” Ići ćemo do kraja. Borit ćemo se u Francuskoj, na morima i oceanima, borit ćemo se s rastućim samopouzdanjem i rastućom snagom u zraku, branit ćemo naš otok, ma kakva god cijena bila. Borit ćemo se na plažama, borit ćemo se na mostobranima, borit ćemo se na poljima i na ulicama, borit ćemo se u brdima. Nikad se nećemo predati. “

Ovo što ste sad pročitali je bio dio govora Sir Winstona Churchilla u britanskom parlamentu dana 4. lipnja 1940. godine. I taj maleni dio govora je govorio sam za sebe samo ovo – Britanci se neće predati i ustrajat će do kraja, ma kakav god kraj bude – donosi Povijest – prava istina

Kad su Nijemci pokorili gotovo cijelu Zapadnu Europu, jedna zemlja je ostala slobodna i nastavila im se opirati.
Dakako, riječ je o Velikoj Britaniji.
Nakon što su Nijemci skoro satrli opkoljenu savezničku vojsku kod Dunkirka ( a nisu je uspjeli satrti zbog dvije važne stvari – Hitlerovog oklijevanja i ogorčene i uporne obrane francuske vojske ), Velika Britanija je u ratu u Europi ostala posve sama. Jest da su joj u pomoć došli i njeni dominioni i izbjegli vojnici pokorenih zemalja, ali je u načelu ostala sama.

I sama je i trebala ostati. To jest, ostati u Europi slobodna, ali pod njemačkim uvjetima. To jest, ne toliko pod uvjetima koliko pod samo jednim njemačkim uvjetom – predati se.

Da se sad ne izgubimo u povijesti, evo malog objašnjenja.

Nakon što su pregazili sve na što su naišli u Europi, Hitler više nije htio ratovati u Europi, nego je radio pripreme za svoj daleko važniji cilj – osvajanje SSSR-a.
Ali, kao što to taktika i strategija nalažu, ne možeš ostaviti leđa otvorena. Dakle, nešto u vezi Britanije se moralo poduzeti. A ako već neće milom, onda će morati silom.
Barem su tako mislili Nijemci tada.

I Nijemci su Britancima ponudili prekid neprijateljstava i mir. I nisu im davali nikakve teške uvjete. Jedan je bio da plate odštetu, koja i nije bila bogzna nešto visoka, a drugi dio da priznaju Njemačku kao dominantnu silu u Europi.

Britanci za to nisu htjeli ni čuti. S reparacijama bi se još nekako i pomirili. Ali, priznati poraz i tako dati Hitleru ono što želi?
Ni govora. I tu je sve počelo.

Ili malo ranije?

Naime, ono što se popularno naziva Čudom kod Dunkirka je upravo suprotno od toga.
Nikakvo čudo nije spasilo savezničku vojsku. Spasila ih je francuska upornost i neodlučnost Hitlera.
Da su Nijemci htjeli zgaziti ove na plaži, to bi zacijelo i napravili.
Ali, Hitler je htio dati Britancima vremena da prihvate njegove uvjete. Nije mu ni na kraj pameti bilo da će se ovi uspjeti izvući. No, uspjeli su.

I dobro. Izvukli su se, sad su na otoku i neka ih tamo. Od tamo ne mogu ništa Trećem Reichu.
Pa, tako vi vjerojatno i bilo da se u rat nije uplela jedna napuhana žabetina.
Dakako, riječ je o Mussoliniju.

Mussolini je objavio rat Francuskoj 10. lipnja 1940. godine. A s time je objavio rat i Velikoj Britaniji.
I sve bi na tome i ostalo da fašistička žabetina nije bila u Africi kao kolonijalna sila. A za prve susjede u Africi je imala upravo Britance. I, kako su im objavili rat, tako su počela i djelovanja po Africi.
I možda to ne bi loše ni završilo da Talijani nisu bili dozlaboga nesposobni. U vrelini Sahare su gubili bitku za bitkom. Što manju, što veću. A time su gubili i teritorij.
I, umjesto da se rat okonča, on se još više rasplamsao.
A kako je Mussolini bio njemački saveznik ( na njemačku žalost ), tako se rat i odvijao.

Nijemci nisu odmah uskočili u pomoć Talijanima. Nijemci su u Afriku došli tek u veljači 1941. godine. No, nebitno. Bitno je da se rat protiv Velike Britanije nastavlja.

Ali, rat protiv samog otoka se mogao nastaviti samo i isključivo putem zraka. I to zbog toga što je Britaniju čuvala dotad najveća i najjača ratna mornarica u povijesti – Kraljevska Ratna Mornarica.
Njemačka Kriegsmarine im nije bila ni do koljena. I to je bitan element za nastavak ove priče.

Dana 10. srpnja 1940. godine, jedva tri tjedna nakon pada Francuske, Nijemci su počeli zračne operacije protiv Britanaca. Taj dan su se obrušili na La Manche i potopili sve živo što je plovilo morem. I onda su stali.
Letjeli su do polovine kanala i čekali. Čekali na Britanci zagrizu mamac. I ovi su ga i zagrizli.
Ali, samo nakratko.

Nijemci su tu fazu nazvali Kanalkampf i planirali su svojom brojnošću uništiti britansko zrakoplovstvo. Taj dan je hitro doletjelo desetak britanskih lovaca u zaštitu, ali su ih Nijemci jednostavno samljeli. Tek trojica su se vratila u bazu, a ostatak je bio oboren iznad mora.
Nakon toga RAF više nije ulazio u otvoreni sukob.
Jer, bilo ih je malo. Tek nekoliko stotina. A naspram njih je bilo dotad najjače i najbrojnije zrakoplovstvo ikada – Luftwaffe.
I, kad je bilo tako, sad su Britanci čekali na sukob.
I sukob je došao 13. kolovoza 1940. godine.

Iako su Britanci imali ogromnu pomoć radara i ekipe iz kontrolnih soba, sraz je bio silovit.
Taj dan su Nijemci nazvali Der Adlertag, Dan orla.

Plan je bio da taj dan potuku britanske pilote, a onda idućih nekoliko dana da dotuku ostatak. Nakon toga bi Ratna Mornarica ostala bez zaštite iz zraka i Nijemci bi lako svojim zrakoplovstvom izvojevali pobjedu nad mornaricom. A tad bi se možda dogodila i invazija na otok.
No, jedno su želje i planovi, a drugo su mogućnosti.
I sad ćemo malo o tome.

Naime, do dana današnjeg, u vezi bitke za Britaniju se spominje Operacija Morski lav i kako je Hitler htio osvojiti i podjarmiti Britaniju.
I to je apsolutno apsurdna laž, koja se, eto, već punih 80 godina vucara po povijesti.

Hitler, doduše, jest dao da se izradi plan napada na otok. Ali, sama realizacija toga je bila Nijemcima jednostavno neostvarljiva.

Jer, ako uzmemo u obzir da Nijemci ni sa svim civilnim plovilima nisu imali ni trećinu onog što su imali Britanci, svaka ideja o invaziji je ostala samo na ideji.
No, ako je tako, čemu onda sve to oko Britanije?

Odgovor je vrlo lak – idiotizam.

Hitler nikad nije imao u planu napasti Britance na samom otoku. I sam je shvaćao da je takvo što vrlo teško izvedivo. Pa čak da ovi nemaju nikakvu mornaricu i nikakvo zrakoplovstvo.
Primjerice, kad je gotovo 4 godine nakon toga izvedena invazija na Normandiju, Saveznici su angažirali oko 5000 plovila. I to je bio takav logistički napor da je to nešto neopisivo.
Dakle, SAD i Britanija zajedno nisu mogle to učiniti. Bila im je potrebna pomoć svakog ratnog broda od svih zemlja koje su bile u ratu u Europi. Tako da je bilo i nizozemskih, francuskih, danskih, norveških, pa čak i poljskih ratnih brodova.
Ogroman napor. I čak i tada, uz svu tu silu, bilo je vrlo upitno hoće li invazija uspjeti. Sam Eisenhower je sastavio i pismo koje bi se javno pročitalo da invazija kojim slučajem nije uspjela.
Dakle, 4 godine nakon bitke za Britaniju, a unatoč ogromnoj pomoći gotovo sviju i unatoč tad raznim tehničkim inovacijama, invazija je i dalje bila upitna.

Stoga, kad se usporedi to s njemačkim planovima 4 godine ranije, zebnje su bile iste.

A sad idemo na ono glavno – mogućnost izvedbe same invazije.

Idemo uzeti u obzir da je Luftwaffe uspjela potući RAF iznad južne Engleske i da je uspjela otkloniti opasnost Kraljevske Ratne Mornarice. Evo, zamislimo da jest. I sad se Nijemci trebaju iskrcati na britanski otok. U redu.
Ali, kako i čime, za Boga miloga?

Za one koji ne znaju, evo malo objašnjenje.

Kad se radi invazija s kopna na kopno, a da su ta dva kopna razdvojena vodom, na kopnu koje se napada je potrebno uspostaviti mostobran. Čvrst i lako obranjiv. Na taj mostobran, to jest dio zauzetog kopna, se moraju upućivati neprestano svježe snage da bi se taj mostobran širio i da bi se operacija izvela onako kako je i planirano.
Kod prijelaza rijeka, koje su daleko uže od mora, to iziskuje mnogo toga. A kamoli kod prelaska morske površine.

I idemo sad još dalje u neku alternativnu povijest. Idemo uzeti da su Nijemci nekako uspjeli prikupiti sve što plovi i da su se zaputili prema Britaniji i da imaju svu moguću zaštitu. I iz zraka i s mora.

Jedan od planova je bio da se sat vremena prije invazije žestoko bombardira sama obala i da nešto dalje od obale u unutrašnjosti iskoče padobranci. Dakle, gotovo pa isto što su napravili Saveznici u Normandiji.
I katastrofa bi opet bila tu.

Sjetimo se samo onoga što je uslijedilo 9 mjeseci kasnije tokom Operacije Merkur i zauzimanja grčkog otoka Krete.
Tu su njemački padobranci doživjeli svoju najveću slavu i svoju najveću propast. Jer, gubitci su im bili ogromni. Podatak o samo 2000 njih koji su se utopili je strašan. A onda još barem isto toliko mrtvih u borbi i onda još isto toliko njih koji su ranjeni u borbi.
To su ogromni gubitci za takvu postrojbu.

Jer, lakše je nadomjestiti 20 običnih vojnika nego samo jednog padobranca.

No, nema veze. Idemo dalje.

Idemo uzeti u obzir da su padobranci uspješno iskočili iznad južne Engleske i da se Nijemci počinju iskrcavati.
I to bi opet bila katastrofa.

Čak i bez opasnosti iz zraka i s mora, Nijemci ne bi uspjeli nikako iskrcati potreban broj vojnika da se učvrsti mostobran u Engleskoj.
Jer, Britanci bi ih pregazili.

U sklopu općenarodne obrane, pored britanske regularne vojske, bilo je angažirano nekoliko stotina tisuća ljudi koji su bili u postrojbi imena Homeguard. Dakle, domobranske postrojbe. Točnije, mješavina domobranstva i teritorijalne obrane.
I oni su imali samo jednu jedinu zadaću – zajedno u suradnji s britanskom regularnom vojskom pod svaku cijenu obraniti rodnu grudu.
I za takvo što su imali samo jednu jedinu zapovijed. A ta zapovijed je imala samo jednu jedinu riječ u sebi. I svi su molili Boga da nikad ne čuju tu riječ.
A riječ je bila ova – Cromwell.

Ali, unatoč svemu, ta riječ je ipak bila izrečena i to samo jednom.
U noći sa 6. na 7. rujna 1940. godine, dok je trajalo dotad najjače njemačko bombardiranje i dok se iznad Britanije skupio čopor od čak 600 bombardera, Britanci su mislili da je to tó.
Ali, ipak ništa od toga nije bilo.
No, vratimo se na mostobran.

U najboljem slučaju, Nijemci su odjednom na englesku obalu mogli iskrcati tek nekih 20 000 ljudi. Ne više.
I tih 20 000 vojnika bi moralo držati mostobran najmanje 12 sati, dok ne dođe pojačanje. A ako u to ubrojimo i padobrance, to sve zajedno ne bi bilo više od 30 000 vojnika.
Na Normandiju je bilo iskrcano u prvom valu, sveukupno 50 000 ljudi. I to na području kojeg je branilo daleko manje Nijemaca nego što je Britaniju branilo Britanaca. I uspjeli su na jedvite jade.

Dakle, sama invazija na britansko kopno od strane Nijemaca je jednostavno bila nemoguća misija.
Pa čak i da je prvi val nekako i izdržao i da je došao i drugi val i treći i tako dalje, gubitci bi bili enormni.
Neke procjene govore da bi Nijemci samo u jednom danu imali preko 30 000 mrtvih. Plus pitaj Boga koliko bi izgubili zrakoplova i ostalih vozila, plovila i same tehnike.
Užasno veliki gubitci bi bili.

A takve gubitke si Nijemci jednostavno nisu mogli priuštiti.

No, čak da je mostobran i osvojen i da se ide dalje u unutrašnjost, osvajanje samog Londona bi bilo još teži posao. London je već tada bio multimilijunski grad. I to osvojiti bi bilo užasno teško. A kad bi ga i osvojili, gubitci u cijeloj toj kampanji bi bili najmanje 100 000 mrtvih i ranjenih. A o britanskim gubitcima da se i ne govori.

I sad, za kraj, idemo malo u zrak opet.

Dana 13. kolovoza je počeo Dan orla. I vođene su takve zračne borbe kakvih nikad dotad nije bilo i kakvih nikad više neće nigdje ni biti.
Na stotine lovačkih zrakoplova, njemačkih i britanskih, se upuštalo u nečuvene zračne dvoboje.
A junaci tada, s obje strane, su bili mladi piloti. Stari tek 20 i nešto godina. Oni su u svojim besprijekornim odorama i zalizanim frizurama sjedali u kokpit svojih zrakoplova, te su nekoliko puta na dan svjesno stavljali život na kocku. A sve u službi svojih domovina.
Iskreno, da danas većini 20 i nešto godišnjaka samo takvo nešto spomenete, pobjegli bi doma majci plačući.

I, za kraj, nešto zanimljivo.

Vrhunac zračne bitke za Britaniju je bio dan 15. rujan 1940. godine. I Nijemci su taj dan dobili zračnu bitku za Britaniju.
Čekaj malo? Dobili? Pa, sve povijesne knjige kažu da nisu.
Pa, povijesno gledano, nisu. Ali, tehnički jesu.

Naime, taj dan su Britanci u zrak poslali sve što su imali. Kao i Nijemci. I žestoke zračne borbe su se vodile gotovo cijeli dan. I na kraju dana su Britanci ostali na samo 50-ak uporabljivih zrakoplova. Tvronice su gotovo pa uništene i pričuvnih zrakoplova više nema.
I da su Nijemci nastavili još samo sutra sa zračnim borbama, povijest kakvu znamo bi bila sasvim drugačija.
No, misleći da ovi imaju još lovačkih zrakoplova, a sami imajući velike gubitke, Hitler je zapovijedio obustavu zračnih borbi, te je rat protiv Britanije sveo na teška noćna bombardiranja.

Dakle, za kraj.

Priča o mogućoj invaziji na britansko kopno se dijeli na dva dijela. Na stvarnu moguću opasnost koja je prijetila Britaniji, na opasnost koja je nastala u ratnom kaosu i koja se tad činila posve realna. No, kako se ratna sreća okrenula, ta invazija je bila otklonjena za sva vremena.
Ali, drugi dio te priče se svodi na mit koji je nastao nakon rata od strane kojekakvih povjesničara i koji se ” zaslugom ” tih istih i nekih novih nazovi-povjesničara vucara sve do sada.
I onda samo nije jasno zašto se 80 godina nakon toga i dalje baljezgaju gluposti, bez da se sagledaju jasne činjenice?

Jer, Bogu hvala, danas o tome ima pregršt informacija koje su dostupne gotovo svima koji su pismeni.