Veliki razgovor s povjesničarom o. Stjepanom Krasićem

Uz objavljivanje knjige Generalno učilište u Zadru u kontekstu programa za širenje sveučilišta u Europi u XIV. stoljeću razgovarali smo s o. Stjepanom Krasićem, kojemu je to već četvrto djelo o nekadašnjem Generalnom učilištu, prvom hrvatskom sveučilištu – prenosimo s HKV.hr.

Njegov životopis dovoljno je opširan i bez posljednje knjige, jer je tisuće stranica ispisao o osamstoljetnoj povijesti dominikanskoga reda, hrvatskim mučenicima i svetcima (sv. Marko Križevčanin) te o odnosu Hrvatske i Svete Stolice. Pisao je i o djelima likovne umjetnosti u dubrovačkom samostanu, o ljekarni, o znamenitim osobama, Marinu Držiću, Stjepanu Gradiću i drugima. Stjepan Krasić rođen je 1938. u Čitluku kod Mostara. Studirao je u Dubrovniku, Zagrebu i Rimu i stekao doktorate iz teologije i povijesti. Punih 35 godina predavao je povijest na Papinskom sveučilištu Angelicum u Rimu. Autor je 32 knjige različitoga sadržaja i više od 300 znanstvenih rasprava. Dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i redoviti član International Academy of Engeneering. O. Krasić u Rimu je proveo punih četrdeset godina, studirajući, predajući i istražujući, osobito hrvatske tragove koje je u nas izbrisalo vrijeme zaborava ili su ga uništila česta ratna zbivanja. I Rim je imao svojih teških dana, ali su ipak prevladavali oni vedriji i mirniji. Ondje se – za razliku od povijesnih prilika u Hrvatskoj – stvaralo i napisano čuvalo. Zahvaljujući tim činjenicama sačuvani su mnogi dokumenti koji manjkaju u Hrvatskoj i bez kojih bi naše znanje o mnogim zbivanjima bilo mnogo siromašnije. Koristeći se upravo rimskim arhivima i knjižnicama došao je do nekoliko važnih otkrića iz povijesti hrvatskoga jezika i visokoga školstva: Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću s podnaslovom Hrvatski među šest svjetskih jezika (Čitluk / Zagreb, 2004.); Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskoga jezika u XVII. stoljeću (Dubrovnik, 2009.) u kojoj je objavio svoje otkriće da je hrvatski jezik normiran u Rimu već u XVI. i XVII. st. Iz povijesti visokoga školstva objavio je veliku monografiju Generalno učilište dominikanskog reda u Zadru ili ‘Universitas Jadertina’ 1396.-1807. (Zadar, 1996.) u kojoj je iznio na vidjelo prvo sveučilište na hrvatskom tlu iz 1396. godine. Među brojnim temama iz knjiga o. Krasića, kojih bi dostajalo za razgovor duljine diplomskoga rada, usredotočili smo se na zadarsko sveučilište, prvu javnu knjižnicu na hrvatskom tlu u Dubrovniku, odnos papa i normiranja hrvatskoga jezika i drukčiji pogled od uvriježenoga o Milanskom ediktu.

Poštovani profesore Krasiću, Vaša knjiga Generalno učilište u Zadru u kontekstu programa za širenje sveučilišta u Europi u XIV. stoljeću, objavljena je nedavno u izdanju Sveučilišta u Zadru, a prevedena je i na engleski jezik. Koje su razlike između četiriju knjižnih naslova o istoj temi? Također bi bilo zanimljivo čuti i povijesno surječje nastanka prvoga hrvatskoga sveučilišta.

Povijest srednjovjekovnoga visokoga školstva golemo je područje za koje nikada ne možete biti sigurni da ste ga dovoljno istražili. Iako sam o njoj napisao mnogo stranica, gotovo svaki dan otkrijem ili doznam nešto novo. Tako moja posljednja knjiga baca nov pogled na nastanak Generalnoga učilišta u Zadru, a time i na širu hrvatsku povijest.

Gotovo cijeli kasni srednji vijek bio je obilježen ideološko-političkim nadmetanjem njemačkih careva dinastije Hohenstaufen i papa. Crkva je htjela biti slobodna, odnosno slobodno birati i imenovati članove svoje hijerarhije, a carevima to nije išlo u prilog. Zbog toga je dolazilo čak do pravih ratova u kojima su pape obično bili gubitnici. Ne osjećajući se više sigurnima ni u Italiji ni u Rimu čiji su bili biskupi, odlučili su se staviti pod zaštitu francuskih kraljeva. Za novo sjedište izabrali su južnofrancuski grad Avignon koji je, istina, bio papinsko vlasništvo, ali je sa svih strana bio okružen francuskim teritorijem. Umjesto željene zaštite, došlo je do reprize već viđene situacije u Italiji. Francuski kraljevi su u tome vidjeli priliku da preko papa ostalomu katoličkomu svijetu pokušaju ostvariti svoje političke ciljeve, u čemu su djelomično uspjeli. Od sedmorice papa koliko ih je od 1309. do 1378. boravilo u Avignonu svi su bili Francuzi, a isto tako i gotovo svih kardinali. Još im je nedostajalo od Nijemaca „oteti“ carski naslov, pa bi imali u šaci cijeli katolički svijet. No razvoj događaja ipak nije išao u njihovu korist. Ostatak se katoličkoga svijeta probudio, pa su zaredali odlasci najuglednijih osoba u Francusku da nagovore pape da se kao rimski biskupi vrate u Rim. Među njima su bili car Karlo IV. i vrlo utjecajna švedska kraljica i mističarka sv. Brigita. No sve je bilo uzalud.

Kako je prebrođena ta situacija, odnosno kako se cjelokupni slučaj raspleo?

Prebrođena je zahvaljujući poznatoj karizmatičarki sv. Katarini Sienskoj i njezinu duhovnomu vođi Rajmundu De Vineisu iz Capue, sinu kancelara Napuljskoga kraljevstva, čovjeku izvanrednih sposobnosti i diplomatske vještine. Studirao je pravo u Bologni. I kad se trebao vratiti kući i kao prvi ministar naslijediti oca na vodstvu kraljevstva, ostao je u Bologni i za životni poziv izabrao dominikanski red. Završivši teologiju, obavljao je razne odgovorne službe. Godine 1376. on i Katarina pošli su u Avignon i uspjeli nagovoriti papu Grgura XI. da se zajedno s kardinalima vrati u Rim. Bio je to njihov povijesni uspjeh kojim su na sebe skrenuli pozornost cijele Crkve.

Međutim, problemi time nisu završili nego tek počeli. Dogodilo se da je Grgur XI. uskoro umro, pa su kardinali 1378. izabrali Talijana Urbana VI. U pokušaju da uspostavi reda u Crkvi, on je kardinalima počeo ukidati neke povlastice i internacionalizirati njihov zbor, prouzročivši njihovo nezadovoljstvo. Pod izgovorom da su prilikom njegova izbora bili nedopustivo pritiskani, kardinali su ubrzo izabrali drugoga papu, Francuza Klementa VII. i time prouzročili jednu od najtežih ustavnih kriza u povijesti Crkve zvanu Zapadni raskol (1378. – 1417.). On se pokupio i vratio u Francusku izabravši Avignon za svoje sjedište. Bilo je malo onih koji su znali tko je papa, a tko antipapa. U toj se dilemi gotovo cijeli katolički svijet podijelio u dva tabora ili obedijencije. Da bude stvar još gora, pod utjecajem francuskoga dvora, uz Klementa VII. priklonilo se i pariško sveučilište koje se smatralo „najintelektualnijim sveučilištem u Europi“, čuvarom katoličke ortodoksije i jedinim koje je imalo povlasticu u papino ime davati vrlo tražene doktorske naslove iz teologije. Kao odgovor na taj otpad pariškoga sveučilišta, papa Urban VI. ukinuo mu je sve povlastice, nanijevši mu najteži udarac u njegovoj dugoj povijesti.

Budući da Crkva nije mogla bez jedne tako važne ustanove, našla joj je zamjenu u mladom praškom sveučilištu koje su 1348. osnovali papa Klement VI. (1342. – 1352.) i car Karlo IV. kao prvo i jedino u prostranom Njemačkom Carstvu, u čijem se sastavu nalazila Češka. Ono je trebalo preuzeti dotadašnju ulogu pariškoga sveučilišta i kulturnoga središta katoličkoga svijeta. No tako velik pothvat nije bilo lako ostvariti. I samo praško sveučilište imalo je problema. Od njegovih četiriju fakulteta (filozofije, teologije, prava i medicine) najlošije je stajao upravo teološki koji je trebao biti stožerni i najbolji. Papa Urban VI. tu je zadaću povjerio Rajmundu De Vineisu, koji je 1380. bio izabran za generala dominikanskoga reda istaknuvši se kao vrstan diplomat u papinskoj službi u raznim misijama po gotovo cijeloj Europi, pa je papa Urban u njega imao najviše povjerenja. On je 1383. otputovao u Prag i u dogovoru s velikim kancelarom tamošnjega sveučilišta Janom Jensteinom potpisao ugovor prema kojemu je prestižno generalno učilište dominikanskoga reda u Pragu prihvatilo ulogu teološkoga fakulteta, ali je za protuuslugu dobilo sve povlastice koje je prije izbijanja Zapadnoga raskola imao teološki fakultet sveučilišta u Parizu. Ne samo to. On se što se tiče visokoga školstva nije zadovoljio tim osamostaljenjem germanskoga svijeta u odnosu na Francusku, jer je od tog procesa širenja sveučilišta ostala po strani cijela jugoistočna Europa, koja je ostala vjerna papi. Zbog toga je De Vineis odlučio i tu osnovati jedno sveučilište koje bi ojačalo i samu rimsku obedijenciju. Njegov je izbor pao na prostranu Dalmatinsku provinciju dominikanskoga reda sa sjedištem u Zadru, koja je pokrivala cijelo područje istočne jadranske obale od Istre do Drača u Albaniji. No problem ostvarenju toga plana predstavljala je činjenica da Dalmatinska provincija nije imala dovoljno kvalificiranih ljudi koji bi mogli voditi jedno sveučilište. On je i za taj problem našao rješenje. Izabrao je petnaest njezinih najsposobnijih članova te ih poslao u Prag i uglednija talijanska (sve)učilišta na školovanje i specijalizaciju. Nakon što je tako konačno dobio sav potreban profesorski kadar, on je 14. lipnja 1396. izdao povelju o ustanovljenju generalnoga učilišta u Zadru. Bio je to rođendan prvoga visokoškolskoga središta ili sveučilišta ne samo na hrvatskom tlu nego i u cijeloj jugoistočnoj Europi.

Što se u idućim stoljećima događalo sa zadarskim sveučilištem, s kojim se izazovima susretalo i kako ocjenjujete njegovo značenje s povijesnim odmakom?

Iz toga najranijega razdoblja generalnoga učilišta sačuvao nam se jedan iznimno važan dokument. Svega mjesec dana nakon ustanovljenja De Vineis je sa sveučilišta u Pragu poslao u Zadar jednoga talijanskoga studenta da tu apsolvira svoj dugogodišnji studij teologije. Zvao se fra Bonaventura iz Ferrare, koji je prije toga pet godina studirao filozofiju na sveučilištu u Firenci i pet godina teologiju na sveučilištu u Pragu. Taj je podatak za nas od iznimne povijesne važnosti. De Vineis ga je mogao zadržati u Pragu ili poslati na bilo koje sveučilište u Italiji da apsolvira studij teologiju, ali je umjesto toga izabrao Zadar, što govori u prilog činjenici da je tek osnovano generalno učilište bilo na istoj pravnoj i intelektualnoj razini kako sa sveučilištem u Pragu tako i s poznatim talijanskim sveučilištima. Postojala je, naime, općeprihvaćena praksa da neki student, koji je trebao završiti propisani redoviti studij nekim višim akademskim naslovom, nikada nije bio premještan s višega na neko niže (sve)učilište, nego obratno: s nižega na više ili barem na jednakopravno (sve)učilište. 

Poruka koju je time poslao bilo domaćim, bilo inozemnim studentima bila je jasna: od sada nije trebalo putovati u Prag i Italiju radi visokoškolske izobrazbe i stjecanja akademskih naslova, jer za to imaju mogućnost u Zadru. Ne samo to. Za nas je zanimljiv i osobito zbog toga što je fra Bonaventura bio prvi po imenu poznati inozemni student u povijesti na jednom hrvatskom (sve)učilištu i prethodnik brojnih drugih inozemnih studenata koji su iz istih razloga počeli dolaziti u Zadar. No ono po čemu zadarski generalni studij ipak nije bio ravan Pragu bila je činjenica da nije imao povlasticu davanja doktorskih naslova koju su imala samo najistaknutija sveučilišta. No i to je postigao 1553. postavši privilegirano sveučilište (universitas privilegiata). Koliki je ugled nakon toga uživao pokazuje činjenica da ga papa Pio V. u jednom dokumentu iz 1570. naziva „univerzalnim“, i „veoma znamenitim učilištem“.

No, da ne ulazimo u pravi labirint tih i sličnih pojedinosti, recimo samo to da se, bez ikakve sumnje, radi o jednoj od najvažnijih i najsvjetlijih stranica hrvatske kulturne povijesti. Za nastanak jednoga, osobito prvoga sveučilišta u povijesti svakoga naroda nužno je ispuniti čitav niz civilizacijskih, političkih, kulturnih i gospodarskih uvjeta koje nikad nije bilo lako ispuniti i naći na istom mjestu i u isto vrijeme. Takav se događaj u hrvatskoj povijesti zbio potkraj 14. stoljeća. Ako Bašćansku ploču, ne bez razloga, smatramo početkom svoje pismenosti, prvo hrvatsko sveučilište s još većim se pravom može smatrati njezinim najvišim dostignućem. Čovjek, naime, od srednjega vijeka do danas nije izmislio ili ustanovio ni jednu višu i važniju obrazovnu ustanovu od sveučilišta. Sav napredak čovječanstva na intelektualnom području na jedan ili drugi način vezan je uz sveučilište. Tako je bilo i u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Hrvati do njegova ustanovljenja, a ni mnogo kasnije, nikada nisu imali ni jednu ustanovu međunarodnoga dometa i značenja. Oni su do tada radi stjecanja visokoškolske izobrazbe i najvišega znanja bili upućeni na odlazak u inozemstvo, a s njegovim ustanovljenjem stranci su počeli dolaziti u nj. Tako je od „uvoznika“ tuđih civilizacijskih i intelektualnih stečevina postao njihov „proizvođač“ i „izvoznik“ i to najviše u zemlje iz kojih ih je dotle uvozio, svrstavši se tako u društvo (naj)naprednijih europskih naroda. U svjetlu iznesenih činjenica nužno je mnoge stvari revidirati i reinterpretirati.

Prije dvije godine objavili ste knjigu Povijest prve javne knjižnice na hrvatskom tlu (1463.), posvećenu knjižnici samostana sv. Dominika u Dubrovniku. Kako ste otkrivali i gradili tu zanimljivu povijesnu priču?

Istražujući u Državnom arhivu u Dubrovniku namjerio sam se na jedan dokument iz 1501. u kojem se kaže da će knjižnica koja se u to vrijeme gradila u samostanu sv. Dominika služiti ne samo njegovim članovima nego također svim građanima pa čak i strancima koji budu dolazili u Dubrovnik. Taj je dokument privukao moju pozornost pa sam se počeo zanimati za povijest javnih knjižnica. Budući da su se one poslije velike seobe naroda najprije počele osnivati u Italiji u prvom razdoblju humanizma i renesanse, trebalo je o tome proučiti svu tamošnju stručnu literaturu. Plod toga istraživanja bio je podatak da je prvu takvu knjižnicu 1443. otvorio u Firenci Cosimo de’ Medici (1389. – 1464.), član slavne firentinske obitelji pokrovitelja znanosti i umjetnosti i čelnik Firentinske Republike. Slušajući zanosne priče firentinskih humanista o minulim vremenima, on je, ne žaleći novca, od svojega grada odlučio učiniti novu Atenu, hram znanja i umjetnosti, poželjan svima koji su cijenili te vrijednosti. Došao je na zamisao o osnutku jedne knjižnice koja bi knjigu učinila pristupačnom svima, svim firentinskim građanima. U tu je svrhu stavio na raspolaganje poznatomu arhitektu Michelozzu di Bartolomeu Michelozziju (1396. – 1472.) svotu od 37.000 zlatnih dukata da ju sagradi u dominikanskom samostanu sv. Marka. Kad je 1443. bila otvorena, on ju je opskrbio svim dostupnim djelima antičkih i srednjovjekovnih autora, tako da se na jednom mjestu dostupnom svima našlo najveće dotle poznato kulturno blago antičke grčke, rimske, srednjovjekovne kršćanske i arapske književne i znanstvene baštine. 

Sličnu, ali mnogo manju je knjižnicu, po ugledu na Cosima, 1454. osnovao Domenico Malatesta Novello, za građane Cesene u regiji Emilia Romagna. Poslije toga se u cijeloj Italiji za dulje vrijeme nije našao ni jedan ljubitelj knjige spreman uložiti svoj novac u nabavu knjiga koje bi besplatno stavio na raspolaganje drugima. Velika i bogata Venecija tek je 1588. dobila jednu takvu knjižnicu kojom se danas toliko ponosi.

Prvi grad izvan Italije koji se ugledao u primjer dvojice navedenih pokrovitelja znanosti bio je Dubrovnik, odnosno samostan sv. Dominika. U to je vrijeme u njemu radio Firentinac Maso di Bartolomeo, učenik glasovitoga kipara Donatella, koji je, po Michelozzijevim nacrtima u njemu gradio arkade.

Njemu se 1461. pridružio i sam Michelozzi kojega je Dubrovačka Republika uzela u službu za dovršenje radova na tvrđavi Minčeti i Kneževu dvoru. Ako ni od koga drugoga, Dubrovčani su od njih dvojice mogli doznati za humanistički pokret i veličanstvenu javnu knjižnicu u samostanu sv. Marka u Firenci. Da grade knjižnicu, doznajemo iz dopisa  dubrovačkih dominikanaca papi Pavlu II. godine 1469., ali im, kako navode, za njezino dovršenje nedostaje novca. Molili su da im u tu svrhu dopusti upotrijebiti neke pobožne legate u visini od 600 dukata. Iz činjenice da poslije dovršena knjižnica nosi sva obilježja knjižnice samostana sv. Marka u Firenci, zaključujemo da se ona počela graditi oko 1463., dok je Michelozzi boravio u Dubrovniku. Završena je prije 1520. kada ju je – kako pouzdano znamo – teško oštetio potres pa ju je trebalo popravljati.

Koje su posebnosti dubrovačke knjižnice? Vi ste u detalje analizirali njezin interijer.

Iz vremena dok je ona još bila u gradnji sačuvana nam je jedna važna izjava senata Dubrovačke Republike u kojemu se navodi da će „ta knjižnica biti na čast Božju, na ukras istoga samostana, na korist kako svih naših građana, tako i stranaca koji dolaze u naš grad“. Drugim riječima, knjižnica se od samoga početka, poput knjižnica u Firenci i Ceseni, gradila za sve dubrovačke građane, s tom razlikom da će se njezinim uslugama moći koristiti i stranci, što je bila jedinstvena novost u kulturnoj povijesti. Spomenutom izjavom prvi put je proklamirana univerzalnost pismenosti i pravo svakoga čovjeka na znanje bez ikakvih državnih, političkih, kulturnih, etničkih, rasnih ili nekih drugih granica i ograničenja, što je tek potkraj XVIII. st. ušlo u proglase o ljudskim pravima Američke i Francuske revolucije.

Knjižnica je bila sagrađena u obliku pravokutne prostorije: duljine 33 x 9 metara širine. U njezinu projektiranju vodilo se računa o svakoj pojedinosti, posebice o osvjetljenju. Nalazila se na drugom katu, usmjerena u pravcu sjever – jug tako da su njezinu unutrašnjost prije podne obasjavale zrake sunca s jedne, a poslije podne s druge strane. Unutrašnjost joj je bila ispunjena dvama usporednim redovima klupa od po 24 klupe duljine 2,5 metra, tako da se u njih moglo istovremeno smjestiti najmanje 130 ili čak više posjetitelja. Svi su oni – kao nikada dotada – posebnim ulazom izvana, ne smetajući nikomu u samostanu, mogli slobodno u nju ući, udobno se smjestiti i bez posebnih formalnosti ili materijalne naknade zatražiti bilo koju knjigu koju je ona posjedovala. Strop joj je, po renesansnom običaju, bio oslikan prizorima iz prirode i likovima znamenitih povijesnih ličnosti. Svoje usluge pružala je sve do 1806., kad su ju francuske okupacijske vlasti pretvorile u spavaonicu za svoje vojnike, a kad su 1814. otišli, odnijeli su sa sobom oko 8500 najvrjednijih knjiga i rukopisa.

U 2009. godini objavili ste knjigu Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskoga jezika u 17. stoljeću, za koju je jedan ugledni hrvatski jezikoslovac napisao je da je riječ o jednoj od najsvestranijih, najtemeljitijih i najkvalitetnijih informacija o vanjskoj povijesti hrvatskoga jezika. Da je – prema njegovu mišljenju – postojala ta unutarnja povijest hrvatskoga jezika, mnogi bi nesporazumi do kojih je došlo u povijesti hrvatskoga jezika u 19. i 20. stoljeću nestali. O čemu je točno riječ?

Stvaranje književnoga jezika dug je i složen proces koji nužno prolazi kroz više razvojnih faza. Specifičnost hrvatskoga slučaja sastoji se u činjenici da taj posao nije odrađen u zemlji, nego u inozemstvu, točnije u Rimu krajem XVI. i početkom XVII. st. Sve je počelo vjerskom revolucijom u Njemačkoj koja je izmijenila ne samo vjersku nego kulturnu i političku sliku većine europskih zemalja. Polemika koju su pokrenuli protestanti vodila se najprije na latinskom, a poslije se prešlo na narodni, pučki jezik, koji u to vrijeme ni u Njemačkoj nije bio normiran. Međutim, jezik kao takav ni jednima ni drugima nije bio prvotni cilj, nego samo sredstvo prenošenja vjerske poruke. Jedna i druga strana s vremenom mu je počela pridavati sve veću važnost, proučavati ga i razvijati, što se u mnogim situacijama pokazalo i korisnim, pa i presudnim. 

U tim se raspravama jezik morao prilagoditi čitateljima, a ne oni raspravama. Tako je latinski sve više ustupao mjesto narodnomu govoru. Lutherovom revolucijom Europa je izgubila svoje vjersko, političko, a donekle i kulturno jedinstvo, ali je dobila narodne jezike kao bitno obilježje mladih nacionalnih država. Tih su činjenica bili svjesni osobito pape, koji su, nakon protestantskoga otpada u srednjoj i zapadnoj Europi, činili velike napore kako bi ne samo proveli što cjelovitiju obnovu Katoličke Crkve nego i nadoknadili gubitke približavanjem, a po mogućnosti i sjedinjenjem sa slavenskim pravoslavcima koji su s katolicima gotovo u cijelosti dijelili istu baštinu kršćanske vjere. Pri tom su Hrvati, kao katolici koji su živjeli na granici između Zapada i Istoka i s pravoslavnim narodima dijelili baštinu svetih Ćirila i Metoda, trebali odigrati posebnu ulogu u premošćivanju postojećih vjerskih i kulturnih razlika. To je razlog da su se pape počeli zanimati za pitanja povezana s hrvatskim jezikom. Njih je posebice ohrabrila činjenica da je 1595. u Brest-Litovsku dio Ukrajinaca prihvatio sjedinjenje s Katoličkom Crkvom, a svega godinu dana poslije toga i Srbi su izrazili spremnost za pregovore. Papinski je plan predviđao bolju osposobljenost svećenika za rad na oživljavanju svijesti o potrebi crkvenoga jedinstva i pojačano izdavanje knjiga kojih je nedostajalo u cijelom pravoslavnom svijetu. Pothvat je izgledao to lakši što je barem od 14. st. u cijeloj Europi vladalo uvjerenje da svi Slaveni govore istim jezikom i da se on od jednoga naroda do drugoga razlikuje samo dijalektalno. To je značilo da je dovoljno izabrati najopćenitiji i najrazvijeniji „dijalekt“ da bi se na njemu za sve slavenske narode tiskale crkvene knjige. Papa Klement VIII. (1592. – 1605.) u tu se svrhu poslužio isusovcima koji su u to vrijeme imali gusto razgranatu mrežu svojih odgojno-obrazovanih zavoda po cijeloj Europi. Savjetovao je njihovu generalu (vrhovnomu poglavaru) Claudiju Acquavivi da se među članovima svojega reda raspita o tomu koji bi slavenski jezik došao u obzir da se uči na jednom njihovu sveučilištu. Acquaviva je 1599. s tim pitanjem poslao dopis rektorima svojih kolegija širom Europe. Sačuvana su nam dva opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju različitih kolegija. Prvi je odgovor bio slovačkoga isusovca Teofila Kristeka, vrsna poliglota i rektora jednoga kolegija u Mađarskoj. Osim materinskoga slovačkoga jezika, znao je – kako je naveo – također mađarski, češki, ukrajinski, ruski, srpski, bugarski, slovenski i hrvatski. Njegov je odgovor glasio da bi jezik koji bi trebalo predavati u „ilirskim zavodima“ trebao biti hrvatski jezik (lingua croatica). Za izbor hrvatskoga naveo je 4 razloga: prvo, taj se jezik mnogo govori u svim krajevima pod Turcima, a govore ga ne samo obični nego i učeni ljudi, političari i diplomati; drugo, on je „majka i korijen“ svih ostalih slavenskih jezika; treće – njegov je izgovor „najljepši i najslađi“, bez hijata i tvrdih suglasnika; četvrto, najbliži je svojemu staroslavenskomu uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost. Sličan odgovor dao je Španjolac Alfonso Carrillo, rektor jednoga kolegija u današnjoj Slovačkoj, a prije toga bio je profesor teologije u Parizu i Beču. U svojem je odgovoru Acquavivi naveo: „Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima i vidim da je hrvatski jezik prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka“. Pod pojmom „naroda Istoka” razumijevao je slavenske narode istočne Europe.

Na temelju rezultata te ankete Acquaviva je na Rimskom kolegiju, sveučilištu svojega reda u Rimu, 1599. osnovao katedru za „ilirski” jezik. Smatrao je da su „hrvatski” i „ilirski” istoznačni pojmovi. Tu su položeni temelji znanstvenoga pristupa hrvatskomu jeziku. Od svih priručnika za njegovo učenje postojao je samo petojezični rječnik šibenskoga svećenika Fausta Vrančića iz 1595. Gramatika nije postojala. Zbog toga je Acquaviva povjerio Bartolu Kašiću, članu svojega roda s otoka Paga da ju sastavi. On je tu zadaću dobro obavio. Godine 1604. u Rimu je svjetlo dana ugledao prvi priručnik gramatike hrvatskoga jezika pod naslovom Institutionum linguae Ilyricae libri duo (Osnove ilirskoga jezika). Budući da je bila namijenjena studentima drugih narodnosti u akademiji, bila je pisana ne na hrvatskom nego na latinskom.

Što su bili krajnji papinski ciljevi, kako su se oni manifestirali u 17. stoljeću?

Napori na normiranju „ilirskoga“ jezika i njegovo uvođenje u školski program Rimske akademije nisu bili krajnji cilj kojemu su pape težili, nego samo uvod u njegovo uvrštenje u nastavni program drugih sveučilišta. U tom je smislu 6. prosinca 1622. papa Grgur XV. potpisao dekret kojim je naredio vrhovnim poglavarima crkvenih redova koji imaju samostane na području Mletačke Republike da u njima što prije osnuju učilišta za ilirski i arapski kao misionarske jezike. Njegov nasljednik Urban VIII. u tom je smislu učinio još mnogo važniji iskorak. Dana 16. listopada 1623. donio je dekret kojim je naredio unošenje ilirskoga u nastavni program europskih sveučilišta. U tu je svrhu od svih vrhovnih poglavara crkvenih redova koji se bave odgojem i pripremom misionara za rad u različitim krajevima svijeta zatražio da svuda, gdje god je to moguće, osnivaju sveučilišta i katedre za sljedeće jezike: hebrejski, grčki klasični i moderni, arapski, kaldejski (ili aramejski kojim je govorio Isus) i ilirski. Izrijekom je naveo 11 starih i uglednih europskih sveučilišta na kojima se on morao predavati: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencia, Salamanca i Alcalà de Henares (Madrid). Tečaj tih jezika morao je trajati najmanje dvije godine, a morali su ga pohađati ne samo studenti nego i profesori. Ondje gdje su već postojala takva (sve)učilišta, trebalo ih je sačuvati i proširiti. Time je „ilirski”, odnosno hrvatski stavljen na istu razinu s biblijskim jezicima (grčki, hebrejski i kaldejski) i jezicima velikih svjetskih kultura (latinski, grčki moderni i arapski). Pravi razlozi te nevjerojatne afirmacije hrvatskoga jezika nisu nigdje točno navedeni, ali ih, u svakom slučaju, treba tražiti u kontekstu dotadašnje papinske politike. Hrvati su bili jedini katolički narod u zapadnom kršćanstvu koji je u liturgiji upotrebljavao pučki jezik preko kojega su kao kanala pravoslavnim narodima istočne Europe stizala mnoga kulturna dostignuća europskoga Zapada. Sada im je poslana jasna poruka da im se u liturgiji ne će zabranjivati narodni jezik kao što je to bio slučaj s Ukrajinskom Crkvom. Zajednički liturgijski jezik mogao je biti najpogodnije sredstvo za integraciju sa slavenskim pravoslavljem. To je imalo i velike praktične prednosti: nije trebalo trošiti velike svote novca za tiskanje crkvenih knjiga na govorima raznih slavenskih naroda. Taj je govor među istočnim Slavenima trebao odigrati istu ulogu koju je dotle igrao staroslavenski jezik. Time je papa, zapravo, hrvatskomu namijenio ulogu koju je prije toga u slavenskom svijetu imao staroslavenski.

Možete li nam pojasniti i svoje proučavanje o Milanskom ediktu, o kojem tvrdite da je riječ o mitu?

U povijesti ili kolektivnoj svijesti ljudi postoje stereotipi koji se nerijetko bez ikakve ozbiljnije provjere uzimaju „zdravo za gotovo“. Jedan od najpoznatijih povijesnih stereotipa zacijelo je tzv. Milanski edikt ili uredba koju su navodno 313. u Milanu zajednički proglasili Konstantin I. Veliki (306. – 337.) i njegov suvladar Licinije (308. – 324.), kojom su, nakon najokrutnijih progona u vrijeme Dioklecijana prvi Crkvi dali da štuje Konstantina kao svetca ili „trinaestoga apostola“ pripisujući mu zasluge koje ne zaslužuje. Nije riječ ni o kakvim filološkim finesama, nego o sadržajnim razlikama jednoga dokumenta koji ni nakon 1700 godina gotovo nitko nije čitao ni razumio. Problem je u tome da u sigurnim povijesnim vrelima nema dokaza da je car Konstantin ikada izdao neki takav dokument, niti je za njegove vladavine za to uopće bilo potrebe. Već je, naime, august Galerije, Dioklecijanov nasljednik, ediktom od 30. travnja 311. opozvao dotadašnju politiku Carstva o progonu kršćanske vjere kao nedopuštene religije (religio illicita), izjednačivši ju u slobodi ispovijedanja s tradicionalnom rimskom religijom. Nakon toga je u cijelom Carstvu Crkva uživala slobodu, pa nije bilo potrebe za jednim tako važnim dokumentom. Jedina je iznimka bila jedna neimenovana provincija u istočnom dijelu Carstva na području kojim je upravljao Licinije gdje njegov cezar Maksimin Daja, ne iz vjerskih nego političkih razloga, nije dosljedno provodio Galerijev edikt kako bi prkosio svojemu pretpostavljenomu augustu Liciniju koji ga je 308. pretekao u časti augusta. U želji da se što bolje učvrsti na vlasti protiv Daje, Liciniju je trebalo savezništvo s Konstantinom pa je zaprosio ruku njegove polusestre Konstance. Svadbene svečanosti održane su u veljači 313. u Milanu. Tom su prilikom dvojica augusta razgovarala o općim prilikama u Carstvu, pa tako i o slučaju neposlušnoga namjesnika neimenovane provincije na Istoku koji je nastavio s prijašnjom politikom prema kršćanima. Budući da se to događalo na Licinijevu području, on je preuzeo obvezu da taj dogovor provede u djelo. Učinio je to nakon što je iznenada bio prisiljen prekinuti svadbene svečanosti u Milanu zbog pobune Maksimina Daje koji je, iskoristivši Licinijev boravak u Milanu, pokrenuo vojsku da ga zbaci s vlasti. Nakon što je ugušio njegovu pobunu, Licinije je 13. lipnja 313. iz Nikomedije, glavnoga grada Istočnoga dijela Carstva, uputio dopis spomenutomu neimenovanomu upravitelju jedne provincije u kojem je naveo da su se on i Konstantin kao novi augusti dogovorili da je kršćanima cijeloga Carstva kao i sljedbenicima poganskih kultova zajamčena sloboda vjeroispovijesti i naređeno da im se vrati sva prije oduzeta imovina i mjesta njihova kulta (crkve). U slučaju da ju je država prodala ili darovala privatnim osobama, njezinim prijašnjim vlasnicima iz carske je blagajne trebalo isplatiti pravednu naknadu. Poslani dopis nema nikakvih sadržajnih ni diplomatičkih oznaka jednoga edikta. Konstantin, sve da je to i htio, nije imao nikakve pravne jurisdikcije intervenirati na Licinijevu dijelu Carstva na Istoku. Galerijev edikt i Licinijev i Konstantinov dopis ne smiju se brkati ni poistovjećivati, nego odvojeno promatrati kao početak i završetak jednoga složenoga procesa političkih, pravnih i vjerskih vrenja i previranja u Rimskom Carstvu potkraj III. i početkom IV. st. O ispravnoj, odnosno neispravnoj interpretaciji tih dokumenata ovisi razumijevanje cjelokupne povijesti ne samo kasne antike nego i dalje.

Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV.hr