Slika 1. Naslovnica knjige Andrije Hebranga (MJ)

Povodom godišnjice VRO “Oluja” (Domovinski rat se u hrvatskim školama nedovoljno uči).

Oni hoće da zaboravimo! Ne smijemo zaboraviti!

Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku od 1990. godine do 1995. godine agresor je napravio mnogobrojne zločine: ubijanje zarobljenika, zatočenje i mučenje u koncentracijskim logorima, pljačku, uništavanje kuća i stanova, uništavanje industrijskih postrojenja i obiteljskih imanja, uništavanje odašiljače veze, razaranje bolnica, uništavanje muzeja, knjižnica, crkava, škola, parkova itd.

Cilj agresora je bio potpuno uništenje Hrvata (ubijanje i progon) na zamišljenom prostoru velike Srbije. Uništenje identiteta hrvatskog naroda na okupiranim područjima i šire: rušenje crkava, samostana, spomenika kulture, kazališta, muzeja, knjižnica, arhiva, matičnih knjiga itd.

Etničko čišćenje i brisanje znakova postojanja Hrvata na njihovim ognjištima, uništavanje crkava do temelja i gradnja srpskih crkava na temeljima hrvatskih crkava, to je bio obrazac genocidne politike.

Progon Hrvata i drugih nesrba s njihovih ognjišta

Tijekom Domovinskog rata prognano je 550.000 osoba (Hrvata, Mađara, nesrba, čak i Srba) te još 150.000 izbjeglica koji su otišli u inozemstvo. U SAO Krajini nisu postojala ljudska prava za nesrbe. Svi nesrbi koji su ostali u svojim domovima su bili maltetrirani, ponižavani ali i ubijeni: pokolj u Baćinu-listopad 1991.; pokolj u Šašićima – 1992. g., pokolj u Polju i Lađevačkom Selištu kod Slunja – 1992. g.; pokolju u Medviđi kod Benkovca – 1993.g.; pokolj u Zatonu Obrovačkom – 1993. godine. Iz UNPA zona je tijekom mirovne operacije UN-a prognano oko 12.000 osoba a više od 400 ih je ubijeno. Cilj je bio stvoriti etnički čist prostor na području zamišljene velike Srbije.

Deportacija je prisilno protjerivanja i iseljavanje civilnog pučanstva u ratom zahvaćenom području. Po međunarodnom pravu je teški zločin protiv čovječnosti (Ženevska konvencija donesena 12. kolovoza 1949.). Konvenciji je dodan protokol : „Protokol o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba“.

U našim prilikama se umjesto termina deportacija i nasilno protjerivanje civilnog stanovništva koristio termin etničko čišćenje da bi se čin, zločin, ublažio jer je čin etničkog čišćenja jednu-dvije stepenice blaži oblik kaznenog djela. Taj pristup je imao za cilj uvesti zabunu u međunarodnom pravu, jer termin etničko čišćenje nije postojao u međunarodnoj kaznenoj praksi. Vijeće sigurnosti UN-a upotrijebilo je termin „etničko čišćenje“ prvi put tek 1992. u jednoj rezoluciji. Komisija UN-a zaključila je, tek 1994. godine:“etničko čišćenje  obuhvaća osmišljenu političku akciju jedne etničke skupine s određenog zemaljskog područja s kojom ta prepoznatljiva etnička skupina uklanja drugo civilno pučanstvo ili vjersku skupinu“.

Etničko čišćenje je provođeno s ciljem stvaranja etnički čiste Velike Srbije. To je osobito prepoznatljivo  u Hrvatskoj: na Kordunu, u Slunjskom dekanatu, Banovini, Istočnoj Slavoniji, Zapadnom Srijemu i Baranji. Etničko čišćenje je jedan od oblika genocida, ali pravni gledano nije genocid jer je stepenicu dvije blaži oblik kaznenoga djela.

Srbi su proveli dvije velike deportacije Hrvata i nesrba tijekom Domovinskog rata (1991. – 1995.). Prvi čin je deportacija Hrvata i nesrpskog pučanstva u Hrvatskoj u vremenu od 1991. do 1994. Deportacija je provedena u 52 općine RH od 1991. do kraja rata 1995. Deportacija je nastavila i nakon dolaska snaga UNPROFOR-a 1992.

Na kraju 1991. g. je u RH bilo 16 Centara za izbjeglice. Najveći je bio centar u Zagrebu s 99.236 osoba. Centri u Rijeci, Zadru, Splitu, Puli  (protjerani su smješteni u hotele) te Centri u Osijeku, Sisku, Varaždinu, Bjelovaru blizu 61.429 prognanika.

U 9 Centara (Zagreb, Rijeka, Zadar, Pula, Split, Osijek, Sisak, Varaždin i Bjelovar bilo je ukupno 273.701 osoba. , sedam drugih centara primilo je 31.068 prognanika.

Deportaciju su provodili srpske policijske, vojne i paravojne jedinice: postrojbe za specijalne namjene RSK, izviđačko-diverzantska grupa specijalno obučena u Pančevu (u Srbiji), posebna postrojba za specijalne namjene „Šiltovi“. Također „Arkanovci“ „puno ime „Srpska dobrovoljačka garda“ koju je vodio Željko Ražnjatović – Arkan, Kapetan Dragan i drugi. Pod vodstvom zločinca kapetana Dragana očišćeni su: Struga, Divuša, Golubinac, Unčani, Kozibrod, Zamlača, Viduševac i Dubica. Također su očišćeni gradovi Petrinja, Glina i Kostajnica.

Srpska demokratska stranka (SDS) je bila glavni organizator deportacija. Glavni moto SDS-a bio je“protjeraj ili ubij, opljčkaj ili spali“ (svjedočenje oficira JNA Marka Vrcelja).

Na kraju 1991. posebna služba Vladina Ureda za izbjeglice i prognanike službeno je evidentirala 304.768 izbjeglica i prognanika, tom broju treba dodati one koji su se smjestili kod rođaka ili su otišli u inozemstvo (Slavonija 139.079, Banovina 25.324, Lika i Kordun 13.082, Sjeverna Dalmacija i Dubrovnik 58.738 te drugi).

Druga velika deportacija Hrvata i Muslimana-Bošnjaka izvršena je od sredine kolovoza 1995. do studenoga 1995. Koljević je14. kolovoza 1995. potpisao odluku o prisilnoj deportaciji u Hrvatsku svih Hrvata i Bošnjaka iz Banja Luke i drugih naselja u zapadnoj Bosni.

Osim deportacije Hrvata i nesrpskog stanovništva Srbi su izvršili i deportaciju vlastitoga naroda iz takozvane Republike srpske Krajine u Bosnu i Hrecegovinu i u Srbiju (kolovozu 1995.). Srbi su imali planove za evakuaciju od siječnja 1993. (Benkovac, Petrinja, Jasenovac, Vojnić, Vrginmost, Pakrac, Okučani, Krnjak Tušilović, Cerovac i Brezova Glava). Srbi su se počeli iseljavati tijekom lipnja i srpnja 1995. (iseljavanje iz Obrovca, Benkovca i Drniša).

Nakon što je počela „Oluja“ Srbi su počeli bježati iz Krajine. 4. kolovoza 1995. naređena je evakuacija civilnog stanovništva. Srbi su iz aviona gađali svoje sunarodnjake, koji su bježali, da bi oslobodili prolaz za vojsku i naoružanje, neke su pregazili tenkovima. Navodi se podatak da su pucajući iz aviona ubili 80 Srba, a tenkovi su pregazili 20 ljudi koji su bili u izbjegličkoj koloni.

Prema zapisima Marka Vrcelja i Mislava Sekulića (profesionalnih srpskih vojnika) udruženi kninski zločinački centar zaustavio je deportaciju Srba na Kordunu, premda su već bili deportirani Srbi iz Like i sjeverne Dalmacije. Na Kordunu su bili smješteni dalekometni raketni sustavi „Orkan“ kojima se mogao gađati Zagreb. Srpski plan prema navedenim srpskim vojnicima bio je da se nakon izvlačenja glavnine naoružanja raketama udari po Zagrebu. Kninski zločinci vjerovali su da će HV tada napraviti odmazdu nad srpskim civilima, ali to se nije dogodilo.

Odlazak Srba bio je dobro organiziran i vodilo se računa da nitko ne ostane. Oko 140-150.000 Srba je otišlo u Bosnu i Srbiju. Izbjegli Srbi nisu htjeli ići na Kosovo pa je započela deportacija Hrvata i Bošnjaka iz Republike Srpske u Hrvatsku da bi smjestili izbjegle krajinske Srbe.

Slika 2. Razrušena crkva sv. Filipa i Jakova u Vukovaru (izložba) (MJ)

Ljudske žrtve

Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku poginulo je više od 21.000 ljudi. Od toga broja na hrvatskoj strani se navodi broj od 15.970 (Dražen Žuvić). Točan broj još nije objavljen jer se vrši provjera podataka o ubijenim osobama. Broj poginulih na strani agresora navodno je 8.039. Rat i ratna razaranja su obuhvatili 54% hrvatskog teritorija. Pod okupacijom je bilo 26% hrvatskog teritorija (14.760 četvornih kilometara). Sa svojih ognjišta, iz svojih domova je bilo protjerano ili je izbjeglo cca 800.000 stanovnika.

„Po podacima Stožera saniteta Ministarstva zdravstva koji je od samog početka rata vodio registar ranjenika zaprimljenih u svih 58 zdravstvenih ustanova koliko ih je sudjelovalo u zbrinjavanju ranjenika, tijekom Domovinskog rata ukupno je ranjeno 30.578 osoba. Od toga čak 7.169 civila, 21.959 hrvatskih branitelja, 58 pripadnika mirovnih snaga UN-a i 613 neprijateljskih vojnika. Za 779 ranjenika nema podataka o pripadnosti, ali se za većinu njih može utvrditi da su pripadali neprijateljskim jedinicama. (Hina)“

Ubijena su 7.263 civila, od toga broja 3.381 (46,6%) starijih od 60 godina života, 3.182 (43,8%) žena i 345 (4,8%) djece (Hebrang). Sređivanjem podataka utvrđeno je da su ubijena 402 djeteta.

Uprava za zatočene i nestale do prosinca 2009. godine otkrila je 143 masovne grobnice (danas 150) i više od 1.400 pojedinačnih grobnica žrtava srpske agresije. Iz njih su ekshumirani posmrtni ostaci 3.752 osobe, od kojih je 3.180 identificirano i uvršteno u privremeni popis poginulih. Najveće masovne grobnice su: Ovčara, Baćin, Tovarnik, Dalj, Škabrnja, Široka Kula, Lovas, Lužac, Voćin, Glina i dr.

Nakon vojno-redarstvene operacije „Bljesak“ pobunjeni Srbi su raketirali Zagreb, Karlovac i druga mjesta. U Zagrebu su ubili 7 civila i ranili 205 civila.

Nestali (ubijeni): Još se traže 932 osobe, Srbi ne žele kazati gdje su jame s posmrtnim ostatcima.

Republika Hrvatska putem Ministarstva hrvatskih branitelja još uvijek traga za 1.509 nestalih osoba te 414 smrtno stradalih osoba za koje je nepoznato mjesto ukopa, što ukupno čini 1923 neriješene sudbine iz Domovinskog rata.

Slika 3. Naslovnica knjige Gdje su naši najmiliji? (MJ)

Djeca stradala u Domovinskom ratu

Navedena su imena 402 poginule djece i to nije njihov konačan broj. Istodobno, ranjeno je 1.044-ro djece. Bez jednog roditelja ostalo je 5.497 djece, a 74-ro djece je ostalo bez oba roditelja.

Slika 4. Mural u Vukovarskoj ulici u Splitu (MJ)

Srbijanski koncentracijski logori 1991. – 1995.

Srbi su tijekom Domovinskog rata zatočenike (branitelje i civile) zatvarali u koncentracijske logore u kojima su ih fizički i psihički zlostavljali a neke i ubili (oko 300 osoba je ubijeno u tim logorima).

Komisija Ujedinjenih naroda objavila je 1995. godine Završno izvješće u kojem je navedeno kako je, u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 logora u koje su internirane i vojne i civilne osobe. Korištena su razna mjesta za zatočenje: podrumi obiteljskih kuća, učionice, garaže, stanovi, šupe pa je ukupan broj mjesta zatočenja bio veći (navodi se podatak o 672 mjesta od toga u Hrvatskoj 201 mjesto).

Od 480 navedenih logora približno je 300 logora prijavljeno od strane jednog ili više neutralnih izvora te Komisije, a 180 logora je prijavljeno od strane ne-neutralnih izvora, te se vode kao nepotvrđeno.

Na području Hrvatske 80 logora (30 potvrđenih i 50 nepotvrđenih) na okupiranim područjima Hrvatske.

Na području Srbije približno 60 logora, a 10 na području Crne Gore (40 potvrđenih i 30 nepotvrđenih).

Nakon okupacije istočne Slavonije 1991. godine od 7.000 do 8.000 hrvatskih zarobljenika je bilo zatočeno u srbijanskim logorima. Logore su otvorili i njima upravljali: JNA, milicija SAO Krajine, jedinice srpskih teritorijalaca, i različite paravojne postrojbe. U srbijanskim logorima je vršena fizička i psihička tortura, prisilni rad, ozljeđivanje s posljedicom invaliditeta, ubijanje zatočenika, silovanje žena, kastriranje muškaraca. Najmlađa silovana osoba imala je 5 godina a najstarija 80 godina!?

Slika 5. Spomenik u Bučju (MJ)

Glavna komanda čuvara je bila: „glavu dolje, ruke na leđa“! U knjizi o srbijanskim koncentracijskim logorima su navedena imena i prezimena 6952 zatočene osobe. Najčešće spominjani srbijanski koncentracijski logori su (bez BiH): Logor u Borovu Selu, Logor Bučje, Logor Okučani, Logor Stara Gradiška, Logor Glina, Logori u Kninu, Logor u Dalju, Logor Negoslavci, Logor Velepromet, Logor Ovčara, Logor Stajićevo, Logor u Sremskoj Mitrovici, Logor VIZ Beograd, Vojni zatvor i Civilni zatvor u Nišu, Aleksinac, Logor Begejci i drugi.

Urbicid, razaranje gradova, uništavanje stanova i kuća:

Oštećeno je i uništeno 183.526 stambenih zgrada. Uništeno je 25% hrvatskog gospodarstva, uništeni su odašiljači, energetska postrojenja te hrvatski turizam.

Tijekom 1991. godine je stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr.), počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara.

Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8.100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7.475 ili oko 21 posto), Karlovac (6.633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6.624 ili oko 33 posto), Valpovo (5.775 ili oko 49 posto), Novska (2.984 ili oko 35 posto, Gospić više od 70%) i druga mjesta.

U okupiranim općinama najviše stanova je uništeno u: Vukovaru (22.590 ili oko 91%), Slunj (5.620 ili 84%), Kostajnica 4.590 ili oko 85%), Petrinja (7.083 ili 58%), Glina 4.518 ili oko 58%), Drniš (5.016 ili oko 53%) i druga mjesta. (M. Pavković)

Slika 6., 7., 8. Srušene crkve u Kijevu, Kninu, Sv. Roku (s izložbe) (MJ)

Rušenje bolnica i ambulanti

„U ratu je potpuno ili djelomično uništeno sedamnaest hrvatskih bolnica i preko stotinu ambulanti.“ (Hebrang). Na Ovčari je ubijeno 20 djelatnika vukovarske bolnice.

Minirana područja i stradavanje ljudi od mina

„Prema podacima Landmine Monitora (2005.) u travnju 2005. godine Hrvatska je procijenila miniranu i minski sumnjivu površinu na 1.174 četvornih kilometara što obuhvaća područje od 121 grada i općine u 12 od 21 županije. Na minski sumnjivom području živi milijun stanovnika, a procjenjuje se da se na tim terenima još nalaze 157.244 protupješačke mine, 89.043 protuoklopne mine i značajne količine neeksplodiranih ubojitih sredstava. Najveći dio miniranih površina otpada na šume (54 posto), zatim poljoprivredne površine (17 posto), makiju (11 posto), livade i pašnjake (9 posto), te infrastrukturu i kuće s okućnicama (2 posto).

Minska situacija 2017. godine

„Minski sumnjiva površina (MSP) na prostoru Republike Hrvatske iznosi: 440,60 km2 kao rezultat aktivnosti humanitarnog razminiranja i općih izvida. Minski sumnjivi prostor obuhvaća 9 županija 61 grad i općinu koji su zagađeni minama i neeksplodiranim ubojnim sredstvima. Pretpostavlja se da je MSP zagađen s cca 42.371 mina.“

„Što se tiče stradavanja stanovništva prema podacima Landmine Monitora (2007.), na temelju izvješća Hrvatskog centra za razminiranje, ukupan broj žrtava od mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava u razdoblju od 1991. do 2005. godine u Hrvatskoj se procjenjuje na 1768, od čega je 425 smrtno stradalih, a ostatak su teže i lakše ranjeni.“

Slika 9. Stara bolnica u Pakracu (MJ)

Kulturocid

Godine 1991. je razoreno ili oštećeno 660 objekata koji su evidentirani kao spomenici kulture od kojih je 126 nacionalnog ili svjetskog značaja, razaranjem je izvan funkcije stavljeno 46 muzeja i galerija, 9 arhivskih zgrada i 221 biblioteke. Bombardirana su i razarana 332 povijesna naselja.

Uništeni su ili oštećeni: devet baroknih palača u dubrovačkoj staroj gradskoj jezgri i križ na Srđu, samostan u Karinu, Crkva sv. Ante u Kninu, kupola šibenske katedrale, Fazlagića kula u Gackom, samostan u Pridvorju u Konavlima, zadarske prvostolnica, Crkva Sv,. Filipa i Jakova u Vukovaru, srušena je crkva u Šabrnji i drugdje.

Stradanje sakralnih objekata Katoličke crkve na području RH.

Ukupno je stradalo 1426 sakralnih objekata, od tog broja je potpuno uništeno njih 380. Potpuno je uništeno 65 župnih crkava, ostalih crkava 51, 88 potpuno uništenih kapela, potpuno je uništeno 66 župnih kuća i dvorana, uništeno je 7 samostana, 15 groblja i 88 križeva na otvorenom.

Ekocid: Kopački rit, Plitvička jezera, Logorište, arboretum Trsteno,

Ratna šteta

Ukupna ratna šteta u Republici Hrvatskoj od 1991. do 2004. iznosi oko 142 milijarde dolara: izravna ratna šteta 56,5, a neizravna oko 85,5 milijardi dolara (1998. odnos valuta bio je 1 dolar = 6,36 kn).

Za izračun ukupne ratne štete koju je Hrvatska pretrpjela u Domovinskom ratu, važan je podatak da je u ratnim razaranjima u Republici Hrvatskoj uništeno ili oštećeno (ovisno o popisu):

• 195.000 do 217.009 stambenih jedinica (najvećim dijelom u napadima srpskih snaga 1991.),
• oko 120 gospodarskih objekata i
• 2.423 spomenika kulture (od toga je 495 sakralnih objekata /uglavnom Katoličke crkve/ na područjima koja su okupirali Srbi).
• U prvoj godini rata stradalo je 590 naselja u 57 općina u Hrvatskoj od kojih je 35 do temelja uništeno, a 34 su pretrpjela teška oštećenja.

Na kraju 20-tog stoljeća izvršeni su strašni zločini nad Hrvatima za koje naredbodavci nisu odgovarali jer to nije dozvolila međunarodna politika. STRAŠNO  I  SRAMOTNO!

Važno: Srbijanska imperijalistička politika (stvaranje velike Srbije), srbijanske laži o zločinima počinjenim tijekom Drugog svjetskog rata, srbijanski mitovi su glavni krivci za počinjene zločine (bez obzira tko ih je počinio-„njihovi“ ili „naši“), za razaranje domova i silnu štetu koja je nastala. Nažalost, Srbija ne odustaje od svoje imperijalističke politike ni danas, ne odustaje od izvrtanja činjenica, ne odustaje od mitova koji nemaju nikakvu vezu sa stvarnim događajima. Vrijeme je da se Srbi suoče sa stvarnom istinom.

Dr. Marko Jukić