” Ići ćemo do kraja. Borit ćemo se u Francuskoj, na morima i oceanima, borit ćemo se s rastućim samopouzdanjem i rastućom snagom u zraku, branit ćemo naš otok, ma kakva god cijena bila. Borit ćemo se na plažama, borit ćemo se na mostobranima, borit ćemo se na poljima i na ulicama, borit ćemo se u brdima. Nikad se nećemo predati. “
Ovo što ste sad pročitali je bio dio govora Sir Winstona Churchilla u britanskom parlamentu dana 4. lipnja 1940. godine. I taj maleni dio govora je govorio sam za sebe samo ovo – Britanci se neće predati i ustrajat će do kraja, ma kakav god kraj bude – donosi Povijest – prava istina
Kad su Nijemci pokorili gotovo cijelu Zapadnu Europu, jedna zemlja je ostala slobodna i nastavila im se opirati. Dakako, riječ je o Velikoj Britaniji. Nakon što su Nijemci skoro satrli opkoljenu savezničku vojsku kod Dunkirka ( a nisu je uspjeli satrti zbog dvije važne stvari – Hitlerovog oklijevanja i ogorčene i uporne obrane francuske vojske ), Velika Britanija je u ratu u Europi ostala posve sama. Jest da su joj u pomoć došli i njeni dominioni i izbjegli vojnici pokorenih zemalja, ali je u načelu ostala sama.
I sama je i trebala ostati. To jest, ostati u Europi slobodna, ali pod njemačkim uvjetima. To jest, ne toliko pod uvjetima koliko pod samo jednim njemačkim uvjetom – predati se.
Da se sad ne izgubimo u povijesti, evo malog objašnjenja.
Nakon što su pregazili sve na što su naišli u Europi, Hitler više nije htio ratovati u Europi, nego je radio pripreme za svoj daleko važniji cilj – osvajanje SSSR-a. Ali, kao što to taktika i strategija nalažu, ne možeš ostaviti leđa otvorena. Dakle, nešto u vezi Britanije se moralo poduzeti. A ako već neće milom, onda će morati silom. Barem su tako mislili Nijemci tada.
I Nijemci su Britancima ponudili prekid neprijateljstava i mir. I nisu im davali nikakve teške uvjete. Jedan je bio da plate odštetu, koja i nije bila bogzna nešto visoka, a drugi dio da priznaju Njemačku kao dominantnu silu u Europi.
Britanci za to nisu htjeli ni čuti. S reparacijama bi se još nekako i pomirili. Ali, priznati poraz i tako dati Hitleru ono što želi? Ni govora. I tu je sve počelo.
Ili malo ranije?
Naime, ono što se popularno naziva Čudom kod Dunkirka je upravo suprotno od toga. Nikakvo čudo nije spasilo savezničku vojsku. Spasila ih je francuska upornost i neodlučnost Hitlera. Da su Nijemci htjeli zgaziti ove na plaži, to bi zacijelo i napravili. Ali, Hitler je htio dati Britancima vremena da prihvate njegove uvjete. Nije mu ni na kraj pameti bilo da će se ovi uspjeti izvući. No, uspjeli su.
I dobro. Izvukli su se, sad su na otoku i neka ih tamo. Od tamo ne mogu ništa Trećem Reichu. Pa, tako vi vjerojatno i bilo da se u rat nije uplela jedna napuhana žabetina. Dakako, riječ je o Mussoliniju.
Mussolini je objavio rat Francuskoj 10. lipnja 1940. godine. A s time je objavio rat i Velikoj Britaniji. I sve bi na tome i ostalo da fašistička žabetina nije bila u Africi kao kolonijalna sila. A za prve susjede u Africi je imala upravo Britance. I, kako su im objavili rat, tako su počela i djelovanja po Africi. I možda to ne bi loše ni završilo da Talijani nisu bili dozlaboga nesposobni. U vrelini Sahare su gubili bitku za bitkom. Što manju, što veću. A time su gubili i teritorij. I, umjesto da se rat okonča, on se još više rasplamsao. A kako je Mussolini bio njemački saveznik ( na njemačku žalost ), tako se rat i odvijao.
Nijemci nisu odmah uskočili u pomoć Talijanima. Nijemci su u Afriku došli tek u veljači 1941. godine. No, nebitno. Bitno je da se rat protiv Velike Britanije nastavlja.
Ali, rat protiv samog otoka se mogao nastaviti samo i isključivo putem zraka. I to zbog toga što je Britaniju čuvala dotad najveća i najjača ratna mornarica u povijesti – Kraljevska Ratna Mornarica. Njemačka Kriegsmarine im nije bila ni do koljena. I to je bitan element za nastavak ove priče.
Dana 10. srpnja 1940. godine, jedva tri tjedna nakon pada Francuske, Nijemci su počeli zračne operacije protiv Britanaca. Taj dan su se obrušili na La Manche i potopili sve živo što je plovilo morem. I onda su stali. Letjeli su do polovine kanala i čekali. Čekali na Britanci zagrizu mamac. I ovi su ga i zagrizli. Ali, samo nakratko.
Nijemci su tu fazu nazvali Kanalkampf i planirali su svojom brojnošću uništiti britansko zrakoplovstvo. Taj dan je hitro doletjelo desetak britanskih lovaca u zaštitu, ali su ih Nijemci jednostavno samljeli. Tek trojica su se vratila u bazu, a ostatak je bio oboren iznad mora. Nakon toga RAF više nije ulazio u otvoreni sukob. Jer, bilo ih je malo. Tek nekoliko stotina. A naspram njih je bilo dotad najjače i najbrojnije zrakoplovstvo ikada – Luftwaffe. I, kad je bilo tako, sad su Britanci čekali na sukob. I sukob je došao 13. kolovoza 1940. godine.
Iako su Britanci imali ogromnu pomoć radara i ekipe iz kontrolnih soba, sraz je bio silovit. Taj dan su Nijemci nazvali Der Adlertag, Dan orla.
Plan je bio da taj dan potuku britanske pilote, a onda idućih nekoliko dana da dotuku ostatak. Nakon toga bi Ratna Mornarica ostala bez zaštite iz zraka i Nijemci bi lako svojim zrakoplovstvom izvojevali pobjedu nad mornaricom. A tad bi se možda dogodila i invazija na otok. No, jedno su želje i planovi, a drugo su mogućnosti. I sad ćemo malo o tome.
Naime, do dana današnjeg, u vezi bitke za Britaniju se spominje Operacija Morski lav i kako je Hitler htio osvojiti i podjarmiti Britaniju. I to je apsolutno apsurdna laž, koja se, eto, već punih 80 godina vucara po povijesti.
Hitler, doduše, jest dao da se izradi plan napada na otok. Ali, sama realizacija toga je bila Nijemcima jednostavno neostvarljiva.
Jer, ako uzmemo u obzir da Nijemci ni sa svim civilnim plovilima nisu imali ni trećinu onog što su imali Britanci, svaka ideja o invaziji je ostala samo na ideji. No, ako je tako, čemu onda sve to oko Britanije?
Odgovor je vrlo lak – idiotizam.
Hitler nikad nije imao u planu napasti Britance na samom otoku. I sam je shvaćao da je takvo što vrlo teško izvedivo. Pa čak da ovi nemaju nikakvu mornaricu i nikakvo zrakoplovstvo. Primjerice, kad je gotovo 4 godine nakon toga izvedena invazija na Normandiju, Saveznici su angažirali oko 5000 plovila. I to je bio takav logistički napor da je to nešto neopisivo. Dakle, SAD i Britanija zajedno nisu mogle to učiniti. Bila im je potrebna pomoć svakog ratnog broda od svih zemlja koje su bile u ratu u Europi. Tako da je bilo i nizozemskih, francuskih, danskih, norveških, pa čak i poljskih ratnih brodova. Ogroman napor. I čak i tada, uz svu tu silu, bilo je vrlo upitno hoće li invazija uspjeti. Sam Eisenhower je sastavio i pismo koje bi se javno pročitalo da invazija kojim slučajem nije uspjela. Dakle, 4 godine nakon bitke za Britaniju, a unatoč ogromnoj pomoći gotovo sviju i unatoč tad raznim tehničkim inovacijama, invazija je i dalje bila upitna.
Stoga, kad se usporedi to s njemačkim planovima 4 godine ranije, zebnje su bile iste.
A sad idemo na ono glavno – mogućnost izvedbe same invazije.
Idemo uzeti u obzir da je Luftwaffe uspjela potući RAF iznad južne Engleske i da je uspjela otkloniti opasnost Kraljevske Ratne Mornarice. Evo, zamislimo da jest. I sad se Nijemci trebaju iskrcati na britanski otok. U redu. Ali, kako i čime, za Boga miloga?
Za one koji ne znaju, evo malo objašnjenje.
Kad se radi invazija s kopna na kopno, a da su ta dva kopna razdvojena vodom, na kopnu koje se napada je potrebno uspostaviti mostobran. Čvrst i lako obranjiv. Na taj mostobran, to jest dio zauzetog kopna, se moraju upućivati neprestano svježe snage da bi se taj mostobran širio i da bi se operacija izvela onako kako je i planirano. Kod prijelaza rijeka, koje su daleko uže od mora, to iziskuje mnogo toga. A kamoli kod prelaska morske površine.
I idemo sad još dalje u neku alternativnu povijest. Idemo uzeti da su Nijemci nekako uspjeli prikupiti sve što plovi i da su se zaputili prema Britaniji i da imaju svu moguću zaštitu. I iz zraka i s mora.
Jedan od planova je bio da se sat vremena prije invazije žestoko bombardira sama obala i da nešto dalje od obale u unutrašnjosti iskoče padobranci. Dakle, gotovo pa isto što su napravili Saveznici u Normandiji. I katastrofa bi opet bila tu.
Sjetimo se samo onoga što je uslijedilo 9 mjeseci kasnije tokom Operacije Merkur i zauzimanja grčkog otoka Krete. Tu su njemački padobranci doživjeli svoju najveću slavu i svoju najveću propast. Jer, gubitci su im bili ogromni. Podatak o samo 2000 njih koji su se utopili je strašan. A onda još barem isto toliko mrtvih u borbi i onda još isto toliko njih koji su ranjeni u borbi. To su ogromni gubitci za takvu postrojbu.
Jer, lakše je nadomjestiti 20 običnih vojnika nego samo jednog padobranca.
No, nema veze. Idemo dalje.
Idemo uzeti u obzir da su padobranci uspješno iskočili iznad južne Engleske i da se Nijemci počinju iskrcavati. I to bi opet bila katastrofa.
Čak i bez opasnosti iz zraka i s mora, Nijemci ne bi uspjeli nikako iskrcati potreban broj vojnika da se učvrsti mostobran u Engleskoj. Jer, Britanci bi ih pregazili.
U sklopu općenarodne obrane, pored britanske regularne vojske, bilo je angažirano nekoliko stotina tisuća ljudi koji su bili u postrojbi imena Homeguard. Dakle, domobranske postrojbe. Točnije, mješavina domobranstva i teritorijalne obrane. I oni su imali samo jednu jedinu zadaću – zajedno u suradnji s britanskom regularnom vojskom pod svaku cijenu obraniti rodnu grudu. I za takvo što su imali samo jednu jedinu zapovijed. A ta zapovijed je imala samo jednu jedinu riječ u sebi. I svi su molili Boga da nikad ne čuju tu riječ. A riječ je bila ova – Cromwell.
Ali, unatoč svemu, ta riječ je ipak bila izrečena i to samo jednom. U noći sa 6. na 7. rujna 1940. godine, dok je trajalo dotad najjače njemačko bombardiranje i dok se iznad Britanije skupio čopor od čak 600 bombardera, Britanci su mislili da je to tó. Ali, ipak ništa od toga nije bilo. No, vratimo se na mostobran.
U najboljem slučaju, Nijemci su odjednom na englesku obalu mogli iskrcati tek nekih 20 000 ljudi. Ne više. I tih 20 000 vojnika bi moralo držati mostobran najmanje 12 sati, dok ne dođe pojačanje. A ako u to ubrojimo i padobrance, to sve zajedno ne bi bilo više od 30 000 vojnika. Na Normandiju je bilo iskrcano u prvom valu, sveukupno 50 000 ljudi. I to na području kojeg je branilo daleko manje Nijemaca nego što je Britaniju branilo Britanaca. I uspjeli su na jedvite jade.
Dakle, sama invazija na britansko kopno od strane Nijemaca je jednostavno bila nemoguća misija. Pa čak i da je prvi val nekako i izdržao i da je došao i drugi val i treći i tako dalje, gubitci bi bili enormni. Neke procjene govore da bi Nijemci samo u jednom danu imali preko 30 000 mrtvih. Plus pitaj Boga koliko bi izgubili zrakoplova i ostalih vozila, plovila i same tehnike. Užasno veliki gubitci bi bili.
A takve gubitke si Nijemci jednostavno nisu mogli priuštiti.
No, čak da je mostobran i osvojen i da se ide dalje u unutrašnjost, osvajanje samog Londona bi bilo još teži posao. London je već tada bio multimilijunski grad. I to osvojiti bi bilo užasno teško. A kad bi ga i osvojili, gubitci u cijeloj toj kampanji bi bili najmanje 100 000 mrtvih i ranjenih. A o britanskim gubitcima da se i ne govori.
I sad, za kraj, idemo malo u zrak opet.
Dana 13. kolovoza je počeo Dan orla. I vođene su takve zračne borbe kakvih nikad dotad nije bilo i kakvih nikad više neće nigdje ni biti. Na stotine lovačkih zrakoplova, njemačkih i britanskih, se upuštalo u nečuvene zračne dvoboje. A junaci tada, s obje strane, su bili mladi piloti. Stari tek 20 i nešto godina. Oni su u svojim besprijekornim odorama i zalizanim frizurama sjedali u kokpit svojih zrakoplova, te su nekoliko puta na dan svjesno stavljali život na kocku. A sve u službi svojih domovina. Iskreno, da danas većini 20 i nešto godišnjaka samo takvo nešto spomenete, pobjegli bi doma majci plačući.
I, za kraj, nešto zanimljivo.
Vrhunac zračne bitke za Britaniju je bio dan 15. rujan 1940. godine. I Nijemci su taj dan dobili zračnu bitku za Britaniju. Čekaj malo? Dobili? Pa, sve povijesne knjige kažu da nisu. Pa, povijesno gledano, nisu. Ali, tehnički jesu.
Naime, taj dan su Britanci u zrak poslali sve što su imali. Kao i Nijemci. I žestoke zračne borbe su se vodile gotovo cijeli dan. I na kraju dana su Britanci ostali na samo 50-ak uporabljivih zrakoplova. Tvronice su gotovo pa uništene i pričuvnih zrakoplova više nema. I da su Nijemci nastavili još samo sutra sa zračnim borbama, povijest kakvu znamo bi bila sasvim drugačija. No, misleći da ovi imaju još lovačkih zrakoplova, a sami imajući velike gubitke, Hitler je zapovijedio obustavu zračnih borbi, te je rat protiv Britanije sveo na teška noćna bombardiranja.
Dakle, za kraj.
Priča o mogućoj invaziji na britansko kopno se dijeli na dva dijela. Na stvarnu moguću opasnost koja je prijetila Britaniji, na opasnost koja je nastala u ratnom kaosu i koja se tad činila posve realna. No, kako se ratna sreća okrenula, ta invazija je bila otklonjena za sva vremena. Ali, drugi dio te priče se svodi na mit koji je nastao nakon rata od strane kojekakvih povjesničara i koji se ” zaslugom ” tih istih i nekih novih nazovi-povjesničara vucara sve do sada. I onda samo nije jasno zašto se 80 godina nakon toga i dalje baljezgaju gluposti, bez da se sagledaju jasne činjenice?
Jer, Bogu hvala, danas o tome ima pregršt informacija koje su dostupne gotovo svima koji su pismeni.
Kad završi gradnja Antikrist dolazi… Knjiga Zapadni put u apokalipsu – istina, otkriva nam mjesto na koje će zasjesti Antikrist. Riječ je o Solomonovom hramu koji se nanovo gradi za prijestolje Antikrista a kojeg Židovi nazivaju Mesija.
U knjizi je ispisano sljedeće:
Dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja postao je uistinu mističan. Sam pakao je požurio da odahne s olakšanjem. Privremena vlada odmah ukinula sva ograničenja Židovima u Rusiji (sličan korak je bio prvi rezultat svih revolucija)
Uskoro – (opet slučajnost?) Na međunarodnoj razini donesena je Deklaracija Balfoura o formiranju “nacionalnog ognjišta” židova u Palestini. Tamo se ustremio iz početka potočić, a zatim i bujica ljudi, čiji su preci, u različito vrijeme, i u različitim zemljama, prihvatili judaizam.
Zidanje Solomonovog hrama
“A gdje su sada Zlatna vrata, kroz koja u grad mora ući Antikrist?”, Pitao sam u Jeruzalemu svog turističkog vodiča. Mladić, koji je do tada bio u potpunosti druželjubiv i šarmantan, doslovno je pozelenio od jada.
“Ne antikrist, već m-e-s-i-j-a!” – zlobno je naglasio svako slovo. Dakle tako! Vode turiste i poklonike, brinu se pronaći unosan poslić, sviruckaju na violini i – čekaju! Iz svakodnevice potpuno prizemnih poslova i poslića – čekaju!
Glavni mistični zadatak naseljenika je postao zidanje Solomonovog hrama. U svakoj sinagogi stoljećima su izučavali riječi starozavjetnih proroka Hagaja i Melahije o dolasku Mesije. Po proročanstvima, on će zasjesti u drugom hramu. Što to znači? Prvi hram koji je sazdao Solomon, razrušen je za vrijeme babilonskog cara Nabukodonosora. Drugi je podignut na tom istom mjestu krajem šestog stoljeća prije rođenja Krista.
Među zidovima drugog hrama o ispunjenju starozavjetnih proroštava pripovijedao je Krist – Mesija, neprepoznat od većine Židova. Oni čekaju drugog “Mesiju”. Čekaju, mada po riječi Spasiteljevoj, od drugog hrama već nije ostao ni kamen na kamenu. Njega su srušili rimski legionari 70. godine i tako načinili pralik budućeg Kraja Svijeta.
Treći Hram
Dakle, budući hram će postati treći. Uostalom, Židove mnogo ne brinu takve suštinske okolnosti. Ne brine ih ni odsustvo prvosvećenika za taj hram, jer sljedstvo svećenstva je davno potrgano.
(“U ljeto 2001. godine u najvećoj tajnosti, vlasti države Izrael odobrile su i omogućile, uz nezapamćeno osiguranje, na zahtjev ultraortodoksnog židovstva, svečano polaganje kamena temeljca za budući novi Solomonov hram na platou Hamija u Jeruzalemu. Zbog rizika od nezadovoljstva muslimanskog stanovništva Jeruzalema čin polaganja obavljen je za svega pola sata, uz prisustvo malobrojnih izabranika.
Čim je vijest o događaju prostrujala Svetim Gradom, u džamiji Al Aksa i oko nje okupile su se muslimanske mase, koje su počele kamenovanje židovskih vjernika kod obližnjeg Zida plača. Interesantno je da je najveći broj informacija svjetskih i domaćih agencija o zbivanjima u Jeruzalemu, govorio samo o neredima koje su izazvali Palestinci, dok je događaj koji im je prethodio uglavnom prešućivani.)
Sinagoge su prije škole nego hramovi. Uznositi žrtvu Bogu Judejci mogu jedino na gori Morija u Jeruzalemu. Dakle, već skoro dvije tisuće godina judajizam je lišen hramovnog života …
… Dakle, tko će zasjesti u novom, trećem hramu? Onaj tko će se oslanjati na svoje božansko porijeklo i na taj način smoći snage da ignorira odsustvo prvosvećeničkog plemstva. Onaj koji će sablazniti mnoge čudesima.
Da, ukoliko se to dogodi u trećem (u njemu se jedino i može dogoditi, jer hram za koji je postavljen kamen temeljac 2001. godine jeste treći. Prim. Priređivača), a ne u drugom hramu, čovječanstvo će imati posla ne s Mesijom, već sa onim koji će se pretvarati, to jest sa …
Katoličko i Pravoslavno predanje ga naziva antikristom. Zašto nije do sada došao, kada je još 1917. godine pao onaj koji ga “zadržava”. (Upravo carsku vlast podrazumijeva apostol Pavao kada govori o “zadržavanju” pojave antikrista. Kako piše V. Larionov: “U naše vrijeme treba misliti da se ima u vidu vlast budućeg Imperatora (suprotno antikristu on se nikad neće predstavljati kao mesija – prim. priređivača). Umjetno očuvanje drevnih tronova na Zapadu i pokušaj da se na vlast vrate drevne dinastije kao što su Merovinzi (“judejski carevi” – prim. priređivača) imaju suprotan smisao. Ovdje se, možda, radi o ispunjenju proroštva da će se prvi Antikristu pokloniti upravo carevi.”
“I sada znate”, piše apostol Pavao u poslanici Solunjanima o dolasku sina pogibelji – “što ga zadržava da se pojavi u svoje vrijeme. Jer tajna bezakonja već na dijelu, samo se neće izvršiti do tada, dok ne bude iz sredine uklonjen onaj koji je sad zadržava”.) Da, kulminacija napada na Treći Rim je postala ubojstvo Imperatora. (Talmud jasno ističe: “U opustošenju Rima je – naša nada”). Po mišljenju istraživača, kabalistički natpis, načinjen na zidu Ipatjevskog doma, znači sljedeće:
“Ovdje, po naredbi tajnih sila, Car je bio prinesen na žrtvu radi rušenja države. O ovome se izvještavaju svi narodi.”
Nema sumnje da su revoluciju u Rusiji 1917. godine financirali i moćni židovski bankari sa Zapada. Evo riječi jednog od njih: “Financirajući revoluciju u Rusiji, na jedan uloženi dolar zaradio sam 60 dolara”, Jakov Schiff.
S točke gledišta “ratnih simbola” odabir datuma ubojstva – dan svetog ubijenog mučenika Andreja Bogoljubskog – i mjesta – Ipatjevskog doma – također nije bio slučajan. Upravo u Ipatjevskom manastiru je osnivač dinastije Romanovih, Mihail Fjodorovič, dobio izvješće da je izbran za cara. Kabalisti – carove ubice dvadesetog stoljeća, smatrali su da kraj omražene im dinastije mora nastupiti upravo tako – znamenovan.
… Dakle, zašto nije došao Antikrist, kada je pao “onaj koji ga zadržava”?
Još na dan odricanja Nikolaja Drugog od prijestolja, dok su u hramovima pjevali pokajne kanone Andreja Kritskog, u crkvi sela Kolomensko pod Moskvom dogodilo se čudo. Pronađena je drevna ikona Božije Matere – Državna. U rukama Bogorodice – bili su znakovi monarhijske vlasti. Ali, carska kugla na ikoni nije ovjenčana križem – to je simbol obezglavljene Rusije.
Što su u ovom događaju uvidjele duhovne oči ljudi?
Majka Božja se javila s tužnim likom, odjevena u carski kalež. I nagovijestila na taj način da preuzima ulogu “zadržavanja” na sebe.
Na sličan način je u Drugom svjetskom ratu spašena Rusija. U trenucima kada je Staljin ozbiljno razmišljao o predaji Lenjingrada, održana je prepiska između mitropolita Livanskih gora Ilije i njega. Staljin je prihvatio postupke za spas Rusije koje mu je priopćio mitropolit.
“Da se Lenjingrad ne smije predati, da se svećenici moraju vratiti s pročelja i iz tamnice, i da moraju početi s obavljanjem službe Božje, da hramovi moraju biti otvoreni, da čudotvorna ikona Kazanske Bogomajke mora biti pronijeta u litijama oko grada, i tada ni jedan neprijatelj neće stupiti na tu svetu zemlju … Pred Kazanskom ikonom treba biti služeno Bogosluženje u Moskvi, a potom i u Staljingradu, koji ne smije se predan neprijatelju. Kazanska ikona mora pratiti vojsku sve do granica Rusije … “. Pisma mitropolita Ilije i Staljina se i dan danas čuvaju u moskovskim arhivima. Staljin je ispunio sve zahtjeve – Rusija je spašena.
Z. K./dnevno.hr
Izvor: (Jurij. V. Vorobjevski – Zapadni put u apokalipsu, istina)
Val histerije pokrenut je prošli tjedan nakon prezentacije plana sveobuhvatne reforme Europske unije u Zakladi Heritage u Washingtonu.
Nekadašnji srednjoeuropski medij VSquare, financiran od strane USAID-a, izrazio je zaprepaštenje, pišući:
“Najutjecajniji think tank Trumpove administracije, Zaklada Heritage, prima prijedloge od neliberalnih snaga u Poljskoj i Mađarskoj o tome kako oblikovati budućnost Europske unije. Prijedlozi, do kojih je došao VSquare, uključuju demontiranje ključnih institucija EU i preimenovanje cijelog bloka.”
Cijeli članak, naširoko reproduciran u europskim medijima, znakovito je naslovljen: “Preimenovanje EU, raspuštanje Komisije: Za što poljski i mađarski neliberali traže potporu SAD-a.”
Uistinu, 11. ožujka na događaju koji je u Washingtonu organizirala utjecajna Zaklada Heritage, održana je prezentacija izvješća “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji”. Izvješće su pripremili poljski Institut Ordo Iuris i mađarski Mathias Corvinus Collegium (MCC) i predstavlja dva moguća scenarija za reformu Europske unije kako bi se obnovila demokracija i suverenitet njezinih država članica.
“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama.
Ovo je bio jedan od nekoliko događaja u Sjedinjenim Državama na kojima su sudjelovali predstavnici Ordo Iurisa. Ova prva ‘živa’ prezentacija ovih preliminarnih prijedloga reformi – zacrtavajući drugačiji smjer od onog koji su zamislile briselske elite – održana je prije planirane prezentacije 18. ožujka u Budimpešti i prezentacije 26. ožujka u Bruxellesu.
Bez sumnje će biti još takvih prezentacija (jedna je već planirana za Varšavu, no točan datum ostaje nepoznat). Ovo je posebno relevantno budući da se poticanje alternativnog projekta reforme EU-a proteže izvan poljskog Ordo Iurisa i mađarskog MCC-a, obuhvaćajući širu koaliciju desničarskih, konzervativnih krugova diljem Europe.
Demokracija u opasnosti: dvije suprotstavljene vizije Europske unije
Zapravo, inicijativa za izradu protuprijedloga planu reformi o kojem je Europski parlament izglasao u studenom 2023. — uz snažnu potporu francuskog predsjednika i njemačke kancelarke — započela je na konferenciji koju su u rujnu u Varšavi zajednički organizirali Ordo Iuris i The Heritage Foundation. Konferencija pod nazivom “Na pragu stanja Europe: Ekonomija, obrana, ideologija i zaštita suvereniteta u transatlantskoj perspektivi” okupila je predstavnike think tankova, političare, akademike, društvene aktiviste i javne intelektualce iz Poljske, Španjolske, Francuske, UK, Italije, Bugarske, Slovačke, Rumunjske, Mađarske, Hrvatske i SAD-a.
“Zaklada Heritage sada planira uništiti EU – uz pomoć poljskih i mađarskih partnera”, napisala je američka kolumnistica Anne Applebaum reagirajući na članak VSquare na društvenim mrežama. Applebaum je supruga poljskog ministra vanjskih poslova Radosława Sikorskog (koga je Elon Musk nedavno nazvao ‘Sorosevom marionetom’ usred njihove velike svađe na X-u) i glasni Trumpov kritičar. Tijekom prošlogodišnje predsjedničke kampanje u SAD-u, otišla je toliko daleko da je napisala: “Trump govori kao Hitler, Staljin i Mussolini.“
I sam Elon Musk povukao je usporedbe između EU-a i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik J.D. Vance upozorio: “Prijetnja koja me najviše brine u odnosu na Europu je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”
Međutim, nije Zaklada Heritage autorica izvješća, već dva neovisna europska think tanka. Štoviše, europski domoljubni krugovi orijentirani na demokraciju i slobodu pozvani su da doprinesu tekućem radu na ovom preliminarnom nacrtu.
Sam Elon Musk je u svojih X postova povukao usporedbe između današnje Europske unije i bivšeg Sovjetskog Saveza, dok je potpredsjednik SAD-a J.D. Vance upozorio na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji:
“Prijetnja oko koje se najviše brinem vis-à-vis Europe nije Rusija, to nije Kina, niti bilo koji drugi vanjski akter. Ono što me brine je prijetnja iznutra – povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti, vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.”
Reformski plan ukorijenjen u komunističkom Manifestu Ventotene, za koji su se zalagali gorljivi eurofederalisti poput zastupnika u Europskom parlamentu Guya Verhofstadta, Emmanuela Macrona i bivšeg njemačkog kancelara Olafa Scholza, označio bi kraj demokracije na kontinentu – osim ako ne izazove raspad Europske unije. Njihov plan nije samo federalistički, nego izravno centralistički.
Institut Ordo Iuris to je detaljno opisao u prošlogodišnjem izvješću “Zašto nam je potreban suverenitet? Deset područja predložene predaje nacionalnog suvereniteta u svjetlu Rezolucije Europskog parlamenta o prijedlozima za izmjene i dopune ugovora.”
Nasuprot tome, alternativna vizija koju predlažu europski konzervativci ocrtana je u nedavno predstavljenom izvješću: “Veliko resetiranje: Obnova suvereniteta država članica u Europskoj uniji.”
Kao odgovor na kritike Anne Applebaum, predsjednik Ordo Iurisa obratio se Xu, rekavši:
“Veliki reset osigurava vraćanje istinske slobode i suverene moći državama. Zajedničko tržište bez pretjerane regulacije. Kraj birokratskim pravilima. Fleksibilna Europska unija s više brzina spremna za globalne izazove.”
Potreba za takvim alternativnim reformskim projektom postaje sve hitnija, s ciljem da se Europa ponovno učini velikom. Dok je američki predsjednik Donald Trump kritizirao EU kao “gadnu” u kontekstu trgovinske politike, blok postaje sve opresivniji i zapravo gadniji u političkom smislu.
Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača.
Liberalna ljevica u Europi sada vidi rat u Ukrajini i novi pristup Amerike ovom ratu pod Donaldom Trumpom kao priliku za ubrzanje “europske integracije” – što se, u stvarnosti, prevodi u daljnju centralizaciju moći u rukama neizabranih eurokrata koje glasači ne mogu smatrati odgovornima.
Čak i bez čekanja na formalne reforme ugovora – koje trenutačno diskretno promiču europske elite uz malo medijskog nadzora – Europska komisija i Sud pravde Europske unije (CJEU) već tvrde da zakon EU-a i njegovo tumačenje od strane CJEU-a trebaju imati prednost nad nacionalnim ustavima. Time bi se pravosuđe i ustavni sudovi država članica EU-a izravno podredili sucima sa sjedištem u Luksemburgu, čime bi se nacionalni demokratski procesi zapravo potisnuli po strani.
Pravosudna europska superdržava gradi se umjesto parlamentarnih demokracija, zaobilazeći volju nacionalnih birača. Ova promjena je naglašena nedavnim događajima, kao što je otkazivanje predsjedničkih izbora u Rumunjskoj, “militantna demokracija” u Poljskoj koju financira EU (izgovor za kontrolu liberalne ljevice) i jeziva izjava povjerenika EU Thierryja Bretona da bi EU mogla intervenirati u Njemačkoj ako AfD pobijedi, ali i drugdje, baš kao što je to učinila u Rumunjskoj.
Zašto Veliki reset?
Zanimanje Zaklade Heritage za ovaj projekt proizlazi iz činjenice da Amerikanci imaju veliki interes za putanju svojih europskih saveznika. Zapadna civilizacija zahtijeva i jaku američku demokraciju i živahnu, demokratsku Europu. Takva Europa ne može postojati bez jakih, demokratskih i suverenih nacionalnih država.
Razgovor bi se stoga trebao odmaknuti od vizije reforme briselske elite i okrenuti transformaciji Europske unije vođenoj od temeljnih interesa. Ovaj alternativni put uključuje odmak od modela superdržave inspiriranog komunizmom, predviđenog Manifestom Ventotene (izričito naveden u prijedlogu reforme Europskog parlamenta iz 2023.), i povratak demokršćanskoj viziji Roberta Schumana, jednog od utemeljitelja poslijeratne europske integracije.
Schuman je jednom napisao:
“Demokracija mora biti kršćanska ili je uopće neće biti.”
Danas vidimo koliko su te riječi istinite – s obje strane Atlantika.
“Jao, dijete moje. Dolaze nam dani kada će monasi napustiti jaku hranu koju im je dao Duh Sveti i pojuriti za pjesmama i melodijama. Jer kakva se skrušenost, kakve suze rađaju od stajanja u crkvi, ili u nečijoj ćeliji, i galamljenjem poput volova? Dokle god stojimo pred Bogom, moramo to činiti sa savjesnošću, da naš um ne bude besciljno vođen tu i tamo – iz zapisa pustinjskih otaca prenosi “Kyrios”.
Doista, redovnici nisu došli u ovu pustinju kako bi napuhali svoje umove dok stoje u prisutnosti Božjoj, uz pjevanje psalama i održavanje ritma s melodijama zamahujući rukama i lupkajući nogama. Naprotiv, dolikuje nam da se Bogu molimo sa strahom i trepetom, sa suzama i uzdasima, a da nam glas bude trijezan, skrušen, odmjeren i ponizan.
“Jer uvjeravam te, dijete moje,” nastavio je Abba Pambo, “da će doći dan u kojem će kršćani napustiti knjige Svetog Evanđelja, Svete Apostole i Bogom nadahnute Proroke, i sastrugati Sveto Pismo iz pergamene na kojima su napisani, pišući umjesto njih Tropare i grčke stihove. I njihovi će umovi, dakle, biti usredotočeni na ono što ih udaljava od Svetoga pisma. Iz tog razloga, Oci su nam dali – oni koji žive asketski život u ovoj pustinji—zapovijed da ne pišemo živote i riječi otaca na pergamentu, nego na papiru; jer bi nadolazeći naraštaj mogao izbrisati živote otaca s pergamenta i napisati što god žele. To jest, bit će velika potreba za njima u budućnosti.”
Brat opet upita abu Pamba:
“Što onda? Hoće li oni promijeniti običaje i tradiciju nas kršćana?
I neće li biti svećenika u Crkvama, da bi se te stvari dogodile?”
A Starac je odgovorio; “U tim će vremenima ljubav mnogih ohladnjeti; i neće biti male nevolje, bit će sporova među narodima i seobe stanovništva, nestabilnosti među kraljevstvima, rastrošnosti među svećenicima i lijenosti među redovnicima. Pastiri će pokazati ravnodušnost prema njihovom spasenju i svojim stadima. Svi će monasi jedva čekati da pobjegnu u blagovaonicu; bit će svadljivi, lijeni u molitvi i željni klevete; brzo će naći greške starješinama i njihovim riječima, neće se obazirati na njih niti ih oponašati, već ih vrijeđati i govoriti: ‘Da smo u njihovim godinama, i mi bismo se mučili!”
“Biskupi će se tih dana,” nastavio je Abba Pambo, “bojati moćnika i suditi će im u skladu s donacijama koje od njih primaju. Neće braniti siromašne kada traže ono što im pripada; oni će nanijeti žalost udovicama a siročad će tlačiti, i među vjernicima će doći nevjerstvo, mržnja, pakost, zavist i svadljivost, ljudi će se naviknuti na varanje i pijanstvo.
A brat ponovno upita: “A što treba činiti u takvim vremenima?”
Na to je Starac odgovorio; “Dijete moje, u one dane neka izbavi dušu svoju onaj tko se želi spasiti i bit će velik u Kraljevstvu nebeskom.”
Web stranica croativ.net koristi cookies kako bi poboljšali iskustvo. Nastavkom korištenja ove stranice slažete se sa našim uvjetima korištenja. PostavkePRIHVAĆAM
Privacy & Cookies Policy
Privacy Overview
This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these cookies, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may have an effect on your browsing experience.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
Vijesti7 dana ago
Vijesti2 tjedna ago
Vijesti5 dana ago