Andreja Metelko Zgombić: Ugovorom o razgraničenju isključivih gospodarskih pojaseva između Hrvatske i Italije završena priča o razgraničenju s Italijom

(U spomen ak. Vladimiru Ibleru)

Deseti je saziv Hrvatskoga sabora na posljednjoj sjednici, 14. ožujka, jednoglasno (130 zastupnika) prihvatio Zakon o potvrđivanju Ugovora između Hrvatske i Italije o razgraničenju isključivih gospodarskih pojaseva. Rasprava o prijedlogu toga Zakona provedena je 12. ožujka. Tom prigodom državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova Andreja Metelko Zgombić izjavila je da se tim ugovorom o razgraničenju zaokružuje priča o razgraničenju s Italijom.

„Ugovorom između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o razgraničenju isključivih gospodarskih pojaseva iz 2022., kojim je kao crta razgraničenja utvrđena crta koja slijedi već postojeću crtu razgraničenja epikontinentalnih pojaseva (morskoga dna i podzemlja) dviju država, osigurano je da je crta razgraničenja koju je Hrvatski sabor 2021. pri proglašenju Isključivoga gospodarskoga pojasa proglasio kao privremenu, sada postala trajna i konačna crta razgraničenja na moru između Republike Hrvatske i Talijanske Republike.“

„Ovim smo Ugovorom dobili crtu razgraničenja za koju smo se oduvijek zalagali, i u našoj međunarodnopravnoj teoriji i u diplomatskoj praksi“, rekla je državna tajnica obrazlažući spomenuti Zakon.

Po njezinim riječima posebna je vrijednost toga Ugovora u tome što smo njime, nakon Ugovora iz Osima iz 1975., kojim je utvrđena crta razgraničenja teritorijalnih mora između Republike Hrvatske i Talijanske Republike, i Sporazuma iz 1968., kako je precizno utvrđen 2005., kojim je utvrđena crta razgraničenja epikontinentalnoga pojasa na morskom dnu i podzemlju, u potpunosti riješili i na trajnim osnovama uredili pitanje razgraničenja Hrvatske i Italije na Jadranu.

„Pritom smo postigli jedinstvenu crtu razgraničenja epikontinentalnoga pojasa (morskoga dna i podzemlja) i isključivoga gospodarskoga pojasa (stup vode iznad njih), koje rješenje sadrži niz prednosti, u interesu je pravne sigurnosti i podržava se i prevladava (iako ima nekih iznimaka) u međunarodnopravnoj teoriji i praksi“, rekla je te dodala kako je sklapanjem Ugovora Republika Hrvatska potvrdila svoju sposobnost sporazumno sa susjednom državom riješiti pitanje razgraničenja svojih prostora u dobroj vjeri i u skladu s međunarodnim pravom.

Državna tajnica pozvala je sve zastupnike da daju potporu prihvaćanju zakona o potvrđivanju Ugovora i sudjeluju u ovom važnom trenutku za Republiku Hrvatsku, u kojem se, u skladu s hrvatskim interesima i u skladu s međunarodnim pravom, konačno razgraničuje prema Italiji veliko područje mora Republike Hrvatske obuhvaćeno isključivim gospodarskim pojasom, i kojim se na trajnim osnovama zaključuju sva pitanja razgraničenja s Italijom na Jadranu.

Govoreći o benefitima koje će Hrvatska dobiti potvrđivanjem ugovora, osim zaštite interesa hrvatskih ribara, navela je ekološku zaštitu Jadrana i kontrolu nad brodovima unutar isključivoga gospodarskoga pojasa, čak i sankcioniranje ako krše međunarodne standarde.

Bitku za proglašenje hrvatskog isključivoga gospodarskoga pojasa prvi započeli međunarodni pravni stručnjaci

Mostov zastupnik Marin Miletić rekao je da su ribari desetljećima tražili proglašenje isključivoga gospodarskoga pojasa, s obzirom na to da su im ribarice iz talijanske flote uvelike smanjivale ulov. Njegov teatralni nastup o „maloj maci“ i „mangupu“ bio je deplasiran, a posebno kad je njegov stranački kolega Miro Bulj opetovano prozivao državnu tajnicu Andreju Metelko Zgombić da je bila protiv isključivoga gospodarskoga pojasa. Moglo se steći dojam kao da je pitanje gospodarskoga pojasa došlo na dnevni red otkako je Most postao parlamentarna stranka. Time su poniženi vrsni međunarodni pravni stručnjaci od pk. akademika Iblera, preko Rudolfa, pok. prof. Degana i Vukasa, do prof. Vidasa koji su pisali i zagovarali isključivi gospodarski pojas, kao i prijašnji napori samostalne Hrvatske da ostvari suverena prava i jurisdikciju u tom prostoru mora pod nazivom Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas. Sadržajno se on u svim bitnim dijelovima poklapao s režimom isključivoga gospodarskoga pojasa, ali je bio manjkav jer se slijedom nekoliko odluka Hrvatskoga sabora nije primjenjivao na države članice Europske unije.  

Akademik Ibler spominjao mi je da je nakon što je stupila na snagu Konvencija o pravu mora UN-a predlagao u Beogradu proglašenje gospodarskoga pojasa, ali su jugogenerali odgovorili kako ga nemaju čime braniti.

Zastupnica Sanja Radolović (SDP) spomenula je u sklopu rasprave slovenske kazne kao jedan od razloga zbog kojega su brojni istarski ribari odustali od posla kojim su se bavili.

„Neki od njih rekli su mi da su kazne koje su trenutačno na sudu u Kopru dosegnule gotovo milijun eura. Svaki dan ljudi dobivaju kazne od 300 do 400 eura i tako od 2018. Nekada je stotinjak njih svakodnevno izlazilo u izlov, danas ih je oko 20“, izjavila je Radolović.

Zbog straha od kazna, ribari u izlov idu i pod pratnjom hrvatske policije, naravno na trošak građana, dodala je SDP-ova zastupnica.

Metelko Zgombić odgovorila je da problemi s kojima se susreću savudrijski ribari nemaju veze s ugovorom između Hrvatske i Talijanske Republike i isključivim gospodarskim pojasom jer je taj problem vezan uz neriješeno pitanje granice na moru sa Slovenijom, za koje hrvatska strana ustrajno predlaže konkretna rješenja, ali se do sada sa slovenske strane nije pokazala volja za dogovorom.

Zastupnica Marijana Petir (HDZ) predloženi ugovor ocijenila je kao veliki uspjeh hrvatske vanjske politike.

„Isključivi gospodarski pojas nam omogućuje ostvarivanje naših suverenih prava, što je prilika za unaprjeđenje zaštite naših ribarskih resursa jer su sve ribolovne vrste Jadrana u stanju prekomjernoga izlova’“, rekla je.

Andro Krstulović Opara: Hrvatska postigla ozbiljan i dugotrajni ugovor s Talijanskom Republikom

Andro Krstulović Opara (Klub HDZ) na početku svog izlaganja rekao je da je dobro što smo došli do ove točke.

„Sve u svoje vrijeme“, izjavio je, podsjetivši kako je bio zastupnik u prvom sazivu Sabora, kada smo imali ozbiljnih problema u definiranju ozemlja Hrvatske.

„Hrvatska je kao ozbiljna zemlja, duboko integrirana u Europsku uniju, poštovana na svim razinama, pa tako i diplomaciji, postigla jedan ozbiljan i dugotrajni ugovor s velikom, razvijenom, moćnom, bogatom susjednom Talijanskom Republikom. I zatvorili smo sva pitanja nakon, rekao bih, stoljeća prijepora“, rekao je, podsjetivši na Rapalski ugovor, prije toga Londonski ugovor, i sve one muke, koje su bile prošarane ratovima.

Po njegovim riječima ovim ugovorom zatvaramo sve prijepore i dokazujemo da smo zreli i u stanju dogovoriti se i zaštiti svoje interese, za razliku od nekih drugih zemalja na Jadranu s kojima se još nismo dogovorili: sa Slovenijom, s BiH koja nam je stvarala probleme oko gradnje Pelješkoga mosta, sve do Crne Gore.

Krstulović smatra odličnom činjenicom što se sporazumom s Italijom sugerira u kojem prostoru treba biti buduća točka razgraničenja sa susjednom Crnom Gorom, koja će te pregovore kad-tad morati prihvatiti, kad odluči pristupiti EU, kad napustiti ulogu proksija srpskoga i ruskoga svijeta; na hrvatskom, kad prestane biti produžena ruka Vučića i Putina.

Po Krstulovićevim riječima Jadran nazivamo morem, a u biti je zaljev s kojim možemo upravljati dogovorno.

„Sva naša protivljenja kroz povijest na moru završavala su sukobima, nerazumijevanjima i neprijateljstvima. Treba surađivati, a Hrvatska surađuje s najmoćnijom i najjačom državom u ovom dijelu Europe, Mediterana“, rekao je.

Napomenuo je kako je Hrvatska napravila konačni dogovor. Upitavši kada, odgovorio je: kada je vrijeme sazrelo.

„Je li ono sazrelo 2001.? Ne. Je li sazrelo 2007. i 2008.? Ne. Budimo pragmatični. Nemojmo emotivno raspravljati o politici kada argumente moramo staviti na stol. Diplomacija nije ništa drugo nego produžena ruka državne suverenističke politike koja važe trenutak kada će s kojim argumentom krenuti“, rekao je.

Podsjetivši kako se 2020. u Hrvatskom saboru odbilo raspravljati o isključivom gospodarskom pojasu, istaknuo je da su istodobno te godine i 2021. hrvatski stručnjaci raspravljali oko točke razgraničenja i bilo se teško dogovoriti, ali je postignut dogovor.

„Dogovor kad je sustavan i kreće sa suverenističkih točaka ima mogućnost uspjeha, a mi smo do toga uspjeha došli“, rekao je.

Ispripovijedao je kako je Franjo Tuđman mlade polaznike prve generacije Diplomatske akademije 1994., kad je trećina Hrvatske bila okupirana, učio da hrvatsko ozemlje ima 56.594 kvadratnih kilometara, ali da ne treba zaboraviti hrvatsko ozemlje unutarnjih i teritorijalnih voda, koje iznosi 31.798 kilometara kvadratnih, što znači da je puni hrvatski suverenitet na više od 88.000 kvadratnih kilometara.

„Ovom današnjom odlukom taj suverenitet širimo za dodatnih 23.870 kvadratnih kilometara. Dakle na novih 55.000 kvadratnih kilometara Hrvatska širi svoj nacionalni suverenitet, dogovorom bez sukoba“, rekao je, zahvaljujući diplomaciji i pregovaračima, kao što je Tuđman pregovarao oko istočne Slavonije i hrvatskoga Podunavlja i spasio živote.

„Naučio nas je što znači pregovarati i biti strpljiv“, ustvrdio je.

Po Krstulovićevim riječima savezništvo s Italijom i našim partnerima u Europi mnogo je vrjednije od malih, prevažnih sukoba za istarske ribare, za ribare na jugu i za sva otvorena pitanja koja će sada mnogo lakše rješavati jer smo u partnerstvu s Italijom uspostavili standarde.

Smatra kako obalna straža sada dobiva dodatne zadaće, dodatnih 23.000 kvadratnih kilometara, i siguran je da s najavom ministra obrane i unutarnjih poslova idemo u dodatno ojačavanje hrvatske flote radi štićenja hrvatskoga ozemlja, ali i interesnoga područja do sredine Jadrana. 

Zastupnički dom i Senat Talijanske Republike ratificirali su Ugovor o razgraničenju gospodarskih pojaseva između Talijanske Republike i Republike Hrvatske 4. i 9. svibnja 2023., a Zakon koji sadrži ratifikaciju i izvršenje Ugovora objavljen je u talijanskim službenim novinama 5. lipnja 2023.

Marko Curać/HKV

U 103. godini života preminuo je najstariji hrvatski branitelj Mile Brčić ( 1921. – 2024.) Mile je u Drugom svjetskom ratu bio pripadnik 369. pukovnije, a u Domovinskom ratu  pripadnik 126. brigade HV.

foto: Zaslon ekrana

Rođen je 10. listopada 1921. godine u Gali od oca Petra i majke Ive rođene Bošković. U tom mjestu završio je šest razreda osnovne škole, a prije rata njegova obitelj bila je jedna od najbogatijih u selu. Mile je sa svoje 103 godine bio najstariji stanovnik cetinskog kraja i najstariji dragovoljac Domovinskog rata.

“Njegov život bio je prožet nizom nedaća, poglavito kad je preživio Bleiburg i križni put o čemu svjedoči dokumentarni film u režiji Dušana Jukića – Duće, zapovjednika treće satnije 9. bojne HOS-a”, doznajemo od Damira Banića koji kaže da će se film uskoro objaviti – prenosi Dnevno.hr.

Do smrti nije zaboravio put za Bleiburg

Dida Mile je govorio da je “vidio zla za sto života”, a sudjelovanje u Domovinskom ratu kojem je dragovoljno pristupio 1991. godine bilo je gotovo ništa u odnosu na ono što je doživio tijekom 2. svjetskog rata u kojem je bio ranjavan i u kojem je prebolio trbušni tifus. Ispričao je kako 1942. nije bio dragovoljac, nego ga je unovačila hrvatska država. Njemci su im, kaže, dali oružje i odore pa ih poslali na bojišnice, ali kraj 2. svjetskog rata i križni put posebno je pamtio:

“U toj gužvi san se udaljio od svojih suboraca i više ih nisan moga’ nać’. Kad je zapovjednik doša’, odma’ mi je da’ njihovu odoru koju su imali u pričuvi, jer kad bi me partizani vidili u njemačkoj odori koju san do tad ima na sebi, odma’ bi me ubili. Ponudio meni zapovjednik da nastavin s njima put i ja bez razmišljanja prihvatio. Kad smo došli u Dravograd, na mostu su nas dočekali partizani koji su tili odvojit’ žene i dicu od muških. Ljudi su se opirali, a partizani su izvadili strojnice i zapucali. Kako bi ostali mogli proć’ prema Mariboru, sve su te jadne mrtve priko mosta bacili u Dravu. Uz cestu je sidilo ranjeno dite, nije imalo ni 7 godina ima i viče: ‘Majko moja!’ Partizani ga uzeli i bacili za materon u Dravu.”

Opisao je kako su se među sobom pitali, što će biti s njima kad tako lako ubijaju jadne žene i djecu: “Krenili mi tako dalje i ja izvadi vojnu knjižicu iz džepa i baci je u Dravu da ni’ko ne primjeti, jer kad bi vidili da san bio pripadnik 369. legionarske divizije, ne bi mi bilo spasa. Čim bi usporili, vikali bi: ‘Brže, brže, da vam majku ustašku!’ ‘Ko bi se usudio samo jedan metar izać’ iz kolone, odma’ bi bio ustreljen. Šta smo više ‘odali, sve više je bilo mrtvih uz cestu. Jedna žena sidila je uz cestu s diteton od nekih 3 do 4 godine, sirota, zagrlila ga i spustila glavu prema podu. Odjedanput se začuo rafal iz strojnice, a žena i dite su ostali ležat’ na cesti”, ispričao je učenicima srednje strukovne škole u Sinju.

Preživio strijeljanje

Na jednoj su ih livadi, potom, sve polegli na travu i zapucali strojnicama. “Ja začepio uši, ono padoše dva po meni. Viče udbaš: ‘Zaustavi paljbu!’ Ljudi viču: ‘Majko moja!’ Jedan ranjeni viče: ‘Bože, pomozi mi da umren!’ Bilo je i onih koji su teško ranjeni pa nisu mogli ni vikat’, nego su samo ležali i čekali smrt. Ja ležin na podu, a ta dva po meni. Ošli svi, a ja se nekako izvuka’ ispod leševa. To okolo sve puno krvi. Nekome fali ruka, nekome noga, criva razbacana… Ku’ ću sad?! Sve mrtvo, ja živ. Najbolje mi je čekat’ kolonu za Maribor i pridružit’ in se. Dok san trča’ prema koloni, vidio san još nekol’ko njih ranjeni i umazani krvlju kako trče prema koloni. Od dvi’ tisuće, ostalo nas je samo petoro, šestoro živih.”

Nakon dolaska u Maribor, Mile je završio u logoru iz kojeg je također pamtio mučne scene, no sve to nije ga spriječilo da se sa punih 70 godina uključi u obranu Hrvatske. Od Mile se oprostilo cijeli cetinski kraj 18. ožujka u 16 sati na mjesnom groblju Svih svetih u Gali.

Dnevno.hr

Argentinski predsjednik Javier Milei sudjelovao je na sastanku Svjetskoga gospodarskoga foruma koji se održao u Davosu u Švicarskoj. Njegov istup imao je oblik govora koji je uspio privući svjetsku pozornost – piše msgr. dr. Héctor Rubén Aguer, laplatanski nadbiskup u miru.

Njime je pokazao akademsku razinu ekonomske upućenosti, posebice u povijest te struke zadnjih desetljeća. Dosta se prepričavala njegova „odvažnost“ u kritiziranju zapadnih čelnika koji su – kako je istaknuo primjerima – napustili put slobode i prigrlili put koji vodi u egalitarizam i socijalistički kolektivizam. Ništa manja nije bila njegova hrabrost da prigovara sklonosti koju su zapadne „demokracije“ naširoko prihvatile u svojim društvima. Ističem važnost stajališta argentinskoga predsjednika, sada kada je Rimska Crkva pokleknula pred mundijalističkom (globalističkom) agendom.

Na prvom mjestu u govoru u Davosu mora se primijetiti kritika feminizma. Feminističko učenje održava neprirodnu suprotnost između čovjeka (bolje reći muškarca) i žene. To je prebacivanje (transpozicija) klasne borbe marksizma. Milei je upravo to stajalište povezao s „krvoločnom agendom pobačaja“. To je rečeno u susretu s međunarodnim pobačajnim pokretom (abortizmom).

Tema feminizma danas je vrlo aktualna u Crkvi, gdje se iznova predlaže veća nazočnost žena u krugovima odlučivanja. Vrijedno je spomenuti kako je jedna žena pridodana skupini devetorice kardinala savjetnika, bliskih Prvosvećeniku. „Sinodni hod“ uzgaja potrebu za ženskim đakonatom, o čijem opsegu se raspravlja u raznim crkvenim okruženjima. Govori se o „pastoralnom đakonatu“ žene. Ne čini se vjerojatnim da se teži obdariti ga sakramentnim biljegom. Međutim, to tvori vrata. Papa ih otvara i proviruje van, dajući drugima prostor da se odvaže i uđu. Rim unaprjeđuje pomutnju koja se skriva u prikrivanju (disimulaciji). To danas predstavlja veliki problem: on više ne preuzima ulogu Kefe (aramejski stijene),[1] nego je odlučio biti predvodnik naprednjaštva. Nažalost, papa Bergoglio nije želio nastaviti putem koji je u vrijeme kada je rasla potražnja za feminističkim osnaživanjem zacrtao sv. Ivan Pavao II. apostolskim pismom Mulieris dignitatem. Upravo je dostojanstvo žene mjerilo koje je Crkva povijesno zastupala u vrlo različitim kulturnim sklopovima. To osnovno mjerilo zabilježeno je već u prvom stoljeću, kako se opaža u tekstovima Novoga Zavjeta. Navodim prekrasan odlomak iz Pavlove poslanice.

⁹ isto tako žene – u doličnu držanju (ἐν καταστολῇ κοσμίῳ / en katastolē̃ͅ kosmíōͅ, u pristojnoj odjeći, hodilu resnom): neka se rese (κοσμεῖν / kosmeĩn, kite, ukrašuju) stidljivošću (αἰδοῦς / aidūs, sramežljivošću, stidnošću, stidom) i razborom (σωφροσύνης / sōphrosýnēs, trijeznošću, dobroćudnošću, poštenjem, bistrošću, čednošću, skromnošću, umjerenošću), ne pletenicama i zlatom ili biserjem ili skupocjenim odijelom (ἱματισμῷ / himatismō̃ͅ, haljinama, nošnjom),

¹⁰ nego – dobrim djelima, kako dolikuje ženama koje ispovijedaju bogoljubnost (θεοσέβειαν / theosebeian, bogoljubstvo, bogobojaznost, kojima je zvanje pobožnost, koje se obećavaju pobožnosti, koje Bogu služe).

¹¹ Žena neka u miru (ἐν ἡσυχίᾳ / en hēsykhíaͅ, mučanju, mȗku, tišini, skrovitosti), prima pouku sa svom podložnošću (ὑποταγῇ / hypotagē̃ͅ, pokornošću).

¹² Poučavati pak ženi ne dopuštam, ni vladati (αὐθεντεῖν / authenteĩn, uzdizati se, gospodovati, gospodariti, imati vlast) nad mužem, nego – neka bude na miru (tiha, miruje, ostane pri šutnji).

¹³ Jer prvi je oblikovan (ἐπλάσθη / eplásthē, stvoren, slikovan, sazdan) Adam, onda Eva;

¹⁴ i Adam nije zaveden (ἠπατήθη / ēpatḗthē, prevaren, primamljen), a žena je zavedena, učinila prekršaj (παραβάσει / parabásei, prijestup).

¹⁵ A spasit će se rađanjem djece (διὰ τῆς τεκνογονίας / dià tē̃s teknogonías, postajući mati, majčinstvom, materinstvom, ispunjavajući majčinske dužnosti) ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju (ἁγιασμῷ / hagiasmō̃ͅ, svetosti, posvećenju), s razborom“ (Prva Timoteju 2, 9–15).

Nije mi nepoznato kako su neke značajke ovoga programa nadahnute tadašnjim stanjem odnosa između crkvene zajednice i kulture toga doba te da nisu primjenjive na današnju, ali je temeljno mjerilo odlika kršćanske žene: razboritost, dobar osjećaj za prosuđivanje i obzirnost u govoru i djelovanju, a to je strano svakomu feminizmu, a on je postojao i u poganstvu prvoga stoljeća. Ističem Pavlovo upućivanje na majčinstvo i njegov vez sa spasenjem: sklad naravnoga poretka, s potpunom milošću.

Osmi ožujka označen je kao „Međunarodni dan žena“, apoteoza općesvjetskoga feminizma, koji postaje široko rasprostranjen. U Buenos Airesu okupilo se mnoštvo mladih, ideološki motiviranih, fakultetski školovanih žena. Ljevica je preuzela događaj. O tome bi se morao pozabaviti episkopat koji, opsjednut problemom siromaštva, ne preuzima svoju dužnost evangelizacije kulture i vjernike ostavlja bespomoćne i nenaoružane za kulturnu bitku u kojoj odlučujuću ulogu imaju upravo mjesni učenici Antonija Gramscija.

Pročitao sam u argentinskim dnevnim novinama La Prensa izvješće o saslušanju izvršnoga povjerenstva Biskupske konferencije: „Biskupi su Mileiju izrazili zabrinutost zbog trenutne krize“, i nastavlja se: „Crkva je zahtijevala da Predsjednik pruži potporu ranjivima sektorima koji posebno pate od nedostatka hrane i lijekova.“ Ta biskupska opsjednutost poziva na nastavak besplatnih davanja iz prethodnoga desetljeća. Kakav prinos daje Crkva? A katolički laici i Caritas? Morate to učiniti, a da ne zanemarujete ono. Ali to je beskorisno, biskupi ne razumiju kulturne probleme. S druge strane, Milei ih prilično dobro razumije, iako djelomično, zbog liberalizma koji ispovijeda. Po mojem mišljenju to je drama Crkve, a i države.

Primijetimo ovu činjenicu: novinari kad govore o biskupima kažu „Crkva“. Bogu hvala, Crkva je nešto više.

La Prensa prenosi da su biskupi darovali izdanje knjige Statio orbis, Franjine poruke i govore. Mislim da su mu trebali donijeti Katekizam Katoličke Crkve koji Predsjednik sigurno ne zna. „Franjizam“ biskupa je početnički i lišava ih osobnosti. Papa nije taj koji izravno upravlja Crkvom u Argentini.

---

U Buenos Airesu u petak 15. ožujka 2024.
Pokorničko vrijeme korizme.

---

+ Héctor Aguer
laplatanski nadbiskup emeritus

Vjera i Djela