Hrvatska pravoslavna crkva

KRATKA POVJEST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Published

5 godina ago

24 siječnja, 2019

Crkva u Dalmaciji započinje svoje postojanje 55. godine poslije Krista, kad ju je osnovao Tit, učenik apostola Pavla. Poslije Milanskog edikta posvuda u Rimskom Carstvu nastupa mirno doba pa se kršćanska crkva slobodno širi. [Crkva(εκκλησία) ili prijevod s grčkog ‘skupština’ ili zajednica vjernika] Na početku je dalmatinska Crkva pod vrhovnom jurisdikcijom rimskoga patrijarha, a nakon 732. godine, sad već hrvatska Crkva, prelazi pod jurisdikciju carigradskog patrijarha.(1)

Hrvati stižu iz Bijele Hrvatske u Istočno Rimsko Carstvo u doba cara Herakla na njegov poziv kako bi sudjelovali u ratu protiv Avara i tako pomogli bizantskom caru u sukobu s Perzijom te nešto kasnije na teritoriju dalmatinskog i panonskog Ilirika stvaraju vlastitu državu. Pokrštavanje Hrvata bio je dugotrajan i složen proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji, i završava u drugoj polovici 9. st. kad Neretvane pokrštavaju bizantski misionari.(2)

Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju Rimske crkve a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskim gradovima, koji su bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima ove gradove 1420. godine i dalmatinski pravoslavci, koji su najprije pod jurisdikcijom bugarske Ohridske arhiepiskopije a kasnije ispod Filadelfijskog mitropolita (Carigradski patrijarhat) u Mletcima (Veneciji), gdje i ostaju do kraju 18 st. U svim državnim dokumentima (dukali), namijenjenim pravoslavcima u Dalmaciji, piše da su to pravoslavni Grci.⁽³⁾

U razdoblju od 1400. godine do 1557. uslijed vojnih uspjeha Otomanskog Carstva u Hrvatsku stižu “morlaci”, “stratioti” i različiti “vlasi”.⁽⁴⁾ To su ljudi koji stižu iz dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije – Bugari, Grci, Albanci i neki planinski narodi. Naravno, to su pravoslavci koji u bogoslužju koriste starobugarski jezik i ćirilićno pismo.⁽⁵⁾ U ovom razdoblju Ohridska arhiepiskopija ima 33 eparhije, između ostalih dio Italije i cijelu Dalmaciju.⁽⁶) Moramo nadodati da još prije kraja 14 st. više ne postoji nikakva srpska država, niti srpska crkva. Padom pod Turke uništena je nekanonska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija i njena dijaceza vraćena je bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji.⁽⁷⁾

Kroz 500 godina u Hrvatskoj ti su se ljudi obiteljski pomiješali s Hrvatima i preuzeli hrvatski jezik za svoj majčinski jezik te tako postali Hrvati. Još uvijek u Hrvatskoj postoje ljudi koji se prezivaju Ivanov, Petrov, Marinov, Kovačev, Vlahov…

Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijarhije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea (do 1767.) i Ipekska (pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766. kad bankrotira ⁽⁸⁾, ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove Crkve, svaka od njih trebala je nositi naziv Turska pravoslavna crkva.⁽⁹⁾

U toku austrijskih (Sveta unija) ratova protiv tursko islamske države Osmansko Carstvo (kraj 17 st.), austrijska vojska preuzimajući Beograd i Niš stiže do Plovdiva. Car Leopold uputio je poslanicu svim narodima i pokrajinama da je svrha rata, povedenog protiv Turaka, oslobođenje svih naroda, povratak svih prava i povlastica, koje su imali prije pada u tursko robstvo. Stoga poziva narode “po svoj Albaniji, Srbiji, Meziji, Bugarskoj, Silistriji, Makedoniji i Rasiji i po ostalim pokrajinama zavisnim od Ugarske”.(¹⁰) Kršćansko stanovništvo podiže više ustanaka te se masovno pridružuje multi-etničkoj vojsci Austrijskog Carstva (Österreich) ili Habsburške Monarhije. Nažalost, grof Pikolomini, austrijski vojskovođa, umire od kuge, i tada Turcima uspijeva preokrenuti tijek rata. Strahujući od turske odmazde, mjesni kršćani – Bugari, Grci, Albanci i Srbi – bježe na sjevernu obalu Dunava na austrijski teritorij.(¹¹) Zbog toga što su oni većinom pravoslavci, hrvatsko-ugarski kralj Leopold І. osniva pravoslavnu (grčko-istočnu) Crkvu za „narod iz Ilirika”.(¹²) Odlučio je da će poglavar ove Crkve postati dotadašnji Ipekski (Pećki) arhiepiskop Arsenij ІІІ Černojević.

U Beču je 3. ožujka 1707. godine održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara pravoslavaca u Austrijskom Carstvu ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop jer je to bio i u Ipekskoj arhiepiskopiji. Nešto kasnije su za sjedište arhiepiskopa pravoslavaca u Austrijskom Carstvu određeni Srijemski Karlovci.⁽¹³⁾ Osim pravoslavna (grčko-istočna), ova Crkva je nazivana i Karlovačka arhiepiskopija jer su u ono doba pravoslavne Crkve dobivale naziv po gradu u kojem stoluje Crkveni poglavar.

U Austrijskom Carstvu i nakon Nagodbe iz 1867. u Austro-Ugarskoj, postojale su tri pravoslavne Crkve i sve tri su imale naziv Pravoslavna (Grčko-istočna).

U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. po narudžbi Carigradskog patriarha,Karlovačka arhiepiskopija imaredni broj 7 na popisu autokefalnih (pravoslavnih) Crkava a SPC NE POSTOJI! (¹⁴)

Druga Pravoslavna (Grčko-istočna) crkva stvorena je 1775. pod nazivom Bukovinsko-dalmatinska mitropolija, kad je Austrija preuzela Bukovinu od Turaka, a bila je namijenjena Vlasima u Bukovini i Dalmaciji.

Treća Grčko-istočna crkva ima sjedište u Černivcima (Galicija).

U stara vremena korišteni su nazivi Crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve Pravoslavne (Grčko-istočne) crkve u Austrijskom Carstvu i u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske pravoslavne crkve, odnosno ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini, nosila bi naziv Hrvatska pravoslavna crkva.

U Austrijskom Carstvu godine 1791., radi „de graeci ritus non unitis” pravoslavci stječu „ius civititas”, to jest potpuna građanska prava. „Zakonskim člankom XX. g. 1848. sabor ugarski svim grčko-iztočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja školskim i crkvenim poslovima pod državnim nadzorom. Člankom XXX ugarskoga sabora 1868., sabor je zajamčio, da pod ustavnim putem izvršavanim nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona – u svojim crkveno-narodnim skupštinama svih pravoslavaca pod ugarskom krunom autonomno uređuju i upravljuju svojim crkvenim i školskim poslovima i zakladama, koje za te poslove imaju”. (15)

Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877., i 1884. godine te Zakonom o pravoslavnoj crkvi – 24. ožujak 1887.(16)

Dana 17. lipnja 1920., ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donesena je odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske PRAVOSLAVNE CRKVE u Kraljevstvu Srba, HRVATA i Slovenaca.(17)

Dana 19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148) za stvaranje nove Crkve i daje obrazloženje za to – nastanak nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.(18)

Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku o pridruživanju novoj Crkvi.

Da bi osigurala potpis ovog Tomosa, Vlada Kraljevstva uplaćuje u tri obroka 1.500.000 franaka Carigradskoj patrijarhiji.(19) To je po Crkvenim pravilima veliki prekršaj nazvan simonija (apost. pravilo br. 29 i dr.). To nam govori da je zadobijanje položaja simonijom bilo nezakonito i da se u stvari nije dogodilo, jer milost Božja ne može se zadobiti grijehom.(20).

U par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941. nestaje Tamnica naroda nazivana Kraljevina Jugoslavija.

Dne 10. travnja 1941., stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je bila priznata od 86 država.⁽²¹⁾

U zemlji u kojoj je teško ratno stanje zbog stalnih napada srbijanskih četnika i komunističkih partizana nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenog života. Tada laički predstavnici pučanstva Petar Lazić, Teodor Vukadinović, Dušan Jakić i predstavnik crkve ruski svećenik gruzijskog podrjetla Vasilij (Vaso) Šurlan podastiru ministarstvu pravde i bogoštovlja zahtjev za registraciju Crkve, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba⁽²²⁾.

Dne 3. travnja 1942. donesena je zakonska odluka o osnovanju samostalne Hrvatske pravoslavne crkve. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Autokefalne ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik Mitropolita Germogena⁽²³⁾.

U svibnju 1942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u prethodnim pregovorima o uspostavi Hrvatske Pravoslavne Crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na bratsku Srpsku pravoslavnu crkvu.

U međuvremenu je Mitropolit Germogen zatražio i dobio odobrenje za obnavljanje HPC od Ruskog patrijarha Sergija preko ruskog svećenika Mihaila Vinogradova, koji je tada bio u Beču⁽²⁴⁾. Mitropolit Germogen 29. svibnja l942. stiže u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom Pravoslavnom Crkvom.

SPC daje suglasnost za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve

Tada je, kako potvrđuje Miloš Obrknežević koji je predvodio pregovore sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne crkve ⁽²⁵⁾.

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje i od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina ⁽²⁶⁾.

Da je HPC priznata od Carigradske patrijarhije govori sam Patrijarh Germogen na drugom ispitivanju koje je obavljeno 20. lipnja 1945. na zahtjev Mitropolita Josifa, zamjenika srbijanskog patrijarha. ⁽²⁷⁾

Oglasuje se i Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske (1942) : „HPC je prjevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajice”.⁽²⁸⁾

Ova odluka postaje smjernica za odnos prema HPC, koji još uvjek vrijedi.

Trećega lipnja 1942. održano je službeno prihvaćanje ustava Hrvatske pravoslavne crkve⁽²⁹⁾, a 5. lipnja 1942. na temelju ustava i zakona arhiepiskop Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu Mitropolita zagrebačkog i cijele Hrvatske Pravoslavne Crkve.⁽³⁰⁾

U svom pismu patrijarhu Rumunjske Pravoslavne Crkve Nikodimu, Mitropolit Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremenu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila Pravoslavne Crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“ ⁽³¹⁾.

Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovenog bratoljublja vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenjoj Crkvi⁽³²⁾, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i l9 privremenih općina. Mnogi od njih do l9l8. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u l942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja u pastve koja im je tada bila povjerena. Oni su pritom slijedili primjer Mitropolita Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.

Dne 6. svibnja 1945. Mitropolit Germogen je svečano ustoličen za Patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve⁽³³⁾.

Dva dana kasnije, 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi. Vojska NDH kreće prema Austriji da bi se predala Osmoj britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju o pravima ratnih zarobljenika, a SSSR – nije. Kako u Zagrebu više nema vojske, tako u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvom SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. Ukrajinskog fronta, pod čijom je okupacijom teritorij bivše monarhofašističke Jugoslavije i novonastale države na njemu. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10 % hrvatskog naroda) natrag u sovjetsku zonu svom miljeniku Titu. Na ovaj način svi antifašisti (i komunistički i kapitalistički) zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova Jugoslavije) nakon završetka rata, što je zapravo desetkovanje (decimacija) hrvatskog naroda.

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja s Hrvatskom pravoslavnom crkvom pokazuje da su novi komunistički vlastodržci posebnu pažnju posvećivali hrvatskim pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj oni nisu pripadali), a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu i ne može se odnositi na svjetovni, čak vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike jer nisu povrijedili „zadanu vjernost“ državi ili narodu, već Srbijanskoj pravoslavnoj crkvi. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu absurdnost komunističkog pravnog sustava i između redaka, pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza tog pokreta (služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji na način na koji je to bilo moguće u zadatostima tog vremena i prostora), to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve osobno sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava samo postojanje kršćanske crkvene organizacije HPC i svrstava ju načelno među zločinačke organizacije i tako osuđuje i one svećenike, koji prije nisu bili u SPC.

U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Popis dio ubijenih svećenika i vjernika:

Svećenici:

1. 1. Sv. Patrijarh Germogen Maksimov
2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka
3. Protojerej Evgenij Jaržemskij
4. Protojerej Aleksandar Volkovskij
5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
6. Protojerej Serafim Kupčevskij
7. Protojerej Anatolij Paradiev
8. Protojerej Cvetin Čović
9. Protojerej Risto Babunović
10. iguman Miron Federer
11. jerej Joco Cvijanović
12. jerej Vasilij Jurčenko
13. jerej Pavel Kozarski
14. jerej Dmitrij Mrihin
15. jerej Sevastijan Perić
16. jeromonah Amvrosij Veselinović
17. jeromonah Rafail Stanivuković
18. jeromonah Vlasmin Pavlovskij
19. jeromonah Venjamin Radosavljić
20. jeromonah Mihail Milogradskij
21. jeromonah Dimitrij
22. jeromonah Ivan Mračkovski
23. jeromonah Evgenij Pogorečkij
24. jeromonah Petar Popov
25. jeromonah Bogdan Popović
26. jeromonah Nikolaj Semčenko
27. jeromonah Petar Stefanović
28. jeromonah Sergij Selivanovskij
29. jeromonah Ljubomir Svrtilić
30. jeromonah Emilijan Šimatović
31. arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih svećenika. Jedno je sigurno – svi su ubijeni.

Vjernici (laici) – Petar Lazić (predsjednik zagrebačke crkvene općine), Aleksandar Kosmajenko (dirigent crkvenog zbora), S. Fjodorov, A. Dirin, V. Čižov. Ministar Savo Besarović i general Gjuro Grujić – zapovjednik glavnog stožera vojske NDH u Beogradu su osuđeni na smrt i streljani. Od sveukupno 132 generala u vojsci NDH bilo je 10 hrvatskih pravoslavaca i pravoslavni državljani su proporcionalno sudjelovali u hrvatskoj vojsci (domobranstvo, kasnije Hrvatske oružane snage – HOS). Ako je itko preživio posljeratni komunistički teror, to je bilo slučajno.

To je pravo stradanje zbog vjere – HOLOKAUST.

Patrijarh Germogen jedini je poglavar jedne autokefalne crkve ubijen u doba Drugog svjetskog rata, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.

Već 1. kolovoza 1947. u FNRJ objavljen je Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji Crkva pod ovim imenom.⁽³⁴)

Godine 1990. stvorena je Republika Hrvatska, koja je dana 25. lipnja 1991. godine proglasila državnu nezavisnost. Priznata je od svih država u svijetu, članica Ujedinjenih naroda i svih međunarodnih organizacija.

Većina pravoslavnih stanovnika su Hrvati… njih oko 137 tisuća

Na popisu stanovništva u RH iz 2011., 16.647 Hrvata po prvi se put u povijesti, potpuno slobodno izjasnilo pravoslavcima i to u doba kad HPC još ne djeluje.⁽³⁵⁾ Takvo mnoštvo vjernika imaju sveukupno sve vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica Republike Hrvatske (bez islamske). Na prijašnjim popisima vezu između hrvatske etničke pripadnosti i pravoslavne vjere nije bilo moguće statistički evidentirati – vjerojatno su statističke metode namjerno bile tako postavljene, kako se pravoslavlje ne bi moglo izravno povezati s hrvatstvom. Prema popisu stanovništva iz 2011. nešto manje od 53 000 hrvatskih državljana izjasnilo je da im je materinski jezik srpski i na temelju toga možemo zaključiti da su većina ostalih pravoslavaca s hrvatskim kao materinskim jezikom u stvari Hrvati pravoslavci – njih oko 137 000. S tog gledišta, HPC je prema broju vjernika čak druga vjerska zajednica u RH (prva je KC). Također, nisu niti svi Hrvati srpskog podrjetla pripadnici SPC, ima ih koji bi se radije pridružili HPC.

Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d’Europe) je dana 2. listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala je Hrvatska pravoslavna crkva, jer je osnovana radi Hrvata pravoslavaca. Usvojen je i stupio je na snagu statut (ustav) Hrvatske pravoslavne crkve, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Ni jedna druga pravoslavna Crkva koja djeluje na teritoriju RH, nema statut koji bi važio isključivo na tom teritoriju, nego pravo-snažni statut s teritorija matične države protežu na teritorij RH, kao da RH ne postoji. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je Hrvatskim episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva upisana je u registar transparentnosti Europske unije.⁽³⁶⁾

Patrijarh Nikolas І, znajući da je Republika Hrvatska na temelju svog Ustava nezavisna, i da ispunjava uvjete za pridruživanje Europskoj uniji – skupini demokratskih država koje poštuju ljudska prava – odlučio je 1. prosinca 2013. potpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, kako bi se time ispunili uvjeti Apostolskog pravila br. 34.: “Еpiskopi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom”.⁽³⁷⁾

Hrvatska pravoslavna crkva jedina je autokefalna Crkva u Hrvatskoj.

Na ovaj način je hrvatski narod dobio obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dijelom kršćanstva u Hrvata.

Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar

IZVORI:

1,2,3,4- Milaš, Nikodim, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901

5. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

http://liternet.bg/publish17/iu_trifonov/izbrani/unishtozhavaneto.htm
[Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, s. 470)]

6. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

7. http://macedonia.kroraina.com/pp_ht/pp_ht_2.html#2_3

8. http://www.spc.rs/sr/kratak_pregled_srpske_crkve_kroz_istoriju_protojerej_dr_radomir_popov

9.https://bg.wikipedia.org/wiki/%D0%A6%D1%8A%D1%80%D0%BA%D0%B2%D0%B0_%D0%BD%D0%B0_%D0%93%D1%8A%D1%80%D1%86%D0%B8%D1%8F

10. Štedimlija, S. M., Pravoslavni kalendar za godinu 1944, Zagreb 1943, str. 45-60.

11.https://ru.wikipedia.org/wiki/%D0%9E%D1%81%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D1%81%D0%BA%D0%B0%D1%8F_%D0%91%D0%BE%D0%BB%D0%B3%D0%B0%D1%80%D0%B8%D1%8F

12.https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%94%D0%B0%D1%82%D0%BE%D1%82%D0%B5%D0%BA%D0%B0:Srpske_privilegije_1732.jpg

13. https://sh.wikipedia.org/wiki/Velika_seoba_Srba

14. G. A. Rali i M. Potli, “Sintagma”, str. 529, knjiga br. V. s Katalogom autokefalnih crkava, Atena, 1855.g.

15. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887 g.

16. HDA – Saborski dnevnik, CXXIV Sjednica održana dne 19 ožujka 1887 g.

17. http://tinypic.com/view.php?pic=14nk041&s=8#.VltfbS5bfzw

18. http://www.cpc.org.me/latinica/istorija_crkva.php?id=3

19. Požar, Petar. Hrvatska pravoslavna crkva u prošlosti i budućnosti. Zagreb, 1996. (str. 67)

20. http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/

21. Jurišić Goran, WWII: POVJESTNA ISTINA BEZ CENZURE, Zagreb, 2011.

22. Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s.17

23. Narodne novine, Godina CVI broj 77, Zagreb, 7. travnja 1942.

24. Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945. Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139

25. Miloš Obrknežević, Razvoj pravoslavlja u Hrvatskoj i Hrvatska pravoslavna crkva, iz knjige Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli, (priredio Ante Selak), Školske novine-Pergamena, Zagreb, 1996., str. 251

26. Шкаровский М. В. http://www.bogoslov.ru/text/2875423.html

Još: Горячев И. Усташи против четников // Независимая газета – религия. 2001. 22 августа

27. Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 139

28. Jure Krišto, Sukob simbola. Politika vere i ideologije u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001, s. 170-171)

29. Narodne novine, Godina CVI, broj 123, Zagreb, 5. lipnja 1942.

30. Pavelić Ante, Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984., s. 40

31. Požar Petar, “Hrvatska pravoslavna crkva”, Naklada Pavičić, Zagreb, 1996., str. 198

32. Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., s. 88

33. Косик В. И., Хорватская православная церковь(от организации до ликвидации/1942-1945.Взгляд из ХХІ века. Институт славяновидения РАН. Москва, 2012., c. 128.

34. http://www.svetosavlje.org/biblioteka/zakoni/UstavSPC.htm

35. http://www.dzs.hr/

36. http://ec.europa.eu/transparencyregister/public/consultation/displaylobbyist.do?id=461157715249-43&locale=hr#hr

37. http://azbyka.ru/otechnik/pravila/kanony-pravoslavnoj-tserkvi-grabbe/

Hrvatska pravoslavna crkva

Gdje je Karlovačka mitropolija?

Published

4 godine ago

4 kolovoza, 2020

Uredništvo

HRVATSKA KARLOVAČKA ARHIEPISKOPIJA

Hrvatsko je kraljevstvo više od 200 godina imalo vlastitu autocefalnu pravoslavnu crkvu – poznata Karlovačka arhiepiskopija. Njezino sjedište bilo je u Srijemskim Karlovcima, koji su od početaka hrvatske povijesti do 1946. sastavni dio Hrvatskog kraljevstva. Karlovački arhiepiskop nosio je titulu Patrijarh Hrvatski. Imenovao ga je hrvatski ban a izbor potvrđivao je car.

>> ORGINALNI ZAPIS EPISKOPA “Hrvatske Grčko-iztočne crkve” iz 1874.g.: “Srbske narodnosti političke ovdje u Hrvatskoj nema…”

Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku o svom samoukidanju u korist novostvorene pravoslavne crkve Kraljevine SHS. Nije niti mogla donjeti takvu odluku jer nije imala poglavara. Zadnji Karlovački arhiepiskop Lukijan nestao je 1913. i pričalo se da je počinio samoubojstvo(suicid). Tjedan dana kasnije pronađen je odrezanom glavom!

HRVATSKI ARHIEPISKOP +ALEKSANDAR

>> S.M. Štedimlija: Povijest pravoslavaca u Hrvatskoj

U nastavku citiramo nekoliko rečenica iz knjige prote Jovana Jeremića, „Gde je Karlovačka mitropolija? Šta da se radi?”, izdane 1923.

„ … paki i paki tvrdimo da Karlovačka Mitropolija nije ukinuta, da ona pravno postoji. Ona je danas samo priglušena i živa sahranjena, ali umreti donde neće, dok joj smrtnu presudu ne izreknu i ne sprovedu nadležni faktori, dok joj večnuju pamjat ne otpevaju nadležni korovi i sama deca njena.

A dotle se čudimo, koje su i u članku 7 Uredne od 13 decembra 1920 g. mogle videti tu smrtnu presudu. Čuditi se moramo i ušima, koje iz tog članka 7 čuju večnuju pamjat Karlovačkoj Mitropoliji. Razrok je pogled tih tamnih i mutnih pravnih očiju. Velika je egzotičnost tih juridičkih ušiju! Jer velik je apetit nekih na Karlovačku Mitropoliju i njezine prinadležnosti.

>> Arhiepiskop ALEKSANDAR: NIKOLA TESLA ILI KAKO SE HRVATSKA ODRIČE VLASTITE POVIJESTI

Apetit gutanja, konsumiranja i potčinjavanja, okupiranja i anektiranja …
Sve u vidu česnosti, bratstva i Jedinstva …

„Karlovačka mitropolija nije ukinuta. O tome akta nema. I do god toga akta ne bude, Karlovačka Mitropolija će pravno postojati. A što pravno postoji, ima pravo i na život. Doći će do svoga života i Karlovačka Mitropolija.”
„… Karlovačka Mitropolija će se dići u život i svetlost.
… ona će se vratiti u svoje pravo, kada pravde sunce sine, i ako za nju pravda nije umrla; i ako istina među nama još nešto vredi, ako u nama još mudrosti ima. I ako još ima srca i ljubavi…”

prota Jovan Jeremić, „Gde je Karlovačka mitropolija? Šta da se radi?”, Srijemski Karlovci, Manastirska štamparija, 1923.

Hrvatska baština

HRVATSKA BAŠTINA – Hrvatska pravoslavna crkva

Published

4 godine ago

27 lipnja, 2020

mjukic

Slika 1. Naslovnica knjige o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi (MJ)

Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija, odnosno Hrvatska pravoslavna crkva, postojala je kao autokefalna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju 1707. – 1920. Poglavar je nosio titulu Patrijarh hrvatski. Zadnji njezin zakon iz 1887. – Zakon o grčko-istočnoj crkvi i ćiriličnom pismu – u čl. 2. propisuje kako će ta hrvatska crkva dobivati novac iz hrvatskog državnog proračuna. Za vrijeme postojanja te crkve nema Srba, niti Srbije jer je ona dio Osmanskoga Carstva. Godine 1830. Kneževina Srbija dobila je autonomiju u okviru Osmanskoga Carstva. Politička autonomija uzrokovala je i crkvenu autonomiju te se 1832. stvara autonomna (ne autokefalna) Crkva u kneževini Srbiji (nakon plaćanja Carigradu 200.000 groša u gotovini!). Crkva se nazivala Beogradska arhiepiskopija, a ne Srpska pravoslavna crkva (SPC). U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855. hrvatska Karlovačka arhiepiskopija navedena je pod brojem 7, a Crnogorska pravoslavna crkva pod brojem 9; radi se o autokefalnim crkvama. Nema srbijanske crkve jer se ne radi o autokefalnoj crkvi; Beogradska arhiepiskopija je dio Carigradske patrijarhije.

Dana 17. lipnja 1920. donesena je odluka o stvaranju autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ukazom prijestolonasljednika Aleksandra. Dana 19. veljače 1922. carigradski patrijarh Meletij IV. Metaksakis potpisuje Tomos za stvaranje nove autokefalne crkve u novonastaloj državi, Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Proglašava se ujedinjenje autokefalnih crkava: srpske, crnogorske i karlovačke. Dakle, ujedinjenje autokefalnih crkava karlovačke i crnogorske sa srpskom! Autokefalne pravoslavne crkve karlovačka i crnogorska nisu srpske već se ujedinjuju sa srpskom pravoslavnom crkvom! Treba spomenuti da je patrijarh Meletij IV. to napravio mimo crkvenih zakona jer mu je 9. prosinca 1921. bilo oduzeto dostojanstvo pa je on postao običan laik. Budući da je Meletij bio član masonske lože, ona se zauzela za njega pa nije bio sankcioniran već je izabran za Aleksandrijskog patrijarha 1926.

Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikada nije donijela odluku o ujedinjenju sa Srpskom i Crnogorskom pravoslavnom crkvom (to nije donijela ni Crnogorska pravoslavna crkva već metropolit Mitrofan Ban koji je priznao da je to učinio pod prijetnjom smrću). Gotovo sva pravoslavna imovina u Hrvatskoj izgrađena je za vrijeme Karlovačke arhiepiskopije. To nije imovina Srpske pravoslavne crkve već imovina Hrvatske pravoslavne crkve. Nisu pravoslavci iz Srbije donijeli nijednu crkvu u Hrvatsku!

Prvi crkveni dokument dostupan široj javnosti koji sadrži samo naziv SPC Ustav je SPC-a iz 1947. Prije toga SPC-a nema niti u Srbiji niti u Hrvatskoj. U Zagrebu, u Trojednoj kraljevini postoje pravoslavci, pravoslavne općine, ali ne postoje srpske općine!

Pravoslavlje se ne može vezati samo uz srpstvo jer su mnogi Hrvati prihvatili pravoslavlje (jedan roditelj je bio pravoslavne vjeroispovijesti: Ante Starčević, August Harambašić, Stjepan Miletić, Nikola Kokotović i drugi).

U Rakovačkom ustanku (1871.) sudjelovali su i Srbi. Poistovjećivanje pravoslavlja sa srpstvom javilo se za vrijeme banovanja Khuena Hedervarya, da bi se oslabio otpor Hrvata. Na poticaj velikosrpske propaganda u Dalmaciji pravoslavlje se poistovjećivalo sa srpstvom, što nije točno ni dobro.

U djelu Mate Artukovića Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (Srbobran 1884. – 1902.) na stranici 34. citira se iz Srbobran novina iz 1894. godine, na desetogodišnjicu, i stanje zatečeno u vrijeme izlaska njihovog prvog broja: “U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su ‘pravoslavni Hrvati’ koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice” – Srbobran, 4(16)10.1894, br. 113, Naša prva desetgodišnjica.

Pravaši su se zalagali za Hrvatsku pravoslavnu crkvu (Eugen Kvaternik).

Godine 1911. Nikola Bjelovučić je u knjižici Trijalizam i hrvatska država, izdanoj u Dubrovniku, istaknuo potrebu podijeliti pravoslavnu crkvu na dva dijela, tako da postoje “a) srpsko-pravoslavna za Srbe i b) hrvatsko-pravoslavna za Hrvate pravoslavne vjere”

Antun Radić napisao je (Sabrana djela, sv. III, str. 318.) da je “tek 30 do 40 godina što su se ljudi koji su grčke ili pravoslavne vjere počeli nazivati Srblji”, a u članku “Hrvatska pravoslavna Crkva, Sabrana djela, sv. V., str. 51. – 54.) da “pravoslavni Grk ima svoju grčku Crkvu, pravoslavni Rus ima svoju rusku, pravoslavni Srbljin ima svoju srbsku, a pravoslavni Hrvat – on nema svoje Crkve, nego mora u – srbsku!”

Nezavisna država Hrvatska

Propašću jugoslavenske države i uspostavom NDH prestaje nadležnost Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Naziv srpskopravoslavna vjera zamjenjuje se nazivom grčko-istočna vjera (Ministarska naredba od 18. srpnja 1941.), kao što se rabilo prije 1918.

Ante Pavelić je u govoru u Hrvatskom saboru, 28. veljače 1942., najavio osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve:»U pravoslavlje ne dira nitko, ali u hrvatskoj državi ne može biti srpske pravoslavne crkve. (…) Ako crkvena organizacija nije internacionalna, ako je partikularna, onda može biti samo nacionalna hrvatska, onda može biti samo takva, kja u svome duhovnom životu vrši i uživa potpunu duhovnu slobodu, slobodu savjesti, ali u svim drugim stvarima mora biti pod nadzorom hrvatske države i njezinih oblasti.« (cit. u: Matković, str. 115./116.)

Poglavnikovom odredbom usvojen Ustav Hrvatske pravoslavne crkve stupio je na snagu 6. lipnja 1942. Zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi objavljene su u Narodnim novinama br 77. od 7. travnja 1942.

Na čelo Hrvatske pravoslavne crkve postavljen je bivši mitropolit Novomoskovski Germogen (1861. – 1945.), emigrant iz SSSR-a (arhiepiskop Gregorij Ivanovič Maksimov, redovničkoga imena Germogen). Mitropolit Germogen ustoličen je 7. lipnja 1942. godine u pravoslavnoj Crkvi Svetog Preobraženja u Zagrebu. On je bio metropolit zagrebački i cijele Hrvatske.

Uz Zagrebačku metropoliju osnovane su: brodska, sarajevska i petrovačka eparhija. Razmještaj svećenika bio je isključivo u nadležnosti Hrvatske pravoslavne crkve. Tada se počeo tiskati Pravoslavni kalendar i knjižice molitava u kojima nije bilo političkih tekstova.

Vrijedni crkveni predmeti (ikone, ikonostasi) i namještaj iz oštećenih ili porušenih pravoslavnih crkava sklonjeni su, zaštićeni i sačuvani u Muzeju za umjetnost i obrt (skrblju njegova osoblja).

Pomak u vjerskoj toleranciji u NDH razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH bili su uvršteni i pravoslavni blagdani.

Hrvatska pravoslavna crkva:

1. HPC je samosvojna (autokefalna) i jedina, za nju ne vrijede dogmatska i kanonska načela SPC-a.

2. Grb HPC-a je 25 naizmjeničnih bijelih i crvenih pačetvorinskih polja u pet redova, a početno je bijelo polje. U sredini poluštita je križ modre boje.

3. Zastava je crveno-bijelo-plava trobojnica (vodoravne pruge) s jednokrakim zlatnim križem na bijelom dijelu.

4. Službeni jezik je hrvatski, a slova su hrvatska.

Nakon poraza NDH

Komunistička vlast je nakon poraza NDH raspustila HPC te vratila jurisdikciju Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj što je bilo protupravno. Metropolita Germogena (osobu u 84. godini života) i najveći broj svećenika komunističke vlasti su ubile! Dana 30. lipnja 1945. streljani su i obješeni dužnosnici Hrvatske pravoslavne crkve: arhiepiskop Germogen (84 godine), episkop Spiridom (43 godine ), svećenici o. Serafim Kupčevski(51 god.), o. Joco Cvijanović (57 g.), o. Aleksej Borisov (51 g.), o. Dimitrije Mrihin (47 g.) i mnogi drugi.

Arhijerejski sinod Ruske istino-pravoslavne Crkve je na konferenciji i zasjedanju u Odesi u listopadu 2010. godine donio odluku o konačnom statusu – priznavanju mučenicima svih smaknutih Hrvatskih pravoslavnih svećenika na čelu s patrijarhom Germogenom. Primljeno je rješenje o upisu u Zbor Novomučenika i Ispovjedenika.

Tijekom Drugoga svjetskog rata ubijeno je 28 svećenika Hrvatske pravoslavne crkve. Većinom su ih pobili jugokomunisti.

„Braćo moja, Nemili dogadjaj, što se je ovih dana Vašom krivnjom dogodio pred našom svetom pravoslavnom crkvom, sili me da na Vas upravim nekoliko iskrenih i ozbiljnih riječi. Nigdje na svijetu nema sablazni, da se vjera istovjetuje s narodnošću, samo su tako zvani srbi kadri bili da takova što izmisle. Ali Vi, braćo moja, niste tomu krivi. Vi ste samo žrtva kobne predsude i licemjerne nauke, koja se je izvana uvukla u naš čestiti pravoslavni narod u Hrvatskoj, da nas razdvoji i da oslabi našu narodnu snagu. Ako je to, na žalost, kod nas donekle uspjelo, tomu su krivi oni, koji su se za svoje sebične svrhe poslužili vjerskim fanatizmom, pa su našoj svetoj pravoslavnoj vjeri nametnuli tudje narodno ime. A nije tomu davno, što se za to kod nas u Hrvatskoj još nije znalo. Meni je već evo pedeseta godina, a još imam, hvala Bogu živa otca, koji mi danomice veli: “Sinko, ovo je sramota! Kakovo srbstvo i kakova srbska vjera? Što su onda Rusi, koji su takodjer pravoslavni”? I to mi veli priprosti krajišnik Ličanin, koji nije učio nikakovih visokih školah. Na našu svetu pravoslavnu crkvu izvješavala se politička zastava tudje države, a mi ne znamo da smo ikada bili Srbi ili srbske vjere. A i nama je braćo moja, najveći je amanet naša sveta pravoslavna vjera, koje se mi ne odričemo za nikakovu cijenu na svietu. I mi ljubimo našu pravoslavnu crkvu ito sigurno više nego Vi, jer nećemo, da nam služi kao političko oružje proti našoj otačbini i proti onom narodu kojemu smo svi, i mi i Vi, rodjeni sinovi. Samo naši dušmani šire klevetu, da nas naša braća katolici mrze rad toga, što smo pravoslavne vjere. Ja sam već blizu trideset godinah na čelu obćini od kojih petnaest tisućah dušah, sve samih katolikah, pa ipak nisam doživio ni jednog jedinog trenutka da mi je itko moje vjerske običaje povriedio, nego se dapače mogu ponositi, da sa svima živim u najdivnijem skladu i u najvećoj ljubavi. Okanite se dakle i Vi krivoga puta, kojim ste zašli pa se smatrajte onim, što jeste i što morate biti. Jedno je vjera, a drugo je narodnosti tko mieša jedno i drugo, taj mora doživiti ovakve žalosne posljedice kao što ste i Vi doživili. Nu, ja sam uvjeren da još i danas imade mnogo pravoslavnih, koji se poput mene i moga otca sa ponosom nazivlju Hrvati, kao što smo se nekoć svi zvali, a bit će ih s vremenom još i više, koji će se odreći opasne i zlokobne igre s našim vjerskim svetinjami, jer bi nam se inače moglo dogoditi, da ćemo biti izključeni i u tudji i u svom rodjenom narodu.” U Maksimiru, 18. listopada 1895., Marko Mileusnić, pravoslavni Hrvat.

Pokušaj obnova HPC-a

Hrvatska stranka prava prva je iznijela ideju obnove HPC-a. U svojim temeljnim načelima, vodstvo HSP-a 1991. je poduprlo osnivanje (obnovu) autokefalne Hrvatske pravoslavne crkve.

Politika nove Hrvatske nije dopustila obnovu Hrvatske pravoslavne crkve.

Izvori: Hrvoje Matković, Hrvatski erhiepiskop Aleksandar, Ljiljana Dobrovšak, Tomislav Jonjić, Ivan Mužić

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Dr. Marko Jukić

Hrvatska pravoslavna crkva

Punih je 716 godina Srbija bila hrvatski vazal

Published

4 godine ago

26 veljače, 2020

Uredništvo

Vazal priseže na odanost svom gospodaru (1)

Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet piše “De Administrando Imperio” između 948. i 952. godine. Po njemu su Hrvati “oni koji vladaju velikom zemljom”, a Srbi – “sluge”. Daljnja povijest čak do naših dana dokazuje da su Srbi i ostali “sluge”.

Samo u Hrvatskoj većina tzv. uglednih povjesničara piše kako je Srbija bila carstvo dok Hrvatska to nikad nije bila i kako su Srbi vladali Bugarskom, Hrvatskom, Mačvom…, a zapravo je činjenica da su Srbi oduvijek hrvatski vazali što smo mi u više navrata dokazivali na temelju spoznaja svjetske povijesti. Da bi bilo svima razumljivo što u daljnjem tekstu piše, najprije dajemo dеfiniciju pojma “vazal”, ispričavajući se onima koji to znaju.

Vazal (od keltskog gwas – “sluga”, na latinskom – vassallus i ruskom – вассал) u srednjem vijeku bio je feudalni gospodar koji je zemlju primio od drugog feudalnog gospodara – svog sizerena u zamjenu za dužnost da mu pomaže. Vazal priseže na odanost svom gospodaru i obvezuje se da će biti poslušan sizerenu, slijediti njegove naredbe o vanjskoj i unutarnjoj politici, pružiti mu vojnu potporu kada je potrebno i platiti unaprijed dogovorene poreze. Vazal duguje odanost svom gospodaru. Kršenje dužnosti koju vazal duguje svom sizerenu bio je zločin. U širem smislu, vazalnost je ovisnost jedne zemlje o drugoj, u kojoj postoji podložnost, a ne ravnopravnost ili dobrovoljno udruživanje.(2)

Godine 2008. u Zagrebu je objavljena knjiga pod naslovom: SRBI MEĐU EUROPSKIM NARODIMA (prijevod sa srpskog), čiji je autor Sima M. Ćirković, Srbin rođen u Hrvatskoj – zna se Hrvatska pobrinuti za širenje slavne srpske povijesti. Više tzv. uglednih hrvatskih povjesničara pisali su recenzije za ovu knjigu. Slijedi citat iz ove knjige koji oni nisu pročitali ili (tko zna) možda nisu razumjeli:

“Najkasnije 1202. počeo je rat u kojemu je Vukan Nemanjić pokušao revidirati red nasljeđa, uspostavljen u bitno drugačijim uvjetima. Saveznika je dobio u Ugarskoj, dok je Stefan Nemanjić potporu potražio od onih koji su se suprotstavljali ugarskome kralju… Do 1202. godine Vukan je istisnuo s vlasti brata i zavladao čitavom državom. Postao je veliki župan, a ugarski je kralj tada uveo Srbiju u ugarsku kraljevsku titulu. Između ostalog, postao je i rex Servie, a poslije njega će to biti svi ugarski kraljevi do 1918. godine. Za svoje kratke vladavine nad čitavom državom, Vukan je nosio titulu velikog župana…(župan nije vladar nego upravitelj neke oblasti podložan vladaru – op.a.) Ugarski su kraljevi, naime, srpske vladare smatrali svojim vazalima. Srbiju su u to doba unijeli u svoju titulu, a krunidbom od strane univerzalne vlasti kakvu je predstavljao papa, srpski bi vladari bili s njima izjednačeni. Svi su se sjećali primjera bugarskog vladara Kalojana kojega je papinski legat 1204. godine okrunio za kralja, iako se on sam, nastavljajući tradicije nekadašnjih bugarskih careva, u zemlji titulirao kao car. I tu je bilo pozivanja na bugarske careve Simeona, Petra i Samuila. Bugarski je prelat istom prigodom posvećen za arhiepiskopa, ali se sam ipak nazivao patrijarhom, što su poslije prihvatili i Bizantinci. Tek je godine 1235. crkveni sabor u Lampsaku potvrdio obnavljanje patrijarhskog statusa poglavara bugarske crkve.

Ono što nije uspjelo kod pape Inocenta III., uspjelo je kod njegova nasljednika Honorija III. za vrijeme duge odsutnosti kralja Andrije II. (1205.–1235.) zbog sudjelovanja u križarskom pohodu. Papinski je legat 1217. godine u Srbiju donio krunu i njome okrunio velikog župana za kralja. Nije poznato gdje je obred obavljen. Poznato je samo da je legat 1217. dolazio u Srbiju i okrunio velikog župana. Intervencija ugarskog kralja ovaj put je stigla sa zakašnjenjem (kralj se vratio tek krajem 1218.), i to kao vojni pohod koji je (najvjerojatnije tek 1220.) diplomatskom intervencijom na vrijeme uspio spriječiti kraljev brat Sava. Ugarski su kraljevi zadržali Srbiju u tituli, ali su srpske vladare i dalje smatrali vazalima…”(3)

Od svega navedenog nije jasno kakvom je diplomatskom intervencijom kraljev brat Sava na vrijeme uspio spriječiti vojni pohod koji je pripremao mađarsko-hrvatski kralj Andrija II.. Prije svega moramo biti svjesni da bi takav rat potrajao neko vrijeme, ne zato što bi se Srbi mogli suprotstaviti hrvatsko-mađarskom kraljevstvu, nego zato što u tadašnjoj Srbiji nije bila niti jedna tvrđava nakon preuzimanja koje bi Hrvati mogli smatrati da su pobijedili, nego su morali tražiti Srbe po šumama kako bi ih uhićivali jednog za drugim. Najlogičnije je za pretpostaviti da je Andrija II. odustao od tog vojnog pohoda na Srbiju jer je novookrunjeni srpski kralj obnovio vazalnu prisegu i potpisao novi vazalni ugovor. Kao diplomatski uspjeh se može smatrati to da je hrvatsko-mađarski kralj dozvolio korištenje kraljevske titule Srbima – njemu nije bilo bitno kakvu će titulu koristiti njihov poglavar, “veliki župan” ili “kralj”, kad su Srbi ostali vazali. Isto se je dogodilo i za vrijeme Berlinskog kongresa (1878.) kad su sami Srbi preko Jovana Ristića ponudili Austrougarskom carstvu (čiji je državotvorni dio Hrvatsko kraljevstvo) da budu vazali, a zauzvrat će se Austrougarska zauzeti da Srbija (na papiru) bude nezavisna i da njen vladar bude kralj. Tu činjenicu potvrđuje čl. 37. Berlinskog ugovora i tzv. Tajna konvencija. Po definiciji vazal duguje odanost svom gospodaru. Kršenje ove dužnosti bio je zločin. Zato i kad su Srbi počinili atentat u Sarajevu 1914., Austrougarsko carstvo je smatralo to ne samo ubojstvom prijestolonasljednika, nego i zločin koji krši srpsku vazalnu prisegu prema austrijskom caru koji je istodobno i hrvatsko-mađarski kralj. Stvaranjem Kraljevine SHS pod kraj 1918. može se smatrati kao djelomično uspješni pokušaj da sluga (Srbija) postane nadređen svom gospodaru (Hrvatskoj).

ZAKLJUČAK

Po definiciji vazal je feudalni gospodar koji je zemlju primio od drugog feudalnog gospodara uz obvezu da njemu služi i plaća porez. Dakle vazal nije vlasnik nego korisnik. Kad sve to znamo, nama je jasno da za cijelo vrijeme od 1202. do 1918., dok je Srbija bila hrvatski (mađarsko-hrvatski) vazal, cijela Srbija kao i sve u njoj bilo je u hrvatskom vlasništvu, pa tako i neka crkva (SPC ?) u slučaju da je ona postojala ne bi mogla biti srpska, nego, kao i sve ostalo, bila bi hrvatska. Srpsko-jugoslavenska povijest, koja je još uvijek na snazi u Hrvatskoj, širi srpske laži kako je SPC djelovala u Hrvatskoj, a takva tvrdnja koja se kosi sa znanošću je uvrjeda za Hrvatsku.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR
IZVORI:

1. https://hr.wikipedia.org/wiki/Vazal

2. https://www.britannica.com/topic/vassal

3. Sima M. Ćirković, SRBI MEĐU EUROPSKIM NARODIMA, Zagreb, 2008, s. 39,41.