Connect with us

Društvo

Medijsko-propagandna velikosrpska agresija na Hrvatsku se pojačava

Published

on

Srbi iz Norveške organiziraju konferenciju o Jasenovcu 5. veljače 2021. godine

Na YouTubeu će se emitirati međunarodna konferencija o Jasenovcu s uglednim govornicima među kojima su profesor Gideon Greif, Knut Flovik Thoresen i Karina Cheshuiko.

Događajem se obilježavaju stotine tisuća nevinih žrtava koje su stradale u logorima smrti nacističkog ustaškog režima, uključujući Srbe, Židove i Rome i druge. Konferencija će se uživo emitirati na ovom YouTube kanalu u 16:00 sati u Velikoj Britaniji u petak 5. veljače:

Vidite li bombastičnog naziva proglašavanjem Jasenovca Auschwitzom Balkana! I sam Goebbels bi im zavidio na domišljatoj propagandi!

Srpski propagandni stroj uzeo je zamah,  napadom na Hrvate, sakrivanjem genocidnih radnji svojih vlada u Drugom svjetskom ratu, slično kao i sa velikosrpskom agresijom 1990-tih na Hrvatsku i BIH. Uvijek je u pitanje negiranje zločina genocida, kako nad Židovima u Srbiji 1942, nad Hrvatima 1991, tako i u Srebrenici 1995. godine.

Velikosrpski projekt Jasenovac nameće Hrvatskoj stigmu zločinačkog naroda, sa ciljem da umanji i poništi zločine koje su u ime velikosrpske ideologije počinili Velikosrbi hrvatskom narodu.

Revizionizam kojim se od Srba pokušava napraviti isključivo žrtve, a od Hrvata zločince

Poznata su istraživanja Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koja dokazuju znanstvenim metodama, da nema govora o stotinama tisuća nevinih žrtava, niti o 83 tisuće po službenoj evidenciji. Međutim to je za Velikosrbe i pridružene pobornike velikosrpske ideologije -povijesni revizionizam??? Po njima znači, nema više istraživanja povijesti, nego se zacementira postojeće stanje i svaki novi pronađeni dokument ili dokaz je revizija ? Pa naravno da je revizija povijesnih neistina na kojima oni grade tezu o zločinačkom hrvatskom narodu.

Zašto na pr. ne proglase zločinačkim njemački narod, talijanski narod, ruski narod i naravno sam srpski narod?

Svi su u svojoj prošlosti imali fažizam, svi su imali rasne zakone i logore; Nijemci nacizam sa Hitlerom, Talijani fašizam sa Mussolinijem-Duceom, Rusi komunizam -staljinizam sa Staljinom, Srbi četnički nacizam sa Nedićem i Dražom Mihajlovićem, kada je već već u kolovozu 1942. general Alexander Löhr  proglasio Srbiju prvu zemlju u Europi “Judenfrei“((‘slobodan od Židova’ – nacistički izraz za područje očišćeno od Židova), te pohvalio Srbe i Srbiju za pomoć u etničkom čišćenju! U NDH su bili na snazi rasni zakoni, o tome je sve poznato, jer su se Srbi potrudili da svijet sazna i više od onog što je bilo.

Nacistička Nedićeva Srbija je Židove zatvarala u sljedeće koncentracijske logore:

  • Koncentracijski logor Banjica  (Beograd)
  • Koncentracijski logor Sajmište (Zemun kod Beograda, tada NDH, ali pod izravnom upravom Trećeg Reicha, okupacijska zona Istočni Srijem,dovođeni Židovi iz Beograda i Srbije)
  • Topovske šupe (Beograd)
  • Milišićeva ciglana (Beograd)
  • Veliki Bečkerek (Zrenjanin)
  • Crveni krst (Niš) (30.000, od čega je oko 12.000 strijeljano, ostatak odveden u druge logore)
  • Dulag, (Šabac)
  • Svilara (Pančevo)
  • Paraćin (Paraćin)

Srbija sakriva svoje zločine i logore prema Židovima u Nedićevij Srbiji 1941-1945. godine kada se procjenjuje da je pobijeno čak 80.000 ljudi u koncentracijskim logorima diljem Srbije. A sve to zato da bi optužila Hrvate i državu Hrvatsku, jer nikako ne može preboljeti poraz u Oluji u kolovozu 1995. godine , kada se morala oprostiti od granica Velike Srbije na hrvatskom teritoriju po crti Karlobag Virovitica.

Srbija ima dugačak popis dokumenata koje dokazuju tu njenu velikosrpsku ideologiju, od Načertanija Ilije Garašanina iz 1844.godine, Homogene Srbije iz 1941.godine, Valerijanova memoranduma iz 1941.godine do masovnih prelazaka četnika u partizane 1944.godine. Od Memoranduma SANU 1,2,I 3 do Srpskog sveta, Vučićeve sintagme nikada prežaljene Velike Srbije.

Hrvati svega toga jednostavno-nemaju!

Srpski zločini počinjeni nad Hrvatima imaju dugi vijek trajanja, sve u ime velikosrpske ideologije koju podržava i njeguje Srpska pravoslavna crkva. Počelo je u Odesi 1916.godine kada je na brutalan način pobijeno najmanje 10 000 hrvatskih vojnika koji su bili u Austrijskoj vojsci, zato što nisu htjeli prijeći u Srpsku vojsku i položiti zakletvu “srpskom kralju i otadžbini”

Svirepost srpskih vojnika pokazala se istom i u slijedećim ratovima koje su Srbi započinjali. Srbi su etatisti. Kod njih su kultura i religija usmjerene isključivo na državu. Njihov je projekt od 19. stoljeća bilo stvaranje homogenoga jezičnoga, kulturnoga, religioznoga i etničkoga srpskoga imperija na prostoru dvaju propalih carstava (Austrougarskoga i Osmanskoga). Postići taj cilj moglo se jedino nasiljem, a njima je nasilje blisko, jer su nasiljem mijenjali na vlasti dvije dinastije Obrenoviće i Karađorđeviće.

Vojnici Hrvati u Odesi, goli i bosi radili su kao roblje u rudnicima, po njivama, livadama i poljima, samo da bi preživjeli. Iako su domaći seljaci prema njima bili susretljivi i ljubazni, državu je ta gomila jako opterećivala. Stoga su ruske vlasti odobrile Srbijancima novačenje među zarobljenicima, nakon što je srbijanska vojska pretrpjela strahovit poraz i zajedno s Vladom napustila zemlju. Nasilje nad čovjekom, je najveća povrjeda ljudskoga dostojanstva i najviši stupanj ponižavanja ljudske osobe. 

A Srbi su strahoviti nasilnici. Dokle su mučenja išla da bi se ljude prisililo da pristupe srpskom dobrovoljačkom odredu, pokazuje izjava da su ljude žive stavljali u lijes i držali par sati zatvorene, a nakon toga na mrtvo ustrašene silili ih da pređu u tu srpsku, jugoslavensku legiju. Lomili su im prste na rukama, vukli ih po zemlji, držali po više sati u studenoj vodi, morili ih glađu, tako da bi ih strpali vezane u tamnicu, a onda oko njih i povrh njih vješali mirisave i friške hljebove kruha, ne bi li ih na taj način prisilili da se prijave kao dobrovoljci u srpsku vojsku. Događalo se da su ih mučili, odsjekli im ruke i noge, pa ih onako unakažene bacali u Crno more! Posebna je jedna pjesma koja svojom morbidnošću podsjeća na ratne 1990-te godine („Slobo, Slobo, donesi salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“) a tada su pjevali  „Dobro ste, Švabe, zaradili novaca, mi pijemo, vašu kožu bijemo“. Na isti način iživljavali su se i mrcvarili Hrvate tijekom vladavine u Kraljevini Jugoslaviji ( u Skupštini ubili hrvatske poslanike) u 2.svjetskom ratu i kasnije u agresiji 1991-1995.godine.

Moram još napomenuti bitne razlika između Hrvata i Srba;

Hrvati nemaju nikakve dokumente tipa srpskih Memoranduma i planova za osvajanje tuđih teritorija.

Hrvati su se još u 7.stoljeću zavjetovali Sv .papi Agatonu, da neće napadati tuđe zemlje, nego da će samo braniti svoje.

Hrvati za razliku od Srba, ne organiziraju međunarodne konferencije hvaleći svoju pobjedničku akciju Oluju po svijetu.

Hrvati su prigodom mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja abolirali 21 641 pripadnika Srpske vojske i četničkih formacija i omogućili im da se vrate svojim obiteljima.

Hrvati su obnovili ili izgradili nove kuće za pobjegle Srbe povratnike.

Unatoč svim ustupcima koje su Hrvati učinili Srbima, Srbi umjesto da prihvate miran suživot, neprestano vode medijski, propagandni, filmski, sociološki, , ideološki, vjerski i kulturološki rat protiv Hrvata!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved