Vijesti

SELEKTIVNO ZLO: Zafranović – metafora plitke laži i duboke mržnje

Published

2 mjeseca ago

21 ožujka, 2024

Uredništvo

O protuhrvatskom zlu, tretiranom strogo selektivno, da bi išlo n ruku velikosbskoj laži, piše u Hrvatskom tjedniku Josip Jović. Prenosimo…

Zafranovićeva Djeca s Kozare

U razgovoru za beogradski Kurir (a predano ga prenosi Slobodna Dalmacija) redatelj Lordan Zafranović u povodu svog najnovijeg filma Djeca s Kozare –Zlatni rez 42 (scenarista Arsena Diklića) veli: „Mi o Jasenovcu nismo imali pojma. Komunistička vlast je zbog bratstva i jedinstva to skrivala“. Kaže kako ga je prvi posjet logoru trajno motivirao na istraživanje toga zla, zbog čega je navodno dosta stradao. Zafranović je još rekao kako poslije ovog filma nema dalje, jer ne postoje veće teme od Jasenovca.

O zlu strogo selektivno

Sljedeći je pasus posebno zanimljiv: „Morao sam promijeniti državu i dan danas nemam svoju zemlju. Smatram da se ništa nije promijenilo od 1941./1942. U ovom se filmu bavim temom na koji način se razvija zlo kod najobičnijih ljudi… Bio sam svjedok 1991. godine da su moji susjedi – mali trgovci, obiteljski ljudi – obukli uniformu, promijenili se i postali zli… Govorim o svom vlastitom narodu koji je u jednom trenutku počinio užasno zlo. Ja sam svjedok tog zla, a imam alat koji se zove film i koji pokušavam upotrijebiti da bih rekao: Oprostite u ime mog naroda, svjesni smo toga što smo napravili. Dok netko ne klekne u Jasenovcu u ime hrvatske države, nema oprosta. To hoću kazati.“

U dodatnom komentaru splitskog dnevnika stoji kako ga je Franjo Tuđman nakon proglašenja neovisnosti zbog njegovog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. proglasio neprijateljem hrvatskog naroda (?) te kako je bio prisiljen napustiti zemlju da bi se 1991. zaputio u Pariz, Beč i Prag, s povremenim navraćanjem u Zagreb.

Koliko li samo laži i licemjerstva u ovih nekoliko rečenica! Prva laž: O Jasenovcu, koji je i dalje tabu tema, nismo imali pojma i nema oprosta dok netko u ime države ne klekne. Pa cijeloj jednoj generaciji, ili više njih, Jasenovcem je ispiran mozak uz silna pretjerivanja i falsifikate i to je možda jedino o čemu nismo imali pojma. Svake godine državni vrh smjerno obilazi spomen područje i klanja se do zemlje. Trebali bi se valjda još i spaliti pred kamenim cvijetom.

Druga laž: Jasenovac je zlo, od kojega nema veće teme. Međutim, zar nisu jednako velike teme, recimo, Bleiburg, Vukovar, Ovčara, Srebrenica, Dubrovnik, ili Sarajevo. Ali to Zafranovića ne zanima, ne uklapa se u njegov narativ. Ne samo da o tim temama nikada nije pokušao nešto snimiti, nego nikada ta zla i ne spominje. On prema zlu, istraživanje čega je, kao, glavni motiv njegovih filmova, ima strogo selektivan, ideološki pristup.

Lažni disident

Treća laž: Morao je napustiti državu, u kojoj se ništa nije promijenilo od 1941./’45. Ovo je već standardna matrica, do neba vapijuća propagandistička mantra koja se ne odnosi samo na Zafranovića. Na isti je način stvorena legenda o Radi Šerbedžiji, Miri Furlan, Dubravki Ugrešić, Slavenki Drakulić, ili Goranu Babiću, što se uvijek koristi kao dokaz nedemokratskog, šovinističkog režima koji je devedesetih zavladao u Hrvatskoj. Nitko do njih nije bio prisiljen napustiti zemlju, napustili su je u vrijeme najsurovije agresije na nju (neki od njih su se sklonili baš u zemlju agresora), jer jednostavno nisu podnosili njezinu nezavisnost i slobodu, jer je nestajala Jugoslavija. Gdje god su stigli širili su negativnu propagandu o profašističkome režimu. I svi su se kad je rat prošao slobodno u nju vratiti, doživjevši neizmjernu pažnju i nove zvjezdane trenutke, čak i ispriku. U izjednačavanju 1941. i 1991. sadržana je duboka odbojnost i mržnja spram hrvatske današnjice i spram svake ideje hrvatske državnosti i nacionalne slobode.

Usred Zagreba i usred rata 1993. je taj isti Zafranović u produkciji HRT, za čijeg glavnog urednika kaže da je ratni zločinac, režirao Zalazak stoljeća/Testament L. Z. koji govori o ponovnom bujanju fašističke ideologije i nasilja u Hrvatskoj. O kakvom se filmu radi dovoljno govori činjenica da ga producent nikada do danas nije prikazao u svom programu, što ne znači i da ne će. Početkom dvijetisućitih vraća se L. Z. u Zagreb kako bi 2011. snimio svoju TV seriju o Josipu Brozu Titu Tito – posljednji svjedoci zavjeta, opet u koprodukciji državne televizije.

Nakon svega patetično i cinično domeće kako on govori u ime svog naroda, optužujući ga i tražeći oprost, u stvari optužujući ga. Izravno kaže kako je njegov narod u jednom trenutku počinio užasno zlo! O filmu Djeca s Kozare, koji će ovog proljeća doživjeti svoju javnu projekciju (uz film ide i TV serija) teško je govoriti, ali iz Zafranovićeva cijelog opusa, kao iz podataka o tome tko ga je producirao i financirao nije teško naslućivati njegov sadržaj, stil i poruke.

U službi propagande

U opusu njegovih poznatijih filmova bilježimo Okupaciju u 26 slika (1978), Pad Italije (1981), Ujed anđela (1984), Krv i pepeo Jasenovca (1985), Večernja zvona (1986)… Radi se o kombinaciji dokumentarno-igranih filmova o političko-povijesnim temama s pretenzijom da govore istinu. Na Zafranovićevu žalost, te su se filmske priče prečesto pokazivale kao čiste krivotvorine, izmišljotine i neukusna pretjerivanja. To se sada očito ponavlja, budući da djeca s Kozare, kako donose neka ozbiljna istraživanja, i nisu završavala u Jasenovcu. Nasilje i perverzije su dominantni Zafranovićev filmski jezik, koji više govori o psihičkom i moralnom stanju samog autora, negoli o stvarnim događajima. Za Okupaciju je čak Nenad Polimac, koji zacijelo nije blizak desnici, svojedobno napisao kako je taj film, doslovno, smeće, zbog čega je ovaj filmski kritičar imao nemalih problema. Naime, dirnuo je u redatelja pod državnom zaštitom, člana ideoloških komisija CK, koji danas veli kako je zbog istraživanja Jasenovca dosta stradao, što je još jedna velika obmana.

Djeca s Kozare nastala su uz silnu financijsku potporu Republike Srbije i Republike Srpske, autora je u audijenciju primio Milorad Dodik, koji se i nadalje drži mita o sedamsto do milijun stradalih, baš kao i Emira Kusturicu, velikog poštovatelja Slobodana Miloševića i branitelja pokolja u Srebrenici. Namjera filma nije ono da se ne zaboravi niti da se kaže istina, nego baš suprotno. Nema u toj nakani ništa humano, ništa pomirujuće, nego samo produbljivanje sukoba, straha, mržnje i nepovjerenja. Takva ideološka propaganda, koja se svodi na podgrijavanje teze o genocidnosti jednog naroda, služi uvijek kao topnička priprema za oružane agresije. Iz istih namjera i motiva snimljen je i posvuda ismijani film Dara iz Jasenovca. Ovaj put, kako je to primijetio i kolega Marijačić, u funkciji su te velikosrpske propagande, kako bi priča bila uvjerljivija, jedan nazovihrvatski redatelj, koji je dobro namirisao izdašni miris novca, kao i nekoliko glumaca iz Hrvatske, sličnog ideološkog profila.

Sve je, zapravo, već viđeno i sve je prozirno. Ostaje samo tamna dubina teško shvatljive mržnje kojom su ispunjeni pojedini redatelji, novinari, književnici, povjesničari i političari u samoj Hrvatskoj u odnosu na narod iz kojega su potekli. Hrvati su uvijek zločinci i svaki zločin nad njima je opravdan. No to je već jedna duga i teška povijesna priča o osvajačima, koji su prohujali našim prostorom, i vjernim slugama, o tužiteljima i flagelantima.

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

11 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

11 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

18 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

Objave s kraja vremena: KROMOSOM 47

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Louis d’Alencourt: OBJAVE S KRAJA VREMENA – Virus kaosa

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

VELIKO BUĐENJE – U čast Louisu d’Alencourtu – Proročanstvo temeljeno na broju 47

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.