Pogledala sam na internetu dva isječka videa iz starih HRT emisija. Prvi;  detalj intervjua s bivšim predsjednikom Mesićem negdje prije desetak i više godina  gdje ga novinarka pita za komunističke zločine u NOBu i jame pune žrtava komunističkih zločina. Mesić ju napada da sugerira da je NOB zločinački i da u jamama može biti bilo tko.

Drugi video je stariji iz 2004. Stara NU2 ali,  zastrašujuće,  isti voditelj,  Aleksandar Stanković. Gost mu je bio akademik, povjesničar i NOB borac Dušan Bilandžić (1924.-2015.). Tada je NU2 koncipirana  s publikom u studiju.  Jedna je djevojka postavila pitanje: „ Zašto se partizanski zločini nisu procesuirali?“  Kratko ću navesti da je Bilandžić  u odgovoru lijepo  objasnio  Tuđmanovu politiku ujedinjenja svih Hrvata(ustaša i partizana) pred velikosrpskom najezdom, pa je neprocesuiranje bilo pragmatično.  Odmah se da primijetiti da Bilandžić nije Mesić, ali svrha ovoga zapisa je da se kroz emisije nacionalne TV kuće tijekom godina može  promatrati razvoj suicidalne političke ideje i možda smrt jedne nacije. Ono što me oduševilo i istovremeno rastužilo zbog spoznaje da više nije živo, jest društveno vladajući narativ od prije samo koje desetljeće.  Potpuno  nonšalantno spominjanje partizansko- komunističkih zločina kao sto posto utvrđene povijesne i društveno prihvatljive činjenice.

Značajan dio na kojemu će počivati budući koncept društva u kulturi, medijima i obrazovanju, činilo se tada,  čvrsto je sazidan u temelje državnosti. Kako se dogodilo da je ta materija tako lako  iščupana iz samih temelja? Odgovor se da naslutiti i ne služi nam na ponos.  Danas je nezamislivo da na HRTu novinar, ni itko iz publike bude izabran na način  da bez opterećenja,  slobodno, decidirano postavi pitanje o partizanskim zločinima kao o goloj činjenici, kao o meritumu stvari, kao o jednoj od najvažnijih tema hrvatske povijesti.  Ne samo na HRTu, danas su partizanski zločini zamaskirani i u udžbenicima.  Zamaskirani su i oni srbijanski iz Domovinskoga rata.  Jedino se propitkuju, i ne samo propitkuju nego i lažno utvrđuju, hrvatski zločini. Bez ikakvih zadrški, hrvatski ponos i povijesne pobjede, postali su porazi. Pisala sam i prije, slavna Oluja je umanjena bijegom Srba na traktorima.  Ne samo u  raznim kvazi povijesnim tekstovima i člancima mainstream novina, nego nam se i djeci u udžbenicima sugerira  da nije politički korektno slaviti pobjedu dok agresor pati što više ne može imati naše. Progresivno hrvatsko dijete na silu mora imati empatiju spram patnje agresora i zanemariti slavni povratak hrvatskih teritorija.  U samo nekoliko godina prevladao je narativ da dok je srbijanskih hegemonističkih apetita,  Hrvatska ne može biti sretna jer postoji komšijska patnja što ti apetiti nisu zadovoljeni.

U samo nekoliko godina skroz se uspjelo da je slobodno, bez srama i za bilo koju karijeru poželjno, Hrvate prikazivati kao zločince, lopove i primitivce. Postoji samo takva Hrvatska. Poručuju nam svakodnevno:  Bježite iz nje! Ne trudite se graditi bolju! Odnosno, ako ostanete, uništite svaki trag postojanja ikakvih vrijednosti u njoj!

Unatrag dvadesetak godina čak je i Aleksandar Stanković djelovao benignije. U spomenutoj emisiji Bilandžića je  upilao s pitanjem kada je on kao pripadnik bivšeg sustava i  partizanski borac  saznao za Bleiburg. Trudio se da izgleda da je  zagrijan za raskrinkavanje Bleiburških tajni, što naravno nema veze s istinom, ali  zahvaljujući  još donekle postojećim vrijednostima, bar se morao prikrivati.  Danas je potpuno izašao iz ormara. Deklarirani ponosan antihrvat!   Stoga,  u njegovu  progonu partizana Bilandžića s pitanjima o Bleiburgu, krije se zapravo pokušaj difamacije akademika za desnu publiku.  Aco lukavac je i tada znao  da je njegov gost  kao bivši partizan, intelektualac i znanstvenik,  koji  na vrijeme shvaća srbijansko hegemonističke apetite, puno opasnije hrvatsko oružje od onoga s vidljivom i često nepotrebnom ustaškom ornamentikom, urlanjem  i busanjem u prsa. Ispod videa mogu se pročitati  komentari u kojima se na veliko vrijeđa „partizančinu“ Dušana i vidim da je Acina misija, prije skrivenija, danas otvorenija, vazda uspješna.

Misija istiskivanja hrvatskoga intelekta iz svih institucija i selidbe  hrvatstva u jednom jedinom obliku, onome primitivnom,  na društvene mreže, 100% je uspjela! Download complete! Nema potrebe secirati  Dušana Bilandžića kao sveznadari u komentarima.   Iz sličnih razloga, danas poneki desničari pljuju i po Tuđmanu istom silinom kao i jugoslavenski kvazi ljevičari. S bitnom razlikom. Ovi drugi znaju veličinu i vrijednost svoga neprijatelja. I ako ništa ne znate, a sve se više radi na neznanju i zaboravu, po njima se valja ravnati kod određivanja značaja osoba iz bliske prošlosti i sadašnjosti.  Primjerice, kada se deklarirani Jugosi uhvate veličanja nekih generala, to postaje sumnjivo. Njihove ikone obično su radile bar nešto na štetu Hrvatske.  Po Aci se (da ništa ne znate), dade vidjeti da je Dušan Bilandžić  pozitivac.  Dušan je utjelovljavao hrvatskoga intelektualca lijeve provenijencije, a čega danas nema ni u tragovima.

Otići na Springsteena ili zaposjesti Muzej suvremene umjetnosti, da bude jasno, nije značajka nikakvih lijevih intelektualaca. Lijevih malograđana, skorojevića, pokondirenih tikvi, da.  Treba priznati, pohvalno je da se tako prezentiraju svome biračkome tijelu.  Znači da ga više cijene. Ono što je zastrašujuće jest da polako ostvaruju cilj. Zahvaljujući medijima i nasrtajima globalno progresivnih ideologija  uspješno otklanjaju iz života zajednice  hrvatske nacionalne vrijednosti, a desni krkanluk, kako bi skrivali svoj opančarski,   nameću kao obilježje hrvatstva.  Zapravo,  lijevi projugoslavenski krkani  i desni koji im služe, zajednički rade na istiskivanju nacionalnoga duha i svih mogućih kulturnih vrijednosti na kojima se temelji država i nacija.

Posao je lagan jer živimo u društvu letećih kratkih informacija, slogana i natuknica. Nit’ dubine nit’ širine. Ljudi su sve gluplji i neobrazovaniji . Društvom vladaju oni koji imaju medije u svojim rukama, oni  koji imaju ljepše i lukavije slogane, bolje formulirane lažne vijesti i bolje stereotipne natuknice.  Nisu to nužno političari na vlasti. U prvom redu to su jugoslavenski novinari,  kulturnjaci i aktivisti(koji vrlo brzo postaju političari).

Pula film festival je prohujao. Iako jubilarni 70-i, nekako nezapaženo. Pitam se, je li zbog stvarnih oluja, požara i nesnošljivih vrućina,  ili što nas opet straše svim i svačim, ili zbog  skupih sladoleda, prometnih gužvi, morskih pasa…  Ili, što je vjerojatnije, ljudima je pun kufer Jugoslavije.

Onako na brzaka sam uočila najavu za  ciklus filmova 70 godina Pule na trećem HRT . Idu svi stari jugoslavenski filmovi i noviji hrvatski.  Iz najave se da zaključiti da Hrvata nije bilo u SFRJ do devedesetih  u Puli kad su je okupirali. Stari hrvatski filmovi u Puli ne postoje? Ok, znači da ako zadnjih tridesetak godina nije bilo srpskih filmova u konkurenciji,   moramo izbrisati starije hrvatske filmove ovjenčane u Puli?  Opet se kulturno žrtvujemo zbog komšijske  patnje. Da se komšije ne bi uvrijedile  Pulska tradicija je stari srpski film, a nova Pula su novi hrvatski filmovi kao filmovi okupatora? Bar na Pola.  Hrvatska se  Pula na HRT 3, zrcali u oku Matanića, Dane  i inih neojugoslavenskih projekata koji, opet se vrtimo u krug, apsolutno nemaju obilježje hrvatskih filmova. U svome filmskome opusu većina je hrvatskih filmskih autora tematikom, čast iznimkama, udžbenički usvojila  empatiju spram agresorske patnje za izgubljenim teritorijima.

O beogradskoj politici na pulskome festivalu i u svemu čime je popraćen, mogu se napisati redci i redci, ali bračni par Galo iz Pule; Igor glumac i žena Mirjana, ne bi se sa mnom nikako složili.  Njima je Beograda premalo, a Zagreba prepuno. Njihov ministar kulture je drug Tito, a ne tamo neka ustašica Obuljen iz Zagreba.  Ovako se Mirjana kojoj srbijanski portali  mjere krvna zrnca nazivajući je Srpkinjom, izražava na faceu: „Završila ova sramota i farsa od 70-tog filmskog festivala u Puli. Jadno, bijedno, dodvornički, ponižavajuće…… Da li će netko prozvati one instalirane voditelje kulture u gradu i u županiji, koji ni o čemu ništa ne odlučuju, već samo klimaju glavušicama na mig iz Zagreba. „ Žestoka je Miki. Samo što nije napisala da su voditelji Pulskoga festivala kvislinzi koji slušaju ustaše u Zagrebu. Nešto slično je opisala hrvatskoga vojnika i pjevača Thompsona pozivajući na bojkot reprezentacije jer im je ustaša ušao u slavni autobus 2018. godine kada su osvojili srebro.

Suprug Igor je imao međunarodnu karijeru. Podsjetit ću, glumio je u odličnom britansko-njemačkome  filmu Sama Peckinpaha: Željezni križ.1977. Film pokazuje hrabru njemačku postrojbu.  Nacisti su prikazani kao ljudi!? Svjetsko čudo! Kako je Galo prešao preko toga? Može li danas glumiti ustašu u filmu koji ljudski prikazuje NDH postrojbe?  Žena bi ga se odrekla. Može li se uopće dogoditi i loš film koji dobro govori o bilo kakvim hrvatskim vojnicima kroz povijest, a kamoli dobar film o dobrim ustašama.  To bi bilo osmo svjetsko čudo. Ono što nije nikakvo čudo nego dosadna izlizana špranca Bg politike,  je da je suprug Galo režirao dokumentarac o pulskome festivalu naslova s nostalgičnim vapajem, empatičnoga spram agresora, antipatičnoga spram domovine: »1991. Adio Jugo film, adio Jugo festival, adio Jugoslavija – vidimo se u sljedećem ratu« . Ne treba gledati. Naslov sve govori.  Igor je htio da se taj film premijerno prikazan u Beogradu, prikaže u retrospektivi jugoslavenskoga filma u samoj Areni. No ustaše su rekle NE i dale mu neki pulski bioskop, pa je njima Igor reko NE po uzoru na Titovo NE Staljinu. Igor je, prenosi Istra.hr još i dometnuo referirajući se na nedolazak nekih političkih faca na festival:                    “Možda bi sadašnje političare ‘smetalo’ ili im bilo nelagodno kad bi vidjeli pokrovitelja FJIF predsjednika Josipa Broza Tita u Areni okruženog građanima Pule, djecom, omladinom, mornarima”.

I na kraju: „Ok“,  velim pametnome telefonu: „ako sam pogledala ona dva opisana videa, ne znači da želim i treći sa sličnim sadržajem.“.  Ali umjetna inteligencija ne pita. Siluje. Treći je najnoviji. Rajko Grlić jugoslavenski redatelj  u nekome youtube podcastu, veli s autoritetom doktora povijesnih znanosti, kako je Tuđman započeo rat: Predratna Tuđmanova akcija je bila humano preseljenje u dogovoru s Miloševićem. Izvor na koji se poziva: njegova tupasta glava. U svijetu empatičnih spram agresora, antipatičnih spram domovine, i više nego dovoljno!

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik