Roberto de Mattei je talijanski profesor povijesti na Sveučilištu u Cassinu i istaknuti katolički intelektualac koji je objavio veliki broj zapaženih knjiga i stručnih članaka vezanih uz religiologiju i političke ideje. U nastavku objavljujemo prijevod njegova članka u kojemu, u kontekstu rata u Ukrajini, piše o fatimskoj poruci kao interpretativnom ključu za naše vrijeme

RUSKI RAT I FATIMSKA PORUKA

Razumljivo je da bi ta perspektiva trebala biti strana suvremenom čovjeku uronjenom u relativizam, ali ono što je najupečatljivije je sljepoća tolikih katolika, nesposobnih da se uzdignu do onih visina koje nam jedine omogućuju razumijevanje događaja u dramatičnim trenucima trenutne povijesti. Mi, nakon pandemije COVID-a, proživljavamo dramatičan rat.

Kolaboracionistička potpora

Ovo su činjenice. Dana 21. veljače 2022. godine ruski predsjednik Vladimir Putin je u govoru naciji najavio priznanje neovisnosti separatističkih republika Donjecka i Luganska, a zatim naredio slanje vojske u regiju Donbasa s ciljem „osiguravanja mira“. Dana 24. veljače Putin je u drugome govoru izjavio da je odobrio „specijalnu vojnu operaciju”, ne samo u Donbasu, nego i u istočnoj Ukrajini. Ruska invazija na Ukrajinu ubrzo se pokazala mnogo širom i tragičnijom nego što se očekivalo, izazvavši u cijelom svijetu dubok strah.

Kakva je bila reakcija Italije i Zapada na rusku agresiju na Ukrajinu? S jedne strane došlo je do eksplozije osjećaja ogorčenja i solidarnosti s ukrajinskim narodom. S druge strane, međutim, razvio se osjećaj afiniteta prema Putinovoj inicijativi, što je dovelo do stvaranja pokreta koji nazivam „kolaboracionističkim“.

>> “Protiv nuklearne bombe grijeha, Gospa je dala u ruke Papi mogućnost da posveti Rusiju Bezgrešnom Srcu Marijinu”

Pojam „kolaboracionizam“ označava, političkim jezikom, ideološku potporu stranoj državi koja napada drugu (ili vlastitu) državu. Ovaj izraz je formiran tijekom Drugog svjetskog rata kako bi označio suradnju s nacistima na teritorijima koje su okupirali. Kolaboracionizam nije samo čin suradnje: to je ideologija, eksplicitna ili implicitna, koja u slučaju ruske invazije na Ukrajinu zaslužuje da bude analizirana u tri različita značenja koja je do sada poprimila.

Bolje poražen, nego mrtav?

Prva je pozicija onih koji govore ili misle da je Putin apsolutno u krivu, te da on pobjeđuje i da opiranje vodi Ukrajinu i Europu u veće zla nego što to čini trenutna invazija. Primjerice, prema talijanskom novinaru Vittoriu Feltriju „Zelensky je gori od Putina, kojemu je predao svoje nespremne ljude na klanje”; ukrajinski se vođa trebao predati i nije trebao pružati otpor. Zapravo, „bolje da bude poražen nego mrtav.“

Iza slogana „bolje poražen nego mrtav” krije se filozofija života, a to je filozofija onih koji svoj poseban interes stavljaju ispred bilo kojeg drugog razmatranja višeg reda. Nema vrijednosti ni dobara, koliko god ona plemenita bila, za koja se isplati žrtvovati i umrijeti. Ako se ruskoj invaziji želi dati prednost pred otporom protiv nje, to znači da je život, materijalni život, što je moguće mirniji i duži, vrhovno i temeljno dobro.

To je životna filozofija pacifista koji su se 80-ih, kada su Sovjeti postavljali svoje rakete SS-20 protiv Europe, suprotstavili projektilima NATO – a sa sloganom „bolje crven nego mrtav”. To je životna filozofija onih koji su se 1939. godine pitali je li ispravno „umrijeti za Danzig“, prema sloganu koji je lansirao francuski socijalistički političar Marcel Déat (1894. – 1955.) kako bi ustvrdio da ne vrijedi riskirati rata za obranu grada Danziga, čijim bi osvajanjem po svoj prilici bile zadovoljene Hitlerove ambicije.

Socijalist Déat će kasnije osnovati stranku nacionalsocijalističke inspiracije i predstavljati tipičan primjer kolaboracionizma.Ako je to pozicija koja se mora zauzeti pred agresorom, Putinovi zahtjevi bi se morali udovoljiti kako bi se spriječila smrt i patnja naroda, čak i ako bi nakon Ukrajine izvršio invaziju na baltičke zemlje i pod nuklearnim ucjenom na dio zapadne Europe. To je zapravo logički slijed.

Ukrajinski muškarci koji ne napuštaju svoju zemlju ili se vraćaju u borbu nakon što su osigurali sigurnost svojim obitelji na Zapadu, svojim izborom izražavaju suprotnu filozofiju života, onu koju je protivna europskom relativizmu. Filozofija onih koji su spremni žrtvovati svoje živote za svoju vjeru, za ljubav prema slobodi i neovisnost svoje domovine, za ljubav prema vlastitoj časti i osobnom dostojanstvu. Istinski napredak naroda usko je povezan s tim duhom žrtve. Iz toga se zapravo rađaju svetost i junaštvo.

Ima li Putin razloge za invaziju?

Drugi kolaboracionistički razlog može se formulirati u sljedećoj tezi. Putin je pogriješio, ali nije samo on pogriješio. Što znači da Putin isto tako ima svoje razloge. Koji su to razlozi? Na primjer, činjenica da je Zapad nakon pada Berlinskog zida navodno ponizio Rusiju okružujući njezin teritorij NATO trupama.

Ovo se čini razumnim argumentom, ali ako želimo biti razumni, moramo se sjetiti kako je NATO rođen kao sustav obrane od Varšavskog pakta; da Rusija nije pobijedila nego izgubila Hladni rat i da je Hladni rat između dviju velesila proizašao iz nesretnog mirovnog sporazuma na Jalti iz veljače 1945. godine, kada je uz pristanak zapadnih vlada Europa bila podijeljena na dvije zone utjecaja kojim je sovjetski komunizam postao apsolutni gospodar istočne Europe.

Mir na Jalti, koji je redefinirao granice Europe nakon Drugog svjetskog rata, bio je pak plod Versailleskog ugovora, koji je Njemačku teretio odgovornom za Prvi svjetski rat, nametnuvši joj teške sankcije i prepustivši Poljskoj koridor kod Gdanjska. Trebamo li reći da je Hitler isto tako imao svoje razloge za invaziju na Poljsku, jer grad Gdanjsk nije bio ništa manje njemački nego što je Donbas ruski?

Bez obzira na razloge, Hitler je imao plan koji je bio jednako ekspanzionistički kao i Putinov, a današnji povjesničari, baš kao i jučerašnji političari, ne slažu se s Nevilleom Chamberlainom, koji se 30. rujna 1938. godine trijumfalno vratio iz Münchena s krhkim mirom, dok je Winston Churchill rekao: „Dobili ste izbor između rata i sramote. Izabrao ste sramotu i imat ćete rat”.

Vodi li Putin pravedni rat?

Kako bi se možda izbjegao ovaj laki prigovor, kolaboracionizam spada u treću formulaciju, koherentniju, ali u isto vrijeme izuzetiju od prva dva razloga. Jednostavno govoreći „Putinov rat“ je pravedan rat. Ako je riječ o pravednom ratu, onda je otpor ukrajinskog naroda nepravedan i zapadne sankcije Rusiji su nepravedne, jer se sankcije primjenjuju na one koji nisu u pravu, a ne na one koji su u pravu.

Zašto bi Putin trebao biti u pravu? Zašto bi ovo trebao biti pravedan rat? Ne samo zato što Putin brani nacionalni interes svoje zemlje, koja je posramljena od strane Zapada, nego njegov rat ima etičku dimenziju, u što nas uvjerava Ruska pravoslavna crkva prema riječima moskovskog patrijarha Kirila koji je rekao da se Putin bori protiv izopačenog Zapada koji odobrava homoseksualni Pride. Štoviše, sam se Putin često predstavljao kao branitelj obitelji i tradicionalnih vrijednosti koje je Zapad napustio.

Međutim, u svome govoru u klubu Valdai 22. listopada 2021. godine, u kojem je napao rodnu teoriju i kulturu otkazivanja, Putin je priznao da je Rusija doživjela, mnogo prije Zapada, moralnu dekadenciju koju je sam Putin osudio. Dana 7. prosinca 1917. godine, nekoliko tjedana nakon što su boljševici preuzeli vlast, u Rusiji je formalno uveden razvod; dok je pobačaj legaliziran 1920. godine; te je to bilo prvi put u svijetu da je to učinjeno bez ikakvih ograničenja. Upravo je u Rusiji proveden prvi prijelaz s političke (revolucije) na seksualnu revoluciju, s eksperimentalnim vrtićem Vere Schmidt (1889.-1937.), stvorenim 1921. godine u centru Moskve, gdje su djeca uvođena u prerane seksualne odnose.

Došlo je do uvođenja zabrana i promjene zakona u vezi razvoda, pobačaja, seksualne revolucije, ne od strane Putina nego od Staljina, 1936. godine, kada je shvatio da će njegova politička moći biti potkopana zbog kolapsa morala u Rusiji. Putin je po tome sličan Staljinu.

Danas je Rusija zemlja koju karakteriziraju pobačaji i razvodi, s najvećom stopom razvoda u svijetu, čak i ako su zabranjeni homoseksualni prideovi. Uostalom, koje su to tradicionalne vrijednosti u kojima Putin nalazi svoje nadahnuće? To su vrijednosti Moskovske patrijaršije, koja se danas oslanja na Putina kao što se jučer oslanjala na Staljina. Putin se, kao i Staljin, zauzvrat oslanja na Moskovsku patrijaršiju. Moskovska patrijaršija koristi političku moć radi obrane primata u pravoslavlja; dok država koristi Crkvu da učvrsti osjećaj identiteta i domoljublja ruskog naroda.

Ruska „imperijalna misija” ne odgovara samo Putinovim geopolitičkim ambicijama, već i zahtjevu patrijarha Kirila, koji je Putinu povjerio misiju stvaranja euroazijskog „trećeg Rima” na ruševinama katoličkog Rima, predodređenog da nestane kao i sav Zapad. Može li katolik prihvatiti ovu perspektivu?

Duboko je žalosno što je ugledni katolički nadbiskup kao Carlo Maria Viganò predstavio Putinov rat kao pravedan rat protiv Zapada. Zapad je prvorođeni sin Crkve, danas sve više izobličen revolucijom, ali još uvijek prvorođenac. Europljanin koji ga se odriče pod izlikom da se bori protiv Novog svjetskog poretka je poput sina koji se odriče svoje majke.

Štoviše, Novi svjetski poredak je stara utopija koja je zamijenjena utopijom Novog svjetskog poretka. Vladimir Putin je, kao i George Soroš, vođa svjetskog nereda. Putin je, kako primjećuje međunarodni analitičar Bruno Maçaes, uvjeren da je kaos temeljna funkcija moći i da se s dobrim razlogom „može smatrati Yaldabaothom, gnostičkim demijurgom, sinom kaosa i vođom duhova podzemlja“.

Crkva i pad Zapadnog Rimskog Carstva

Novi svjetski nered podsjeća nas na onaj koji je doživjelo Zapadno Rimsko Carstvo pod naletom barbarskih invazija. Među datumima koji su ušli u povijest je 31. prosinac 406. godine, kada je mnoštvo germanskih plemena prešla zaleđenu rijeku Rajne i probilo granice (limes) Rimskog Carstva. Jedni od tih naroda (germanskih plemena), Vandali, provalili su u Galiju, prešli Pireneje i Gibraltarski tjesnac, opustošivši rimske provincije u Africi.

Rimsko Carstvo bilo je prožeto relativizmom i hedonizmom, kao što je i Zapad danas. Jedan od vodećih središta korupcije bila je Kartaga, glavni grad rimske provincije Afrike, koja je uživala reputaciju „raja“ za homoseksualce. Tadašnji kršćanski pisac, Salvijan iz Marseillea (400. – 451.), piše da su „barbarske ruke pokušavale osvojiti zidine Kartage dok je kršćanska zajednica u grada divljala u cirkusima i nemoralnostima kazališta. Dok su neki poginuli u borbi, drugi su i dalje činili blud unutar zidina samoga grada”. Vandali su umjesto toga, poput drugih germanskih naroda koje je opisao Tacit, živjeli „u suzdržanoj skromnosti, ne iskvareni jer nisu organizirali i poticali nemoralne javne priredbe. (…) Zato što se kod njih ne potiču poroci, a iskvarenost i pokvarenost isto tako nisu poticani”.

Što su kršćani trebali učiniti? Otvorio gradska vrata Vandalima?

Nekoliko kilometara dalje od Kartage postojao je grad Hipon, čiji je biskup bio sveti Augustin, koji je razmišljao upravo o invaziji barbara kada je pisao svoje remek djelo „O državi Božjoj“. U to vrijeme konzul rimske provincije Afrike bio je grof Bonifacije, vjerni prijatelj svetog Augustina, kojeg je Prokopije Cezarejski, zajedno s Flavijem Aecijem, nazvao „posljednjim pravim Rimljaninom”.

Biskup Hipona nije pozvao na predaju, nego na otpor barbarima, pišući Bonifaciju: „Ne traži se mir da bi se izazvao rat, nego se rat vodi da bi se postigao mir. Stoga se nadahnjuj mirom kako bi pobjedom doveo do dobrog mira one koje osvojiš”.

Bonifacije se povukao u tvrđavu grada Hipona koju su opsjedali Vandali. Tijekom opsade, koja je trajala četrnaest mjeseci, sveti Augustin je umro u kolovozu 430. godine, u dobi od sedamdeset i šest godina. Tek kada je sv. Augustin umro, Vandali su osvojili grad. Bonifacijev otpor omogućio je istočnim trupama da se iskrcaju u Africi i udruže svoje snage s Bonifacijevim.

Tijekom tih istih godina drugi su biskupi poticali otpor protiv barbara. Sv. Nikazije je umro u katedrali u Reimsu; sv. Exuperijus, biskup Toulousea, pružao je otpor Vandalima do izgnanstva; sv. Lupus branio je grad Troyes, čiji je bio biskup; sv. Aignan, biskup Orléansa, organizirao je obranu svoga grada od Huna, omogućivši Aecijevim rimskim legijama da se organiziraju protiv Atile i poraze ga. Katolički biskupi nisu rekli „bolje barbari nego smrt“!

Uzrok, tj. razlog rata prema Fatimskoj poruci

Ako želimo zaustaviti rat, onda moramo ukloniti uzroke rata. Zapravo, pravi i temeljni uzrok rata, pandemije i ekonomske krize koja se oblikuje na horizontu su grijesi čovječanstva koje je okrenulo leđa Bogu i njegovom zakonu.U ukazanjima u Fatimi 1917. godine Gospa je rekla da otklon europskih naroda od Boga dovodi do božanske kazne koja se očituje ratom: „Bog će kazniti svijet zbog njegovih zlodjela ratom, glađu, progonom Crkve i Svetoga Oca. Da bi se to spriječilo, doći ću i moliti posvetu Rusije momu Bezgrješnom Srcu te pokoru i pričest prvih subota. Ako ispune moje zahtjevi, Rusija će se obratiti i mir će zavladati. Ako se ne obrati, ona će proširiti svoje zablude po cijelom svijetu, izazivajući ratove i progone Crkve. Dobri će podnijeti mučeništvo, Sveti Otac će morati mnogo prepatiti; razne nacije bit će uništene. Na kraju će pobijediti moje Bezgrješno Srce. Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, ona će se obratiti i svijetu će biti dodijeljeno određeno razdoblje mira”.

Fatimska poruka nije samo opći poziv na molitvu i pokoru, ona je prije svega najava kazne i konačnog trijumfa božanskog milosrđa u povijesti.

Je li Ivan Pavao II. posvetio Rusiju?

Ima onih koji misle da je posvetu Rusije izvršio Ivan Pavao II., na dan 25. ožujka 1984., kada je na Trgu sv. Petra posvetio cijeli svijet Bezgrešnom Srcu Marijinu, dok je u samome govoru spomenuo „narode koji su čekali posvetu i imaju povjeravanje u nas”.

Sestra Lucija je isprva rekla da je nezadovoljna ovom posvetom u kojoj Rusija nije eksplicitno spomenuta, ali se kasnije predomislila, smatrajući posvetu Ivana Pavla II. ispravnom. Mišljenje sestre Lucije je svakako mjerodavno, ali je u suprotnosti s autoritativnijim Gospinim riječima koje nam prenijela ista sestra Lucija.

Dana 29. kolovoza 1931., sestra Lucija poslala je biskupu Leirija strašno proročanstvo našega Gospodina. Primila je proročanstvo prema kojemu: „Nisu htjeli poslušati moj zahtjev. Poput kralja Francuske, oni će se pokajati i učiniti to, ali će biti kasno. Rusija će širiti svoje pogreške po cijelom svijetu, promičući ratove i progoneći Crkvu. Vjernici će biti mučeni, a Sveti Otac će mnogo trpjeti“.

Prošlo je trideset osam godina od 25. ožujka 1984. godine. Spektakularni raspad sovjetskog režima bez pobuna 1991. godine činio se kao, a možda je i bio, djelomičan rezultat toga posvećenja. Međutim, Rusija se nije obratila i komunizam nije umro. Vladimir Putin je nacionalistički boljševik koji nije odbacio pogreške komunizma, a Kina je službeno komunistička nacija koja je 7. ožujka 2022. godine izjavila da je njezino prijateljstvo s Rusijom „odlično”.

Ipak, čak i među katolicima ima onih koji Putina smatraju „kathéchonom“, preprekom ostvarenju Novog svjetskog poretka, štitom protiv Antikrista koji predstavlja Zapad, koji je Petrov Rim. Rat je, kažu, produžio izvanredno stanje pandemije, a to ne može biti slučajnost.

Odgovaramo da je to istina jer dolazak rata nakon pandemije, s posljedičnim režimom izvanrednog stanja, ne može biti slučajnost jer slučajnosti nema, ali onaj tko drži konce svemira nije Orwellov „Big Brother“, bog koji sve zna i koji je svemoćan poput zlog boga gnostika. Nego ono što vlada svemirom i sve naređuje na slavu Božju je Božanska Providnost. Iz toga proizlaze kazne koja danas bičuje neprežaljeno čovječanstvo preko epidemija i ratova, a sutra preko planetarne ekonomske krize. Sve to nije priprema za dolazak Antikrista, već je to ostvarenje neuslišanog proročanstva iz Fatime.

Ukrajinski biskupi zamolili su papu Franju da Rusiju posveti Bezgrešnom Srcu Marijinu. Željno se pridružujemo ovom apelu koji dolazi iz Kijeva dok je grad bombardiran i opkoljen.

Naša nada.

Iz Moskve ne dolazi svjetlo nade. Može li svjetlo nade doći iz Kijeva?

U Fatimi je Gospa prorekla obraćenje Rusije, ali obraćenje je povratak izvoru, a podrijetlo Rusije datira od obraćenja svetog Vladimira, kijevskog kneza. Kijevska Rusija bila je jedna od prvih nacija koja je postala dijelom srednjovjekovnog kršćanstva, prije nego što se našla pod dominacijom Mongola, a potom i moskovskih knezova koji su preuzeli protu rimsko naslijeđe Bizanta. Ipak, dio ukrajinskog naroda zadržao je katoličku vjeru i na saborima u Firenci (1439.) i Brestu (1595.) pronašao svoj put nazad u Katoličku crkvu. Pio XII. je u enciklici „Orientales omnes Ecclesias“ od 23. prosinca 1945. godine poticao Ukrajince da ustraju u svojoj vjernosti Rimu: „Razotkrijte lukavštine onih koji obećavaju ljudima zemaljske užitke i veću sreću u ovom životu, ali uništavaju njihove duše”, jer „tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga” (Mt 10, 39 i tako dalje).

U petom stoljeću Goti, Vandali i Huni napali su Rimsko Carstvo kako bi podijelili njegov teritorij. Danas Rusija, Kina, Turska i arapski svijet žele uzeti bogato naslijeđe Zapada, koje smatraju, kako je rečeno, „smrtno bolesnim”.

Netko će možda reći; gdje si, Stilihone koji si se odupro Gotima; gdje si, Bonifacije koji si branio Afriku od Vandala; gdje si Aecije koji si porazi Hune? Gdje su kršćanski ratnici koji su uzimali oružje da bi obranili svijet koji je umirao?

Odgovaramo da protiv neprijatelja koji napadaju imamo moćno oružje. Protiv nuklearne bombe grijeha, Gospa je dala u ruke Papi mogućnost da posveti Rusiju Bezgrešnom Srcu Marijinu, a u naše ruke stavila je krunicu i omogućila nam pobožnost prvih subota u mjesecu.

No, prije svega ona je u naša srca stavila želju za trijumfom Bezgrješnog Srca nad ruševinama Putinovog režima, kineskog komunističkog režima, islamskih režima i režima korumpiranog Zapada. Samo ona to može učiniti; a od nas traži nepokolebljivo povjerenje da će se to dogoditi, jer je to nepogrešivo obećala. Zato se naš otpor nastavlja.

Roberto di Mattei | Biram DOBRO