Društvo
KULTURA SJEĆANJA: Srbijanski koncentracijski logori u Hrvatskoj i Srbiji 1991. – 1995.
Slika 1. Naslovnica knjige (MJ)
Domovinski rat se u hrvatskim školama nedovoljno uči! Oni hoće da zaboravimo!
Ne smijemo zaboraviti!
Komisija Ujedinjenih naroda objavila je 1995. godine Završno izvješće u kojem je navedeno kako je, u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 logora u koje su internirane i vojne i civilne osobe.
Od 480 logora priblžno je 300 logora prijavljeno od strane jednog ili više neutralnih izvora te Komisije, a 180 logora je prijavljeno od strane ne-neutralnih izvora, te se vode kao nepotvrđeno.
Na području Hrvatske 80 logora (30 potvrđenih i 50 nepotvrđenih) na okupiranim područjima Hrvatske.
Na području Srbije približno 60 logora, a 10 na području Crne Gore (40 potvrđenih i 30 nepotvrđenih).
Slika 2. Logor Manjača (wikipedija)
Drugi izvor navodi da je u Hrvatskoj bilo 100 logora (potvrđeni od neovisnog izvora).
Nakon okupacije istočne Slavonije 1991. godine od 7.000 do 8.000 hrvatskih zarobljenika je bilo zatočeno u srbijanskim logorima. U knjizi hrvatskih zatočenika srpskih koncentracijskih logora su poimence navedena 6.952 zatočene osobe.
Logore su otvorili: JNA, milicija SAO Krajine, jedinice srpskih teritorijalaca, i različite paravojne postrojbe. U srbijanskim logorima je vršena fizička i psihička tortura, prisilni rad, ozljeđivanje s posljedicom invaliditeta, ubijanje zatočenika, silovanje žena, kastriranje muškaraca. Glavna komanda je bila „glavu dolje, ruke na leđa“!
U srpskim koncentracijskim logorima život je izgubilo 300 zatočenika po izvješću Komisije za zatočene i nestale pri Vladi RH. Zatočenici misle da je taj broj mnogo veći. Najmlađa ubijena osoba imala je 6 mjeseci, a najstarija osoba 104. godine. Najmlađa silovana osoba imala je 5 godina a najstarija 80 godina!?
Prvi srbijanski logor u Hrvatskoj je otvoren krajem 1990. godine a većina je otvorena sredinom 1991. godine (tijekom agresije na Republiku Hrvatsku).
Slika 3. Zid bola u Zagrebu
Logor u Borovu Selu, iza Božića 1990. g. je otvoren u prostarijama kino dvorane, zatim u osnovnoj školi, sportskoj dvorani.
Logor Bučje – logor u centralnom spremištu. Od kolovoza do studenog 1991. g. zatočenici su mučeni, ispitivani i ubijani, vrlo brutalan odnos prema zatočenima. Bilo je oko 150 zatočenika/zatočenica, neki su ubijeni a žene su silovane. O logoru je svjedočio dr. Vladimira Solara, ravnatelja Medicinskog centra u Pakracu, koji je jedno vrijeme bio zatočenik logora.
Logor Okučani – policijska stanica je služila kao logor od 6. prosinca 1991. g. . Iz Stare Gradiške je 6. prosinca 1991. g. prebačeno 18 zatočenika, tu je bilo i žena. Dana 24. 12. 1991. g. 12 zatočenika je vraćeno u Staru Gradišku.
Logor Stara Gradiška, – Logor Stara Gradiška bio je u nekadašnjem komunističkom Kazneno-popravnom domu koji je zatvoren 1990. godine. Pobunjeni Srbi i JNA su otvorili zarobljenički logor od kolovoza 1991. g. do 29. srpnja 1993. godine. Zatvorom su upravljali JNA, TO, četnici, SAO milicija i Beli orlovi. (potvrđen od Vlade SAD, ICRC i Helsinki Watch). Svjedočanstvo prim. dr. Vladimira Solara koji je bio zatočenik u logoru Bučje pa logoru Stara Gradiška.
Logor Glina – Logor u KPD Glina od 6. listopada 1991. g. do 4. kolovoza 1995. g. (VRO „Oluja“). Kroz logor je ukupno prošlo oko 2.000 osoba. Knjiga Ivana Lipaka „Svjedočanstva glinskih logoraša“ .
Slika 4. Mjesto razmjene zarobljenika u Tepljuhu (MJ)
Logori u Kninu – Na više lokacija u Kninu su bili zatočeni i mučeni hrvatski branitelji i civili tijekom Domovinskog rata. Kao zatvor korištena je stara bolnica u centru Knina te vojni zatvor JNA. Kroz logore je prošlo 600 do 800 zatočenika. Tortura, premlaćivanje, uključivanje na induktor poljskog telefona, seksualno zlostavljanje te korištenje zatočenika za teške radove.
Slika 5. Zatvor na kninskoj tvrđavi (MJ)
Logor u Dalju, od 1. 8. 1991. g. zatvoren tijekom 1993. g. oko 500 ubijenih u Dalju.
Logor u Dardi, rujan 1991., kroz logor je prošlo oko 700 ljudi.
Logor u Jagodnjaku, od 15. 11. 1991.; u ožujku 1992. g. u logoru je bilo 1.500 osoba.
Logor u Belom Manastiru, cca 300 zatočenika odjednom.
Logor Negoslavci – logor je otvoren početkom rujna 1991. g. a zatvoren u prosincu iste godine, cca 1.000 zatočenika je prošlo kroz logore, ubijeno ili se vodi kao nestalo 300 osoba. Zatočenici su prvo dovedeni u školu a nakon ispitivanja zatočeni u privatne podrume, 10 do 50 zatočenika u jednom podrumu.
Tijekom agresije na Vukovar i nakon sloma obrane grada Vukovara:
Logor Velepromet, U Vukovaru je u objektima Veleprometa otvoren Logor Velepromet sredinom rujna 1991. godine do ožujka 1992. godine. Kroz logor jer prošlo oko 10.000 ljudi a oko 700-800 se vode kao nestali. U logoru su bili zatočeni hrvatski branitelji i civili. Iz logora su zatočenici, zarobljenici, prebačeni u logore u Srbiji (Sremsku Mitrovicu i druge).
Slika 6. Logor Velepromet u Vukovaru (MJ)
Logor Ovčara, – stočna farma u sklopu Vupik-a, od listopada 1991. do 25. prosinca 1991. g. , kroz logor je prošlo 3.000 do 4.000 zatočenika. Ubijena su 264 (261) zatočenika. U masovnoj grobnici na Ovčari (Grabovu) su nađeni posmrtni ostatci 200 osoba a za 64 (61) osobe se ne zna gdje im je grob. Ubijeni su ranjenici iz vukovarske bolnice, ubijeni su djelatnici vukovarske bolnice, ubijeni su civili, tri žene i dijete od 16 godina.
Logor Stajićevo, nakon sloma obrane Vukovara, od 18. 11. do 21. 11 1991. g., otvoren je sabirni logor na napuštenoj farmi u blizini Zrenjanina, kroz logor je prošlo 3.000 osoba a zadržano je oko 1.500 osoba. Logor je bio u funkciji od 18. studenog 1991. godine do 23. 12. 1991. godine (drugi navod, siječanj 1992.). Zatočenici su bili hrvatski branitelji, civili, medicinsko osoblje. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je naveo da je u logoru Stajićevo bilo 1.700 zatočenika.
Logor u Sremska Mitrovica od 18. 11. 1991. do 13. 8. 1992. g. Kroz logor je prošlo 3.000 do 4.000 zatočenika, duže je zadržano 1.500 zatočenika, neki su bili više od 9 mjeseci. Bio je najveći i najgori logor Miloševićeve Srbije. Prema američkom ministarstvu vanjskih poslova, barem 18 zatvorenika je mučeno do smrti.
Dr. Vesna Bosanac i dr. Juraj Njavro su bili zatočeni u Sremskoj Mitrovici , (knjiga dr. Juraja Njavre „Glavu dolje – ruke na leđa“ skidanje do gola, smrzavanje bez odjeće i čekanje što će dalje biti).
Logor VIZ Beograd, (vojno istražni zatvor) na Banjici, prošlo je cca 1.000 zatočenika, prije razmjene u logiru je još bilo 350 zatočenika. Sabirni logor pod kontrolom JNA gdje su vršena ispitivanja i maltretiranja zatočenika te prisiljavanja na potpisivanje izjava o počinjenim zločinima. Logor je djelovao 1991. i 1992. godine.
Logori u Nišu – Logor u kazneno-popravnom domu (KPD) i zatvoru u Nišu. Bilo je zatočeno cca 500 osoba. Dovedeni su branitelji Mitnice (oko 200) a 300 drugih je prebačeno iz logora Stajićevo kada je logor rasformiran 23. 12. 1991. g. , logor u Nišu je rasformiran 26. 2. 1992. g. , zatočenici su prebačeni u Sr. Mitrovicu. Torturu su vršili vojnici, rezervisti i vojni policajci. Crveni križ je znao za logor i posjetio ga je 2 puta.
Vojni zatvor i Civilni zatvor u Nišu (potvrđeni od ICRC-a. Prema izvješću ICRC-a u vojnom zatvoru je bilo zatočeno 1.560 osoba, u civilnom zatvoru su bili zatočeni civili te pripadnici ZNG-e. Nakon zatvaranja logora Stajićevo (rasformirano 23. 12. 1991. god.) 300 zatočenika prebačeno u Niš, logorom je upravljala JNA. Dana 15. siječnja 1992. godine, međunarodno priznanje Hrvatske, zatočenici su bili jako fizički zlostavljani (premlaćivanje zatočenika). U Bosanskom Šamcu je 26. 1. 1992. g. razmijenjena je jedna skupina zatočenika a drugi skupina je prebačena u Sremsku Mitrovicu.
Logor Aleksinac – otvoren nakon pada Vukovara, smješten u krugu vojarne. Tamo je bilo zatočeno cca 1.500 osoba. Iz logora Stajićevo su zatočenici premješteni u Aleksinac, Niš i Sremsku Mitrovicu. 180 pripadnika ZNG-a je prebačeno iz Sr. Mitrovice u logor Aleksinac, zatim su prebačeni u logor u Nišu.
Logor Rudnik – u Rudiniku je bilo zatočeno nekoliko tisuća ljudi iz Hrvatske i BiH. Zatočenici su bili prisiljeni raditi u rudniku a neki su ubijeni.
Logor Begejci od 1. 10. 1991. do 21. 11. 1991. godine stalno je bilo zatočeno cca 500 zatočenika.
Logor Bubanj Potok, na izlazu iz Beograd uz cestu za Valjevo u vojarni zatočeni u studenom 1991. g.
Logor u Novom Sadu, logor u sportskoj dvorani „SPENS“ , zatočeno 5.000 ljudi
Logor Petrovci – u više privatnih kuća, u zgradi Mjesne zajednice i škole.
Logor u Šidu – vojni zatvor, ispitivanej, maltretiranje i odvođenje dalje.
Napomena: Zatočenici su odvođeni iz logora u logor (zbog zatvaranja logora, zametanja tragova o zatočenicima) pa se broj zatočenika preklapa. Navedeni su ukupni (približno) brojevi zatočenika u nekom od logora. Srbija bi mogla dati točne podatke o svim logorima, ali to ne želi!
U Bosni i Hercegovini bilo je ukupno više od 600 logora (srbijanski, bošnjački i hrvatski logori). Nekoliko rečenica o logoru Manjača, u koji su 1991. godine odvedeni hrvatski branitelji i civili.
Logor Manjača – vojno-poljoprivredno dobro Manjača (štale) je korišteno za logor. Logor je otvoren 12. 9. 1991. g. Logorom je prvo upravljala JNA a kasnije vojne snage pobunjenih Srba. Prvi zarobljenici koncentracijskog logora bili su hrvatski policajci i gardisti koji su zarobljeni u Hrvatskoj Kostajnici 1991. godine. Kroz logor je prošlo nekoliko tisuća ljudi koji su bili premlaćivani, korišteni za prislini rad, (izvlačenje porušenih stabala iz šume, radovi na polju) . Zapovjednik logora bio je Božidar Popović. Potvrđen od ICRC, Vlade SAD, obavještajne službe VB. U ljeto 1992. g. Međunarodni Crveni križ je naveo podatak da je u logoru bilo 3.737 zatvorenika (od 18 do 60 god), moguće da ih je bilo mnogo više jer su Srbi skrivali zatočenike. Broj ubijenih je nepoznat, pored logora je nađena masovna grobnica s 540 leševa.. Zatočenici su uglavniom bili muškarci (Hrvati i Bošnjaci) te manji broj žena koje su učestalo silovane. Crveni križ je tijekom studenog i prosinca 1992. godine uspio zatočenike premjestiti u izbjeglički centar u Karlovcu. Logor je zatvoren 18. prosinca 1992. godine nakon velikog međunarodnog pritiska.
Objavljena svjedočanstva o srpskim koncentracijskim logorima tijekom Domovinskog rata:
Prof. Danijel Rehak PUTEVIMA PAKLA kroz srpske koncentracijsle logore 1991…. u 21. stoljeće, Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncetracijskih logora, Zagreb 2000.
Izdane knjige do 2000 godine:
dr. Juraj Njavro „Glavu dolje – ruke na leđa“ (Zagreb 1992.)
Vladimir Štefanac „Iz Kostajnice u Manjaču“ (Zagreb 1994.)
Vladimir Štefanac „U logorima Manjače i Gline“ (Zagreb 1996.)
Dominik Virgić Srpski logor Begejci Sjećanje jednog logoraša (Zagreb 1996.)
Mate Božičević Hranite ili ubijte , 45 dana u srpskom zatvoru u Borovu Selu, 2. srpnja – 15. kolovoza 1991. (Zagreb 1997.)
Dragutin Antunović Od kalvarije do pakla (Zagreb 1998.)
Mirko Barbarić Pozdrav iz Knina 10. 10. 1991. (Zagreb 1999.)
Dragan Lukač Bosanski Šamac grad logor (Scharnitz 1992. – Orašje 1993.)
Drago Jelić Pogled u nepovrat (Pazin 1997.)
Damir Plavšić Zapisi iz srpskih logora (Zagreb 1994.)
Franjevačka provincije Sv. Ćirila i Metoda Vukovarski franjevci u Domovinskom ratu ratne i uzničke zabilješke (Zagreb 1997.)
Martin Sablić Posljednja presuda „U ime naroda“ („Najbolja knjiga iz Domovinskog rata listopad 1999. – listopad 2000. godine“)
Miljenko Miljković „Vukovarski deveti krug“ („Najbolja knjiga iz Domovinskog rata listopad 1999. – listopad 2000. godine“).
Ovo je samo dio svjedočanstava o zločinima koji su počinjeni!
OPROSTITI DA ALI NIKADA NE ZABORAVITI!
Dr. Marko Jukić
Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.
O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.
Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.
Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.
Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.
Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.
Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».
Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.
Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.
Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.
U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.
U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.
Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.
Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.
Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:
https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/
Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar
Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a
Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)
Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.
Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.
Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.
Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.
O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.
Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.
Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.
12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.
Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.
U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.
Dr. Marko Jukić
“Muslimani u Bosni nisu turske pasmine, nego hrvatski plemići, najstarije i najčistije plemstvo Europe”
‘Svi likovi u filmu 260 days, koji tumače one koji su silovali i tukli u Dalju, nosit će imena stvarnih zločinaca’
HODAK – Pita novinar Cigu: “Jeste li politički aktivni? Nisam burazeru, ja sam ti sitni lopov”.
N. Kajkić: Ratni zločinci iz Vukovara uredno u Srbiji uživaju hrvatske mirovine!
KAKO I ZAŠTO JE KONOPLJA ZABRANJENA?
“Muslimani u Bosni nisu turske pasmine, nego hrvatski plemići, najstarije i najčistije plemstvo Europe”
‘Svi likovi u filmu 260 days, koji tumače one koji su silovali i tukli u Dalju, nosit će imena stvarnih zločinaca’
HODAK – Pita novinar Cigu: “Jeste li politički aktivni? Nisam burazeru, ja sam ti sitni lopov”.
N. Kajkić: Ratni zločinci iz Vukovara uredno u Srbiji uživaju hrvatske mirovine!
KAKO I ZAŠTO JE KONOPLJA ZABRANJENA?
-
Vijesti3 tjedna agoSplićanka ‘od kolina’ odgovara Severini: OVO JE SPLIT, MOJ SPLIT!
-
Vijesti3 tjedna agoKRVAVE RUKE GUŠTINA I MANOLIĆA Spaljeno Srce Stepinčevo
-
Vijesti3 dana ago“Muslimani u Bosni nisu turske pasmine, nego hrvatski plemići, najstarije i najčistije plemstvo Europe”
-
Vijesti2 tjedna ago‘Svi likovi u filmu 260 days, koji tumače one koji su silovali i tukli u Dalju, nosit će imena stvarnih zločinaca’
-
Vijesti3 tjedna agoBILA MRTVA 27 minuta, probudila se i opisala svoje iskustvo: Njezina poruka tjera strah u kosti
-
Vijesti2 tjedna agoEKSKLUZIVNO: Insider otkriva zapanjujuće nove detalje papinih vatikanskih manevara
-
Vijesti1 tjedan agoHODAK – Pita novinar Cigu: “Jeste li politički aktivni? Nisam burazeru, ja sam ti sitni lopov”.
-
Vijesti3 tjedna agoGeograf al-Idris: Džervasije (Hrvati) u araboislamskim vrelima od 10. stoljeća