Connect with us

Vijesti

NAJVEĆA KRIVOTVORINA U POVIJESTI? Bizantsko carstvo nije bilo bizantsko, već kršćansko-rimsko i trajalo je (još) preko 1000 godina

Published

on

Ovdje nije samo terminologija bitna, nego razlozi, zašto su se forsirali takvi izrazi

Rimski povjesičar Tit Livije koji je živio u vrijeme Isusa Krista je napisao: “Iskreno vjerujem da nijedna zemlja nikada nije bila veća ili čistija od naše, ili bogatija dobrim građanima i plemenitim djelima”.

Stoga je tužno da mišljenja ljudi o ovom slavnom carstvu budu ispunjena tako nečasnim krajem, nedostojnim spomena.  

Prema bilo kojoj tipičnoj povijesnoj knjizi, Rimsko carstvo se okončalo dijeljenjem na dvije polovice: Zapadno Rimsko Carstvo je oslabljeno iznutra i preplavljeno barbarskim plemenima, dok je Istočno carstvo nekako preobraženo u ‘Bizantsko Carstvo’ postupnim metodama te, iako je „preživjelo još tisuću godina“, naizgled ne zaslužuje dalju pažnju.

Tako će svatko sa osnovnim povijesnim obrazovanjem vjerovati da je Rimsko carstvo, ogromna sila koja je pokorila cio mediteranski svijet, tiho isparilo, nestalo u zraku, u nekom trenutku u petom ili šestom stoljeću.

Ovo je, međutim, laž. Nikada nije postojalo Bizansko Carstvo. Ono što sada mnogi nazivaju “ Bizansko Carstvo” nije ništa drugo nego nastavak Rimskog Carstva kroz vjekove.

Rimsko carstvo nije palo u petom stoljeću. Rimsko carstvo je palo u petnaestom stoljeću. Tada su svi to znali, ali prepisivanje povijesti u političke svrhe zamutilo je vid suvremenog svijeta.

Iako postoje priznanja da se u prošlosti Rimsko Carstvo nikada nije zvalo „ Bizansko“, mnogi tvrde da takav naziv odgovara njegovoj poslijednjoj fazi, jer se u toj fazi Carstvo bitno razlikovalo: iako se zvalo Rimsko Carstvo, zapravo nije bilo Rimsko i imalo je drugačiji karakter.

Upravo ovaj lukavi napad želi zaustaviti ova dizertacija, pokazujući da kontinuitet Rimskog carstva nikada nije narušen. Na taj način će ispitivati različite aspekte rimskog društva kroz stoljeća i postavljati dva pitanja: „Je li taj aspekt promijenio?“ i „Ako se promijenio, je li ta promjena negirala rimski identitet?

Od svih institucija rimske vlade, kontinuitet je najočitiji kod careva. Carevi su naslijeđivali jedan drugog bez prekida od Augusta do Konstantina XI. U velikoj suprotnosti s običajima u drugim savremenim kraljevstvima, carska služba u Rimskom carstvu nikada nije bila službeno nasljedna, jer je Rimsko carstvo uvijek zadržalo svoj republički karakter.

Senat predstavlja još jedan primer kontinuiteta rimskog carstva, pošto je postojao sve do poslijednjeg dana carstva. Iako je točno da se njegova stvarna moć postupno smanjivala do točke nepostojanja, to nije bila nova pojava šestog ili sedmog vijeka.

Od samog početka monarhije, od vladavine Augusta, car je preuzeo većinu moći za sebe, ostavljajući Senatu samo prividnu vlast. Kako je sjećanje na senatorsku republiku blijedjelo, senat je postao carski savjetnik. Ipak, čak se i u ovom slučaju senat zapravo vratio u prvobitno stanje: senatus („veće staraca“) ranih dana Rima bio je upravo savjetnik prvih rimskih kraljeva.

Ma koliko bio marljiv, caru su bili potrebni pomoćnici, guverneri i prefekti u različitim regijama. Odmah nakon cara najviši po činu bio je gradski prefekt koji je bio odgovoran za sve prijestolnice. To je bio slučaj u Novom Rimu, baš kao što je to bio slučaj u Starom Rimu.

Pokrajine su imale svoje guvernere. Vladajući dalekometnim domenom carstva, carevi iz četvrtog stoljeća Dioklecijan i Konstantin Veliki razdvojili su vojne i civilne funkcije od guvernera provincije. 

Međutim, sredinom sedmog stoljeća, političko i vojno upravljanje pokrajinama, od tada zvane teme, ponovo je objedinjene u istoj osobi. Ponovo je ovo zapravo bio povratak rimskom običaju, jer je tradicionalno guverner rimske provincije također bio njen vojni zapovednik. Dakle, ako ništa drugo, carstvo je u sedmom stoljeću bilo više rimsko nego u četvrtom.

Rimski zakon je još jedno područje u kojem je kontinuitet sjajno prikazan. Zakoni Rimskog Carstva nastali su između otprilike 150. godine prije Krista i 150. godine poslije Krista i crpili su se iz pet izvora: volja građana, Senata, Pretora (vrsta magistrata), cara i pravnika. Ovi zakoni su sistematizirani, razjašnjeni i reformirani po nalogu cara Justinijana u njegovom Kodeksu. 

Društvena struktura i oporezivanje carstva takođe su ušli u Justinijanov kodeks. U Zakonu su dve osnovne klase građana bili honestiores (aristokracija, senator i magistrat) i humiliori (stanovnici). Međutim, ta razlika se razvila već u drugom stoljeću poslije Krista i kao dio Kodeksa ostala je na snazi tokom ostatka povijesti carstva.

Slično tome, sustav oporezivanja koji je razvio car Dioklecijan takođe se koristio tijekom slijedećih godina carstva. 

Kada se govori o institucijama, ne može se prevideti obrazovanje, još jedan sjajan primjer kontinuiteta rimskog carstva. U obrazovanju carstva tokom njegove povijesti nije bilo apsolutno nikakvih strukturnih promjena.

Glavni prigovor koji je upućen protiv poznih dana carstva je promjena službenog jezika carstva iz latinskog u grčki. Iako je barem polovina stanovništva carstva uvek govorila grčki jezik, latinski je bio službeni jezik sve do sedmog stoljeća.

U ovom trenutku se mora postaviti nekoliko pitanja. Prvo, je li latinski jezik neizostavni i neodvojivi dio rimskog identiteta?

Takođe, je li grčki definitivno neromanski jezik? Konačno, je li jezik važan za nacionalni identitet? Odgovor na poslijednje pitanje bi bio da to zavisi od konteksta.

Iako je jezik izuzetno važan za bilo koji identitet, posebno kulturni identitet, njegova promjena sama po sebi ne zahtijeva promjenu nacionalnog identiteta naroda, naročito u ogromnim multikulturalnim carstvima poput Rimskog carstva ili suvremene Amerike.

Sigurno su izvorni Amerikanci bili protestantski Englezi koji govore engleski jezik, ali nitko na osnovu toga ne bi tvrdio da katolički Irci ili Afroamerikanci koji govore španjolski jezik ili bilo tko drugi, bez obzira na rasu ili religiju, nije pravi Amerikanac.

Štaviše, pretpostavljajući da bi jednog dana španjolski postao službeni jezik Sjedinjenih Država, je li te države više nisu Amerika?

Sigurno ne. Ako je to slučaj danas u vezi sa španjolskim, koji, mora se priznati, nije igrao veliku ulogu u povijesti Sjedinjenih Država, koliko bi manje problema trebalo da predstavlja grčki rimskom identitetu, kada su stanovnici južne Italije koji govore grčki jezik bili susjedi Rima od samog početka i doprinjeli kulturnom formiranju Rima?

Kako je grčki jezik neromanski kada je, prema Vergiljevoj Aneidi, grčko naselje na brdu Palatina prethodilo Rimu? Kada je u krajnjem slučaju i sam grad Rim dobio ime od grčke reči rōmē, što znači ‘snaga’? 

Promatrajući da se jezik starog Rima naziva upravo latinskim, a ne rimskim,  koji je dodatni dokaz neophodan da se ustanovi da latinski jezik ili bilo koji drugi jezik po tom pitanju nije sastavni dio rimskog identiteta?

Isto tako, podjednako je smiješno tvrditi da postoji nešto poput rimske krvne rase, uzimajući u obzir da ga je Romul, legendarni osnivač Rima, želeći naseliti svoj novoosnovani grad, proglasio ga utočištem i privukao odmetnike, dužnike i političke prognanike čitave okolne regije.

Rim je tako bio ekumenski grad od svog samog rođenja. Kad je 212. godine pne Karala dodijelio rimsko državljanstvo svim rođenim stanovnicima carstva, on je jednostavno ponovio u velikoj mjeri ono što je Romul učinio u svom rodnom gradu. Dakle, zamjena latinskog jezika bilo kojim jezikom, pa i grčkim, ne znači odstupanje od rimskog identiteta.

Ako nije jezik, šta je sa religijom? Mogu li Rimljani i dalje biti Rimljani nakon što se odreknu svojih bogova predaka?

Drugim rečima, je li religija ključna za nacionalni identitet? Moglo bi se pomisliti da će modernom, sekularnom uhu odgovor na ovo pitanje izgledati očigledno, ali taj argument se često upoređuje sa jezičkim argumentom, nasuprot kontinuitetu carstva.

Točno je da su u nekoliko okolnosti religija i nacija bili u sukobu tokom povijesti. Najočitiji primjer su Židovi, čije ime istovremeno označava narod i religiju.

Slično tome, Asirci smatraju svojim zemljakom samo onog koji pripada Asirskoj crkvi na Istoku. U ranim stoljećima kršćanske ere, međutim, takve vjerske nacionalnosti nisu postojale.

S jedne strane, politeizam se teško može nazvati organiziranom religijom, jer su se bogovi drugih tradicija lako mogli integrirati u grčko-rimski panteon i obožavati zajedno sa Zeusom ili Afroditom.

Sa druge strane, svi u carstvu, osim kršćana i Židova, obožavali su skup bogova koji su u izvjesnoj mjeri jednaki jedni drugima. Čak i u okviru specifične tradicije, neki su posebno cijenili Apolona, dok su drugi obožavali Dionisa.

U ovoj labavoj vrsti religije Rimljanin je mogao čak obožavti azijsku boginju bez ikakve sumnje u vezi s njegovim identitetom. Stoga je nerazumno tvrditi da su krštenjem Rimljani prestali biti Rimljani. 

Sudbina rimskog imena, međutim, čudno je isprepletena sa kršćanskom vjerom i istrajala je u bliskoj vezi s njom sve do danas. Daleko od toga da je paradoksalno istovremeno biti kršćanin i Rimljanin, Rimljani osmog stoljeća i poslije toga su ta dva imena smatrali gotovo sinonimima.

Rimsko ime ima dugu vezu i sa pravoslavnom kršćanskom vjerom; da Rimsko Carstvo nije u stvari rimsko, jer je bilo hrišćansko, bi trebalo biti poslijednji zamislivi argument bilo koje obrazovane osobe. To se može zaključiti samo na osnovu neznanja.

Kontinuitet Rimskog carstva u nekoliko njegovih aspekata nikada nije prekinut. Bilo u gradu ili na selu, u zakonima ili porezima, jeziku ili religiji, bilo drevnim ili nedavnim stvarima, šta se radikalno promijenilo u odnosu na prošlost?

Koji je iznenadni zaokret carstvo napravilo? Šta se dogodilo osim postepenih i organskih promjena?

Predugo je rimskom carstvu bilo oduzimano tisuću godina njegove povijesti.

Mijenjanje navika je uvijek teško, ali istine radi, navika upotrebe riječi „bizantsko“ mora se promijeniti!

Jedini Bizantinci koji su ikada postojali bili su stanovnici te male grčke kolonije na obalama Bosfora. Izum i sredstvo franačke i njemačke propagande, bizantska terminologija, iskrivljava i pomućuje istinu stvari.

Čak i ako neko prihvati da carstvo tehnički nije bizantsko, ako ga uporno naziva tako neizbežno i podsvjesno će utjecati na shvaćanje njegove povijesti.

Od svih carstava koja su ikada postojala, Rimsko carstvo je sa svojom 1480-godišnjom poviješću imalo vjerovatno veći uticaj na čovječanstvo nego bilo koje drugo.

Neka svaki ljubitelj istine shvati: Rimsko carstvo je jedno te isto, od njegovog početka do samog kraja u petnaestom stoljeću zaključuje povijesnu analizu Gregory Heers za russian-faith.com. Webtribune.rs

Advertisement

Vijesti

(VIDEO) Plaćeni ubojica šokirao javnost priznanjem da je poslan da ubije Carlsona: Tko ga je unajmio…

Published

on

Na nekim stranicama društvenih mreža procurile su informacije o tome tko je trebao likvidirati poznatog voditelja.

Poznati američki novinar Tucker Carlson bio je svjestan rizika koji u njegov život nosi intervju s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, no pravi novinar ne bi bio novinar da ne pokušava ići u krajnosti.

Što je Carlson i učinio i uspio natjerati više od milijardu ljudi da pogledaju intervju s Putinom.

No, sada se doznaje da je Carlson bio na meti Ukrajinaca koji su za njegovu likvidaciju angažirali izvjesnog Vasilija Petrova Aleksejeviča.

Ukrajinski obavještajci navodno su planirali ubiti Tuckera Carlsona u Moskvi, a čovjek koji je plaćen da ubije novinara detaljno je objasnio plan.

Vasilij Petrov Aleksejevič, koji je trebao ubiti Carlsona, uhićen je u Moskvi.

U videu koji se pojavio na Platformi X, on priznaje da je bio angažiran da ubije Carlsona.

– U studenom 2023. regrutirala me ukrajinska obavještajna služba. Trebao sam postaviti eksplozivnu napravu pod auto i za to mi je obećana nagrada od 4000 dolara. Trebao sam postaviti eksploziv u podzemnu garažu hotela u Moskvi, a meta je bio američki novinar Tucker Carlson – kazao je između ostalog Aleksejevič u videu.

Sad, je li ovo ruska medijsko-psihološka operacija ili ne, nadamo se saznati ubrzo…

(Mediji)

Continue Reading

Vijesti

Obljetnica smrti dr. Ante Starčevića: Otac Domovine – putokaz domoljubima!

Published

on

Na današnji dan 1896. godine preminuo je dr. Ante Starčević, veliki politički vođa, jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti te jedan od najvećih promotora ljubavi prema Hrvatskoj, još za života nazvan Ocem Domovine – donosi Domovinski pokret.

Starčević se zalagao za samostalnu Hrvatsku te je smatrao da bi ona s Austro-ugarskom monarhijom trebala biti povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otuda i njegov glasoviti slogan: “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”. Upozoravao je kako je i Beograd neprijatelj hrvatske slobode i samostalnosti.

Dr. Starčević, hvala vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku, i danas ste uzor i putokaz domoljubima. Počivali u miru Božjem, neka vam je laka hrvatska gruda!

Domovinski Pokret

Continue Reading

Vijesti

Munja osakatila kip svetog Petra u Buenos Airesu, na Bergogliov rođendan, dan prije izlaska Fiducie Supplicans?

Published

on

Internet je trenutno preplavljen izvješćem rezignacioniste Andree Cioncija, autora Ratzingerovog koda (koji je ovdje razotkrio Franjin sljedbenik), koji kaže da je kip svetog Petra na pročelju svetišta Gospe od Ružarija, sv. Nikole u provinciji Buenos Aires, Argentina, udarila je munja 17. prosinca zbog čega su mu otpali aureola i desna ruka, zajedno s ključem koji je držao (što simbolizira ključ kraljevstva nebeskog; usp. Mt 16,19):

Buenos Aires: munje na aureoli i ključevima svetog Petra. Bergoglio na kraju puta?” (Glavno mjesto Pape)
Cionci je o tome objavio i video reportažu (na talijanskom).

Fotografija prije i poslije sada kruži (vidi sliku iznad), iako neki dovode u pitanje autentičnost ove priče i/ili fotografije. Međutim, u svom članku Cionci kaže da su incident potvrdili jedan velečasni, Justo Lofeudo i svećenstvo svetišta.

Udar groma navodno se dogodio 17. prosinca 2023., što je bio Franjin 87. rođendan, a bilo je to jedan dan prije objavljivanja Fiducia Supplicans, Bergogliove paklenske deklaracije koja dopušta blagoslov sodomitskih parova. Pronicljivi promatrač na društvenim je mrežama istaknuo kako se upravo desna ruka koristi za blagoslove, a upravo je desna ruka kipa svetog Petra sada smrvljena u prah.

Svetište se nalazi u San Nicolás de Los Arroyos, koji pripada provinciji Buenos Aires, ali je preko 100 milja sjeverozapadno od grada Buenos Airesa. Kip svetog Petra nalazi se desno od glavnog ulaza, što se jasno vidi na ovoj fotografiji iz 2018. godine.

Kako bismo lakše procijenili ovaj navodni incident, prisjetimo se nekoliko povijesnih činjenica.

Polaganje prava Jorgea Bergoglia na papinstvo (kao ‘papa Franjo’) počelo je 13. ožujka 2013. To se nije moglo dogoditi bez da je ‘papa’ Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) prvi napustio položaj, što je i učinio 28. veljače u 8 sati. :00 min popodne po lokalnom vremenu, u trenutku kada je njegova unaprijed najavljena ostavka stupila na snagu.

Unatoč svim teorijama da je Ratzingerova ostavka bila manjkava i samim tim nevaljana, namjerno ili slučajno, podsjetimo, on je službeno izjavio da ostavku podnosi “na način da je od 28. veljače 2013. u 20 sati Rimska stolica, Stolica svetog Petra, bit će upražnjena i konklavu za izbor novog vrhovnog pontifeksa morat će sazvati oni čija je to nadležnost” (Benedikt XVI., Deklaracija od 11. veljače 2023.).

Međutim, ono što je najvažnije razumjeti jest da Benedikt XVI. nikako nije mogao dobiti papinstvo od početka 2005., stoga nije imao ništa od čega bi mogao odstupiti:

– Nevaljana ostavka ili nevaljani izbor? Ratzingerovo poricanje papinskog primata

Tako je 11. veljače 2013. Benedikt XVI. objavio svoju namjeru podnijeti ostavku, a mnogi će se sjetiti da je upravo na današnji dan, kasnije noću, munja udarila u kupolu bazilike svetog Petra, i to ne jednom nego dva puta :

Evo nas brzo nazad u sadašnjost. Navodno je udarila još jedna munja, a ovoga puta bio je to kip svetog Petra na ili u blizini Bergogliovog starog gazišta.

“Kad Bog kaže da nisi papa”, komentirao je jedan korisnik Twittera, nadajmo se (ali ne nužno) na dušu:

Ne, Fred Simon. Munja je pogodila kip svetog Petra i oštetila ga, u pokrajini Buenos Aires, tako Bog ne daje svijetu do znanja da Bergoglio u Rimu nije papa. Želite li znati kako nam Bog daje do znanja da otpadnik Bergoglio nije papa? Pa, evo malog izbora:

  • Franjo: Različite religije su ‘obogaćenje’ za čovječanstvo
  • Franjo na Međureligijskom kongresu: ‘Čovjek je put za sve religije’
  • ‘Navjestite ples ravnoteže i harmonije’: Franjo potpisuje ludu međuvjersku klimatsku izjavu
  • ‘Promjena paradigme’: Franjo izdaje katastrofalan Motu Proprio usmjeren na teološku revoluciju
  • Izgradnja raja na zemlji: Franjina poruka za Svjetski dan migranata
  • Masonsko bratstvo umjesto Isusa Krista: Franjina poruka za Svjetski dan mira ne iznenađuje
  • Franjo muslimanskim starješinama: ‘Samo će nas transcendencija i bratstvo spasiti’
  • Naturalizirati da bi neutralizirao: Kako Franjo lukavo lišava Evanđelje njegovog nadnaravnog karaktera
  • Otpadnik luta: Franjo kaže da je bratstvo “sidro spasenja za čovječanstvo”
  • Indiferentizam za djecu: Franjo podupire međureligijski “Park susreta” u Argentini
  • Otpadnik Bergoglio podržava svjetske religije kao “različite načine dolaska do Boga”
  • Franjo proširuje “Božji narod”: Sada uključuje sve religije!
  • Dobrodošli u Religiju bratstva: Franjo objavio opasan novi “Papin video”
  • Otpadnička Abu Dhabi deklaracija o ljudskom bratstvu
  • Naturalizam u punoj snazi: Franjo o postojanju svih religija

TAKO znamo da Franjo nije papa: jer on obično čini stvari koje bi božanska pomoć za papinstvo spriječila pravog papu da čini – stvari koje bi, da ih radi pravi papa, posve uništiti i učiniti besmislenom (malo opasnom!) instituciju papinstva.

Kakvu božansku pomoć, možda se pitate? Onaj o kojem se govori u bezbrojnim učiteljskim izjavama o papinstvu:

Kao što je naučavao papa Pio XI.

…[I]kako nikakvo krivotvorenje ili iskrivljavanje božanskog zakona, nego pravo istinsko poznavanje njega, ne bi moglo prosvijetliti umove ljudi i voditi njihovo ponašanje, potrebno je da se sinovska i ponizna poslušnost prema Crkvi kombinira s odanošću Bogu i želju da mu se podložimo. Jer sam je Krist učinio Crkvu učiteljicom istine iu onim stvarima koje se tiču ispravnog uređenja moralnog ponašanja, čak iako neka spoznaja o istome nije izvan ljudskog razuma. …[Bog] je postavio Crkvu za čuvara i učitelja cjelokupne istine o vjeri i moralnom ponašanju; stoga bi joj vjernici trebali iskazati poslušnost i podložiti svoje umove i srca kako bi bili sačuvani neozlijeđeni i slobodni od pogrešaka i moralne pokvarenosti, te kako se ne bi lišili te pomoći koju je Bog dao s takvom velikodušnošću, trebali bi pokazati tu dužnu poslušnost ne samo onda kada Crkva nešto definira svečanim sudom, nego također, u odgovarajućem omjeru, kada se konstitucijama i dekretima Svete Stolice propisuju i osuđuju mišljenja kao opasna ili iskrivljena.

Stoga neka i vjernici budu na oprezu od precijenjene neovisnosti osobnog suda i te lažne autonomije ljudskog razuma. Jer sasvim je strano svakome tko nosi ime kršćanin vjerovati svojim vlastitim mentalnim snagama s takvim ponosom da se slaže samo s onim stvarima koje može ispitati iz njihove unutarnje naravi, i zamišljati da Crkva, koju je Bog poslao da poučava i vodi sve narode, nije upućen u sadašnje stvari i okolnosti; ili čak da se moraju pokoravati samo u onim stvarima koje je ona odredila svečanom definicijom, kao da bi se njezine druge odluke mogle smatrati lažnima ili da izlažu nedovoljan motiv za istinu i poštenje. Naprotiv, karakteristika svih pravih Kristovih sljedbenika, pismenih ili nepismenih, je da dopuste da budu vođeni, te vođeni u svim stvarima koje se dotiču vjere ili morala od strane Svete Crkve Božje preko njenog vrhovnog pastira, rimskog prvosvećenika, koji je sam vođen Isusom Kristom Gospodinom našim.

(Papa Pio XI., Enciklika Casti Connubii, br. 103-104; podcrtavanje dodano.)

I ne, Franjina prisutnost u Vatikanu nije samo stvar postojanja ‘lošeg’ Pape, kao što je Crkva imala nekoliko puta u prošlosti:

Dakle, je li navodni udar groma u kip svetog Petra u blizini Buenos Airesa znak s neba koji najavljuje kraj vladavine zabluda ‘pape’ Franje? Budimo iskreni: nitko ne zna. Možda i jest; možda i nije.

Ipak, najvažnija točka je sljedeća: stvarno nije važno. Svatko tko, posebno u ovoj fazi, traži munju da mu kaže je li čovjek koji je objavio hrpe bogohuljenja, bezbožnosti, skandala, hereze, pogreške i svetogrđa u svom službenom učiteljstvu zapravo Kristov namjesnik koji drži vrata pakla od prevladavanja, nije razumio što je papinstvo ili kako katolicizam funkcionira.

Oh dobro. Ako ništa drugo, ova munjevita priča je barem jedna stvar: krajnje zabavna.

Izvor: Novus Ordo Watch izvor slike: popehead.substack.com

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved