„Rusi su Slaveni. Oni su drugačiji od nas. Ta je razlika uvijek bila problematična i rađala je mnoge nesporazume u našoj zajedničkoj povijesti. – donosi Zoran Meter u Geopolitika.news.

Načelnik Glavnog stožera oružanih snaga Alžira izjavio je u Moskvi kako Alžir nikada neće dozvoliti vojnu intervenciju protiv susjednog Nigera. Slučajno ili ne (prosudite sami), već idućeg dana islamistički teroristi stacionirani na jugu Alžira objavili su kako će ponovo pokrenuti svoje aktivnosti u Alžiru

I prošli je tjedan obilovao nizom važnih događaja na međunarodnoj areni koji potvrđuju ubrzani rast rizika od međusobnog vojnog sudara glavnih globalnih igrača. Za sada se on još uvijek ograničava na posredne (proxy) obračune političke, vojne i ekonomske prirode i na jačanje vlastitih obrambenih kapaciteta i strateških pozicija u svijetu kroz metode i alate utjecaja (od političkog, preko kontrole političkih i financijskih međunarodnih institucija, do kontrole proizvodnje i plasmana nafte i td.).

Također je sve primjetniji zamor od ukrajinskog rata – ne od strane visokih političkih krugova koji „kolo vode“ i ne mogu takve stavove izrijekom zastupati jer bi se protivili svemu onome što su do sada zastupali i provodili po tom pitanju, već je to prepušteno nižepozicioniranim sadašnjim, ili visokorangiranim bivšim političkim i vojnim dužnosnicima i, naravno, medijima, koji se sada „usuđuju“ sve otvorenije propitkivati o stvarnom stanju u Ukrajini (naravno, ne i o pravovjernosti onoga što je združeni Zapad potaknulo na njegovu sadašnju ulogu u tom ratu, odnosno „destruktivnu i malignu ulogu Rusije“ i „apsolutnu nevinost Ukrajine“ kao žrtve brutalne agresije, jer bi to ipak bilo „politički nekorektno“). Stvara se, očito, prostor za „pranje ruku“ ukoliko ipak sve pođe po nekim drugim scenarijima od onih priželjkivanih.

O svemu ovome pokušat ću dati širu sliku u ovoj analizi, onoliko koliko mi to prostor omogućuje s obzirom da su ove teme zapravo analitički neiscrpne i profesionalno nadahnjujuće.

Uzavrela Afrika

Jedna od novih zona visokog rizika za idući „proxy“ vojni obračun globalnih sila (prva je Ukrajina, a Tajvan je u aktivnoj pripremi) svakako je zapadna Afrika – konkretno najsiromašnija država svijeta Niger (26 milijuna stanovnika), koja je, k tome, izuzetno bogata vrijednim sirovinama poput urana, zlata, olova i rijetkih zemnih metala nužnih za visokotehnološke proizvode. Sve te sirovine, međutim, golemom većinom završavaju u Europi, najvećim dijelom u Francuskoj (nigerski uran osigurava potrebe čak oko 20% francuske nuklearne industrije) – gotovo besplatno.

To je rezultat neokolonijalne politike koja se zapravo temelji na plaćanju slobode afričkih naroda od kolonijalizma u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata kroz nehumane oblike financijskog zaduživanja i drugih vrsta „pomoći“ bivših kolonijalnih sila (zdravstvena, socijalna, …) po izrazito nepovoljnim uvjetima koji ne samo što onemogućavaju razvoj „Crnog kontinenta“ sukladno njegovim golemim prirodnim bogatstvima, već tamošnje države gura u sve veću bijedu i siromaštvo.

„Objava rata“ Europskoj uniji!

U Nigeru je krajem srpnja izvršen vojni udar i smijenjen prozapadni predsjednik  Mohamed Bazum, a vlast je preuzelo uspostavljeno Vijeće za nacionalnu sigurnost. Niti oštri apeli za oslobađanje uhićenog predsjednika i njegovo vraćanje na dužnost, niti otvorene prijetnje vojnom intervencijom koje su stizale (i još stižu, pa se vojna intervencija nikako ne smije isključiti) iz Francuske i Ekonomske zajednice zapadne Afrike (ECOWAS), niti osobni posjet druge osobe američkog State Departmenta, moćne podtajnice za politička pitanja Victorie Nuland Nigeru nisu doveli do povratka stanja na staro. Štoviše! U međuvremenu je uspostavljena nova vlada s oko 20 ministara, od kojih su četiri člana iz sastava vojske.

Ovaj vojni udar, koji, realno, ima široku potporu građana pa ga se slobodno može nazvati i revolucijom, zapravo je objava rata Europskoj uniji, prije svega Francuskoj. Ne samo zbog činjenice da su nove vlasti odmah obustavile izvoz urana i zlata u Francusku, već i zato što je u pitanje došao i projekt izgradnje velikog plinovoda NMGP (Nigeria Morocco Gas Pipeline), koji bi trebao ići iz Nigerije preko teritorija Nigera i dalje prema EU, kojoj bi služio kao supstitut za ruski plin kojeg se odrekla.

Niger je za Zapad također ključna zemalja po pitanju regionalne sigurnosne arhitekture u borbi protiv islamističkog terorizma (svoje vojne kontingente u Nigeru imaju i Francuska i SAD), pa nije čudno da su se odmah nakon vojnog udara aktivirale pojedine terorističke grupacije povezane s „Islamskom državom“ poput ISWAP-a (“Zapadnoafrička provincija Islamske države”). Potonja, sada, sa sjevera Nigera prebacuje dio svojih snaga na granicu s Nigerijom, navodno zbog straha od vojne intervencije država ECOWAS-a i zatvaranja granica Nigera, a u stvarnosti, vjerojatno, želeći izazvati vojnu intervenciju za svrgavanje vojne hunte u Nigeru od strane Nigerije (članice ECOWAS-a) koja je jedina velika (220-milijunska) i ozbiljna država te organizacije i čija je vojska jedina za tako nešto sposobna ali vlada (za sada) nije za takvu opciju jer joj se protivi Senat.

Ruski utjecaj i prijetnja Alžira

Postoji velika vjerojatnost da Niger nakon vojnog prevrata dođe pod utjecaj Rusije (koji raste diljem Afrike), kako je to prije njega bilo i nakon ne tako davnih revolucija u njemu susjednim Maliju i Burkini Faso, ali i u Čadu i Srednjoafričkoj Republici gdje aktivno djeluju i postrojbe ruske privatne vojne organizacije „Wagner“ (Čad je već, poput Burkine Faso i Malija, dao potporu novim vlastima u Nigeru).

Sve je to dodatna neugodnost po Zapadne interese (Victoria Nuland u suprotnom bi vrlo teško išla u posjet jednom Nigeru, najsiromašnijoj zemlji svijeta. Ona nije djelatnica Karitasa, već visoka dužnosnica ključne geopolitičke velesile), pri čemu je znakovito da su prošli tjedan pripadnici „Islamske države“ u toj regiji odmah objavili da će se boriti protiv nove vlade u Nigeru i protiv ruskih snaga iz „Wagnera“.

Koliko je stanje eksplozivno svjedoči i vijest da je na prošlotjednoj Međunarodnoj sigurnosnoj konferenciji u Moskvi i paralelnom sajmu ruske vojne tehnike, načelnik Glavnog stožera oružanih snaga Alžira izjavio kako Alžir nikada neće dozvoliti vojnu intervenciju protiv susjednog Nigera. Slučajno ili ne (prosudite sami), već idućeg dana islamistički teroristi stacionirani na jugu Alžira objavili su kako će ponovo pokrenuti svoje aktivnosti u Alžiru.

Podsjećam da je gotovo 40-milijunski Alžir jedna od najvažnijih, a površinom i najveća afrička zemlja i deseta u svijetu (više od 2 380 000 km2), s vrlo snažnom vojskom, ali i s isto takvim političkim i vojnim odnosima s Rusijom koji su to tradicionalno, još od doba kolonijalne borbe protiv Francuske u kojoj je, kako to sami tvrde, poginulo čak 6 milijuna Alžiraca.

Zbog svega ovoga u Africi bi, ako se nešto žurno ne pokuša dogovoriti, mogao nastati golemi ratni požar. Tim više što je na kontinentu sve jače prisutna i Kina čije su investicije već odavno višestruko previsile one američke ili zapadnoeuropske.

Senzacionalna vijest iz vrha NATO-a o mogućoj podjeli Ukrajine

Sada se ipak okrenimo stvarnom (a ne potencijalnom, kakav je Afrika) gorućem vojnom problemu i posrednom vojnom obračunu Zapada i Rusije – ukrajinskom ratu, Jer tamo Rusi, to sada već svatko vidi i zna, realno ratuju ne samo s Ukrajincima već i s 50-ak članica NATO saveza i njegovih partnera zbog goleme količine financijske i vojne pomoći koje pružaju Kijevu, uključujući i one ne manje važne obavještajne, po pitanju planiranja vojnih operacija i obuke ukrajinskih vojnika u europskim zemljama, slanja dobrovoljačkih postrojbi i td.

A ratuju, čini se, jako dobro, što je vidljivo ne samo iz vrlo mršavih rezultata dugo najavljivane ukrajinske protuofenzive kao pobjedničke tj. one koja će prelomiti rat, već i zbog različitih izjava i događaja (geo)političkog karaktera.

Tako su, poput groma iz vedrog neba 15. kolovoza odjeknule riječi šefa ureda glavnog tajnika NATO saveza Stiana Jensena  da bi se Ukrajina mogla priključiti NATO savezu ako pristane ustupiti teritorije koje odbija priznati kao dio Rusije. Kazao je kako se o poslijeratnom statusu Ukrajine već pregovara i da je već pokrenuto pitanje ustupaka teritorija Rusiji. “Ne kažem da bi se to trebalo dogoditi. Ali ovo bi moglo biti moguće rješenje”, precizirao je Jensen.

Osobno me čudi vjerovanje, makar i u takav „krnji“ ulazak Ukrajine u NATO s obzirom kako je upravo to obećanje zapadnih čelnika Kijevu i bio povod (ako ne i uzrok) za rusku invaziju na tu zemlju prije točno godinu i pol dana. Mislim kako Moskva na tako nešto nikada neće pristati i da je u tom smislu spremna ići do kraja.

To potvrđuju i riječi zamjenika ruskog ministra vanjskih poslova Mihaila Galuzina, kao reakcija na spomenutu Jensenovu izjavu, kako „rješenje sukoba zahtijeva potvrdu temelja ukrajinskog suvereniteta (dogovora temeljem kojeg je Ukrajina dobila nezavisnost u kolovozu 1991. uoči raspada SSSR-a, op.ZM.)  – njezin neutralni, izvanblokovski i nenuklearni status. Osim toga, potrebno je “prepoznati nove teritorijalne realnosti, osigurati demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine, prava njezinih građana koji govore ruski i nacionalnih manjina u skladu s međunarodnim pravom.” – kazao je visoki ruski diplomat.

Zašto se, odjednom, na Zapadu u eter plasiraju navedene teze, do jučer „blasfemični“ prijedlozi za zaustavljanje ukrajinskog rata – ni više ni manje nego iz vrha NATO saveza?

Smatram kako to nije i ne može biti slučajno i da je prije svega odraz složenog vojnog stanja na terenu gdje će ukrajinska vojska teško do pobjede, a postoje i puno gore projekcije (o njima nešto više kasnije). Uspjesi protuofenzive, ako ih se takvima uopće može i nazvati, premali su da bi Ruse primorali na ustupke, a kamoli kapitulaciju, koju bio značilo njihovo bezuvjetno povlačenje na granice iz 1991. g., i posljedična izručenja osumnjičenih ratnih zločinaca, plaćanja ratne odštete i poslijeratne obnove Ukrajine što sve plasira ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski kao uvjet za početak pregovora s Moskvom.

Tu priču Zelenskog (“formula mira”) sada aktivno počinje promicati i Washington kroz nedavnu organizaciju sastanka na razini savjetnika za nacionalnu sigurnost brojnih svjetskih zemalja u saudijskom gradu Džedi (Jeddah) o iznalasku modaliteta za završetka rata. Naravno, unaprijed znajući da je tako nešto potpuno nerealno očekivati, ali zato s ciljem pokušaja što šire međunarodne izolacije Rusije.

Ogradili se Kirby i Stoltenberg

Od navedene, po Kijev krajnje neugodne i neočekivane izjave visokog dužnosnika NATO-a, odmah su se, očekivano, ogradili i koordinator Bijele kuće za strateške komunikacije admiral John Kirby, kao i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg čiji je sunarodnjak i izazvao „veliku pomutnju“. Stoltenberg je kazao kako će o pristanku i uvjetima za pregovore s Rusijom odlučivati jedino Ukrajina i nitko drugi. U to je, naravno, teško vjerovati s obzirom na potpunu ovisnost te zemlje o Zapadnoj pomoći, koja nije besplatna niti po pitanju financija a kamoli geopolitičkih interesa zbog kojih je Zapad, na kraju krajeva, devastirao i svoja vojna skladišta i svoju ekonomiju.

Sukob Zapada s Rusijom, sada se to već jasno pokazalo, podjednako je iscrpljiv za obje strane, iako je u to na početku malo tko vjerovao s obzirom na golemu financijsku moć zapada ali i njegovu razvikanu vojnu snagu. Upravo zato vjerujem kako su službene reakcije na Jensenove riječi samo PR vezan uz već dobro poznate stavove o „nepokolebljivosti u pomoći Ukrajini dokle god to bude potrebno“ i td. Jensenove riječi su „probni balon“ pušten ni malo slučajno. Uostalom, i sam je rekao kako se o teritorijalnim ustupcima Ukrajine unutar NATO već duže raspravlja.

Jer svima koji to trebaju znati je jasno kako Rusija ne namjerava odustati od svojih ključnih ciljeva, prije svega usmjerenih na osiguranje njenih strateških sigurnosnih interesa kroz dobivanje sigurnosnih jamstava. Smatram i dalje, i uvijek ću smatrati, kako je izbjegavanje pregovora o tome, a što je Putin stavio na stol SAD-u i NATO savezu u prosincu 2021. kroz svoje prijedloge (makar ih se često označavalo i ultimatumom što nisu bili u svojoj biti) bilo dovoljno elemenata za početak pregovora i pronalazak rješenja bez vojnih sukoba. Odbijanje istog smatram najvećom strateškom pogreškom američke vanjske politike čije konačne posljedice još uvijek ne znamo, ali sigurno će se prije ili kasnije vidjeti ne samo u Europi i na Dalekom istoku, već i u samom SAD-u.

A u Wahingtonu već sada razmišljanju o pokretanju nove ukrajinske protuofenzive na proljeće s obzirom kako je jasno da ova neće uspjeti (tim više što uskoro stiže jesen i kiše koje će na terenu onemogućiti značajnije pokrete oklopnih snaga i mehanizacije). O tome je prošli tjedan izvijestio The Wall Street Journal.

Same Ukrajince će se o tome teško nešto pitati bez obzira što to jamči jedino nastavak njihove agonije.

Ukrajinski ministar: „Iduća godina je indikativna za sposobnost Europe da funkcionira bez ruskog plina.“

Ali zato ukrajinski ministar energetike Herman Galušćenko najbolje zna što je dobro za njegovu zemlju, a onda i za združeni Zapad.

Tako je on prošlog tjedna izjavio kako Ukrajina sigurno ne namjerava pregovarati s Rusijom o produljenju ugovora o tranzitu plina preko njenog teritorija u Europu. Kako navodi Reuters, Rusija je prethodno kazala kako će razmotriti produljenje ugovora koji joj omogućuje slanje plina u Europu preko Ukrajine nakon 2024., „ako Europska unija – koja se obvezala odreći ruskog plina do 2027. – i dalje bude trebala takve isporuke“.

Ukrajinski ministar pritom je dodao kako smatra da će „iduća godina biti indikativna u smislu sposobnosti Europe da uopće funkcionira bez ruskog plina” i da za to postoje velike šanse.

Podsjećam da je sadašnji ugovor o isporukama ruskog plina u Europu preko ukrajinskog tranzitnog plinovodnog sustava sklopljen u prosincu 2019. godine na razdoblje od pet godina, a da istječe 31. prosinca 2024. godine. Prema uvjetima ugovora, Gazprom mora ubrizgavati 225 milijardi kubičnih metara plina kroz Ukrajinu: 65 milijardi kubičnih metara u 2020. i po 40 milijardi kubičnih metara svake sljedeće godine.

Ukrajina je, kao tranzitna zemlja za ruski plin, od Gazproma dobivala velike financijske naknade, a plinski je biznis, općenito – bio jedan od glavnih izvora punjenja državnog proračuna proteklih desetljeća, od samostalnosti te zemlje.

Posebnu zabrinutost ukrajinske vlasti iskazivale su do početka ruske invazije zbog činjenice da se paralelno s već tada dugo operativnim baltičkim plinovodom Sjeverni tok (1) gradio i plinovod Sjeverni tok 2, što je Kijev smatrao ruskim i njemačkim pokušajem zaobilaženja Ukrajine kao ključnog tranzitera ruskog plina za Europu (dakle, nije ga se htio odreći!), zbog čega je Kijev opetovano tražio da se izgradnja tog plinovoda blokira od strane regulatora EU-e.

Sada Kijev više nema takvih problema. Baltički su plinovodi u rujnu 2022. dignuti u zrak, a bez ruskog plina, nakon isteka spomenutog važećeg ugovora od kraja iduće godine, očito će ostati i EU-a i Ukrajina. Ova posljednja i bez novca od tranzitnih usluga.

Nicolas Sarkozy: „Mi trebamo Ruse, i oni trebaju nas“

Koliko je stanje u Europi složeno svjedoči i intervju bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja za tamošnji ugledni medij Le Figaro objavljen 16. kolovoza.

Između ostalog, osvrćući se na Rusiju i sadašnje odnose Zapada s njom, Sarkozy je rekao:

„Rusi su Slaveni. Oni su drugačiji od nas. Ta je razlika uvijek bila problematična i rađala je mnoge nesporazume u našoj zajedničkoj povijesti. Usprkos tome, mi ih trebamo, a oni nas. … Rusija je susjed Europe i to će i ostati.“

Srkozy se osvrnuo i na politiku aktualnog francuskog predsjednika o Rusiji i kazao:

„Intuicija predsjednika Macrona bila je točna. Nažalost, nije otišao do kraja, uglavnom zbog pritiska istočnoeuropskih zemalja. Kažu mi da Vladimir Putin više nije čovjek kojeg sam poznavao. Nisam uvjeren. Razgovarao sam s njim mnogo puta. On je pri zdravoj pameti. Stoga moramo pronaći izlaz iz ove slijepe ulice, jer se u ovom pitanju europski interesi ne poklapaju s američkim.“

Ne možemo slijediti ovu čudnu ideju o “vođenju oružanog sukoba bez sudjelovanja u njemu.” – kazao je dalje Sarkozy. „Morat ćemo razjasniti našu strategiju, poglavito ako se ovaj sukob oduži. Diplomacija, razgovori i pregovori ostaju jedini način da se pronađe odgovarajuće rješenje. Bez kompromisa ništa neće uspjeti, a u svakom trenutku riskiramo gubitak kontrole nad situacijom. Ova bačva baruta može dovesti do strašnih posljedica.“

Također se usprotivio ulasku Ukrajine u NATO i EU, i naglasio kako je za nju najbolje ostati „neutralna zemlja“ i „most između Rusije i Zapada“.

„Zašto je tako teško govoriti o tome? Mnogi političari misle tako, ali ne žele to izraziti. Počevši, naravno, od Emmanuela Macrona…“ – izjavio je bivši francuski predsjednik.

Macron će Sarkozyju ovo teško oprostiti.

Slučajno ili ne, prije dva dana je objavljeno kako se priprema novo suđenje Sarkozyju zbog njegovih “nestašluka” iz prošlosti i “zaigranosti” s bivšim (sad već ubijenim) libijskim vođom Gaddafijem u vrijeme dok je bio francuski predsjednik.

I njemački medij neugodno propituje škakljive teme

Glavni urednik njemačkog medija „Spiegel“ Benjamin Bidder 17. kolovoza u svom članku pod nazivom „Zapad konačno mora ozbiljno shvatiti svoje sankcije“ piše o neuspjehu zapadnih sankcija i ponovo ojačanom Putinu i ruskom gospodarstvu.

On kaže: „Putin u posljednje vrijeme dobiva dobre vijesti o stanju svoje ekonomije: Međunarodni monetarni fond je upravo više nego udvostručio svoju prognozu rasta ruskog gospodarstva na 1,5%. I na tržištima cijene nafte rastu … Proračunski deficit (Rusije), koji je početkom godine ubrzano rastao, sada je ponovno pod kontrolom.

Urednik Spiegela dalje kaže kako je „gorka istina da sukob u Ukrajini neće tako skoro prestati, čak i ako rusko gospodarstvo propadne“. „Specijalnu operaciju nije bilo moguće završiti u kratkom vremenu, pa se Putin uključio u dugoročne vojne operacije.“

Pritom se poziva na britanski medij i kaže:

„The Economist procjenjuje da borbe u Ukrajini Rusiju ne koštaju više od tri posto BDP-a. To je puno, ali daleko od dovoljnog da okrvavi zemlju. Putin zna da će na duge staze pridobiti Ukrajinu samo ako se stabilnost u Rusiji ne naruši. Zemlje koje pomažu Ukrajini olakšavaju mu rad. Nakon početne revnosti, gospodarska borba Zapada s Rusijom sada je izrazito troma. Uvodi se sve više paketa sankcija, ali nitko neće ozbiljno pratiti njihovo poštivanje“ – prenosi Spiegel navode britanskog medija.

Urednik Spiegela dalje kaže kako je jedan od prioriteta europske vanjske politike potpora Ukrajini u sukobu s Rusijom. Do sada su aktivisti i novinari uglavnom pokušavali dokučiti kako zapadna roba dolazi u Rusiju. Ali bilo bi bolje da službeni odjeli – na primjer carina – nadvladaju svoju birokratsku rutinu i sami se uključe u takve istrage. Da bi to učinili, potrebno je reorganizirati njihovo osoblje. Ali vojni sukob u Ukrajini sada je važniji od borbe protiv ilegalne radne aktivnosti.

Luksuzna roba, uključujući brendirane grudnjake i teniske rekete, također se našla na crnoj listi, jer je netko želio pokazati da je i ruska elita kažnjena. Na takve simbolične geste troše se snage, a one neće približiti kraj neprijateljstava.“ – zaključuje svoj tekst glavni urednik njemačkog Spiegela.

Američki medij: „Zelenski u škripcu“

I za kraj ove analize poslužit ću se tekstom poznatog američkog medija kako bih dodatno potvrdio svoju tezu iz uvodnog dijela teksta da je o složenoj ukrajinskoj problematici sada prepušteno govoriti nižepozicioniranim sadašnjim, ili visokorangiranim bivšim političkim i vojnim dužnosnicima i srednjestrujaškim medijima, koji se sada eto „usuđuju“ sve otvorenije pisati o toj krajnje neugodnoj i s visokih vrhova kontroliranoj temi.

Tako američki Newsweek u autorskom tekstu Davida Brennana od 16. kolovoza piše da se ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski „našao u škripcu“ zbog neuspjeha ukrajinske protuofenzive.

„Ukrajinska dugo očekivana protuofenziva do sada se pokazala neuspješnom, njegove su trupe uz visoku cijenu ponovno osvojile komade zemlje na jugu i istoku zemlje. Ukrajinci navodno nanose ogromne gubitke ruskim braniteljima, ali šest tjedana nakon operacije, moskovska višeslojna obrambena mreža tek se treba slomiti.

Zelenski se suočava s nemogućim izborom: ići na sve ili ništa i riskirati skupi neuspjeh, ili smanjiti gubitke Ukrajine i prihvatiti politički štetan poraz.“

Newsweek, pozivajući se na dobro informirane izvore, dalje piše kako je „zaustavljena ofenziva zaoštrila strateške nesuglasice na najvišim razinama ukrajinske vlade.“ „Tako se neki predstavnici predsjedničke administracije protive vojnom zapovjedništvu.

Konkretno, dužnosnici administracije žele konsolidirati skromne dobitke Kijeva i pripremiti se za očekivanu rusku ofenzivu jesen-zima. Ali vojska, uključujući i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Ukrajine, generala Valerija Zalužnog, namjerava nastaviti.“ – piše američki medij.

„Dok su zapadni dužnosnici vidno zabrinuti sporom dinamikom operacije, a mediji preuveličavaju i pozitivne i negativne događaje tijekom 2023., u Kijevu se sprema potraga za žrtvenim jarcem.“ – piše dalje Newsweek.

“Postoji osjećaj da je vojska neke dovela u zabludu o tijeku protuofenzive dajući previše ružičaste ocjene”, komentirao je izvor prevladavajuće raspoloženje među civilnim dužnosnicima. “Oni su nezadovoljni.” – navodi se dalje u tekstu.

Sam Zelenski je priznao da dugo očekivana protuofenziva napreduje “sporije nego što bismo željeli”. Za mjesec i pol borbi ukrajinske trupe nisu ni stigle do prve crte takozvane “Surovikinove linije” – mreže obrambenih struktura izgrađenih od kraja 2022. godine pod vodstvom generala Sergeja Surovikina.

Newsweek tekst završava slijedećim riječima Jamesa Rogersa – suosnivača British Geostrategy Councila koji smatra da se Kijev suočava sa složenom i dugotrajnom dilemom:

“Postoji rizik ili od značajnog neuspjeha, nakon kojeg Ukrajinci neće imati gotovo nikakve snage za nastavak borbe, ili čitavog niza nesretnih neuspjeha”, rekao je Rogers. “Svaki od njih se možda ne čini značajnim, ali ako se akumuliraju tijekom tjedana ili mjeseci, Ukrajina će biti u krajnje nepovoljnom položaju za daljnji napredak.”

“Nema jamstava da ovo sučeljavanje neće potrajati mjesecima ili čak godinama. Ali svaki mjesec ili godina povećavaju vjerojatnost ruske pobjede, jer Moskva postupno ostvaruje svoje strateške ciljeve, čak i u znatno smanjenom obliku u usporedbi do veljače 2022. godine”, zaključio je Rogers“., a prenosi Newsweek.

izvor: Geopolitika.news foto: AP