Connect with us

Društvo

Mimarijanska veleizdaja i zločin propusta

Published

on

Otvoreno pismo gosp. Ivana Biondića, prof Neviu Šetiću, ‘Zmaju od Istre’, velikom meštru, ‘Braće hrvatskog zmaja’, prenosimo. 

“Udžbenici iz povijesti su tužna priča. De facto se i u  praksi do danas provodi moratorij na predavanje novije povijesti koji je uvela ministrica Ljilja Vokić i koji je trebao prestati 2003.
No neki ljudi su zaboravili da se od 2003. godine  povijest u školama trebala predavati na jedinstven način.
Pokušat ću ljude podsjetiti da je 2014. godina. Mislim  da bi tematika Domovinskog rata treba biti uključena u sve udžbenike”.

(Vedran Mornar “Magazin”, Jutarnji list, 6. rujna 2014.)

  „Treba reći da će Ministarstvo krajnje transparetno obaviti posao i omogućiti  integraciju srpske nacionalne manjine i u ovom obrazovnom dijelu života u Hrvatskoj.Tako će se dovršiti mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja  i dati mogućnost svim učenicima  da, bez obzira na to gdje žive, uče istu  povijest temeljenu na činjenicama  koje su neupitne, što je naš konačni cilj.”

(Nevio Šetić, „Razgovor“, Večernji list, 30. lipnja  2005.)
DRUŽBA BRAĆA HRVATSKOG ZMAJA
Veliki meštar NEVIO ŠETIĆ, Zmaj od Istre
Poštovani,

Nakon privatna, na kojega izim usmena (mobitel) nisam dobio odgovor, pišem Ti otvoreno pismo  (posredno i članovima Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“). Glede protekla pisma, što završava geslom „Bog nam sreću daj! – Hrvatski nek živi zmaj“, duboka mi isprika. Naime, kao (trajno) zmajskom izopćeniku nije dopušteno spomenuto časno zazivlje.

1. Ovo je službeno pismo po crti djelovanja udruge „Bastion Vukovar“,  koja je – glede veleizdajnička „mimarijanskog projekta“ [1] Erasmus Gilde (1993.-1998.) – otkrivši „zločin za pisaćim stolom,“[2] urbi et orbi razotkrila „udruženi zločinački pothvat protiv hrvatske države“ (v. scan). S tim je u svezi otkriveno (podignuto) i virtualno spomen-obilježje, budući da je onodobni ministar kulture – Božo Biškupić, Zmaj od Male Mlake (laureat najviše zmajske nagrade „Zlatne medalje“), za razliku od srbačko-četničkog,[3] odbio financiranje, pače i onemogućio podignuće stvarna „mimarijansko-veleizdajničkog spomena“.

2. Spomenutom „mimarijanskom veleizdajom“, kontekstualiziran je „zločin propusta“ (v. prvi moto). Kao onodobni državni tajnik MZOŠ-a, za istoga su supsidijarno odgovoran, tj. među prvima si Mornarevim „netkovićima“ (v. drugi moto). S obzirom na to, nakon petogodišnja skandalozno uvjetovanog [4] – glede tzv. „mirne integracije Podunavlja (1998.-2003.) – srpski se autonomni školski model Khuenove posvjedočenosti („država u državi“, odnosno „narod u narodu“) [5] dramatično protegao sve do današnjih dana.

3. Riječ je o dosljednoj politici „nova smjera“, po crti (o)pozicionalne partitokracije, kojom je zadnje desetljeće i pol Hrvatska doslovce bačena ne koljena (identitetski, moralno, društveno, gospodarski i dr.). Iako zabavljen pro et contra „ćirilićnim referendumom“, katastrofalni saldo spomenute veleizdajničke politike posredno (raz)otkriva  Ustavni sud Republike Hrvatske.[6] Ukratko, glede Hrvatskog Podunavlja i uopće, Hrvatska nije suverena država, [7] kojoj je uskraćen njezin politički subjekt, tj. „hrvatska nacija“.

4. Štoviše, svojim zbrkanim identifikacijskim izvorištima (conffusio babylonica), [8] u duhu etnojezičnog identiteta (“hrvatski narod” vs. “nacionalne /sic/ manjine”),[9] aktualni ustav ne poznaje kategoriju političkog naroda, tj. hrvatska nacije, kao svekolika jedinstva svih njenih državljana (građana). Obilježena konstitucijskim kaosom (constitutional chaos), na djelu je je  (o)pozicionalna politika  „novoga smjera“ (od 2000. do danas). Riječ je o tzv.  „detuđmanizaciji“ koju ju je, kao sramno i katastrofalno razdoblje „postuđmanovske Hrvatske“,[10] najdosljednije provodila dvomandatna hrvatsko-srpska (HDZ-SDSS) koalicija. [11]

5. U tom kontekstu, glede vjernosti (obveze) koalicijskom partneru, stranci „veliko-srpske (vulgo: četničke) baštine“, [12] nije dokinut „moratorij povijesti“ i, protežno, srpski autonomni školski model Khuenove posvjedočenosti, kao oprobana poluga za „razvaljivanje Hrvatske“.  Štoviše, kao indeks te veleizdajničke politike, MZOŠ je prešutno prihvatio velikosrpsku preporuku (Izjavu) Скупштинe Српског народног вијећа (MAJ 1848. – MAJ 2008.). Naime: „U sferi našeg manjinskog obrazovanja ndeopohodno je očuvati rješenja i iskustva razvijena u istočnoj Slavoniji tomom mirne reintegracije, te ih primjenjivati i u drugim dijelovima Hrvatske, svugdje gdje za to postoje adekvatne pretpostavke“. [13]

6. U tom ozračju, kao poslušna „vojnika partije“ i njezinih „uporabnih vrijednosti“ (benefita), suprotno laskavim kvalifikativima,[14] svjesno onemogućavaš da bi „Ministarstvo krajnje transparetno obavi(ti)lo posao i omogući(ti)lo integraciju srpske nacionalne manjine”, i tako se dovršila  „mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja” (v. drugi moto).

7. Međutim,  sloviš kao  čovjek  koji je  „svoje poslove obavljao ne samo s dostojanstvom i odgovornošću, časno i savjesno, već i znanjem i talentom, izraženom sa sposobnošću za procjenu prilika i pronalaženje novih odgovora“.[15]

Ukratko, kao „vrstan politički metodičar“, Nevio Šetić „predstavlja samosvjesnu, angažiranu i cjelovitu osobu.“[16]

8. Usprkos tome, dionikom si neprocjenjiva spomenuta „zločina propusta“ kojega je, kakva li (hrvatskog) paradoksa, slijedila visoka nagrada. Naime, postaješ čelnikom dvije (HPKZ i DBHZ), zasigurno, iz liste prvih pet nacionalno-kulturnih ustanova. Štoviše, kad je riječ o DBHZ-a, kao „rasni političar i vjerodostojni povjesničar”,[17] kao  po nekom imperativu, provodiš ne samo pacifikaciju prihvaćena „zmajskog programa“, nego i brutalno sankcioniranje, posebice  njegova oblikovatelja  – Zmaja od Tanaisa.[18]

Zbog svega toga, još jednom, ostaje topla Ti preporuka.

Naime, što prešnije, sazovi konferenciju za medije,  gdje bi se, uz spasonosno-kršćanski mea culpa, otvoreno otvoreno ispričao članstvu i dao neopozivu ostavku na čelništvo nacionalno-kulturnih ustanova (HPKZ i DBHZ).

9. Koliko sam shvatio i čelništvo[19] nedavno utemeljena Hrvatskog Nacinalnog Etičkog Sudišta (HNES), kojemu je najavljena prijava za počinjeni Ti „zločin propusta“,[20] načelno je sklono gornjoj preporuci, posebice, glede im  osjetljivosti  na „ćirilizaciju Vukovara“. Naime, „Vukovar je najdublja hrvatska rana. Uvođenje ćirilice u Vukovar je krajnje nemoralan čin. Vukovar zaslužuje status mjesta osobitog pijeteta. Prvu radnu sjednicu sud će održati u Vukovaru, sredinom rujna mjeseca, da bi se naglasilo izuzetnu važnost Vukovara u suvremenoj Hrvatskoj i osjetljivost svega što se čini u tom našem Gradu mučeniku. Prve moralne prosudbe pojavama i pojedincima za veleizdaju biti će najprimjerenije izreći upravo u Gradu mučeniku, našem Vukovaru.“[21]

10. U tom kontekstu valja naglasiti “kao i onda 1990-ih, tako i danas, Hrvatska pada ili prolazi u Vukovaru”. Naime, kako pokazuju historiografsko-politološko-političke raščlambe, riječ je o zakonitom povijesnom procesu, gdje će se preko noći – “nacija je svakodnevni plebiscit” (Ernest Renan) – poroditi suvremeni politički narod (hrvatska nacija). Onkraj boljševičko-klasne Freund-Feind-Ideologie (glede „mangupa u našim redovima“), nadahnut kršćansko-katoličkom etikom (mea culpa maxima), vlastitim bi primjerom mogao osvijestiti (ubrzati) taj neizbježni povijesni proces, tj. rađanje hrvatske nacije.   O tome ćeš, dakako, sâm odlučiti. U svakom slučaju bio ti Bog na pomoći!

Dopredsjednik udruge BASTION VUKOVAR:

prof. dr. sc. IVAN BIONDIĆ, Vitez od Tanaisa

Legenda
 „Opozicijska se gibanja obično začinju u intelektualnim krugovima […] Osim medija, za pad HDZ-ovske vlasti važan je bio i časopis Erasmus (1993-1997) kojeg je uređivao Slavko Goldstein, pogotovo prve hrvatsko-srpske konferencije koju je Erasmus organizirao 1993. u Zagrebu, a na kojoj je 35 hrvatskih i srpskih intelektualaca razgovaralo o uzrocima rata i načinima rješenja hrvatsko-srpskog sukoba» (Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Zagreb, 2008.)
Ivan Biondić, „Milorad Pupovac – zločinac za pisaćim stolom!“, Hrvatski tjednik, 7. kolovoza 2014.). Vidi također: http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/biondi-ivan/12537-sjaj-i-bijeda-pupovceva-antifasizma.html
 Novoizabrani čelnik HDZ-a (Tomislav Karamarko) otvoreno je priznao „da je ta koalicija [HDZ-SDSS] bila ponižavajuća“, posebice, kad je „HDZ-ova Vlada [izvršitelj: Božo Biškupić, Zmaj od Male Mlake – op. a.] financirala obnovu četničkih spomenika, poput onog u Srbu gdje je iz vlaka izvučeno 200 nevinih osoba i ubijeno“ (Večernji list, 7. svibnja 2012.).
 „Srpska manjina je tražila da njihova djeca ne uče stvaranje hrvatske države, dat je moratorij od 5 godina, ja sam rekla — nema problema, Srbi i tako imaju svoju povijest, slikaju ju onako kako oni žele, mi ih ne možemo prisiliti da smatraju kako smo mi tada stvarali svoju državu. Kako kaže Stanimirović, ,mi ne možemo prihvatiti da smo agresori’, pa neka tako misle!” (Ljilja Vokić, „Razgovor“, Slobodna Dalmacija, 9. veljače 2002.). 
 I. Biondić, „Srpska školska autonimija: korak do države u državi“, Hrvatsko slovo, 25. listopada 1996.). Također: I. Biondić, Historia reducta –drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006., s. 68-72.
 „Prema podacima koje je Ustavni sud dobio od nadležnog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta RH, iako je Odluka o moratoriju na hrvatsku povijest formalno prestala važiti, nastavljena je njezina de facto primjena, tako da su nastavnici na području ’hrvatskog Podunavlja’ nastavili raditi prema ’vlastitom’ programu koji su sastavili i predali u svojim školama, pri čemu su se pojedini i dalje pridržavali moratorija, a pojedini su selektivno obrađivali i najnoviju hrvatsku povijest“
 “Republika Hrvatska nema suverenitet nad svojim teritorijem jer u nekim područjima postoji paralelni sustav edukacije i nastavni program drugačiji od onoga koji vrijedi za ostatak države” (Andrija Hebrang, “Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku”, Školska knjiga, Zagreb, 2013., str. 33.).
 „Nije jasno jesu li u ‘Izvorišnim osnovama’ iz 1990., koje su važne za tumačenje Ustava, država i nacija ista pojava ili dvije te je li nacija, odnosno država sastavljena po narodnom načelu po kojemu naciju čini hrvatski narod ili dijelom po državljanskom načelu ili pak i po manjinskom načelu po kojemu je država sastavljena i od manjina“ (Ivan Padjen, „Ako već mijenjamo Ustav, počnimo od temelja“, Jutarnji list, 3. siječnja 2014.)
 „Zakonodavac očito ne razlikuje narod i naciju! Narod je kulturna zajednica, a nacija politička zajednica na određenom teritoriju. U Europi nema nacije bez naroda. Ali ima naroda koji nisu prerasli u naciju. Takvi su, primjerice, Romi i Vlasi. U Hrvatskoj su oni romska i vlaška narodna manjina. Kada ih zakonodavac naziva ,nacionalnim, manjinama, to zvuči kao poruga. Ali i druge su tzv. nacionalne manjine u Hrvatskoj –  narodne manjine. Svi ti tzv. nacionalni manjinci pripadnici su drugih naroda, ali žive s hrvatskim narodom, u krilu hrvatske nacije, po hrvatskim zakonima. Svi su oni, pa i Milorad Pupovac i Furio Radin, koji se žestoko opiru ’političkoj asimilaciji manjina’, hrvatski državljani ili – politički Hrvati. Hrvatska je demokratska republika. A u demokratskoj republici svim državljanima pripadaju jednaka politička prava” (Benjamin Tolić, „Manjinski apartheid”, hrsvijet.net,  24.  prosinca 2013.).

 
[10] Naime, naspram predsjednika Tuđmana, koji je »gradio državne institucije, poput vojske, policije i vanjskih poslova«, sve kasnije, »posttuđmanovske vlasti, naprosto su uništile institucije«, tako da »u današnjoj hrvatskoj državi doslovno ne postoje državne institucije« (Marko Grčić, Jutarnji list, 25. listopada 2008.).
[11] Sanaderova nasljednica (Jadranka Kosor) „provodila je detuđmanizaciju redovito se pozivajući na Tuđmana“ (Slobodan Uzelac, ex-dopredsjednik Vlade RH, „Razgovor“, Slobodna Dalmacija, od 24. ožujka 2012.)
[12] I.  Biondić, „Balvan u peti hrvatskog parlamentarizma”, Hrvatsko slovo, 28. travnja 2008.
[13] „U sferi našeg manjinskog obrazovanja ndeopohodno je očuvati rješenja i iskustva  razvijena u istočnoj Slavoniji tomom mirne reintegracije, te ih primjenjivati i u drugim dijelovima Hrvatske, svugdje gdje za to postoje adekvatne pretpostavke“ (http://www.snv.hr/hr/files/File/10%20izjava%20CIRILICA.pdf).
[14] „Vođen istančanim  instinktom političara i povjesničara“, Nevio Šetić „bilježi i prati pothvat na preoblikovanju hrvatskog školstva u smjeru modernoga razvoja“ (Vladimir Paar, pogovor knjizi: Nevio Šetić, Razgovori, Zagreb, 2009., s. 455).
[15] Miroslav Bertoša, predgovor knjizi: Nevio Šetić, Razgovori, Zagreb, 2009., s. 8. 
[16] Vladimir Šeks, pogovor knjizi: Nevio Šetić, Razgovori, Zagreb, 2009., s. 447).
[17] Isto, s. 6. 
[18] „Zapravo, svekolika optužnica predstavlja klasični konstrukt, poznat kao „zamjena teze“ (ignoratio elenhi). Tako, primjerice, na legalnom sijelu DHZ-a, Zmaj od Tanaisa opravdano postavlja pitanje: može li ugledni naš zmajski brat – kao visokopozicionirani državni dužnosnik [Božo Biškupić – op. a.] – neupitno promicati i debelo materijalno-financijski podupirati projekte izrazito protuhrvatske (pače, i četničke) političko-kulturne baštine. Štoviše – iako duboko zabrinuti glede potiranja nacionalne i kulturne baštine i potrebe njene urgentne obrane (v. moto) – kao tobožnji „donator Družbe“, tangirani časni brat priskrbljuje najviše zmajsko priznanje – „ZLATNU MEDALJU“. S druge strane, upozorbom na taj očevidni paradoks, Zmaju od Tanaisa, bezodvlačno sljeduje „ISKLJUČENJE IZ DRUŽBE“. Naime, on time tobože odašilje „negativne poruke […] donatorima Družbe iz društvenog i političkog okruženja, što je imalo za posljedicu smanjenje donatorstva i sponzorstva Družbe“ (v. att. – „Slučaj ZOT“, s. 69-73).
[19] Među njima su, upravo, ugledna „zmajska braća“ (Zvonimir Šeparović, Nikola Debelić, Josip Jurčević i dr. ), koji svojim „Apelom“ nisu podržali pacifikaciju „zmajskog programa“ i, s tim u svezi, sankcioniranje njegova oblikovatelja (isto).
[20] U svom djelovanju HNES će „nastojati moralnim osudama pojedinaca ili pojava koji, na temelju pomno sakupljenih i raspoloživih dokaza mogu utemeljeno biti ocijenjeni izdajničkim u odnosu na životno važne interese hrvatskog naroda i Republike Hrvatske“ (www.hazud.ch/tag/zvonimir-separovic/).).
[21] Isto.

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved