Društvo

Srbijanski zločini – genocid u Vukovaru 1991.

Published

3 godine ago

9 studenoga, 2021

mjukic

Slika 1. Zločin na Ovčari (MJ, s izložbe)

Deportacija je prisilno protjerivanja i iseljavanje civilnog pučanstva u ratom zahvaćenom području. Po međunarodnom pravu je teški zločin protiv čovječnosti (Ženevska konvencija donesena 12. kolovoza 1949.). Konvenciji je dodan protokol: „Protokol o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba“.

U našim prilikama se umjesto termina deportacija i nasilno protjerivanje civilnog stanovništva koristio termin etničko čišćenje da bi se čin, zločin, ublažio jer je čin etničkog čišćenja jednu-dvije stepenice blaži oblik kaznenog djela. Taj pristup je imao za cilj uvesti zabunu u međunarodnom pravu, jer termin etničko čišćenje nije postojao u međunarodnoj kaznenoj praksi. Vijeće sigurnosti UN-a upotrijebilo je termin „etničko čišćenje“ prvi put tek 1992. u jednoj rezoluciji. Komisija UN-a zaključila je, tek 1994. godine:“etničko čišćenje obuhvaća osmišljenu političku akciju jedne etničke skupine s određenog zemaljskog područja s kojom ta prepoznatljiva etnička skupina uklanja drugo civilno pučanstvo ili vjersku skupinu“.

Srpska demokratska stranka (SDS) je bila glavni organizator deportacija Hrvata i nesrba. Glavni moto SDS-a bio je“protjeraj ili ubij, opljčkaj ili spali“ (svjedočenje oficira JNA Marka Vrcelja).

Slika 2. Popis ubijenih na Ovčari (MJ)

Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku od 1991. do 1995. ubijena su 7.263 civila, od toga broja 3.381 (46,6%) starijih od 60 godina života, 3.182 (43,8%) žena i 345 (4,8%) djece (Hebrang). Sređivanjem podataka utvrđeno je da su ubijena 402 djeteta.

Tijekom tromjesečne agresije na Vukovar ubijeno je, poginulo i nestalo više od 4.000 osoba: više od 2.500 ubijenih i poginulih te 1.500 nestalih. Danas se traga za još oko 300 (308) nestalih osoba iz područja Vukovara. Tijekom srpske agresije na Vukovar poginuo je 921 branitelj. Franjevački popis žrtava navodi 2717 imena. Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je više od 7.000 osoba, a oko 22.500 Vukovaraca protjerano je iz grada u višegodišnju prognaničku neizvjesnost (91,63% Hrvata). Protjerani Vukovarci su bili razmješteni u 560 mjesta diljem Hrvatske, a mnogi su otišli i u druge države.

Slika 3. Zločin u Borovu Naselju (MJ, s izložbe)

Kroz srbijanski logor Velepromet prošlo je oko 10.000 Hrvata i drugih nesrba (branitelja, civila, žena i djece). U logoru je ubijeno oko 100 osoba, a 700 osoba je nestalo (ubijeno). U srbijanskim logorima zatočenici su ubijani, vršena je fizička i psihička tortura, prisilni rad, ozljeđivanje s posljedicom invaliditeta, žene su bile silovane a neki muškarci su kastrirani. Najmlađa silovana osoba imala je 5 godina a najstarija 80 godina!? U knjizi o srbijanskim koncentracijskim logorima navedena su imena i prezimena 6952 zatočene osobe. Glavna komanda čuvara je bila: „glavu dolje, ruke na leđa“!

Slika 4. Ubijeni u Vukovaru (MJ, s izložbe)

Tijekom agresije na Vukovar u bolnici je bio zbrinuto oko 4000 osoba, od kojih je 2.250 operirano. Najmlađi je ranjenik imao šest mjeseci, a najstariji 88 godina. Među 200 pogubljenih ranjenika i bolesnika na Ovčari bilo je i 20 djelatnika bolnice. Identificirane su 194 osobe, ubijene osobe su bile u dobi od 16 do 77 godina. Ne zna se gdje je pokopano još 61 osoba odvedena iz vukovarske bolnice.

Na Novom groblju u Vukovaru je masovna gobnica 938 osoba koje su pokopane u masovnu grobnicu nakon okupacije Vukovara (20. studenoga 1991.). 938 bijelih mramornih križeva za 938 ubijenih i poginulih osoba u Vukovaru do okupacije Vukovara.

Prema podatcima Opće bolnice Vukovar, u srpskoj su agresiji na Vukovar poginule ukupno 1624 osobe, a ranjeno je 2557 osoba. Glavni sanitetski stožer u prosincu 1991. godine iznio je podatke da je do 19. studenoga 1991. godine u Vukovaru poginulo 450 hrvatskih branitelja i 1350 civila, a da je u srpske koncentracijske logore odvedeno oko 5000 Vukovaraca.

Vojni povjesničar Davor Marijan preuzima podatke iz publikacije Dimenzije zločina počinjenih u Vukovaru 1991., prema kojima je u Vukovaru poginulo oko 1100 civila i oko 600 hrvatskih branitelja, među kojima je bilo i 86 djece. Ranjeno je bilo 2500 osoba, dok je bez oba ili jednog roditelja ostalo 858 djece (Marijan, 2004.). Dakako, ti se podatci odnose samo na žrtve stradale do okupacije grada i ne uključuju tisuće zatočenih, nasilno odvedenih i nestalih osoba. Na temelju evidencije 204. (vukovarske) brigade, u borbama je poginulo 422 (465 ?), ranjeno 777 te nestalo 457 pripadnika te postrojbe Hrvatske vojske (Sučić i Živić, 2007.).

Slika 5. Srbijanski koncetracijski logori (MJ, s izložbe)

Slika 6. i 7. Franjevački popis žrtava u Vukovaru (MJ)

Vukovarski franjevci su popisali i napravili spomenik (2018. godine) za ubijene i poginule u Vukovaru 1991. – 1995. Prvi cjeloviti popis žrtava Vukovara u Domovinskom ratu (branitelji, civili, ubijeni u logorima, nestali…) ima 2717 imena. Službeni popis poginulih i ubijenih ne postoji, spominju se brojke od 2800 do 4000. Broj ubijenih i poginulih nije konačan. Neke su obitelji nestale u cijelosti ili su ubijene u cijelosti. O njima nije imao tko posvjedočiti niti ih prijaviti na bilo koji od ovih popisa koji su se tijekom godina stvarali.

Prema podatcima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, više od 4000 osoba odvedeno je nakon okupacije Vukovara u tzv. prihvatne centre u Srbiji, od kojih je 2645 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila premješteno u koncentracijske logore (najviše u Stajićevo, Begejce, Niš i S. Mitrovicu). Broj ubijenih i umrlih u srpskim koncentracijskim logorima još nije cjelovito utvrđen.

Nakon završetka mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja na gradskom su području i u neposrednoj okolici pronađene četiri velike masovne grobnice i više pojedinačnih grobnica s tijelima žrtava srbijanske agresije. Iz tih su grobnica ukupno ekshumirana 1232 posmrtna ostatka žrtava iz Vukovara, od kojih je 1057 tijela ili 85,8% identificirano (Grujić i Bilić, 2007.). Na Novom groblju, na istočnim prilazima Vukovaru, pronađena je najveća masovna grobnica iz Domovinskog rata, iz koje je ekshumirano 938 tijela žrtava; identificirano je njih 798 ili 85,1%, što je stopa identificiranosti daleko veća u odnosu na svjetske prosjeke. Riječ je o grobnici koja je nastala asanacijom gradskoga područja nakon okupacije grada, premda ipak nije isključeno da su neke žrtve likvidirane i na mjestu gdje su se zatekle. S obzirom na to da su u procesu asanacije i djelomične identifikacije sudjelovali i stručnjaci s Vojno-medicinske akademije u Beogradu, kasnija identifikacija nakon ekshumacije tijekom 1998. godine mogla se u većem broju slučajeva osloniti i na protokole beogradskih patologa (Grujić, 2001.).

Slika 8. 938 križeva za 938 žrtava (MJ)

Druga velika masovna grobnica nalazi se u blizini poljoprivrednog dobra Ovčara, smještenom nekoliko kilometara jugoistočno od Vukovara. Na ovo su dobro, u hangar u kojemu se inače u mirno doba čuvala poljoprivredna mehanizacija i strojevi, 20. studenoga 1991. godine dovezeni ranjenici, bolesnici, bolničko osoblje i civili koje je okupacija Vukovara zatekla u bolnici. Radilo se o 260-ak osoba, koje su nakon zlostavljanja, u noći sa 20. na 21. studenoga, pripadnici srpskih paravojnih postrojbi pod zapovjedništvom JNA strijeljali nedaleko od samoga hangara. Zahvaljujući sedmorici preživjelih, već je 1992. godine otkrivena masovna grobnica, iz koje su posmrtni ostatci žrtava ekshumirani u jesen 1996. godine. Sama ekshumacija se odvijala pod okriljem međunarodne

zajednice, odnosno Međunarodnoga kaznenoga suda za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (Haški sud), i pod zaštitom mirovnih snaga UN-a (UNTAES). Ekshumirano je ukupno 200 tijela žrtava, od kojih je većina (194) i identificirana (ubijeni su bili u dobi od 16 do 76 godina; 198 je muškaraca i 2 su žene, od kojih jedna u osmom mjesecu trudnoće).

Prema tipu, radi se o primarnoj masovnoj grobnici nastaloj na mjestu samoga pogubljenja ratnih zarobljenika i civila (Živić, 2006.). Prema svojemu karakteru nesumnjivo je riječ o najtežem obliku kršenja svih međunarodno-pravnih i humanitarnih konvencija koje reguliraju običaje ratovanja kao i zaštitu ranjenika i zarobljenika. Pred Haškim se sudom za ovaj ratni zločin prije skoro deset godina vodio postupak protiv Slavka Dokmanovića, prijeratnoga predsjednika Skupštine općine Vukovar. Dan uoči izricanja presude Dokmanović je izvršio samoubojstvo u pritvorskoj ćeliji Haškog suda, tako da je presuda ostala neizrečena, a time široj javnosti i nepoznata.

Pred istim sudom vodi se postupak protiv tzv. Vukovarske trojke – tadašnjega pukovnika JNA Mile Mrkšića, majora JNA Veselina Šljivančanina i kapetana JNA Miroslava Radića, za zločine protiv čovječnosti te kršenja ratnoga prava i običaja u vrijeme pada Vukovara.

Radić je oslobođen krivnje, Šljivančanin je osuđen na 10 godina, a Mrkšić na na dvadeset godina zatvora.

Izvori:

Dražen Živić,Davor Marijan, Ivo Lučić, podatci Opće bolnice Vukovar, Glavnog sanitetskog stožera RH, Ministarstva obrane, Uprave za obranu Vukovara, Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti…

DA SE NE ZABORAVI!

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić