Connect with us

Istaknuto

Što to slavimo i obilježavamo 22.lipnja svake godine?

Published

on

LAŽ, VELIKU LAŽ, MANIPULACIJU I OBMANU

„Hrvatska vojska su bili partizani“ Netočno! Partizani su bili NOB, vojska komunističke Jugoslavije! To je revizija povijesti!

A zašto? Da bi zadovoljili šačicu yugonostalgičara i protivnika svake hrvatske državnosti i samobitnosti, koji su na vlasti ili uz vlast i koji su okupirali i plaćaju našim novcem najmasovnije  medije i antihrvatske udruge raznih profila.

I kakvi su to potkupljeni, plaćeni mediji koji se ne bave istraživačkim novinarstvom i ne traže istinu? A istina im je nadohvat ruke, samo je lakše komformistički dobivati plaću nego ustati protiv neistina i lažnog prikazivanja povijesti!

A zašto se to radi? Zbog zaštite interesnih skupina koje time čuvaju svoje pozicije, moć i vlast!

„Hrvatska vojska nisu bile ustaše, hrvatska vojska su bili partizani“

Ova izjava je toliko apsurdna,  i nije mi jasno  zašto Ranka Britvića  nitko nije upozorio da tako nešto  čovjek sa normalnim poznavanjem povijesnih činjenica nikada ne može  izgovoriti!. Toliko je  povijesno i vremenski nemoguća, da imam osjećaj da smo postali apsurdno i bolesno društvo kada se ovakve nebuloze javno iznose!

Netočno povijesno i činjenično!

HRVATSKA  VOJSKA Republike Hrvatske kao samostalne, nezavisne, suverene i demokratske države NISU BILI NI USTAŠE, NI PARTIZANI.

I to je jedina istina! Tu dvojbi nema!

Hrvatska vojska nastala je u Domovinskom ratu, razvijala se i rasla paralelno sa borbom za suverenu i samostalnu državu Hrvatsku u razdoblju od 1991-1995 godine.

U Ustavu RH ČITLJIVO I JASNO piše:

-na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

HRVATSKA VOJSKA SU HRVATSKI BRANITELJI

Znači u Domovinskom ratu 1991-1995. godine nema ustaša ni partizana! U Domovinskom ratu borili su se hrvatski branitelji sa krunicom oko vrata protiv agresora Jugoslavenske narodne armije, srpskih dragovoljaca- četnika i pobunjenih Srba iz Hrvatske, koji nisu nikako htjeli prihvatiti državu Hrvatsku kao svoju domovinu, već su logistički i ljudstvom stali uz agresorsku JNA u ostvarenju velikosrpske politike stvaranja Velike Srbije na hrvatskom teritoriju sa graničnom crtom Virovitica-Karlobag.

Možda je među hrvatskim braniteljima i bilo sinova ili unuka ustaša i partizana, ali oni se nisu borili ni za Nezavisnu državu Hrvatsku, ni za Jugoslaviju, nego za slobodnu, nezavisnu i demokratsku državu Hrvatsku!

Te pojmove treba konačno staviti u ovaj kontekst:

Partizani su se borili za socijalističku revoluciju, za Jugoslaviju!

Ustaše su se borile za Nezavisnu državu Hrvatsku!

Obje su te države otišle u ropotarnicu povijesti sa svojim vojskama.

Hrvatski branitelji borili su se za slobodnu, nezavisnu i demokratsku hrvatsku državu!

Dakle da rezimiram ustaše  su prestali postojati završetkom 2.svjetskog rata! Ustaše su poražena vojska NDH i samim vojnim porazom Nezavisna država Hrvatska je prestala postojati. Ustaše su likvidirani od strane Titovih partizana nakon Bleiburga i Križnog puta, mnogi su pobijeni nakon grotesknih i pravno upitnih sudskih procesa komunističkog totalitarnog yugo- režima. Partizani su se preobukli u civile ili kao vojnici postali sastavni dio Jugoslavenske narodne armije.

Kako može onda Hrvatska vojska biti –partizani? Nikako i nikada! Nemoguće je! Samo u pojedinim neuravnoteženim glavama!

I sada 2021.godine, znači 76 godina nakon završetka 2.svjetskog rata Ranko Britvić, predsjednik Udruge veterana Domovinskog rata i antifašista. ‘Sloboda narodu’  govori da „ Hrvatska vojska nisu bile ustaše, hrvatska vojska su bili partizani“ Jeli to govori normalan čovjek koji shvaća protok vremena i zna brojiti godine?

Kaže „550 dice iz Splita poginulo ja na Sutjesci“ Ali nisu poginuli kao hrvatski vojnici, nisu poginuli za slobodnu, nezavisnu i demokratsku hrvatsku državu!

Poginuli su za Titovu socijalističku revoluciju! Poginuli su za totalitarni komunistički i zločinački režim koji je vladao u Jugoslaviji! I to je neprikosnovena istina!

Ta je izjava toliko besmislena , toliko jadna i zlonamjerna, da se nitko od vrlih političara, povjesničara i generala koji su tamo bili nazočni nije posramio i rekao da je to netočno i totalno promašeno? Baš nitko!

76 godina nakon završetka 2 svjetskog rata takvo što izgovoriti može, neka mi oprosti , samo indoktriniran čovjek, koji nije rasčistio sa značenjem pojmova.

Sam praznik je postao apsurdan, a država Hrvatska se sa tim praznikom sramoti po svijetu u smislu svih Rezolucija i Deklaracija usvojenih u Vijeću Europe i Europskom parlamentu. Vrijeme je da se taj praznik ukine kao službeni praznik RH, a ako netko želi  nešto obilježavati neka to čini privatno!

Evo neke od njih koje bi Hrvatska kao članica EU trebala poštivati:

Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))
Europski parlament,
–  uzimajući u obzir univerzalna načela ljudskih prava i temeljna načela Europske unije kao zajednice utemeljene na zajedničkim vrijednostima,
–  uzimajući u obzir izjavu koju su 22. kolovoza 2019. uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima dali prvi podpredsjednik Timmermans i povjerenica Jourová,
–  uzimajući u obzir Opću deklaraciju Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima usvojenu 10. prosinca 1948.,
–  uzimajući u obzir Rezoluciju od 12. svibnja 2005. o 60. obljetnici kraja Drugog svjetskog rata u Europi na dan 8. svibnja 1945.,
–  uzimajući u obzir Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006.,
–  uzimajući u obzir Okvirnu odluku Vijeća 2008/913/PUP od 28. studenoga 2008. o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kazneno-pravnim sredstvima,
–  uzimajući u obzir prašku Deklaraciju o europskoj savjesti i komunizmu, usvojenu 3. lipnja 2008.,
–  uzimajući u obzir svoju deklaraciju o proglašenju 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma usvojenu 23. rujna 2008.,
–  uzimajući u obzir svoju Rezoluciju od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu,
–  uzimajući u obzir izvješće Komisije od 22. prosinca 2010. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi (COM(2010)0783),
–  uzimajući u obzir zaključke Vijeća od 9. i 10. lipnja 2011. o sjećanju na zločine totalitarnih režima u Europi,
–  uzimajući u obzir Varšavsku deklaraciju od 23. kolovoza 2011. o Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih režima,
–  uzimajući u obzir zajedničku izjavu koju su 23. kolovoza 2018. dali predstavnici vlada država članica EU-a u spomen žrtvama komunizma,
–  uzimajući u obzir svoju povijesnu rezoluciju o situaciji u Estoniji, Latviji i Litvi usvojenu 13. siječnja 1983. kao odgovor na „Baltički apel“ koji je uputilo 45 građana tih zemalja,
–  uzimajući u obzir rezolucije i izjave o zločinima totalitarnih komunističkih režima koje je usvojio niz nacionalnih parlamenata,
–  uzimajući u obzir članak 132. stavke 2. i 4. Poslovnika,

Svjedočenja mnogih potvrđuju lažnu podlogu Dana antifašističke borbe.

 Lojzo Buturac , živi svjedok pisao je  predsjednici Kolindi Grabar Kitarović da nešto učini kako bi se ukinuo lažni dan ustanka – 22. lipnja – jer se toga dana 1941. godine nije baš ništa važno dogodilo. Spomenuo je  kako se svake godine 22. lipnja u šumi Brezovici kod Siska okupljaju neki tobožnji antifašisti i obilježavaju očitu izmišljotinu kličući Titu, krvniku hrvatskoga naroda. Već sam navela da  su Hitler i Staljin 22. lipnja 1941. prekršili svoj sporazum o nenapadanju i zaratili. U Hrvatskoj se toga dana nije dogodilo ništa značajno, pogotovo ne u Brezovici, što je lažno napisao Goldstein u jednoj svojoj knjizi. U sisačkoj gradskoj knjižnici postoji knjiga autora Matovina-Božić koji 1941. godinu opisuju po riječima tadašnjih komunista i prvoboraca i kome je do istine, lako mu je dostupna. Žalosno je da ipak na to okupljanje dolaze i predstavnici Grada i Županije, iako Siščani dobro znaju da je sve to najobičnija laž.

L. Buturac: Priče o antifašistima u Brezovici i o logoru za djecu u Sisku najobičnije laži – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća (hkv.hr)

I sam pojam antifašizam je veoma sporan!

Komunizam kao pojam su  bivši komunisti, yugonostalgičari, yugofili i sljednici jugoslavenskog totalitarnog vrijednosnog sustava, preobukli u antifašizam i grčevito se za njega drže!

Apsurdno je upravo to što ti „antifašisti“ su ujedno i fašisti, jer su koristili fašističke metode obračuna sa neistomišljenicima.

Po Rezoluciji Vijeća EU 1481/2006 koju sam u popisu navela komunizam je zločinački totalitarni režim koji je iza sebe ostavio preko 100 milijuna mrtvih, koristeći se u eliminaciji neistomišljenika progonima, terorom, logorima , likvidacijama bez suđenja i sudskih presuda, i uz sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature Hrvatski Sabor donio je

Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine

HRVATSKI SABOR

1786

– Privrženi najvišim vrijednostima ustavnog poretka Republike Hrvatske i međunarodnoga pravnog poretka;

– Potvrđujući i osnažujući smisao i sadržaj Rezolucije 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (režima) koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 25. siječnja 2006. godine;

– Podsjećajući hrvatsku javnost – s osjećajem iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti prema svakoj i svim nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i hrvatskoga komunizma – na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata, počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske,

– Zabrinuti zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj;

– Odlučni u nakani da učinimo sve kako se tragična prošlost zločina i povreda teških ljudskih prava u vrijeme totalitarnih poredaka ne bi nikad više ponovila;

– Jedinstveni u osudi svakog pojedinačnog i svih zločina koji su se doista dogodili u vrijeme totalitarnog komunizma u današnjoj Republici Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji;

– Potvrđujući smisao i sadržaj Rezolucije 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine;

Mi, zastupnice i zastupnici Hrvatskoga sabora, na sjednici 30. lipnja 2006., donosimo

DEKLARACIJU

O OSUDI ZLOČINA POČINJENIH TIJEKOM TOTALITARNOGA KOMUNISTIČKOG PORETKA U HRVATSKOJ 1945. – 1990. GODINE

1. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava.

2. Povrede ljudskih prava razlikovale su se ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju i uključivale su pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog i psihičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj osnovi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i, također, nedostatak političkog pluralizma.

3. Zločini komunizma su opravdavani u ime »teorije« o klasnoj borbi i načela o diktaturi radništva (proletarijata). Interpretacija oba načela ozakonila je »eliminaciju« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnoga komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje.

4. Pad totalitarnih komunističkih poredaka (režima) u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima, pa ni u slučaju Republike Hrvatske, popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim istragama zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam (nacizam).

5. Kao posljedica toga vrlo je niska svijest javnosti bivših komunističkih zemalja, pa i hrvatske javnosti, o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.

6. Hrvatski sabor je uvjeren da su znanje i svijest ljudi o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne i nacionalnih zajednica prema prošlosti može i mora biti smjernica za naše buduće akcije.

7. Hrvatski sabor vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.

8. Totalitarni komunistički režimi još su uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje u adekvatnom kritiziranju postojećih totalitarnih komunističkih režima. Hrvatski sabor snažno osuđuje sve te povrede ljudskih prava.

9. Rasprave i osude koje su se dosad izvršile na nacionalnoj razini nekih država članica Vijeća Europe, kao i osude zločina totalitarnog komunizma koje sadrži Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka (režima), obvezuje i Hrvatski sabor na osudu svakog i svih zločina koji su u ime totalitarnog komunizma počinjeni nad građanima Hrvatske i Hrvatima u zemlji i svijetu.

10. Hrvatski sabor podržava odluke Vijeća Europe da upravo ta institucija (Vijeće Europe) bude forum za raspravu i osudu zločina komunizma na međunarodnoj razini. Skoro sve bivše europske komunističke zemlje su sada njezine članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava osnovne su vrijednosti za koje se zauzima Vijeće Europe. Istodobno, Hrvatski sabor smatra da on sam treba postati ključna nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnog komunizma te da se sustavnim istraživanjem povijesti tih zločina trebaju baviti znanstvene i pravosudne institucije.

11. Zbog toga se Hrvatski sabor pridružuje Parlamentarnoj Skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i istodobno izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj, Europi i svijetu.

12. Hrvatski sabor se pridružuje pozivu koji je Parlamentarna skupština Vijeća Europe uputila svim komunističkim ili post-komunističkim strankama da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

13. Hrvatski sabor dijeli uvjerenje Parlamentarne skupštine Vijeća Europe da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo.

Klasa: 018-05/06-01/03

Zagreb, 30. lipnja 2006.

Koje su to te silno „pozitivne, dobre i lijepe“ antifašističke vrijednosti, da se političari pozivaju na njih, da ih treba njegovati?

Na kojim to antifašističkim vrijednostima je utemeljena suvremena, demokratska Republika Hrvatska, kada jedan doktor nauka kaže:

“Suvremena, demokratska Republika Hrvatska utemeljena je na antifašističkoj borbi. Neka je vječna slava i hvala svima koji su za nju dali svoj život.“, kazao je župan Šibensko-kninske županije dr.sc. Marko Jelić.

Kada jedan mlad političar, doktor znanosti rođen prije 45 godina govori o antifašističkim vrijednostima, sa punim pravom mogu reći da ne zna o čemu priča, jer onda se ozbiljno treba zapitati kakav mi to obrazovni sustav imamo?

Kojim  vrijednostima  taj obrazovni sustav uči i odgaja hrvatsku djecu?

Uči li ih da im je domovina država Hrvatska ili Jugoslavija, žive li oni u 21. stoljeću u demokratskoj Hrvatskoj ili u 20.stoljeću u totalitarnoj Jugoslaviji?

O kakvim i kojim  ih to vrijednostima „antifašizma“ uče?

Ili kada  župan Krapinsko-zagorske županije   Željko Kolar naglašava  da je antifašizam tekovina koju treba njegovati. Što to treba njegovati?

Zar komunistički partizanski  antifašizam,  koji je dokazano zločinački?

Zar da se njeguju tekovine  da se ljude može nekažnjeno progoniti , ubijati, likvidirati koji ne misle kao oni?

Ili   kao što piše u Deklaraciji hrvatskog Sabora da su vrijednosti antifašizma koje treba njegovati:

  • Povrede ljudskih prava  koje su uključivale  pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog i psihičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj osnovi, povrede slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i, također, nedostatak političkog pluralizma.
  • Zločini komunizma su opravdavani u ime »teorije« o klasnoj borbi i načela o diktaturi radništva (proletarijata). Interpretacija oba načela ozakonila je »eliminaciju« ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnoga komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje.
  • Totalitarni  komunističkih režimi koji su  u Srednjoj i Istočnoj Europi propali, ali nisu ljudi popraćen nacionalnim i/ili međunarodnim istragama priznali zločine koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam (nacizam).Ti su zločini ostali nekažnjeni!

Jesu li to antifašističke vrijednosti, koje nam se stalno nameće kao nešto poželjno i pozitivno? Jesu li zločini za njih vrijednost koju stalno, agresivno nameću?

Ili djecu  treba učiti o demokratskim vrijednostima, ljudskim pravima, slobodi izražavanja bez obzira na razlike,  kako piše u Povelji UN o ljudskim pravima:

Članak 2. Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao što je rasa, boja kože, spol, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, imovina, rođenje ili drugi status. Nadalje, ne smije se praviti nikakva razlika na osnovu političkog, pravnog ili međunarodnog statusa zemlje ili područja kojemu neka osoba pripada, bilo da je to područje neovisno, pod starateljstvom, ne-samoupravno, ili mu je na neki drugi način ograničen suverenitet.

Hoće li Hrvatski Sabor preispitati svoju odluku o državnim blagdanima kada zastupnici pročitaju Deklaraciju koju je sam Hrvatski Sabor izglasao?

Dilema između alternativa „antifašizam“ ili  SAMOSTALNA, NEZAVISNA, SUVERENA I DEMOKRATSKA DRŽAVA, nema i ne može ih biti!

Jer kao što piše u Deklaraciji  Hrvatski sabor je uvjeren da su znanje i svijest ljudi o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne i nacionalnih zajednica prema prošlosti može i mora biti smjernica za naše buduće akcije.

Hrvatski zastupnici stoga poduzmite akciju u svezi odgoja mladih, ukinite Dan antifašističke borbe 22.lipanj i Dan ustanka 27. srpanj, jer mladi moraju znati tko se za koga i koje vrijednosti borio? Moraju znati tko se borio za hrvatski barjak partizani ili hrvatski branitelji? Tko se borio protiv agresorske JNA sa antifašističkom crvenom zvijezdom na kapi?

Kako se može izjednačavati Hrvatske branitelje i partizanske “antifašističke crvene zvijezde” na zastavi i kapama JNA!

Kako se može izjednačavati hrvatske branitelje sa agresorima na hrvatski narod, kojemu su baš ti ” antifašisti“ sa svojim antifašističkim nedjelima,  nanijeli toliko zla i razaranja?

Lili Benčik/hrvatskepravice

Istaknuto

Goldsteinovi u boju protiv hrvatskog naroda

Published

on

“Slavko i Ivo Goldstein vode veliku bitku protiv hrvatskog naroda” – izjavio je Marko Veselica predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika na svečanoj sjednici u povodu 12. obljetnice osnutka Društva 18. 2. 2002., u Glasu Slavonije.

O Goldsteinima

Izvorni članak prof. Marijan Krmpotić: Goldsteini, što bi svi Hrvati morali znati o Karlovčaninu Danijelu Goldsteinu alias Ivinu, na čiji zahtjev je predsjednik Sabora 2011.godine, pokojni Boris Šprem ukinuo pokroviteljstvo Hrvatskog Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu ( pokroviteljstvo vraćeno 4.veljače 2016.godine, odlukom predsjedništva Sabora, sa dva glasa protiv HNS-ova Vesna Pusić i SDP-ova Milanka Opačić)

https://hr.metapedia.org/wiki/Goldsteini

Autorizirani izvorni članak: prof. Marijan Krmpotić, Zagreb.

Djed Ivo Goldstein, lažna ustaška žrtva

Ivo Goldstein, karlovački knjižar, otac Slavka Goldsteina i Daniela Goldsteina alias Ivina i djed Ive Goldsteina bio  je komunist i agent Kominterne. Iz svoje knjižare i papirnice u Karlovcu raznosio  je prije početka 2.svjetskog rata, po Kordunu i Banovini marksističku literaturu i komunističke letke. Komunističkog agenta ,knjižara Ivu Goldsteina nitko nije vidio u gradu od onog dana kada su ustaše došle do Karlovca. Njegovi sinovi braća Goldsteini Slavko i Daniel, domislili su se da su im oca  uhvatile ustaše i zaklali na Jadovnu.

Međutim, ni na jednom popisu uhićenih Židova u Karlovcu i iz Karlovca odvedenih po ustašama nema imena Ive Goldsteina!  

Provjerila i zabilježila pravednica među narodima Ljubica Štefan u svojoj knjizi: “Istinom i činjenicama za Hrvatsku”, HKZHS 1999. str. 169.

Gosp. Bogdan Sudić mlađi, susjed Goldsteinovih u Karlovcu koji se kao dječak igrao sa Slavkom i Danielom u istom dvorištu sjeća se da je gospođa Lea Goldstein, zabrinuta za muža, zamolila njegova oca ustaškog poručnika, da ode u Ustaški Stožer propitati se za njezina muža da mu odnese u zatvor što mu treba. Međutim, u Ustaškom Stožeru su rekli da Ivo Goldstein nije kod njih u zatvoru i da ga i oni traže. Dakle, po svemu sudeći, Ivo Goldstein je po partijskoj direktivi, čim je Hitler napao SSSR, pobjegao kradomice iz Karlovca u šumu. Najvjerojatnije, na svoju nesreću, Ivo Goldstein je na Kordunu, nabasao  na četnike među kojima je bilo seljaka iz obližnjih srpskih sela koji su ga prepoznali kao Hrvata komunističkog agitatora, pa je ne zna se gdje, netragom nestao.

Zato se jako dobro zna da je ustaški tabornik u Karlovcu gospodin Marijan, Mane, Bilović, Židovki gospođi Lei Goldstein, rođenoj Bril, majki dječaka Slavka i Daniela Goldsteina Ivina, kada ga je došla moliti da joj spasi djecu,  dao propusnicu da može pobjeći s djecom u Kraljevicu na područje Hrvatske pod nadzorom Italije, kako bi nju i njezinu djecu spasio od eventualne hude kobi ustaških vlasti u Karlovcu.

Tako je ustaški tabornik g. Marijan, Mane, Bilović spasio  žive glave Lei Goldstein ženi Ivana Goldsteina i njezinoj djeci sinovima komunističkog agenta Kominterne: Slavku i Danielu, izlažući pogibelji svoj život i svoju obitelj, radi spašavanja obitelji karlovačkog Židova Ive Goldsteina, u Karlovcu svima znanog kano agitpropa Kominterne.

Nezahvalna braća Goldstein

Nema toga čime bi se Goldsteini mogli odužiti g. Marijanu, Mani, Biloviću za svoj spas i spas svoje majke. Ali, Goldsteinovima nikada nije ni palo na pamet da se zahvale gospodinu g. Marijanu, Mani Biloviću kome duguju život, a kamoli da ga predlože za “pravednika među narodima”. Dapače, prema izjavi kćeri Marijana, Mane, Bilovića, gđe Nede Fancev rođ. Bilović, otac joj je po „oslobođenju“ bio osuđen na 7 godina robije. Nije bio osuđen na smrt, jer su se za njega  zauzeli mnogi Karlovčani koje  je za rata pomagao i  spasio.

A braća Goldsteini  su se oglušili na molbe obitelji Bilović da im pomognu oca izvući iz logora, dok se Slavko Goldstein po Karlovcu kočoperio u odori partizanskog oficira i, pričalo se među kolegama, sa samokresom na stolu ispred profesora, djevojke su  polagale razrede partizanske gimnazije.

A obitelj Bilović? Žena s troje djece,  Ljerka i Neda bile su izbačene iz škole, mali Ante imao je tek tri godine, ostali su 1945. na cesti. Pomagali su im prijatelji i dobri ljudi da nekako prežive.

Točnost ovih navoda svatko može provjeriti. Kći Mane Bilovića gđa Neda Bilović udana Fancev i danas je još živa. Ta težko bolesna gospođa u poodmaklim godinama živi u Zagrebu, ulica kralja Zvonimira 62. I kaže da joj se pred desetak godina na vratima s buketom cvijeća pojavio Slavko Goldstein da joj se kao zahvali i ispriča. Zalupila mu je vratima pred nosom.

Braća Goldstein „ratovali“ sakriveni u sjeniku

Slavko i Daniel Goldstein preživjeli su rat uglavnom skriveni na sjeniku u nekog seljaka na partizanskom području. Daniel Goldstein alias Ivin rado se pravi važan svojom pubertetskom partizanštinom, pa tvrdi kako je on bio uz teško ranjenog Juru Francetića u blizini Slunja! A njegov stariji brat Slavko, jednom, godinicu nakon Domovinskog rata javno se u novinama i pohvalio  da je u izbjegličkom logoru na Gazi u Karlovcu prepoznao  seljaka koji ih je skrivao od ustaša za NDH i izložio zbog njih sebe i obitelj životnoj opasnosti.

Premda tad već dobrano imućan, Slavko Goldstein tog seljaka s Korduna ipak nije izvukao  iz izbjegličkog logora i primio u svoj dom iz zahvalnosti što je obitelj tog seljaka njih Židove prigrlila i s njima u strahu  dijelila zalogaje kruha.

Godinu ili dvije  nakon 1945. braća Goldsteini više nisu bili u Karlovcu. Uskoro se po gradu pričalo da su optirali u Izrael. Slavko se svojim prijateljima dičio da je odmah po dolasku u Izrael unovačen i bačen na položaj sa snajperskom puškom u podijeljenom Jeruzalemu gdje je strijeljao prolaznike na palestinskoj strani grada. Daniela su strpali u kibuc. Nisu dugo ostali u Izraelu. Karlovčani su ih tračali, govoreći da su u Izraelu bili građani bez partizanskih povlastica djece palog borca, pa su se brzo vratili u Zagreb k mami.

Braća Goldstein  u Jugoslaviji

S Danijelom Goldsteinom alias Ivinom već diplomiranim povjesničarom, piše M. Krmpotić, radili  smo  zajedno u Institutu za Historiju radničkog pokreta, Opatička 10. Ironijom sudbine sjedili su  u istoj sobi Daniel Ivin, Bruno Bušić, Marijan Stričević i ja Marijan Krmpotić. Direktor Instituta Franjo Tuđman otjerao ga je iz Instituta 1965. pošto mu je iza leđa subverzivno podmetnuo političku spačku očito po naputku srbenda iz CK kojima je smetala nacionalna osviještenost Franje Tuđmana. Naime, otišao je u Zadar na sastanak s Mihajlom Mihajilovskim radi osnutka nekakva političkog disidentskog časopisa, lažući da je  došao kao predstavnik Tuđmanova Instituta. Dakako, kad je stigao u Zadar Mihajlo Mihajilovski već je bio uhićen. Daniela Ivina pokupila je milicija i šupirala ga natrag u Zagreb. Franjo Tuđman htio ga je odmah izbaciti iz Instituta, ali iz CKSKH je došao nalog da se Daniela Ivina iz Instituta može udaljili samo sporazumnim raskidom radnog odnosa. Nikakvim izbacivanjem! Poslije nekog vremena u Institutu je netko spomenuo da je Daniel Ivin u Engleskoj i da te tamo oženio.

Kada je  nakon Tuđmana i Krmpotić  bio izbačen iz Instituta po komesaru Dušanu Bilandžiću detaširanom iz Beogradu od CKSKJ za direktora Instituta u Opatičkoj 10 s partijskim zadatkom da pomete palubu od  tuđmanovaca, Kolega sa studija maspokovac generalni direktor RTVZ Ivo Bohjanić pokupio ga je sa Zavoda za zapošljavanje natrag na TVZ gdje su obojica tri godine kasnije nekako preživjeli Karađorđevo. Nije  bio izbačen na cestu kao 1968. već samo unižen na mjesto za sekretara Igranog programa kod urednice drugarice Palme Katalinić.

„Kadli tamo iznebuha, jednog dana kod Palme Katalinić eto Zore Dirnbach!

Dovela je sa sobom za ruku Daniela Goldsteina, alias Ivina. Pravio se da me ne pozna. Drugarica Zora Dirnbach, dramaturginja u Igranom programu i prijateljica Slavka Goldsteina, tada predsjednika njihove Židovske općine, došla je zamoliti Palmu Katalinić da potpiše lažnu potvrdu da njoj, Zori Dirnbach, Daniel Goldstein, alias Ivin pomaže u prepravljanju i popravljanju dramskih tekstova za televiziju.  Danielu Goldsteinu, alias Ivinu trebala je potvrda da negdje nešto radi kako bi od Grada mogao dobiti stan. Prvi stan ostavio je prvoj ženi, a on je još nezaposlen. Drskost Danijela Goldsteina prešla je sve granice nakon smrti dr. Franje Tuđmana kad se počeo pričati notorne laži kako je dr. Franjo Tuđman za svoje stručne radove prvo pitao za mišljenje njega Daniela Ivina !? Uz to danas se Daniel Ivin kiti da je i književnik, a zar mu njegovu jedinu knjigu nije na pol napisao genijalni stariji brat Slavko?“

Goldsteini pod zaštitom tadašnjeg, žali Bože, predsjednika RH Stjepana Mesića

Nije tada Daniel još znao da će ga uskoro po „genijalnosti“ zasjeniti sin brata Slavka Ivo Goldstein, profesor bizantologije diplomirane u Beogradu. Taj Ivo Goldstein,  toliko je opsjednut velikom bitkom protiv povijesne istine hrvatskog naroda da svojevoljno patvori suvremenu hrvatsku povijest u svojim knjigama napisanim u stilu povijesnih pisanija svoga oca samozvanog povjesničara, inače nakladnika sa srednjom školom Slavka, koja po svojoj povijesnoj znanstvenoj argumentiranosti podsjećaju na povijesne romane Marije Jurić Zagorke.

Kad se profesor Ivo Goldstein poprilično umislio tražio je bez natječaja katedru suvremene hrvatske povijesti na sveučilištu u Zagrebu i drugovi su mu je dali. Kad mu je to prošlo, umislio da mu je mjesto među besmrtnicima u HAZU. Ali, akademici su mu tajnim glasovanjem uskratili ulaz u Akademiju. Da ga utješe, njegovi će ga drugovi poslati u Pariz za veleposlanika da tamo nauči francuski.

Ivu Goldsteina predsjednik Milanović predložio je za veleposlanika u Grčkoj  koji je u vrijeme dok je bio hrvatski veleposlanik u Parizu, u centralnoj sobi za prijeme u veleposlanstvu na kaminu imao sliku Josipa Broza Tita.

„Kako je svijet malen potvrđuje i slučaj s mojim bratićem inženjerom u Geotehnici koji mi se potužio da su dobili za direktora nekog Danijela Ivina koji nema veze s poslom i ništa ne radi nego samo putuje u London na račun poduzeća. Bilo je to za vrijeme predsjednikovanja na Pantovčaku Stjepana Mesića velikog prijatelja Slavka Goldsteina koji je morao svog mlađeg brata promašena povjesničara Danijela Goldsteina, alias Ivina, negdje uhljebiti. I drugovi ga dobro uhljebiše! A gdje drugdje negoli u tvrtki koja ima posla s naftom. I Daniel Goldstein alias Ivin, promašeni povjesničar, postao je preko noći uz blagoslov predsjednika Stipe Mesića kojem je zbog poslovnih veza sa svjetskim teroristom i krvavim libanonskim diktatorom  Gadafijem, predsjednik u Nadzornom odboru Geotehnike. Nafta, doduše, nema veze s diplomom Daniela Goldsteina alias Ivina, ali ima sa Stipom Mesićem i Janafom.

Ali, tko da vjeruje tom “Jutarnjem listu” kojeg je 4. 12. 2003. drug Stjepan Mesić nazvao običnim smećem nakon što su novinari objavili njegove mutne transakcija s libijskom naftom i prijateljem mu  Gadafijem.

Ali  vrag ne spava i u Geotehnici su radnici uskoro svog novog šefa Daniela Goldsteina, alias Ivina uhvatili u krađi. S kim? Zajedno sa Željkom Dobranovićem, bivšim predstojnikom Ureda predsjednika Stjepana Mesića. Oštetili  su  tvrtku za oko 390.000 kn. I radnici Geotehnike tužili ga sudu. Ali, Daniel Golstein, alias Ivin pod moćnom je zaštitom, pa državni odvjetnik Mladen Bajić nikako da tužbu protiv Daniela Goldsteina izvadi iz ladice.

Daniel Goldstein izbačen iz HHO

I besramnik Daniel Goldstein, alias Ivin, stric Ive Goldsteina, kad je postao uvjeren da su njegovi zaštitnici toliko moćni da tužba protiv njega za krađu u Geotehnici ne će nikada ugledati svijetlo dana iz ladice državnog odvjetnika Mladena Bajića, drsko se kandidira za predsjednika HHO za ljudska prava  i bi, navodno, izabran! A onda na njegovu sramotu puče bruka i skandal u HHO-u! Netko od članova HHO-a otkrio je kriminalnu prošlost Daniela Goldsteina, alias Ivina i Daniel Goldstein je zbog lažnog predstavljanja,  naglavačke izbačen ih HHO-a.

Po tom se i novinar D. Butorac javio u Jutarnjem listu 12. 4. 2012. člankom: “Kako Ivin može gostovati na HTV-u kod Ace Stankovića, a ne može na sud?” Izostanak sa suda je Ivin pokušao opravdati naglim pogoršanjem zdravstvenog stanja s jakim vrtoglavicama i općom malaksalošću. Ali nije bio malaksao i nije mu se vrtjelo u glavi  kad je po direktivi iz Iblerova trga po dogovoru s vodstvom SDP-a harangirao da Hrvatski sabor ukine službenu komemoraciju žrtvama na Bleiburgu.

I kako javlja Jutarnji list 13.10.2012. “Daniel Ivin, bivši šef HHO-a jučer je na zagrebačkom Županijskom sudu nepravomoćno osuđen na 11 mjeseci uvjetno uz rok kušnje od tri godine”. Ostali kradljivci moraju u zatvor. Daniel Goldstein-Ivin iako glavni krivac, dobio je uvjetnu kaznu,  jer je tako zbog Danielovih poodmaklih godina i problema koje ima s glavom i u glavi, urgirao za njega  brat mu Slavko savjetnik predsjednika Republike i predsjednika Vlade SDP-a Zorana Milanović.

Pravomoćno osuđen na 11 mjeseci zatvora s rokom kušnje od 3 godine, Danijel Goldstein-Ivin traži ukidanje pokroviteljstva nad Bleiburgom

Da, da, to je taj isti mali Židov Daniel Goldstein-Ivin, koji poput svog brata Slavka ne posustaje u bitci protiv hrvatskog naroda, a po direktivi svojih moćnih zaštitnika otvorenim pismom od predsjednika Hrvatskog Sabora Borisa Šprema traži da Sabor ukine svoje pokroviteljstvo nad Komemoracijom hrvatskim žrtvama palim na Križnim putovima od Beiburgu do raspeća na Kalvarijama po Srbiji,  jer to građane stoji pola milijuna kuna, kako bi se zatro svaki trag srbokomunističkim ratnim i poratnim genocidnim zločinima nad Hrvatima koji su se borili protiv komunizma, a čiji su potomci u Domovinskom ratu porazili do nogu velikosrpskog agresora na svoju domovinu Hrvatsku.

O karlovačkim Goldsteinima – braći Slavku i Danielu Goldsteinu, alias Ivinu kazivali su:  Đurđa Deur, Svetozar Petrović;, Stanko Lasić, Antun Žvan, Valentin Sinotreppo, Mladen Berleković, Sveto Tomić, dr. Petar Šarinić, Jelena-Ljalja Gorodeck, Bogdan Sudić – Braco, Neda Bilović-Fancev, Palma Katalinić, dr. Miroslava Despot rođ. Blis i Marijan Krmpotić.

“Veliki i hrabri ” borci za iste ideale

Stjepan Mesić. “Borili smo se za iste ideale”, a Goldstein je ispisao jednu od slavnih stranica političke povijesti Hrvatske,

Ah da “borili su se za iste ideale”!? Naročito Slavko Goldstein koji je kao “hrabri partizanski borac” proveo rat na sjeniku jednog seljaka na Kordunu!?

Ustvrdio je kako Slavko Goldstein u epohalnoj knjizi “1941. – godina koja se vraća”, predviđa ono što se danas događa.

A što se to događa? Za jugo-komuniste šokantno, neprihvatljiva država Hrvata!

https://www.vecernji.hr/vijesti/mesic-goldstein-je-ispisao-jednu-od-slavnih-stranica-politicke-povijesti-hrvatske-1195329

Borili su se za iste jugo-komunističko- titoističke ideale, ne Hrvatske!

I tu žestoku borbu za očuvanje jugo-komunističko-titoističkih ideala, protiv Hrvatske i hrvatskog naroda nastavlja Slavkov sin Ivo Goldstein.

Njegov veleposlanički mandat u Parizu bio je popraćen općim zgražanjem. Prigovoreno mu je diletantsko baratanje francuskim jezikom i odsutnost diplomatskih kompetencija i vještina čime je diplomatski osramotio Hrvatsku te držanje uokvirene fotografije Josipa Broza Tita u sobi za prijem hrvatskog veleposlanstva.

Prof. dr.sc. Ivo Goldstein svojim je primitivnim i prostačkim ponašanjem pokazao je, (psovao, urlao, tjerao, naguravao i vikao van, starijem gospodinu, članu Hrvatskog žrtvoslovnog društva) svu bijedu i teror komunističke ideologije: skučenost uma, totalitarno i jednoumno razmišljanje, diktaturu, netoleranciju, primitivizam i nekulturu. A taj i takav čovjek je profesor na Filozofskom fakultetu,  podučava mlade ljude, ispituje ih i ocjenjuje!

Kako on može studentima biti etički i moralni autoritet?

Može samo u Hrvatskoj, u kojoj nitko od javnih osoba ne snosi nikakvu odgovornost za svoje ponašanje!

Goldstein nije i neće nikada postati akademik HAZU, ne zbog svog antisemitizma, nego zbog svoje ideološke indoktrinacije koja mu ograničava znanstvenu objektivnost i stručnost. Profesor Brandt (mentor Ive Goldsteina) u knjizi Život sa suvremenicima, Zagreb, 1996., str. 190–191. napisao je sljedeće:

“Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikada postojali. Na moj prigovor odgovorio je: ‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka.”

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Tribina udruge Križ, na temu Kršćanin u suvremenom svijetu

Published

on

Predavač je bio prečasni prof. dr. sc. Josip Grbac, red. prof., svećenik Porečke i Pulske biskupije, dekan Umaško-oprtaljskog dekanata i župnik u Umagu, redoviti profesor i dugogodišnji predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i na Teologiji u Rijeci  jedan je od najistaknutijih intelektualnih veličina Crkve u Hrvatskoj danas. Nedavno je na predstavljanju njegovih knjiga u Umagu naglašena njegova pripadnost nizu istaknutih istarskih ličnosti koji započinje biskupom Jurjom Dobrilom, preko bl. Miroslava Bulešića, mons. Bože Milanovića i njihovih suvremenika, pa sve do mons. Antuna Heka s kojim je usko surađivao.

Kršćani imaju jednako pravo sudjelovati u kreiranju životnih vrijednosti u svijetu u kojem živimo. Nije vjernik i kršćanin samo u zatvorenoj sobi sam sa sobom i svojom molitvom, već je vjernik gdje god se kreće i živi. Svoju vjeru nosi u sebi i sa sobom i mora aktivno sudjelovati u kreiranju svijeta oko sebe.

Tko god tvrdi suprotno taj ne poštuje  Deklaraciju UN o ljudskim pravima, po kojoj svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost, svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi; NN 12/2009  

Prava i životne vrijednosti iz  Deklaracije su kršćanske vrijednosti. Svaki Kršćanin trebao bi živjeti i širiti evanđelje, podmetnuti leđa i nositi životne križeve, boriti se za svoje vrijednosti, ali malo njih izlazi iz zone konformizma, linije manjeg otpora.

Pravo na život neprikosnoveno je kršćansko pravo na poštivanje života od začeća, do smrti. Nijedno društvo i pojedinac nema pravo kršiti pravo na život i igrati se genetikom.

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,

na sliku Božju on ga stvori,

muško i žensko stvori ih. Post.26,

 I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!…post.27

Znači da Kršćanin ne bi smio glasati za stranke koje podržavaju ili  sudjeluju  u donošenju zakona za prekid trudnoće, odnosno pobačaj.

Svatko ima pravo na obrazovanje. Obrazovanje mora biti besplatno, barem na osnovnom i temeljnim stupnjevima. Osnovno obrazovanje mora biti obvezno.

Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu. Međutim roditelji zbog nedostatka vremena ili lošije komunikacije, ne prate po kojim  i kakvim  školskim  programima njihova djeca uče u školi.

Rodna ideologija, Istanbulska konvencija, građanski i seksualni odgoj prerano se uvode u školske programe, neprimjereno godinama života djeteta i kršćanskim vrijednostima.

Stoga bi se roditelji  trebali aktivno uključiti, osnivati udruge i boriti se odgoj djece po kršćanskim vrijednostima.

Istanbulska konvencija velika je prijevara i sramota Andreja Plenkovića, jer je namjerno i svjesno lagao, a  ovako je  govorio 2018.: „Priča o roditelju 1 i roditelju 2 je obmana“. Interpretativna izjava je obmana. Pod zaštitom žena i obitelji ustvari ugrozili su i razaraju  obitelj.

Crkva bi trebala poticati laike da joj pomažu.  Laici nisu dosta vrednovani, a laik može puno više reći od svećenika, koji ne smiju kršiti postojeći sustav i postojeću hijerarhiju. Laik to može. Laici raznih profila rado i volonterski pomažu Crkvi.

Vjernici Katoličke crkve u Istri su malo ksenofobični prema svećenstvu, jer su im bili jedini oslonac u Mussolinijevu režimu, pa se od njih traži da se ne ističu, da sve treba rješavati  malo  mirnije, diplomatski.

Vjernicima se jako zamjerio i Papa Franjo , odbijajući kanonizirati Bl. Kardinala Alojzija Stepinca, koji se žrtvovao i nije dopustio odvajanje hrvatske Katoličke crkve od Vatikana. Nasjeo je na laži patrijarha Irineja i to  mu velika mrlja na pontifikatu. Još veća kada se zna da je SPC proglasila svetim četnike koljače i bratoubojice.

I na kraju svi očekuju da ćemo im preporučiti za koga glasati , mi to jednostavno ne možemo, ali kao Kršćani  možemo preporučiti neka si pročitaju 10 Božjih Zapovjedi i koja god stranka ili pojedinac ih krše, ne bi za nju ili njih trebali  glasati.

Lili Benčik/ hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Hrvatska biskupska konferencija-Očuvati dostojanstvo politike i ustavno-pravni poredak države

Published

on

Politiku učiniti  časnim poslom,  koji se ostvaruje u služenju građanima

Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax, povodom predstojećih parlamentarnih izbora, predstavila je 3.travnja 2024.u sjedištu HBK, izjavu pod naslovom „Očuvati dostojanstvo politike i ustavno-pravni poredak države“.

Očuvati dostojanstvo politike i ustavno-pravni poredak države

Parlamentarni izbori u Republici Hrvatskoj, koji će se održati 17. travnja 2024. godine, ponovno su prigoda kada će svi građani Republike Hrvatske i hrvatske dijaspore s pravom glasa, birajući određenu političku opciju, moći izraziti svoj stav o budućem smjeru hrvatske države s obzirom na njezin cjelokupan društveni razvoj, osobito u politici, gospodarstvu, kulturi, obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj skrbi, ali i s obzirom na njezin položaj u međunarodnoj zajednici i u međunarodnim odnosima. Ističući važnost parlamentarnih izbora, a imajući u vidu sva ozbiljna pitanja, među kojima ponajprije ističemo zabrinjavajuću demografsku situaciju, iseljavanje stanovništva te pitanje migracija, a o kojima ovisi naša budućnost i životni standard, odnosno razvoj općeg dobra, Komisija HBK-a Iustitia et pax (Pravda i mir) želi pružiti katoličkim vjernicima, ali i svim ljudima dobre volje, određena temeljna polazišta za zauzimanje vlastitog stava o tim pitanjima, iako poštujemo izbor svakoga glasača u skladu s svojom savjesti.

Odgovornost za opće dobro

Građani, koji se ujedno izjašnjavaju i kao katolički vjernici, po svojoj su vjeri pozvani biti duboko zainteresirani za svekolik boljitak i napredak na svim područjima zajedničkoga života u Hrvatskoj. Vjera, naime, nije samo privatna stvar pojedinca već uključuje i društveno-socijalnu dimenziju te se očituje i u suodgovornosti za opće dobro društva i države. Izlazak na izbore jedan je od načina očitovanja te suodgovornosti, jer na izborima građani odlučuju kojoj će političkoj opciji dati povjerenje, smatrajući da će upravo ona na najbolji način, u njihovo ime, promicati opće dobro društva na dobrobit svih građana. Želimo stoga podsjetiti da politička zajednica »postoji radi općega dobra« (Gaudium et spes, br. 74), a zadaća je države braniti i promicati zajedničko dobro građanskog društva (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1927). Političke stranke trebaju biti svjesne da je povjerenje koje im građani daju zapravo preuzimanje odgovornosti koja se očituje u služenju svim građanima.

Izbori nisu politička arena u kojoj je najvažnije pobijediti pod svaku cijenu. Zato pozivamo sve političke stranke da u predizbornoj kampanji naglasak stave na svoje političke programe i jasno predstave građanima na koji način namjeravaju promicati opće dobro i rješavati društvene probleme.

Demografska kriza

Građane zasigurno zanima koje mjere pojedine političke stranke ili koalicije političkih stranaka namjeravaju donijeti u svrhu rješavanja demografske krize, jer je ona postala temeljni problem hrvatskoga društva. Suočavamo se sa situacijom da nemamo više dovoljno radno sposobnih građana, što ozbiljno utječe na razvoj gospodarstva, te je od presudne važnosti kako se pojedine političke opcije namjeravaju odnositi prema dolasku stranih radnika, odnosno kakvu useljeničku politiku namjeravaju provoditi, te kakve mjere kane poduzeti u svrhu poticanja povratka hrvatskih iseljenika, osobito mladih obitelji, i zaustaviti daljnje iseljavanje hrvatskih građana u druge zemlje. Za hrvatske građane važno je, međutim, i rješavanje svakodnevnih problema te se od političkih stranaka ili koalicija očekuje da građanima predstave i programe zdravstvene i mirovinske reforme, politiku socijalne skrbi, agrarne reforme, kao i načine rješavanja drugih društvenih, ali i danas sve važnijih ekoloških pitanja. Vjernike, kao i sve ljude dobre volje u Hrvatskoj, pozivamo da u izboru svojih kandidata vode računa i o vrijednosnim i svjetonazorskim pitanjima poput poštovanja vjerskih sloboda u javnom životu, poštovanja života od trenutka začeća do naravne smrti, neradne nedjelje, kao i sve prisutnije pitanje rodne ideologije, itd.

Papa Franjo, u enciklici Fratelli tutti (2020.), jasno je naglasio da se u politici treba čuvati nezdravog populizma koji iskorištava kulturu naroda, odnosno »kada se pretvori u sposobnost nekog pojedinca za stjecanje potpore u svrhu političkog iskorištavanja kulture naroda, pod bilo kojim ideološkim predznakom, u službi svojih osobnih planova i vlastitog održavanja na vlasti. Ima i slučajeva gdje se teži steći popularnost na način da se raspiruje najniže sebične sklonosti nekih slojeva društva. To postaje utoliko ozbiljnije kada, bilo u grubim ili pak suptilnijim oblicima, dovodi do uzurpacije institucija zakonitosti« (br. 159). Papa Franjo ističe da takav nezdrav populizam izobličuje riječ narod, jer se nastoji podilaziti zahtjevima naroda kako bi se osigurali glasovi ili podrška, a zanemaruje se politika koja mukotrpnim radom nastoji ostvarivati opće dobro i osigurati ljudima sredstva potrebna za njihov cjelovit razvoj te stvarati uvjete da se mogu uzdržavati plodovima vlastitih napora i kreativnosti. Papa Franjo potiče političare da svoju politiku usmjere prema razvoju gospodarstva koji će iskoristiti potencijale svake regije i raznim mjerama osigurati održivu jednakost. Pozivamo stoga građane da se »ne daju zavesti« od onih koji ukazuju isključivo na propuste, a ne nude pozitivne programe koji bi mogli promijeniti situaciju na bolje.

Političare, pak, pozivamo, napose one koji se izjašnjavaju kao katolički vjernici, da u duhu hrvatskog demokratskog i pluralnog društva, radi općega dobra, surađuju i s onim političkim opcijama koje se u svemu ne slažu s njima, ali se zauzimaju za vrijednosni sustav većine Hrvata i hrvatskih građana.

Izbjeći ustavno-pravnu krizu državnog poretka

Međusobno optuživanje, diskreditiranje drugih političkih opcija i njihovih kandidata za Hrvatski sabor, kršenje ustavnih odredbi i narušavanje ustavno-pravnog poretka države nisu ponašanja koja zaslužuju povjerenje građana, a imaju i iznimno negativan odgojan učinak na sva područja društva: od obiteljskoga života preko škole do javnoga i osobito svakodnevnoga života. Takva ponašanja nisu jamac sigurnosti i stabilnosti države i naroda u svjetlu zahtjeva općega dobra svih građana. Pozivamo stoga sve sudionike izbornog procesa da poštuju nepovrjedivo dostojanstvo svake ljudske osobe i pritom očuvaju dostojanstvo politike te pruže primjer političke kulture i zrelosti političkog ponašanja, jer se u demokratskom društvu samo na taj način legitimno stječe povjerenje građana. Kao Komisija koja nastoji promicati ljudsko dostojanstvo, pravednost i mir te poštovanje zakonitosti, osuđujemo sve postupke koji dovode u pitanje zakonitost samih izbora, a birače pozivamo da na predstojećim izborima daju glas onima za koje smatraju da će biti spremni provesti prijeko potrebne reforme i služiti općem dobru u interesu svih građana.

Politička stabilnost

U ovom trenutku sveopće geopolitičke nestabilnosti u Europi, osobito izazvane ruskom agresijom na Ukrajinu koja se na određen način proteže i do naših prostora, najmanje nam je potrebna politička nestabilnost i dovođenje u pitanje povjerenja u institucije, kao i u zakonitost parlamentarnih izbora koji su pred nama.

Vladavina prava kao temeljno ustavno načelo obvezuje sve građane Republike Hrvatske, sve institucije, pa i političke stranke.

Stoga apeliramo na sve sudionike izbornoga procesa da postupaju poštujući Ustav Republike Hrvatske i relevantne zakone, ali i ljudsko dostojanstvo svakoga kandidata za parlamentarne izbore. Posebice važnim držimo obvezu svih političkih stranaka da svojim postupanjem izbjegnu ustavnopravnu krizu te da oni, koji već imaju određene, pa makar i ograničene političke ovlasti, budu primjerom poštena izbornog natjecanja. Pri tome želimo istaknuti da je Republika Hrvatska do 2000. godine imala polupredsjednički sustav, a od 2000. godine parlamentarni koji izričito predviđa zabranu stranačkog članstva za predsjednika države.

Pozivamo građane vjernike i sve ljude dobre volje u Hrvatskoj da svojim glasom podrže one političare koji se zauzimaju za slobodnu Hrvatsku u okviru zajednice europskih naroda i za istaknuto mjesto Republike Hrvatske u Europskoj uniji, svjesni da ona nije idealna. Možemo se složiti s izjavom naslovljenom Za odgovoran glas koji promiče kršćanske vrijednosti i europski projekt Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE), objavljenoj 13. ožujka 2024. godine u povodu predstojećih izbora za Europski parlament. U njoj se ističe: »Znamo da Europska unija nije savršena i da mnoge njezine politike i zakonski prijedlozi nisu u skladu s kršćanskim vrijednostima i očekivanjima mnogih njezinih građana, ali vjerujemo da smo pozvani pridonijeti i poboljšati je alatima koje nudi demokracija.«

Zaustaviti korupciju u Hrvatskoj

Među prioritete hrvatskoga društva zasigurno ulazi i borba protiv korupcije, jer ona stvara nezdrave međuljudske odnose, nepovjerenje u državne institucije, ali i rezerviranost ulagača u razna područja gospodarstva. Korupcija je zlo koje se rađa u srcima onih koji se Boga ne boje, niti za ljude mare (usp. Lk 18,4). Stoga, tko u svoj predizborni program ne stavi zadaću suzbijanja korupcije u Hrvatskoj, teško može dokazati biračima da politiku shvaća kao služenje općem dobru i da u svom obnašanju vlasti želi nultu stopu tolerancije prema koruptivnim radnjama. Pozivajući se na riječi pape Pija XI., papa Franjo ističe da politika pisana velikim P jest »jedan od najuzvišenijih oblika ljubavi prema bližnjemu. Zalagati se za ‘dobru’ politiku znači tjerati zemlju prema naprijed, raditi na napredovanju njezine kulture: to je politika. I to je umijeće« (Franjo, Politika i društvo, 23). U tom smislu, najodgovorniji za stvaranje uvjeta za prestanak korupcije jesu upravo političari,

pa apeliramo da pod etičko-moralnim i političkim vidom borbu protiv korupcije stave kao osobni prioritet, ali i da etika treba biti prioritet svake političke stranke ili koalicije, odnosno politike kao brige za opće dobro. Ipak, važno je napomenuti da odgovornost za suzbijanje korupcije snose i svi građani, a ne samo političke stranke, jer se to društveno zlo može iskorijeniti samo zajedničkom akcijom koja uključuje primjenu jasnih etičkih principa, kako u različitim oblicima društveno-gospodarskoga života i uopće javnoga života, tako i u političkom djelovanju.

Potrebno je da se institucijama koje su zadužene za otkrivanje i suzbijanje korupcije dadnu veće ovlasti, a sâm proces razotkrivanja korupcije učini transparentnijim, bez senzacionalističkih i selektivnih izvješća u hrvatskoj javnosti. Osobito apeliramo na odgovornost sredstava društvenih komunikacija, ali i svih drugih javnih institucija i privatnih osoba, da se suzdrže od neutemeljena optuživanja i narušavanja dobra glasa prije utvrđivanja odgovornosti. Pozvani smo ovom procesu pridonositi argumentiranim otkrivanjem korupcije, a nadležne institucije da, u duhu poštenja i na dobrobit građana, sve slučajeve istraže, a kada se utvrdi koruptivna djelatnost da pokrenu i provedu zakonske postupke. Potrebno je podržavati i poticati kod građana hrabrost i poštenje, što uključuje i naviku prijavljivanja nadležnim institucijama onih koji čine koruptivne radnje.

Odaziv kršćana na parlamentarne izbore

Nekultura dijaloga, često prisutna u političkim raspravama, koja nerijetko graniči i s izričajima vulgarnosti, dovodi hrvatske građane u situaciju da ne žele izići na izbore. Stoga nas ne iznenađuje što se građani često pitaju: Komu dati glas? Ipak želimo napomenuti da se neizlaskom na izbore ipak glasuje, ali tada drugima prepuštamo da odlučuju u naše ime te sami sebi uskraćujemo mogućnost čina građanske odgovornosti i skrbi za opće dobro, odnosno »glasujemo« upravo za one zbog kojih se odustalo od izlaska na izbore. Katolike vjernike, koji prema popisu pučanstva iz 2021. godine čine veliku većinu hrvatskih građana, ali i sve ostale građane, pozivamo stoga da pristupe izborima i ozbiljno promisle komu dati svoje povjerenje. Pri tome je važno da se ne glasuje »protiv nekoga«, nego da svojim glasom podrže one čija dosadašnja djela pokazuju da im se može vjerovati, odnosno da svojim glasom »kazne« neispunjena obećanja onih kojima su prethodno dali glas.

Zazivajući Božju pomoć na sve građane Republike Hrvatske, a posebice na one koji se kandidiraju za budući saziv Hrvatskog sabora i preuzimanje zakonodavne i izvršne vlasti u našoj državi, upućujemo svima poziv da učinimo sve kako bismo »rehabilitirali«

politiku i učinili je doista časnim poslom koji se ostvaruje u služenju građanima,

 a koji ne nosi sa sobom vlastiti probitak i prosperitet, nego se očituje u mukotrpnu uočavanju prioriteta i visokom stupnju etičko-moralne i političke odgovornosti u brizi za opće dobro. Istinski političar jest onaj koji se ne koristi narodom kao mitskom kategorijom, nego koji sa svojim narodom živi, prepoznaje njegove potrebe i zauzima se za njegov boljitak.

Navodeći riječi pape Franje, ističemo: »Da bi razumio narod, moraš živjeti s narodom. Samo oni koji su živjeli s narodom razumiju ga…« (Franjo, Politika i društvo, 101). Svjesni smo da nema idealnih političara, jer su i oni samo ljudi, ali ćemo svojim ozbiljnim pristupom izborima i savjesnim davanjem glasa određenoj političkoj opciji ipak omogućiti da u izbornom procesu izaberemo najbolje među onima koji se natječu, a time i sami pridonesemo promicanju općeg dobra hrvatskog društva i države. Pozivamo sve da daju osoban doprinos u stvaranja pozitivnog raspoloženja kako bi i ovi parlamentarni izbori protekli mirno i dostojanstveno, u ozračju zakonitosti i pravednosti, na dobrobit svih građana Republike Hrvatske.

U Zagrebu 3. travnja 2024.

✠ Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki, predsjednik Komisije HBK-a Iustitia et pax

Pripremila Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved