postupkom podruštvljenja u SR Hrvatskoj, bilo je obuhvaćeno: 481 zgrada, poslovne prostorije u 22 zgrade i 18 stanova u 13 zgrada u vlasništvu Katoličke crkve. Nakon svršenih postupaka u pojedinim predmetima na općinskim i kotarskim komisijama za nacionalizaciju, te od strane Republičke komisije za nacionalizaciju, nacionalizirano je 328 zgrada (od 450 zgrada svih vjerskih zajednica) i poslovne prostorije u 9 zgrada, a Katoličkoj crkvi ostavljene su 153 zgrade, 18 stanova i poslovne prostorije u 13 zgrada. S obzirom da se isti podaci ponavljaju i u informaciji Komisije za vjerska pitanja NRH u lipnju 1964., navedeni podaci mogu se smatrati pouzdanim, ali ne i konačnim, jer su neka pitanja rješavana još nekoliko godina.“

Katoličkoj crkvi je vraćen dio imovine temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine a Republika Hrvatska je prema ugovorima sa Svetom Stolicom dužna isplatiti odštetu od 70 milijuna eura. To bi trebala biti nekakva kompenzacija za izvršenu pljačku tijekom komunističke vladavine.

Kada se piše i govori o odnosima države i Katoličke crkve u današnje vrijeme nužno je znati povijest tih odnosa, nužno je poznavati činjenice o učinjenim zločinima nad svećenstvom (partizani su ubili 355 svećenika) i podatke o razmjerima pljačke koju je komunistička vlast uradila. Pripremio:

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved