Connect with us

Vijesti

Operacija Morski lav: Istina i mit o zračnoj bitci za Britaniju

Published

on


” Ići ćemo do kraja. Borit ćemo se u Francuskoj, na morima i oceanima, borit ćemo se s rastućim samopouzdanjem i rastućom snagom u zraku, branit ćemo naš otok, ma kakva god cijena bila. Borit ćemo se na plažama, borit ćemo se na mostobranima, borit ćemo se na poljima i na ulicama, borit ćemo se u brdima. Nikad se nećemo predati. “

Ovo što ste sad pročitali je bio dio govora Sir Winstona Churchilla u britanskom parlamentu dana 4. lipnja 1940. godine. I taj maleni dio govora je govorio sam za sebe samo ovo – Britanci se neće predati i ustrajat će do kraja, ma kakav god kraj bude – donosi Povijest – prava istina

Kad su Nijemci pokorili gotovo cijelu Zapadnu Europu, jedna zemlja je ostala slobodna i nastavila im se opirati.
Dakako, riječ je o Velikoj Britaniji.
Nakon što su Nijemci skoro satrli opkoljenu savezničku vojsku kod Dunkirka ( a nisu je uspjeli satrti zbog dvije važne stvari – Hitlerovog oklijevanja i ogorčene i uporne obrane francuske vojske ), Velika Britanija je u ratu u Europi ostala posve sama. Jest da su joj u pomoć došli i njeni dominioni i izbjegli vojnici pokorenih zemalja, ali je u načelu ostala sama.

I sama je i trebala ostati. To jest, ostati u Europi slobodna, ali pod njemačkim uvjetima. To jest, ne toliko pod uvjetima koliko pod samo jednim njemačkim uvjetom – predati se.

Da se sad ne izgubimo u povijesti, evo malog objašnjenja.

Nakon što su pregazili sve na što su naišli u Europi, Hitler više nije htio ratovati u Europi, nego je radio pripreme za svoj daleko važniji cilj – osvajanje SSSR-a.
Ali, kao što to taktika i strategija nalažu, ne možeš ostaviti leđa otvorena. Dakle, nešto u vezi Britanije se moralo poduzeti. A ako već neće milom, onda će morati silom.
Barem su tako mislili Nijemci tada.

I Nijemci su Britancima ponudili prekid neprijateljstava i mir. I nisu im davali nikakve teške uvjete. Jedan je bio da plate odštetu, koja i nije bila bogzna nešto visoka, a drugi dio da priznaju Njemačku kao dominantnu silu u Europi.

Britanci za to nisu htjeli ni čuti. S reparacijama bi se još nekako i pomirili. Ali, priznati poraz i tako dati Hitleru ono što želi?
Ni govora. I tu je sve počelo.

Ili malo ranije?

Naime, ono što se popularno naziva Čudom kod Dunkirka je upravo suprotno od toga.
Nikakvo čudo nije spasilo savezničku vojsku. Spasila ih je francuska upornost i neodlučnost Hitlera.
Da su Nijemci htjeli zgaziti ove na plaži, to bi zacijelo i napravili.
Ali, Hitler je htio dati Britancima vremena da prihvate njegove uvjete. Nije mu ni na kraj pameti bilo da će se ovi uspjeti izvući. No, uspjeli su.

I dobro. Izvukli su se, sad su na otoku i neka ih tamo. Od tamo ne mogu ništa Trećem Reichu.
Pa, tako vi vjerojatno i bilo da se u rat nije uplela jedna napuhana žabetina.
Dakako, riječ je o Mussoliniju.

Mussolini je objavio rat Francuskoj 10. lipnja 1940. godine. A s time je objavio rat i Velikoj Britaniji.
I sve bi na tome i ostalo da fašistička žabetina nije bila u Africi kao kolonijalna sila. A za prve susjede u Africi je imala upravo Britance. I, kako su im objavili rat, tako su počela i djelovanja po Africi.
I možda to ne bi loše ni završilo da Talijani nisu bili dozlaboga nesposobni. U vrelini Sahare su gubili bitku za bitkom. Što manju, što veću. A time su gubili i teritorij.
I, umjesto da se rat okonča, on se još više rasplamsao.
A kako je Mussolini bio njemački saveznik ( na njemačku žalost ), tako se rat i odvijao.

Nijemci nisu odmah uskočili u pomoć Talijanima. Nijemci su u Afriku došli tek u veljači 1941. godine. No, nebitno. Bitno je da se rat protiv Velike Britanije nastavlja.

Ali, rat protiv samog otoka se mogao nastaviti samo i isključivo putem zraka. I to zbog toga što je Britaniju čuvala dotad najveća i najjača ratna mornarica u povijesti – Kraljevska Ratna Mornarica.
Njemačka Kriegsmarine im nije bila ni do koljena. I to je bitan element za nastavak ove priče.

Dana 10. srpnja 1940. godine, jedva tri tjedna nakon pada Francuske, Nijemci su počeli zračne operacije protiv Britanaca. Taj dan su se obrušili na La Manche i potopili sve živo što je plovilo morem. I onda su stali.
Letjeli su do polovine kanala i čekali. Čekali na Britanci zagrizu mamac. I ovi su ga i zagrizli.
Ali, samo nakratko.

Nijemci su tu fazu nazvali Kanalkampf i planirali su svojom brojnošću uništiti britansko zrakoplovstvo. Taj dan je hitro doletjelo desetak britanskih lovaca u zaštitu, ali su ih Nijemci jednostavno samljeli. Tek trojica su se vratila u bazu, a ostatak je bio oboren iznad mora.
Nakon toga RAF više nije ulazio u otvoreni sukob.
Jer, bilo ih je malo. Tek nekoliko stotina. A naspram njih je bilo dotad najjače i najbrojnije zrakoplovstvo ikada – Luftwaffe.
I, kad je bilo tako, sad su Britanci čekali na sukob.
I sukob je došao 13. kolovoza 1940. godine.

Iako su Britanci imali ogromnu pomoć radara i ekipe iz kontrolnih soba, sraz je bio silovit.
Taj dan su Nijemci nazvali Der Adlertag, Dan orla.

Plan je bio da taj dan potuku britanske pilote, a onda idućih nekoliko dana da dotuku ostatak. Nakon toga bi Ratna Mornarica ostala bez zaštite iz zraka i Nijemci bi lako svojim zrakoplovstvom izvojevali pobjedu nad mornaricom. A tad bi se možda dogodila i invazija na otok.
No, jedno su želje i planovi, a drugo su mogućnosti.
I sad ćemo malo o tome.

Naime, do dana današnjeg, u vezi bitke za Britaniju se spominje Operacija Morski lav i kako je Hitler htio osvojiti i podjarmiti Britaniju.
I to je apsolutno apsurdna laž, koja se, eto, već punih 80 godina vucara po povijesti.

Hitler, doduše, jest dao da se izradi plan napada na otok. Ali, sama realizacija toga je bila Nijemcima jednostavno neostvarljiva.

Jer, ako uzmemo u obzir da Nijemci ni sa svim civilnim plovilima nisu imali ni trećinu onog što su imali Britanci, svaka ideja o invaziji je ostala samo na ideji.
No, ako je tako, čemu onda sve to oko Britanije?

Odgovor je vrlo lak – idiotizam.

Hitler nikad nije imao u planu napasti Britance na samom otoku. I sam je shvaćao da je takvo što vrlo teško izvedivo. Pa čak da ovi nemaju nikakvu mornaricu i nikakvo zrakoplovstvo.
Primjerice, kad je gotovo 4 godine nakon toga izvedena invazija na Normandiju, Saveznici su angažirali oko 5000 plovila. I to je bio takav logistički napor da je to nešto neopisivo.
Dakle, SAD i Britanija zajedno nisu mogle to učiniti. Bila im je potrebna pomoć svakog ratnog broda od svih zemlja koje su bile u ratu u Europi. Tako da je bilo i nizozemskih, francuskih, danskih, norveških, pa čak i poljskih ratnih brodova.
Ogroman napor. I čak i tada, uz svu tu silu, bilo je vrlo upitno hoće li invazija uspjeti. Sam Eisenhower je sastavio i pismo koje bi se javno pročitalo da invazija kojim slučajem nije uspjela.
Dakle, 4 godine nakon bitke za Britaniju, a unatoč ogromnoj pomoći gotovo sviju i unatoč tad raznim tehničkim inovacijama, invazija je i dalje bila upitna.

Stoga, kad se usporedi to s njemačkim planovima 4 godine ranije, zebnje su bile iste.

A sad idemo na ono glavno – mogućnost izvedbe same invazije.

Idemo uzeti u obzir da je Luftwaffe uspjela potući RAF iznad južne Engleske i da je uspjela otkloniti opasnost Kraljevske Ratne Mornarice. Evo, zamislimo da jest. I sad se Nijemci trebaju iskrcati na britanski otok. U redu.
Ali, kako i čime, za Boga miloga?

Za one koji ne znaju, evo malo objašnjenje.

Kad se radi invazija s kopna na kopno, a da su ta dva kopna razdvojena vodom, na kopnu koje se napada je potrebno uspostaviti mostobran. Čvrst i lako obranjiv. Na taj mostobran, to jest dio zauzetog kopna, se moraju upućivati neprestano svježe snage da bi se taj mostobran širio i da bi se operacija izvela onako kako je i planirano.
Kod prijelaza rijeka, koje su daleko uže od mora, to iziskuje mnogo toga. A kamoli kod prelaska morske površine.

I idemo sad još dalje u neku alternativnu povijest. Idemo uzeti da su Nijemci nekako uspjeli prikupiti sve što plovi i da su se zaputili prema Britaniji i da imaju svu moguću zaštitu. I iz zraka i s mora.

Jedan od planova je bio da se sat vremena prije invazije žestoko bombardira sama obala i da nešto dalje od obale u unutrašnjosti iskoče padobranci. Dakle, gotovo pa isto što su napravili Saveznici u Normandiji.
I katastrofa bi opet bila tu.

Sjetimo se samo onoga što je uslijedilo 9 mjeseci kasnije tokom Operacije Merkur i zauzimanja grčkog otoka Krete.
Tu su njemački padobranci doživjeli svoju najveću slavu i svoju najveću propast. Jer, gubitci su im bili ogromni. Podatak o samo 2000 njih koji su se utopili je strašan. A onda još barem isto toliko mrtvih u borbi i onda još isto toliko njih koji su ranjeni u borbi.
To su ogromni gubitci za takvu postrojbu.

Jer, lakše je nadomjestiti 20 običnih vojnika nego samo jednog padobranca.

No, nema veze. Idemo dalje.

Idemo uzeti u obzir da su padobranci uspješno iskočili iznad južne Engleske i da se Nijemci počinju iskrcavati.
I to bi opet bila katastrofa.

Čak i bez opasnosti iz zraka i s mora, Nijemci ne bi uspjeli nikako iskrcati potreban broj vojnika da se učvrsti mostobran u Engleskoj.
Jer, Britanci bi ih pregazili.

U sklopu općenarodne obrane, pored britanske regularne vojske, bilo je angažirano nekoliko stotina tisuća ljudi koji su bili u postrojbi imena Homeguard. Dakle, domobranske postrojbe. Točnije, mješavina domobranstva i teritorijalne obrane.
I oni su imali samo jednu jedinu zadaću – zajedno u suradnji s britanskom regularnom vojskom pod svaku cijenu obraniti rodnu grudu.
I za takvo što su imali samo jednu jedinu zapovijed. A ta zapovijed je imala samo jednu jedinu riječ u sebi. I svi su molili Boga da nikad ne čuju tu riječ.
A riječ je bila ova – Cromwell.

Ali, unatoč svemu, ta riječ je ipak bila izrečena i to samo jednom.
U noći sa 6. na 7. rujna 1940. godine, dok je trajalo dotad najjače njemačko bombardiranje i dok se iznad Britanije skupio čopor od čak 600 bombardera, Britanci su mislili da je to tó.
Ali, ipak ništa od toga nije bilo.
No, vratimo se na mostobran.

U najboljem slučaju, Nijemci su odjednom na englesku obalu mogli iskrcati tek nekih 20 000 ljudi. Ne više.
I tih 20 000 vojnika bi moralo držati mostobran najmanje 12 sati, dok ne dođe pojačanje. A ako u to ubrojimo i padobrance, to sve zajedno ne bi bilo više od 30 000 vojnika.
Na Normandiju je bilo iskrcano u prvom valu, sveukupno 50 000 ljudi. I to na području kojeg je branilo daleko manje Nijemaca nego što je Britaniju branilo Britanaca. I uspjeli su na jedvite jade.

Dakle, sama invazija na britansko kopno od strane Nijemaca je jednostavno bila nemoguća misija.
Pa čak i da je prvi val nekako i izdržao i da je došao i drugi val i treći i tako dalje, gubitci bi bili enormni.
Neke procjene govore da bi Nijemci samo u jednom danu imali preko 30 000 mrtvih. Plus pitaj Boga koliko bi izgubili zrakoplova i ostalih vozila, plovila i same tehnike.
Užasno veliki gubitci bi bili.

A takve gubitke si Nijemci jednostavno nisu mogli priuštiti.

No, čak da je mostobran i osvojen i da se ide dalje u unutrašnjost, osvajanje samog Londona bi bilo još teži posao. London je već tada bio multimilijunski grad. I to osvojiti bi bilo užasno teško. A kad bi ga i osvojili, gubitci u cijeloj toj kampanji bi bili najmanje 100 000 mrtvih i ranjenih. A o britanskim gubitcima da se i ne govori.

I sad, za kraj, idemo malo u zrak opet.

Dana 13. kolovoza je počeo Dan orla. I vođene su takve zračne borbe kakvih nikad dotad nije bilo i kakvih nikad više neće nigdje ni biti.
Na stotine lovačkih zrakoplova, njemačkih i britanskih, se upuštalo u nečuvene zračne dvoboje.
A junaci tada, s obje strane, su bili mladi piloti. Stari tek 20 i nešto godina. Oni su u svojim besprijekornim odorama i zalizanim frizurama sjedali u kokpit svojih zrakoplova, te su nekoliko puta na dan svjesno stavljali život na kocku. A sve u službi svojih domovina.
Iskreno, da danas većini 20 i nešto godišnjaka samo takvo nešto spomenete, pobjegli bi doma majci plačući.

I, za kraj, nešto zanimljivo.

Vrhunac zračne bitke za Britaniju je bio dan 15. rujan 1940. godine. I Nijemci su taj dan dobili zračnu bitku za Britaniju.
Čekaj malo? Dobili? Pa, sve povijesne knjige kažu da nisu.
Pa, povijesno gledano, nisu. Ali, tehnički jesu.

Naime, taj dan su Britanci u zrak poslali sve što su imali. Kao i Nijemci. I žestoke zračne borbe su se vodile gotovo cijeli dan. I na kraju dana su Britanci ostali na samo 50-ak uporabljivih zrakoplova. Tvronice su gotovo pa uništene i pričuvnih zrakoplova više nema.
I da su Nijemci nastavili još samo sutra sa zračnim borbama, povijest kakvu znamo bi bila sasvim drugačija.
No, misleći da ovi imaju još lovačkih zrakoplova, a sami imajući velike gubitke, Hitler je zapovijedio obustavu zračnih borbi, te je rat protiv Britanije sveo na teška noćna bombardiranja.

Dakle, za kraj.

Priča o mogućoj invaziji na britansko kopno se dijeli na dva dijela. Na stvarnu moguću opasnost koja je prijetila Britaniji, na opasnost koja je nastala u ratnom kaosu i koja se tad činila posve realna. No, kako se ratna sreća okrenula, ta invazija je bila otklonjena za sva vremena.
Ali, drugi dio te priče se svodi na mit koji je nastao nakon rata od strane kojekakvih povjesničara i koji se ” zaslugom ” tih istih i nekih novih nazovi-povjesničara vucara sve do sada.
I onda samo nije jasno zašto se 80 godina nakon toga i dalje baljezgaju gluposti, bez da se sagledaju jasne činjenice?

Jer, Bogu hvala, danas o tome ima pregršt informacija koje su dostupne gotovo svima koji su pismeni.

Advertisement

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

on

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju. Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena


Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla


Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju


To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza


„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote


Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote


Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.


[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved