Argentinski predsjednik Javier Milei održao je snažan govor na zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda. Milei je oštro kritizirao put na kojemu se trenutno nalazi UN i tvrdi da se organizacija odmaknula od svojih prvotnih ideja. Javno se usprotivio Paktu budućnosti i najavio da Argentina neće ostati neutralna, nego će štiti ljudske slobode.

NOVI PREDSJEDNIK ARGENTINE Sin Hrvatice, na skupovima maše motornom pilom, nije unuk…

U svom prvom govoru pred Općom skupštinom UN-a Milei se predstavio kao libertarijanski ekonomist koji je postao predsjednikom Argentine nakon “stoljeće kolektivističke politike koja je uništila našu zemlju”. Upozorio je nacije svijeta da je UN skrenuo sa svog prvotnog puta i da neće ispuniti svoju misao.

“Došao sam ovdje da kažem svijetu, s jedne strane, što će se dogoditi ako Ujedinjeni narodi nastave promicati kolektivističke politike, koje su promicali pod mandatom Agende 2030, i, s druge strane, koje su vrijednosti koju nova Argentina brani… Organizacija Ujedinjenih naroda nastala je iz užasa najkrvavijeg rata u svjetskoj povijesti s glavnim ciljem da se on više nikada ne ponovi. U tu svrhu, organizacija je postavila svoja temeljna u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima. Tamo je postavljen osnovni sporazum, temeljen na maksimi: da su sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”, započeo je Milei.

Citirao proroka Izaiju

Dodao je da je pod pokroviteljstvom UN-a i njegovih ideja, tijekom posljednjih 70 godina, čovječanstvo doživjelo najdulje razdoblje globalnog mira u povijesti, koje se poklopilo i s razdobljem najvećeg gospodarskog rasta u povijesti. Stvoren je međunarodni forum na kojem su nacije mogle rješavati svoje sukobe suradnjom umjesto pribjegavanjem oružju, i postignuto je nešto nezamislivo: pet najvećih svjetskih sila trajno je sjedilo za istim stolom, svaka s istim pravom veta, unatoč potpuno suprotnim interesima, kazao je

“Sve to nije učinilo da pošast rata nestane, ali je postignuto – za sada – da nijedan sukob nije eskalirao do globalnih razmjera. Rezultat je bio da smo od dva svjetska rata u manje od 40 godina, koji su zajedno odnijeli više od 120 milijuna života, prešli u 70 uzastopnih godina relativnog mira i globalne stabilnosti, pod plaštom poretka koji je cijelom svijetu omogućio da komercijalno se integrirati, natjecati i napredovati. Jer gdje ima trgovine, nema metaka – govorio je Bastiat – jer trgovina jamči mir, sloboda jamči trgovinu, a jednakost pred zakonom jamči slobodu”, kaže Milleri.

Potom je citirao proroka Izaiju: “Bog će suditi među narodima, i mnoge će narode ukoriti: oni će prekovati svoje mačeve u plugove i svoja koplja u srpove; narod neće dizati mač protiv naroda, niti će više znati za rat”.

UN skrenuo s puta

U prvim godinama, kaže Milei, UN je postigao velike uspjehe. No, u jednom trenutku “ova organizacija je prestala bdjeti nad načelima navedenim u svojoj deklaraciji o osnivanju”.

POGLEDAJTE VIDEO Koji je razlog panike oko legitimno izrabranog predsjednika jedne demokratske države!?

“Organizacija koja je bila zamišljena kao štit za ‘ljudsko kraljevstvo’ transformirana je u Levijatana s više pipaka, koji nastoji odlučiti ne samo što svaka nacionalna država treba učiniti, već i kako će svi građani svijet treba živjeti. Tako smo od organizacije koja se zalagala za mir prešli u organizaciju koja svojim članovima nameće ideološku agendu o bezbroj pitanja koja čine život čovjeka u društvu”, istaknuo je.

Dodao je kako je uspješan model UN-a napušten i zamijenjen je modelom nadnacionalne vlasti međunarodnih birokrata koji nastoje nametnuti određeni način života građanima svijeta.

“Ono o čemu se raspravlja ovdje u New Yorku, na Summitu budućnosti nije ništa drugo nego produbljivanje ovog tragičnog kursa koji je ova institucija usvojila. Dakle, produbljivanje modela koji, prema riječima samog tajnika Ujedinjenih naroda, zahtijeva definiranje novog društvenog ugovora na globalnoj razini, udvostručavajući obveze iz Agende 2030”, dodaje.

“Želim biti jasan u pogledu pozicije argentinske agende: Agenda 2030, iako ima dobre namjere u svojim ciljevima, nije ništa više od nadnacionalnog vladinog programa, socijalističke prirode, koji nastoji riješiti probleme modernosti rješenjima koja krše suverenitet nacionalnih država i kršenje prava ljudi na život, slobodu i imovinu. To je program koji pretendira riješiti siromaštvo, nejednakost i diskriminaciju zakonodavstvom koje ih samo produbljuje. Jer svjetska povijest pokazuje da je jedini način jamstva prosperiteta ograničavanje moći monarha, jamčenje jednakosti pred zakonom i obrana prava na život, slobodu i vlasništvo pojedinaca”, nastavlja.

Koronavirus, siromaštvo…

Milei ističe da je usvajanje tog programa, koji se pokorava privilegiranim interesima i napuštanje prvotna načela, iskrivilo ulogu ove institucije i stavilo je na krivi put. Ističe i ulogu UN-a u pandemiji koronavirusa.

“Organizacija, rođena da brani prava čovjeka, bila je jedan od glavnih zagovornika sustavnog kršenja slobode, kao – na primjer – s globalnim karantenama tijekom 2020. godine, koje bi trebalo smatrati zločinom protiv čovječnosti”, objašnjava.

“U tom istom Domu koji tvrdi da brani ljudska prava, dopustili su krvavim diktaturama poput Kube i Venezuele da se pridruže Vijeću za ljudska prava bez imalo prijekora. U tom istom Domu koji tvrdi da brani prava žena, dopuštaju zemljama koje kažnjavaju svoje žene zbog pokazivanja kože da se pridruže Odboru za uklanjanje diskriminacije žena. U tom istom Domu – sustavno – glasovali su protiv Države Izrael, koja je jedina zemlja na Bliskom istoku koja brani liberalnu demokraciju, dok istovremeno pokazuje potpunu nesposobnost da odgovori na pošast terorizma”, nastavlja.

Ljudi će radije birati prave klaunove, nego bezidejne političare, koji nemaju što ponuditi

U ekonomskoj sferi, kaže Milei, promiču se kolektivističke politike koje prijete gospodarskom rastu, krše imovinska prava i ometaju prirodni ekonomski proces, sprječavajući najneprivilegiranije zemlje u svijetu da slobodno uživaju u vlastitim resursima kako bi krenule naprijed.

“Propisi i zabrane koje promoviraju upravo zemlje koje su se razvile zahvaljujući činjenju istoga što danas osuđuju. Štoviše, promovira se toksičan odnos između politika globalnog upravljanja i međunarodnih agencija za zajmove, zahtijevajući od najzapostavljenijih zemalja da sredstva koja nemaju pridruže programima koji im ne trebaju, pretvarajući ih u vječite dužnike za promicanje agende globalnih elita.

Nije pomoglo ni tutorstvo Svjetskog ekonomskog foruma, gdje se promiču smiješne politike s maltuzijanskim zastorima — poput politika ‘nulte emisije’- koje posebno štete siromašnim zemljama. Na politike povezane sa seksualnim i reproduktivnim pravima, dok natalitet u zapadnim zemljama strmoglavo pada, najavljujući turobnu budućnost za sve. Organizacija također nije ispunila svoju misiju obrane teritorijalnog suvereniteta svojih članica… I čak smo došli do situacije da se Vijeće sigurnosti, koje je najvažniji organ ovog doma, izopačilo, jer se veto njegovih stalnih članova počeo koristiti u obranu partikularnih interesa nekih”, oštar je Milei.

Kolektivizam, woke agenda i obrana života

Kaže kako danas ova organizacija ne može pružiti rješenja za stvarne globalne sukobe.

“Kao što je nenormalna ruska invazija na Ukrajinu, koja je već koštala života više od 300.000 ljudi i ostavila više od milijun ranjenih. Organizacija koja, umjesto da se suočava s tim sukobima, ulaže vrijeme i trud u nametanje siromašnim zemljama što i kako bi trebale proizvoditi, s kim bi se trebale udruživati, što bi trebale jesti i u što bi trebale vjerovati”, ističe.

Upozorava da smo “na kraju smo ciklusa”.

“Kolektivizam i moralno držanje, woke agende, sudarili su se sa stvarnošću i više nemaju vjerodostojna rješenja za stvarne probleme svijeta. Zapravo, nikad ih nisu ni imali. Ako Agenda 2030 nije uspjela – kao što njezini promotori priznaju – trebamo se zapitati nije li to u početku bio loše zamišljen program, prihvatimo tu stvarnost i promijenimo kurs. Ne možemo se pretvarati da ustrajemo u pogrešci udvostručivši okladu na planu koji nije uspio. Ista stvar se uvijek događa s idejama koje dolaze s ljevice: one dizajniraju model prema onome što bi ljudska bića trebala biti – prema njima, a kada pojedinci slobodno djeluju drugačije, nemaju boljeg rješenja nego ograničiti i potisnuti njihovu slobodu”, naglašava Milei.

Kaže kako su upravo oni u Argentini već vidjeli vlastitim očima što “leži na kraju ovog puta zavisti i tužnih strasti:
siromaštvo, brutalizacija, anarhija i fatalni nedostatak slobode”.

“Želim nešto razjasniti kako ne bi bilo pogrešnih tumačenja: Argentina, koja prolazi kroz duboki proces promjena, odlučila je prigrliti ideje slobode; one ideje koje govore da su svi građani rođeni slobodni i jednaki pred zakonom, da imamo neotuđiva prava koja nam je dao Stvoritelj, među kojima su pravo na život, slobodu i vlasništvo. Ta načela, koja vode proces promjene koji provodimo u Argentini, također su načela koja će od sada voditi naše međunarodno ponašanje.

Vjerujemo u obranu života za sve; vjerujemo u obranu imovine za sve; vjerujemo u slobodu govora za sve; vjerujemo u slobodu bogoslužja za sve; vjerujemo u slobodu trgovine za sve; i vjerujemo u ograničene vlade, sve njih”, jasan je Milei.

Živjela sloboda!

Kaže kako bi svi narodi trebali živjeti slobodni od tiranije i ugnjetavanja, bilo da se radi o političkom ugnjetavanju, ekonomskom ropstvu ili vjerskom fanatizmu.

“Ta temeljna ideja ne smije ostati samo riječi; mora se poduprijeti djelima, diplomatskim, gospodarskim i materijalnim, zajedničkom snagom svih zemalja, koje se zalažu za slobodu.

Ova doktrina nove Argentine je ni više ni manje nego prava bit Ujedinjenih naroda, odnosno suradnje Ujedinjenih naroda u obrani slobode. Ako Ujedinjeni narodi odluče ponovno preuzeti načela koja su im dala život i ponovno prilagoditi ulogu za koju su zamišljeni, možete računati na nepokolebljivu potporu Argentine u borbi za slobodu.

Također trebate znati da Argentina neće podržati nikakvu politiku koja podrazumijeva ograničavanje individualnih sloboda, trgovine ili kršenje prava pojedinaca, bez obzira na to tko to promiče ili koliki konsenzus ta institucija ima. Iz tog razloga, želimo izraziti – službeno – naše neslaganje s Paktom budućnosti, potpisanim u nedjelju. Pozivamo sve nacije slobodnog svijeta da nam se pridruže, ne samo u neslaganju s ovim paktom, nego i u stvaranju nove agende za ovu plemenitu instituciju: agende slobode.

Od danas pa nadalje, znajte da će Republika Argentina napustiti poziciju povijesne neutralnosti koja nas je karakterizirala i bit će na čelu borbe u obrani slobode. Jer – kao što je Thomas Paine rekao – ‘oni koji žele žeti blagoslove slobode moraju – kao ljudi – izdržati umor njezine obrane.’

Neka Bog blagoslovi Argentince i sve građane svijeta, a sile nebeske neka budu s nama.

Živjela sloboda!”, zaključio je Milei. (Narod.hr)

U početku rujna u hrvatskim medijima odjeknula je kao „bomba“ izjava Džafera Alića, člana najveće bosanskohercegovačke stranke, SDA, kako su Bošnjaci „vlasnici“ BiH, a „Hrvati i Srbi podstanari“. Konkretno, kako su prenijeli mediji, u jednoj televizijskoj emisiji kojom upravlja Islamska zajednica BiH rekao je: „Mi (Bošnjaci) smo vlasnici BiH, ali imamo vrlo neugodne podstanare (Hrvate i Srbe) iza kojih moramo uvijek čistiti i mesti.“

Hrvatske političke elite nisu se puno bavile tom izjavom, iako ju je javno izgovorio predsjedavajući Hercegovačko-neretvanske županije, udarivši na Hrvate, povijesni i konstitutivni narod te države. Tom prilikom kritizirao je nazočnost hrvatskog premijera otvaranju mosta Hercegovina, iako na sve načine podupire BiH, osobito na njezinu putu prema EU-u. Nije nezanemariva činjenica da Hrvatska i BiH imaju jednu od najdužih vanjskih granica u Europi, pa bi dobrosusjedske odnose trebalo graditi, a ne potkopavati. U povodu navedene izjave razgovarali smo sa stručnjakom za BiH, dr. sc. Sašom Mrduljašem, voditeljem splitskoga Centra zagrebačkoga Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ koji je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 2007. doktorirao disertacijom „Politička dimenzija hrvatsko-muslimanskih/bošnjačkih odnosa do međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine (travanj 1992)“.

Što znači navedena izjava samo nekoliko dana nakon što je visoki američki dužnosnik William Burns posjetio Sarajevo?

Ništa to nije novo samo je ovaj put znatnije odjeknulo u javnosti. Usudio bi se reći da je takav doživljaj BiH naširoko proširen unutar bošnjačkog društva. Samo što se tome u Hrvatskoj ne pridaje odgovarajuća pozornost. Gotovo da se nema uvida ili interesa za uvidom u bošnjačku nacionalno-afirmativnu literaturu, ne prati se bošnjačke medije, ono što se izjavljuje na društvenim mrežama itd. Pa se u tim i takvim prilikama izjave Džafera Alića doživljavaju kao nekakvo iznenađenje. No činjenica je da se iz prevladavajuće bošnjačke perspektive BiH primarno doživljava kao bošnjački nacionalni okvir te da se teži da to ona i efektivno bude. I to ponajprije putem njezina preustroja kojim bi se politički kapitalizirala bošnjačka brojčana nadmoć nad Hrvatima i Srbima. U duhu takvih težnja je i kontinuirano „poučavanje“ bosanskohercegovačkih Hrvata, a i Srba, o tome da zapravo nisu to što jesu već Bošnjaci katolici i pravoslavci.

Malo ironično, ali logično: znači li to da „vlasnik“ može otkazati kad hoće „podstanarstvo“ Hrvatima?

Bošnjaci jednostavno nisu „vlasnici“ BiH. Ako ćemo o tome tko je na tlu te zemlje povijesno i identitetno najukorjenjeniji, onda su to Hrvati. Kao prvo nekih 40-ak posto BiH je izravno pripadalo Kraljevini Hrvatskoj i Dalmaciji praktički do kraja srednjeg vijeka. Hrvati same Bosne proizišli su iz one kulturne osnove koju su u nju inkorporirali sami Kotromanići i druga bosanska vlastela. Oni su sljednici te i takve, Zapadu okrenute Bosne. Druga je stvar bošnjačka brojčana nadmoć koja gotovo do nedavno i nije bila ovako izrazita. Primjerice po popisu iz 1921. u BiH je bilo 588.173 ili 31 posto muslimana, ali i 453.617 ili 24 posto katolika, uključujući malobrojne grkokatolike. Da, svakako da bi se prikazana, (veliko)bošnjačka politika rado riješila onih Hrvata koji joj nisu po volji, a to bi bili svi oni koji ne pristaju na transformaciju BiH u de facto bošnjačku nacionalnu tvorevinu. I tu se velike nade polažu u postupno iseljavanje Hrvata iz BiH. I iz tog razloga bi bilo očekivano da se sveukupna hrvatska politika zalaže za opstojnost Hrvata u toj zemlji i u stvaranju uvjeta za povratak u nju.

Od 1990. godine iskazuje se namjera preoblikovanja BiH iz države triju naroda u tzv. građansku BiH

Zapad pokušava na sve načine stabilizirati BiH. Nakon posjeta direktora CIA-e, Dodik se izgleda smirio, neki kažu da je uzdrman, ali sada imate jasno iskazane težnje koje BiH žele pretvoriti u isključivo bošnjačku državu?

Te težnje nisu od jučer. Jasno su očitovane odmah po demokratizaciji ovdašnjih društava, tj. još 1990. godine. Od tada se iskazuje namjera za preoblikovanjem BiH iz države triju naroda – što je po svom utemeljenju 1943./1945. i Ustavu iz 1974. trebala biti – u tzv. „građansku“ BiH u kojoj bi se putem načela jedan čovjek jedan glas omogućilo da Bošnjaci budu presudnim čimbenikom u kreaciji političko-pravnog identiteta BiH. I taj se projekt ustrajno i uvelike uspješno provodi ponajprije na razini Federacije nametanjem bošnjačke političke volje malobrojnijim Hrvatima.

Na Zapadu se percipira Republiku Srpsku kao čimbenik rušenja suvereniteta BiH. No, zar i navedena izjava nije zapravo na tragu razbijanja cjelovite BiH, i to od strane pripadnika najbrojnijeg naroda?

Mislim da ta izjava, zajedno sa prevladavajućom bošnjačkom politikom ipak nije na liniji razbijanja cjelovitosti BiH s obzirom na to da se teži uspostavljanju, kako je još Carl Bildt dobro uočio, 100 posto bošnjačke vlasti nad 100 posto teritorija BiH. Ta je politika na tragu urušavanja svakog pa i daytonsko-washingtonskoga ustroja BiH po kojem bi ta zemlja funkcionirala kao država triju ravnopravnih naroda od kojih svaki raspolaže sa odgovarajućim političkim subjektivitetom.

Preko ovakvih izjava lakše se uočava stvarni karakter odnosa i prilika u kojima žive Hrvati u BiH

Komu onda ovakva izjava, zapravo gledište, u ovom trenutku najviše odgovara?

Uz ostalo odgovara i samom hrvatskom društvu. Naime, upravo se ovakvim, radikalnim izjavama senzibilizira i one njegove, znatne segmente koji ne obraćaju posebnu pozornost zbivanjima u BiH ili su skloni prihvaćati propagandne, u celofan umotane poruke iz (veliko)bošnjačkoga političkoga miljea. Preko ovakvih izjava lakše se uočava stvarni karakter odnosa u BiH i prilika u kojima žive Hrvati u njoj.

Povijesno gledajući, kuljaju li iz ovakve izjave neka davna, osvajačka vremena, koja su uzrokom mnogim i hrvatskim nevoljama?

Unutar hrvatskoga društva napokon se i u potpunosti mora shvatiti da su Bošnjaci samo i jedino Bošnjaci. Sve one priče, povijesne konstrukcije, argumentacije kojima se pokušavalo istaknuti njihovo hrvatstvo više nemaju nikakva smisla. Možda je pod određenim uvjetima nacionalna konstitucija bosanskohercegovačkih muslimana uistinu i mogla poći smjerom nacionalnoga hrvatstva, ali to se u konačnici jednostavno nije dogodilo. Stoga Bošnjaci, poput svake druge nacije, imaju vlastitu točku gledanja na sebe, svoju povijest, sadašnjost i budućnost. I po svim se tim točkama u bitnome razlikuju od Hrvata. Primjerice dovoljno je otvoriti knjige bošnjačkih autora koji se bave razdobljem osmanske dominacije te će se lako uočiti da postoji identifikacija s osmanskim pobjedama i porazima. Drukčije se u nacionalnom bošnjaštvu i hrvatstvu doživljava Krbavsku bitku iz 1493. ili onu kod Siska iz 1593. Pri tome se nema što komu zamjeriti. Jednostavno je riječ o dvjema nacijama pri čemu svaka od njih ima i svoje ciljeve. Oni se u pojedinim slučajevima preklapaju, a u drugim ne. I o tome treba voditi računa.

Mogu li ovakve izjave pomoći Zapadu da se riješi iluzija kako je podrškom bošnjačkoj nacionalnoj platformi preustroja BiH moguće stvoriti funkcionalnu multietničku državu?

Ured visokoga predstavnika u BiH pravodobno je osudio rečenu izjavu. No što ona zapravo poručuje Hrvatima?

Ta je osuda dobrodošla i budi određenu nadu. Ponajprije u to da će se Zapad riješiti iluzija o tome da je podrškom de facto bošnjačkoj nacionalnoj platformi preustroja BiH od te zemlje moguće stvoriti funkcionalnu multietničku državu. Tom je podrškom u poslijeratnoj BiH samo dodatno i to u znatnoj mjeri produbljen jaz između Hrvata i Bošnjaka. Jer u prvom redu je Zapad odgovoran za to što već relativno dugo Bošnjaci biraju hrvatskoga člana Predsjedništva BiH te dio zastupnika za hrvatski klub Doma naroda Federacije BiH. Takvo što je ne samo kontraproduktivno za hrvatsko-bošnjačke relacije već i ponižavajuće za hrvatski narod. I to nije put kojim treba ići ako se želi stvoriti nešto pozitivno i izbjeći destrukciju.

Kako komentirate izjave u BiH da hrvatskom premijeru Plenkoviću nije „mjesto na otvaranju mosta Hercegovina“ koji je spojio BiH s hrvatskom glavnom cestovnom poveznicom sjevera i juga?

Pa u bošnjačkom društvenom miljeu je očigledno poticana određena averzija prema Hrvatskoj i Hrvatima i to općenito. Stoga smeta i kad hrvatski premijer nazoči otvaranju mosta u dominantno Hrvatima nastanjenom dijelu BiH koji je ujedno „naslonjen“ na hrvatsku mrežu prometnica. S tim da ne smeta nešto ranije održana parada janjičara u Tuzli. Dakle, osmanske formacije nastale otimanjem kršćanske djece. Pri tome se ne razmišlja što to znači za kršćane u BiH koji u svom povijesnom iskustvu akumuliraju traume iz tog doba (Nikola Lašvanin, Ljetopis: „nitko sam ne ode, niti dade po volji svog diteta i nika u vodu izskakaše“).

Bilo bi bolje kad bi Zapad svoju nazočnost u BiH iskoristio za iznalaženje balansiranoga, funkcionalnoga ustrojstvenoga modela te države

Srbijanski povjesničar Aleksandar Raković, jedan od koautora „srpskoga sveta“ ovih je dana izjavio da BiH treba nestati, da se Republika Srpska treba razdružiti od BiH kad se stvore okolnosti te ako je Jugoslavija „bila mala za Srbe, Hrvate i Muslimane, kako je tek BiH“. Imaju li protagonisti „srpskoga sveta“, kojima je u planu „rasturanje“ BiH, bolji argument za svoj naum od navedene izjave člana Izetbegovićeve stranke?

Pa dobro, Srbi bi i uz ovu izjavu i bez nje još jučer „rasturili“ BiH da kojim slučajem mogu. Njihov bi cilj bio i ostao u tome da u prvoj pogodnoj prilici, koju s nestrpljenjem iščekuju odvoje Republiku Srpsku i pripoje Srbiji. Na taj bi način s tri strane „opkolili“ Bošnjake u Federaciji i učinili im život besperspektivnim bez oslonca na Srbiju koji bi im rado ponudili. Kad bi do njega došlo, uspjeli bi se dodatno „prišuljati“ Hrvatskoj pa jednoga dana – tko zna. To su ti neki srpski planovi od kojih, po već ustaljenom običaju ne će biti ništa jer ćemo se svi potruditi da ne bude ništa.

Što zaključiti: prijeti li opasnost za opstojnost, odnosno prijeti li novi sukob u BiH?

Mislim da BiH ne prijeti opasnost od raspada, da je međunarodna zajednica o tom pitanju izričita, no nije uspjela stvoriti funkcionalan ustrojstveni model za BiH. Dakle, model koji bi približno bio sličan švicarskom. Koji bi svakoj od nacionalnih zajednica u BiH osigurao politički subjektivitet, uz ostalo i putem kantonalne teritorijalne organizacije bez dovođenja u pitanje državnoga suvereniteta i cjelovitosti zemlje. Bez nazočnosti međunarodne zajednice u BiH, bez njezina pritiska, prilike u njoj bi zasigurno iznova dovele do oružanih pa i ratnih sukoba. Činjenica je da međunarodna zajednica, zapravo Zapad, može trajno osiguravati mir u BiH svojom nazočnošću u toj zemlji, no bilo bi bolje da se ta nazočnost iskoristi za iznalaženje balansiranoga, funkcionalnoga ustrojstvenoga modela koji bi ljudima u BiH trajno omogućio miran, od svakodnevne politike i napetosti koju nosi, rasterećen život.

Gospodine Mrduljaš, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać/HKV

X upis Roberta Špehara o novom potonuću hrvatskog pravosuđa, koje štiti četničku falangu, a osuđuje kad čovjek kaže (samozvanom) četniku da je – četnik! Prenosimo…

“SPC-ov krvavi glazbeni ansambl i prateći pedofilski skandali: Novinar kažnjen za otkriće, mračna sekta slavi nekažnjena! Je li SPC sekta infiltrirala pravosuđe?”

Zatvorska kazna koja je dosuđena Marku Juriču, hrvatskom novinaru i podcasteru, ne može se shvatiti drugačije nego kao otvoreni napad na slobodu govora putem verbalnog delikta koji se selektivno provodi u interesu projekta “Velike Srbije”, čije su upute zapisane u Memorandumu 2. Zatvorska kazna za hrvatskog novinara rezultat je njegovog razotkrivanja i ukazivanja na mračnu istinu o svetosavskoj sekti i njenom sadašnjem vođi, kojeg s pravom možemo nazvati Führerom te sumanute radikalno-sektaške institucije SPC. Ova skupina već godinama širi svoj otrov u javnom prostoru Crne Gore, BiH, Srbije, Hrvatske sve do Trsta, ne birajući sredstva ni riječi u promoviranju svog nemorala, poput pedo-seksualnog nasilja, o čemu je svjedočio đakon Bojan Jovanović, te krvave netrpeljivosti prema drugim narodima. A kada se netko, poput Juriča, usudi razotkriti njihove spiritualno krvoloč̣ne pjesme, sustav ga kažnjava, a pravda se izvrće naopačke.

Glazbeni svetosavski sektaši, kojima su homoseksualni i pedofilski ispadi očito uobičajeni repertoar, opravdavaju pjevanje, a time i glorificiranje krvavog pira bivšeg svetosavsko-četničkog Führera Momčila Đujića, na način da sam Porfirije Prvoslav tvrdi kako on na videozapisu nije pjevao, već “spontano zijevao”. Kakva tragikomična obrana! Možda je zijevanje doista bio refleks sjećanja na neprospavanu noć provedenu u društvu bradatih pajdaša, na nekom njihovom “after-druženju”. Ipak, nikada nećemo saznati što su ti pajdaši radili te noći. Ono što znamo jest da se istina o njihovom djelovanju sustavno skriva, a hrabri pojedinci poput Juriča plaćaju cijenu za njezino otkrivanje, kao što je to platio i đakon Bojan Jovanović, koji je otkrio njihove pedofilske incidente javnosti.

Pravne institucije koje kažnjavaju one koji ukazuju na krvavi nemoral, dok moralni bankroti i dalje neometano vode sektaško-vjerske institucije, zasigurno su infiltrirane. To je jedini način kako objasniti ovu izopačenu situaciju.

Sve ovo upućuje na trule temelje sustava koji takve sektaške pojedince štiti. Vrijeme je da se prestanemo zavaravati “spontanim zijevanjem” i da se suočimo s mračnom stvarnošću kojoj svjedočimo. A to je da radikalna sektaška zajednica SPC-a već godinama prolazi nekažnjeno kroz svoje glazbeno-krvave i pedofilske afere.

Kako se zaštititi od takve sektaške družine pred kojom ne samo hrvatsko, očito infiltrirano i ucijenjeno pravosuđe ispada mlitavo i neuvjerljivo?

Je li rješenje zabraniti ovu sektu, koja je nanijela zlo i patnju ne samo hrvatskom narodu putem svoje radikalne agende u ostvarivanju koš jedne imperijalističke Velike Srbije, sada, sve do Trsta, jer i tamo djeluje, a hrvatski proračun je financira? Velika većina čitatelja reći će: Da, zatvoriti svetosavsku sektu – pod hitno!

"SPC-ov krvavi glazbeni ansambl i prateći pedofilski skandali: Novinar kažnjen za otkriće, mračna sekta slavi nekažnjena! Je li SPC sekta infiltrirala pravosuđe?"

Zatvorska kazna koja je dosuđena Marku Juriču, hrvatskom novinaru i podcasteru, ne može se shvatiti drugačije nego… pic.twitter.com/ZSPhrjsdqr

— Robert Špehar (@spehar_robert) September 26, 2024