Istaknuto
Sve svete srpske zemlje Aleksandra Martinovića, u svijetlu stvaranja srpskih mitova, iz kojih proizlazi srpsko prisvajanje hrvatske kulturne baštine
Kako Srbi na lažima grade svoje mitove:
Novi srpski zakon ‘Zakon o kulturnom nasleđu’, kojeg je Skupština Srbije usvojila 23. prosinca 2021.godine svojata dubrovačku književnost tvrdeći da ona jednako ‘pripada i srpskoj i hrvatskoj kulturi’ Nije im bilo dovoljno prisvajati Držića i Gundulića pa sada prisvajaju čitavo dubrovačko književno stvaralaštvo do 1867. godine.
„Član 23.
Staru i retku bibliotečku građu čine:
1) stare srpske knjige:
(1) rukopisne knjige na srpskoslovenskom i srpskom jeziku srpskoslovenskog jezičkog perioda zaključno sa 18. vekom, kao i rukopisne knjige nastale do 1867. godine na srpskoslovenskom, ruskoslovenskom (u srpskoj upotrebi), slavenosrpskom i srpskom narodnom jeziku,
(2) štampane knjige, periodične i druge publikacije objavljene na srpskoslovenskom, ruskoslovenskom (u srpskoj upotrebi), slavenosrpskom i srpskom jeziku, zaključno sa 1867. godinom,
(3) rukopisne i štampane knjige na stranim jezicima čiji je autor pripadnik srpskog naroda, zaključno sa 1867. godinom,
(4) izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom;
2) stare strane knjige: rukopisne i štampane knjige objavljene do godine koja se uzima kao kriterijum po propisima države iz koje potiču;
3) retke knjige: publikacije koje imaju neko od sledećih obeležja:
(1) rukopisne knjige nastale posle 1867. godine,
(2) primerci publikacije koji zbog posebne opreme ili sadržine izlaze iz profila ukupnog tiraža,
(3) bibliofilska izdanja značajnih autora i bibliofilska izdanja koja imaju posebnu naučnu, istorijsku, kulturnu ili umetničku vrednost,
(4) retka izdanja iz ratnih perioda 1912-1913, 1914-1918, 1941-1945. godine,
(5) izdanja s tiražom manjim od 100 primeraka koja imaju posebnu naučnu, istorijsku, kulturnu ili umetničku vrednost,
(6) cenzurisana, proskribovana izdanja koja su sačuvana u malom broju primeraka, a sama po sebi imaju veliki kulturni značaj,
(7) emigrantska izdanja objavljena van teritorije Republike Srbije, sačuvana u malom broju primeraka;
(4) posebne zbirke:
(1) zbirke književnih i drugih rukopisa i arhivalija, mapa i karata, fotografija, gravira, muzikalija, plakata, elektronskih publikacija (uključujući i internet baštinu), bibliotečki katalozi i posebne biblioteke značajnih ličnosti, odnosno biblioteke celine od istorijskog, umetničkog, naučnog ili tehničkog značaja, koje su u skladu sa ovim zakonom utvrđene kao kulturno dobro,
(2) muzejski primerak svake štampane ili elektronske publikacije koji Narodna biblioteka Srbije i Biblioteka Matice srpske dobijaju putem obaveznog primerka i trajno čuvaju po zakonu kojim se uređuje obavezni primerak’
Spominjanje 1867. godine odnosi se na godinu službenog prihvaćanja pravopisa Vuka Karadžića, a do Vuka nije postojao ni srpski jezik, ni srpska književnost. Kako onda može biti dio srpske kulture ne samo Dubrovačka književnost, nego i „rukopisne i štampane knjige na stranim jezicima čiji je autor pripadnik srpskog naroda, zaključno sa 1867. godinom“ To znači baš po onome da su svi štokavci Srbi ili karikirano, “ gde i jedan Srbin, to je Srbija“ i eto srpskog mita!
„ Srbija je bila pod osmanskom vlašću gotovo pet vekova. Turci su progonili srpsku vlastelu, odlučni da fizički iskorene društvenu elitu. Pošto je Osmansko carstvo bila muslimanska teokratija, hrišćanski Srbi su u njoj praktično živeli kao roblje – zlostavljani, ponižavani i iskorišćavani. Kao posledica, Srbi su postepeno napuštali gradske centre gde su bili zastupljeni rudarstvo, zanatstvo i trgovina, i povlačili se u nepristupačne planine gde su živeli gajeći stoku i baveći se skromnom poljoprivredom.“ Piše na stranici srpskog veleposlanstva u Washingtonu.
Odrednica da izdanja dubrovačke književnosti „pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi“ sa srpskom kulturom toga vremena nemaju ama baš nikakve veze. U to je vrijeme Srbija bila pod turskom vlašću od 1459 pa sve do 1804.godine i 1878.godine kada je međunarodno priznata.
Nakon ove povijesne crtice, kako mogu svojatati hrvatsku kulturnu baštinu, kada nisu imali ni svoj službeni jezik, ni književnost. U Hrvatskoj svaki sasvim prosječno obrazovan čovjek zna tko je napisao prvu gramatiku hrvatskog jezika još davne 1604 godine! Isusovac Bartol Kašić rođen u Pagu 1575.godine, dok su Srbi već dva stoljeća grcali pod Turskom vlasti! Nisu ni znali kojim jezikom govore dok se nije pojavio Vuk Stefanović Karadžić sa svojim Srpskim rečnikom 1818.godine.
Hrvatska književnost i jezik kojim je ta književnost stoljećima stvarana i pisana temeljni je nositelj hrvatskog identiteta, ima svoju povijest posvjedočenu i ostvarenu u djelima svojih pisaca, od prvih spomenika i tekstova, preko u ‘versah harvacki složene’ Judite Marka Marulića čiju smo veliku 500. obljetnicu tiskanja obilježili upravo ove godine pa sve do danas, počiva na čvrstim temeljima i neprihvatljivo je njihovo nasilno svojatanje i smještanje u srpsku književnost.
Međutim, formalno osnivanje Srpske pravoslavne crkvene opštine veže se uz 1790. godinu, kad se i službeno oformila po pozitivnom kanonskom pravu SPC-a. Vjernici, bez obzira odakle potječu, osjećaju se Dubrovčanima.
Od tri pravoslavna hrama jedan je posvećen Blagovještenju Presvete Bogorodice, a izgrađen je 1877. godine. Ostala dva su izvan zidina povijesne jezgre: hram sv. Đurđa na Posatu (1790.) i hram sv. Arhanđela Mihaila na Boninovu (1837.), i u sva tri se određenih dana služi sveta liturgija. Osim ova tri hrama, dubrovačka crkvena opština ima i hram Uspenja Presvete Bogorodice u gradu Korčuli, gdje se, za tamošnje vjernike, služi liturgija 1 puta mjesečno.
Reakcije iz kulturnih krugova u Hrvatskoj
Nadam se da će državne i političke strukture u Hrvatskoj jasno i oštro reagirati na ovu srpsku agresiju na hrvatsku kulturnu baštinu.
Povjesničarka književnosti i književna kritičarka, izv. prof. dr.sc. Katja Bakija na Sveučilištu u Dubrovniku, inače nositeljica kolegija na kojima se predaje hrvatski jezik i književnost komentirala je na novi „Zakon o kulturnom nasleđu“ Republike Srbije i njegov članak 23 :“neprihvatljiv je pokušaj legaliziranja nažalost opetovanih tendencija prisvajanja hrvatske književne baštine i pokušaja uključivanja književnih korpusa velikana hrvatske renesansne i barokne književnosti, dubrovačkih autora Marina Držića i Ivana Gundulića u srpski književni kanon. Neupitna je pripadnost spomenutih književnika hrvatskom književnom kanonu.“
Luko Paljetak: Lupež je uvijek lupež.
Ravnatelj Doma Marina Držića Nikša Matić komentirao je:
„Dom Marina Držića smatra neprihvatljivim i neutemeljenim Zakon o kulturnom nasljeđu Republike Srbije i njegov članak 23 koji ističe dvojnu pripadnost dubrovačke književnosti. Opetovano svojatanje hrvatske kulturne baštine nastavak je skandalozne prakse čiji je izdanak uvrštavanje drama Marina Držića u ediciju “Deset vekova srpske književnosti“ u nakladi Matice srpske iz Novog Sada.
Prisvajanje hrvatskih književnika u pokušaju popunjavanja rupa srpske književnosti koja nema pisanih djela na narodnom jeziku do pojave Dositeja Obradovića u drugoj polovici 18. stoljeća navodi na pitanje koliko su u Srbiji pažljivo pročitali i shvatili poruke Marina Držića?! Laž i krađa svojstvo su “ljudi nahvao”, koje je Držić davno raskrinkao kao one koji “srce ne nose prid očima, već im se ono maškarava”. Zakon kojim pokušavaju proglasiti dubrovačku književnost i srpskom smatramo upravo time – maškaravanjem istine. A istina koja svakoga može pogledati u oči je kako je Marin Držić najveći hrvatski komediograf i jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca uopće“
Hrvatski P.E.N. centar izrazio je prosvjed protiv novoga srbijanskog zakona u kojem prisvajaju dubrovačku književnost do 1867. godine, i istaknuo kako su odredbe u zakonu neutemeljene i neprihvatljive, kao i stalno posezanje za hrvatskom kulturnom baštinom i prostorom.
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje na čelu s ravnateljem Željkom Jozićem oštro je osudio novi srpski zakon o kulturnom nasljeđu, a u kojem dubrovačka književnost do 1867. godine pripada „srpskoj i hrvatskoj kulturi“. Ovo je treći nastavak takve politike prisvajanja hrvatskoga, pa premda su sva ta tri postupka zapravo u proturječju jedan s drugim, jer ako ne postoji hrvatski jezik, kako može postojati hrvatska književnost,
https://www.vecernji.hr/vijesti/novi-srpski-zakon-je-proziran-i-neprimjeren-dubrovacka-knjizevnost-ostaju-iskljucivo-hrvatski-1555937 – www.vecernji.hr
Tim zakonom kojim se svojataju dubrovački književnici zapravo se potvrđuje velikosrpski projekt Srpski svet kao zamjena za Homogenu Srbiju, Stevana Moljevića , Veliku Srbiju Vojislava Šešelja i Memorandume SANU.
Sve me to podsjetilo na video uradak u kojem izvjesni Aleksandar Martinović govori o „svetim srpskim zemljama“
Aleksandar Martinović izrekao je gomilu manipulacija i nebuloza, predstavljajući Srpski narod kao prosvjetiteljski i osloboditeljski za sve susjedne narode.
Iako znamo da je to srpska mitomanija, ali kako je član Srpskog parlamenta, a mnogi ga po društvenim mrežama citiraju i prenose njegove netočne povijesne činjenice, moram ga demantirati i ispraviti njegove krive navode.
Tko je Aleksandar Martinović?
Nevjerodostojni srpski političar, kojemu se izruguju i smiju i njegovi kolege, koji je navodno plagirao znanstvene radove, koji je sam za sebe rekao da je „magarac“ i kojega je Vojislav Šešelj nazvao „klempom“!
Član je Srpskog parlamenta, nekadašnji član Srpske radikalne stranke, a sada član Srpske napredne stranke. Rođen u Slavonskom brodu 1976.godine, a živi u Rumi.
Diplomirao je na pravnom fakultetu Sveučilišta u Novom Sadu 1999. godine, a potom je na istoj instituciji magistrirao (2003.) i doktorirao (2011.). Na fakultetu je zaposlen od 2001. godine, na studiju ustavnog prava.
Taj Aleksandar Martinović privukao mi je pozornost sa svojim izlaganjem o svetim srpskim zemljama i srpskim pravoslavnim crkvama u Hrvatskoj u koje je između ostalih uključio i Istru i Pravoslavnu crkvicu u Puli. Njegovo izlaganje je pomalo smiješno i jadno i ne bi zaslužilo pozornost zbog povijesne netočnosti i izrečenih gluposti, ali kako je sve rečeno javno u Skupštini Srbije u kontekstu Srbi svi i svuda, odnosno da su te svete srpske zemlje „ odlazile“ drugima, javno ću ga demantirati u onom djelu koji se odnosi na Hrvatsku.
“Gospodine predsjedniče, Vi se opet naljutite na mene.
Ja sam porijeklom Srbin iz Krajine i otac i majka su mi sa Korduna i djeda i baba i po očevoj i po majčinoj liniji.
Sada ja pitam cijeli srpski narod, slažem se da je Kosovo sveta srpska zemlja, jel’ “srpska Krajina” nije sveta srpska zemlja?
Ja sada ovdje u rukama imam, potrudio sam se, spisak srpskih crkava i manastira na teritoriji nekadašnje “Republike Srpske Krajine” i na teritoriji današnje Hrvatske.
Pravoslavna crkva u Puli
Da li zna srpski narod da u Puli postoji Pravoslavna crkva još iz Šestog vijeka?
Vizantijski historičari kažu da smo mi Sloveni u masama došli na Balkan u VII vijeku.
U VI vijeku je u Puli napravljena prva hrišćanska crkva u Istri koja je još prije velikog raskola iz 1054. godine, dakle 1200. godine prije velikog raskola dodijeljena grčkoj zajednici koja je živjela u Puli. Zar nije sveta zemlja Ston, gdje imamo crkvu Sv. Mihajla iz 1080. godine, dakle na Pelješcu, prije crkvenog raskola iz 1054. godine.
Bogorodica Stonska
Zar nije sveta srpska zemlja, zemlja na kojoj je podignut manastir Bogorodica Stonska? U tom manastiru je 1219. godine Sveti Sava osnovao humsku eparhiju za oblasti humske zemlje i Travunije to je današnja Hercegovina sa cjelokupnim dubrovačkim primorjem?
Zar nije sveta srpska zemlja ostrvo Korčula gde je podignut hram Uspenja Presvete Bogorodice još 1220. godine?
Zar nije sveta srpska zemlja u kojoj postoji manastir Krupa od 1317. godine, koga je formirao srpski kralj Milutin?
A zar nije sveta srpska zemlja manastir Krka iz 1350. godine koji je podigla Jelena Nemanjić Šubić i da ne čitam, ima manastira u Cetini, ima manastira u Gomirju, ima manastira u Komogovini…
Zar to nisu svete srpske zemlje? Pa, kad nabrajaju svete srpske zemlje, što ne kažu da su i ovo svete srpske zemlje?
A šutjeli su, kao zaliveni, kada su ove svete srpske zemlje odlazile nekom drugom.
Srbi ginuli za Makedonce
Izvinite, zar Makedonija nije sveta srpska zemlja?
Koliko je srpskih glava stradalo u Prvom, u Drugom balkanskom ratu, u Prvom svjetskom ratu da bi Makedonija bila slobodna? Da bi Makedonci bili slobodni, jer nikada do tada nisu bili slobodni, jer su na njih atakirali ili Turci ili Bugari ili Grci. Kada su prvi put mogli da progovore makedonskim jezikom? U Kraljevini Srba i Hrvata i Slovenaca. Eto takva je ta zla, opaka, zavojevačka Srbija.
Hrvatski je zapravo srpski
Kada su Slovenci mogli govoriti i pisati slovenačkim književnim jezikom? Od 1918. godine.
Kada Hrvati?
U Hrvatskom saboru ste mogli govoriti ili latinski ili njemački ili mađarski.
Hrvatski, zapravo srpski, ali hajde da prihvatimo da je to njihov hrvatski jezik danas književni, kada su mogli govoriti? Pa od 1918. godine.
Dakle, nije Srbija nikome donosila ropske lance, nego je donosila slobodu. (Ovdje je uslijedio i dugi aplauz)
Srbi širili kulturu i pismenost
Isto kao što je donijela slobodu i 1912. godine cjelokupnom stanovništvu na Kosovu uključujući i Albance, donoseći im ne samo političku slobodu, nego kulturu, pismenost i mogućnost da sami Albanci govore albanskim jezikom, jer je do tad zvaničan jezik na Kosovu bio turski.
Eto to je ta, zavojevačka velika Srbija.
To je taj Aleksandar Vučić koji hoće da stvori, kako kažu mediji u Bosni i Hercegovini, u Crnoj Gori i u nekim drugim zemljama, neki novi “srpski svet” kao zamjenu za koncept homogene, odnosno velike Srbije”, izgovorio je Martinović.
https://www.politicki.ba/news/read/17128
1.Pravoslavna crkva u Puli
„Da li zna srpski narod da u Puli postoji Pravoslavna crkva još iz Šestog vijeka?“ Pita Martinović i dalje tvrdi da je „ u VI vijeku je u Puli napravljena prva hrišćanska crkva u Istri koja je još prije velikog raskola iz 1054. godine, dakle 1200. godine prije velikog raskola dodijeljena grčkoj zajednici koja je živjela u Puli.“ Sam kaže da je Crkva dodijeljena grčkoj zajednici, a ne srpskoj? Zar su i Grci Srbi? Po njemu tu su crkvicu izgradili Srbi u 6.stoljeću, a povjesničari pogrešno tvrde da su se Srbi doselili u 7 ili 8 stoljeću, jer su eto u 6. stoljeću izgradili Crkvu u Puli!? Gomila gluposti!
A istina je da je Crkva posvećena Maloj Gospi (Rođenje Blažene Djevice Marije), da 1583. godine posvećena Sv. Nikoli kada je kao crkva dodijeljena pravoslavnim Grcima naseljenima na pulskom području za vrijeme i nakon dovršetka višedesetljetnog mletačko-turskog rata zaključenog Lepantskom bitkom 1571. i mirom iz 1573. godine.
U dogovoru između pulskoga biskupa Barbabianca i providura G. B. Calba doseljenicima je 1579. ustupljena bratovštinska crkva sv. Katarine kraj Kaštela, u blizini katedrale, koja je nakon prostornoga preuređenja i posvećenja sv. Nikoli 1583. zajedno sa zvonikom i grobljem uknjižena kao vlasništvo Grčke pravoslavne crkve u Puli. Tako je utemeljena jedina grčka pravoslavna općina u dijelu Istre pod mletačkom upravom. Kako u pulskoj skupini nije bilo nijednoga pravoslavnog svećenika, zajednica je već 1578. poslala u Veneciju Calcerana Rechisiusa i Pietra Muscona da zajedno s vlastima riješe pitanje vjerskoga službenika. Grčka je zajednica, uz povremena nerazumijevanja i nesporazume lokalne sredine, opstala do smrti posljednjega svećenika Zuanne Mosconasa 1785., kada je brigu o tim pravoslavnim vjernicima preuzela novoosnovana Crnogorska pravoslavna crkvena općina iz Peroja, koja je prešla u sastav Srpske pravoslavne crkve.
Crkva se do sredine 20. stoljeća tradicionalno naziva San Nicolo dei Greci. Nalazi se na sjevernoj padini akropolskog brežuljka rimske Pole. Pravilno je orijentirana i položena uzdužno, tik uz ulicu koja se blago spiralno uspinje prema vrhu uzvisine. Ta je ulica dio specifične urbane matrice antičkog grada Pule. U katastru Pule iz 1820. i 1870. godine vidljiva je ta ulica (uspon) koja je od današnje Kandlerove ulice vodila do sjevernog ulaza u zapadni, dograđeni dio crkve Sv. Nikole. Ta se ulica dokida krajem 19. st. izgradnjom zgrada ispod crkve.
Iznad prozora su ploče s natpisima: jedna na latinskom, jedna na grčkom. Isklesani latinski tekst spominje obnovu crkve u doba pulskog podestata Marina Malipiera i dužda Nikole da Pontea, 1583. godine. Natpis definira da je crkva Sv. Nikole namijenjena izbjeglicama pred turskim osvajanjima iz Nauplije (grad na Peloponezu, osvojili su ga Turci 1540.) i Cipranima (otok pada pod tursku vlast 1571.). Može se pretpostaviti da današnji izgled donjega dijela pročelja, sada u predvorju crkve, potječe iz vremena obnove crkve zabilježene na tom natpisu.
Iz navedenog je vidljivo da ta Crkva nikakvog dodira sa Srbima nema, niti srpskim pravoslavljem! Nema nikakvog znaka ni napisa koji bi je povezivali sa Srbima i Srbijom. Čista laž Aleksandra Martinovića! Ali Srbi koji dođu Pulu kao turisti, reći će „evo naše pravoslavne crkve“ Tako Srbi na lažima grade svoje mitove!
Nije točna ni njegova izjava ta je to prva kršćanska crkva u Istri
Počeci kršćanstva u Istri javljaju se prije Milanskog edikta (313. godine) uglavnom u rimskim gradovima poput Poreča i Pule, gdje se može pronaći najviše arheoloških dokaza o prisustvu kršćanstva na prijelazu iz III. u IV. Stoljeću. Pula u V. stoljeću postaje biskupskim središtem, a zajedno s Istrom u prvoj polovici VI. st dolazi u posjed Istočnog Rimskog Carstva i tada postaje značajno strateško mjesto u ratu, koji će Justinijan voditi protiv Ostrogota. U vrijeme Justinijanove rekonkviste kada Belizar osvaja Ravennu, nekadašnje sjedište gotskih vladara, papa Viligus odveden je u Konstantinopol i dovodi se u pitanje tko će naslijediti ravenskog nadbiskupa. Međutim car Justinijan imenovao je nadbiskupom Ravenne Maximilijana, kojega je posvetio papa Viligus u Patrasu.
Crkva svete Marije Formoze u Puli, bila je sjeverna bočna kapelica crkve Majke Božje od Caneta. Kao takva bila je dio benediktinskog kompleksa opatije svete Marije. Izgrađena je pod ravenskim nadbiskupom Maksimilijanom oko 550. godine, u doba Justinijanove vladavine (Maksimilijan je rođen u Veštru kod Rovinja, do 546. godine bio je pulski đakon). To je malo kameno zdanje tlorisa u obliku grčkoga križa. Građena je u stilu ravenskih crkava (vrlo je slična Gali Placidiji u Ravenni), ali je za razliku od njih u njezinoj gradnji kamen, a ne opeka. Iz ove crkve potječe ulomak mozaika Traditio legis.
Eufrazijeva Bazilika u Poreču započela je s gradnjom 553. godine na temeljima ranije trobrodne bazilike i jedna je od najstarijih i najljepših sačuvanih spomenika rane bizantske umjetnosti na Sredozemlju. Bazilika je izgrađena u 6. stoljeću, u vrijeme biskupa Eufrazija i cara Justinijana I. O važnosti ove bazilike dovoljno govori i činjenica da je 1997. godine Eufrazijeva Bazilika u Poreču uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.
Kompleks kakav danas vidimo sačinjavaju Eufrazijeva bazilika, Župna crkva, Sakristija i cijela trikora, Krstionica i zvonik, Maurov oratorij, kao i obližnji biskupski dvor. Zanimljivo je da se najnovijim suvremenim istraživanjima utvrdilo da biskupski dvor pripada istom bizantskom razdoblju kao i sama bazilika. U njemu se nalazi sakralna zbirka Porečko-pulske biskupije. Kompleks se može pohvaliti bogatom zbirkom sakralnih spomenika, umjetničkih predmeta i naravno arheološkim ostatcima pronađenim u bazilici i neposrednoj blizini. Posebno su vrijedni mozaici koji datiraju još iz 3. stoljeća.
Tek toliko o Martinovićevom poznavanju povijesnih činjenica!
2.Crkva Sv Mihajla
‘Srpski svet‘ širi se i na Pelješac: predromaničku crkvu kod Stona proglasili pravoslavnom, premda je sagrađena stotinjak godina prije crkvenog raskola i uspostave pravoslavlja
Crkva Sv. Mihajla u Stonu važan je spomenik srednjovjekovne graditeljske baštine šireg dubrovačkog prostora i jedini je sigurno potvrđeni spomenik tzv. južnodalmatinskog jednobrodnog kupolnog tipa na prostoru Podignuta je na vrhu uzvisine Gradac, tj. brdu Sv. Mihajla (kota 107), na mjestu ranijeg utvrđenja.
Bila je u funkciji vladarske kapele i uz nju se nalazio utvrđeni dvor zahumskih knezova. Po svemu sudeći, crkva je od vremena podizanja bila posvećena arhanđelu Mihovilu: svi relevantni povjesničari umjetnosti datiraju je u 10. stoljeće: veoma je malih razmjera, no bogata velikim brojem komada kamene plastike i kamenog namještaja, a naročito plijeni dobro očuvanom freskom u unutrašnjosti koja predstavlja lik nekadašnjeg vladara Zahumlja Mihajla Viševića (od 910. do 930. godine).
Knez Mihailo Višević, kojemu je freska u crkvi posvećena, bio je, inače, neovisni slavenski vladar Zahumlja, prostora od Mostara i doline Neretve pa sve do Boke Kotorske. Ratovao je protiv Mletaka i Bizanta, te ponajviše šurovao s Bugarima i njihovim carom Simeonom. Italska Barijska kronika naziva ga »kraljem Slavena« (rex Sclavorum), a papa Ivan X. »izvrsnim knezom Humljana«. Sudjelovao je, uz hrvatskog kralja Tomislava, na Splitskome crkvenom saboru 925.
https://hrcak.srce.hr/file/251815
3.Bogorodica Stonska
„Zar nije sveta srpska zemlja, zemlja na kojoj je podignut manastir Bogorodica Stonska?“ Pita Martinović
Mnogobrojni kršćanski spomenici iz ranog srednjega vijeka , koji se nalaze u stonskom polju i okolici, po njihovom opisu, glasno nam i pouzdano svjedoče, da su na tom mjestu Hrvati Katolici odmah nakon doseljenja, primili su kršćansku vjeru i utemeljili cvatuću i jaku kršćansku općinu.
Na duvanjskom saboru oko g. 877. zasnovana je u Stonu biskupija. Svakako je opstojala oko god. 926.—927 , kad se u spisima tadanjeg splitskog pokrajinskog crkvenog sabora broji među biskupijama, koje su na Istoku pripadale splitskoj mitropoliji.
Po pismu pape Benedikta VIII. od. 27. rujna 1022. nadbiskupu dubrovačkomu Vitalu, razumije se, da je stonska biskupija bila tada podređena dubrovačkoj prvo-stolnici.
Gavril biskup stonski dariva 1044. g. lokrumskim benediktincima crkvu Sv. Pankracija na otoku Mljetu.
Papa Kalikst II., u pismu od 28. rujna 1120. pisanu na Geralda nadbiskupa dubrovačkoga, spominje biskupsku crkvu trebinjsku i zahumsku, biskupiju, a spominje ih i u drugom pismu upravljenom na biskupe gornje Dalmacije ili „Dioklije“
Bula pape Celestina III.(1191.—1198.) upravljena na Petra nadbiskupa splitskoga broji stonsku biskupiju među podređenima splitskoj.
Velika Gospa u Lužinama
Za sve predromaničke crkve u Stonu nejasno je jesu li građene prije ili tek u 12. st., iako su prema stilskim obilježjima najčešće radi o izrazitim predromaničkom stilu. To međutim ne vrijedi za crkvu Gospe od Lužina (luža – kaljuža) koja se naziva i Velika Gospa. Ta crkva inače ima izrazite romaničke značajke, iako se držalo da je mnogo starija te da je neko vrijeme bila i katedralna stonska crkva, baš kao i sjedište pravoslavne episkopije. Smještena je na maloj uzvisini, humcu Lužina, pokraj solana, južno od Stona, dvjestotinjak metara od mora. Ispred crkvenog je pročelja na zapadnoj strani velika uzdignuta zaravan, koja je nekad služila kao groblje. U neposrednoj su blizini i ostatci bivšeg samostana koji je pretvoren u vinariju, a ona svojim dodatnim prigradnjama na neki način pomalo obezvređuje cijeli sakralni prostor.
Ston je tada važna ratna luka i veliko trgovačko središte, a ostao je u vlasti Duklje i za njihovih kraljeva Mihajla i Bodina. Polovicom 12. st. Stonom i Zahumljem (koje se baš tada počinje nazivati Humom) zavladali su srpski vladari Nemanjići iz Raške. Istodobno na sjevernim i zapadnim granicama jača utjecaj Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, pa je Stonom i Humom krajem 12 st., zavladao hrvatski herceg i kasniji kralj Andrija II.
Jednako je bila burna i povijest stonske biskupije koja je sljednica bivše biskupije Sarsenterum, koja je obuhvaćala cijelo Zahumlje jer su se u to vrijeme granice crkvenih dijeceza poklapale s teritorijem grada ili municipija. No nije poznato kada je Zahumska odnosno Stonska biskupija osnovana, a prvi se put u izvorima spominje 877. kao sufraganska u Splitskoj metropoliji. U zapisnicima splitskih crkvenih sabora 925. i 928. zabilježeno je sudjelovanje stonsko-zahumskog biskupa. Ne zna se, međutim, gdje je bila stonska katedralna crkva. Neko se vrijeme vjerovalo da je to bila crkva posvećena Bogorodici u Lužinama nadomak solana (koja je, kako se čini, u 12. st. bila i sjedištem pravoslavnog episkopa), a vjerojatno je to ipak bila najveća stonska starokršćanska sakralna građevina.
I sada onaj dio koji svojata Aleksandar Martinović kao svetu srpsku zemlju:
U 12. je stoljeću humski knez Miroslav (1171.-1179.), za kojega neki drže da je bio brat Stevana Nemanje, a drugi da je bio domaći velikaš istog imena, protjerao stonskog biskupa Donata. Biskup se sklonio u Dubrovnik i smjestio kod benediktinaca na Lokrum, gdje je 1211. umro. U međuvremenu je brat srpskog vladara Stevena Prvovjenčanog Sava nastojao osamostaliti Srpsku pravoslavnu crkvu, što je i uspio 1219. dozvolom carigradskog patrijarha (koji je stolovao u Nikeji). Sava je kao arhepieskop odmah počeo sa širenjem pravoslavlja i osnivanjem novih episkopija. U primorskim je katoličkim područjima (Zahumlju i Zeti) osnovao dvije episkopije. Sjedište je humske episkopije postao manastir Bogorodičine crkve u Lužinama do Stona. Humski su episkopi stolovali u Stonu od 1219. do 1252. (samo 33 godine) kada su se preselili u manastir Sv. Petra i Pavla u Limu. I zbog tih 33 godina, to je po Martinoviću sveta srpska zemlja!?
http://www.casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-58-2006-09-07.pdf
4.Korčula hram Presvete Bogorodice „Zar nije sveta srpska zemlja ostrvo Korčula gde je podignut hram Uspenja Presvete Bogorodice još 1220. godine?“ Pita Martinović
Eto jada od Martinovića koji laže li laže, čak ga i SPC demantira u svojem saopštenju!
„Pravoslavna crkva Velike Gospojine u Korčuli, preuređena otkupljena katolička crkva Svete Varvare, osveštana je u novembru 1934. godine u vreme kada se broj pravoslavnih umnožavao“
„Pravoslavni vernici južno-dalmatinskog ostrva Korčule obeležili su praznik svetog Atanasija Velikog na liturgiji u crkvi velike Gospojine koju je predvodio umirovljeni episkop zahumsko-hercegovački Atanasije (Jevtić)“ saopštila je danas Informativna služba Srpske pravoslavne crkve.
https://rtv.rs/sr_lat/drustvo/episkop-atanasije-u-crkvi-velike-gospojine-u-korculi_171281.html
A po Martinoviću je: „podignut hram Uspenja Presvete Bogorodice još 1220. godine?“
Što reći na to, kada sama SPC kaže da je katoličku crkva Sv. Barbare otkupila i preuredila 1934.godine?
„Na ostrvu Korčula kod Dubrovnika, obnavlja se crkva Uspenja Presvete Bogorodice. Riječ je o jedinoj pravoslavnoj crkvi na ostrvima u hrvatskom primorju. Na Korčuli živi svega dvadesetak pravoslavnih mještana, koji s radošću čekaju obnovu stare crkve.
Obnovu crkve finansira Srpska pravoslavna crkvena opština Dubrovnik. Prije početka radova pribavljene su dozvole Hrvatskog restauratorskog zavoda, a obavljena su i arheološka istraživanja.“
https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=288985
5. Manastir Krupa, manastir Krka, manastir Gomirje..
Zar nije sveta srpska zemlja u kojoj postoji manastir Krupa od 1317. godine, koga je formirao srpski kralj Milutin?
A zar nije sveta srpska zemlja manastir Krka iz 1350. godine koji je podigla Jelena Nemanjić Šubić i da ne čitam, ima manastira u Cetini, ima manastira u Gomirju, ima manastira u Komogovini…
Zar to nisu svete srpske zemlje? Pa, kad nabrajaju svete srpske zemlje, što ne kažu da su i ovo svete srpske zemlje?
Opetovano Martinović mitomanski bez provjere prisvaja tuđi teritorij i proglašava svetom srpskom zemljom !? Gdje ijedna pravoslavna crkva, to je sveta srpska zemlja, pa su zato i rušili i palili katoličke crkve po Hrvatskoj u vrijeme velikosrpske agresije 1991-1995, da bi dokazivali da je to sveta srpska zemlja!
Manastir Krupa, u srpskoj publicistici raširena je teza da je manastir Krupa napravljen 1317. godine za vrijeme vladavine kralja Milutina, mada ne postoji nikakav dokument, ni povelja niti posredan izvor koji ukazuje na to. Milorad Panić Surep je 1965. u Zografu objavio “da postoji jedan falsificiran zapis da je car Dušan 1342. godine ponovio manastir. Milaš pominje gramatu iz 1497., mada tu gramatu niko nije vidio. Podatak na koji se poziva je iz Končarevićevog ljetopisa, koji također niko od povjesničara nije uopšte vidio.”
Manastir Krka, Za srpsku historiografiju povijesna je činjenica da je crkva manastira uklopljena u zatvorenu cjelinu s ostalim zgradama tijekom 1702. godine. Mogućnost da se to dogodilo 1402. godine je privlačna, ali jednostavno nije točna. Važno je naglasiti da se pretpostavka o osnivanju Manastira u 14. st., zasniva na predaji o Jeleni Šubić, sestri srpskog vladara Stefana Dušana, supruzi Mladena III. Šubića, majci Mladena IV. Šubića, i dolasku monaha iz Svete zemlje iz manastira sv. Arhistratiga Mihaela koji je tamo podigao kralj Milutin, u Dalmaciju.
Citiram zaključak sa bloga
„Tvrdnja da je današnja Krka pravoslavni manastir postala u 17. stoljeću
U tekstovima se tvrdi da “je vjerojatnije da je, ipak, današnja Krka osjetno novija od 14. stoljeća, i da je pravoslavni manastir postala u 17. st., dok pak stariji katolički samostan na tom mjestu korijene vuče u doba antičkog Rima…“. Ova tvrdnja je logičan nastavak svih prethodnih tvrdnji.
Dokazi: Vjerojatnije je da je manastir Krka opustio u vrijeme turskih osvajanja Dalmacije, koja su kulminirala 1522. godine i poslije njih, jer to mjesto turski defter 1550. godine zatječe kao mezru (nenaseljeno mjesto) ali uz napomenu da se radi o staroj crkvenoj zemlji.
Manastir je obnovljen najkasnije 1578. godine, kada mu se izdaje gramata o posjedima, pravima i položaju.
Jednu generaciju kasnije, manastir ima snagu da čak 6 kaluđera pošalje u daleki Gorski Kotar gdje osnivaju manastir Gomirje 1600./1602.godine.
Nova kataklizma se događa 1647.-1650. godine kada je manastir opustio, a monasi izbjegli k Zadru i Srijemskim Karlovcima.
Tijekom rata u Jugoslaviji 1991. – 1995. tj. odmah iza njega, manastir je poharan, ali ne bitnije, jer su ga hrvatske vlasti zaštitile od vandalizma. Bio je zapustio od 1995. do 1998. godine. Bogoslovija koja je postojala pri njemu od 1964. godine, premještena je najprije na Divčibare a potom u Srbinje, nekadašnju Foču. Obnovljena je nastojanjem episkopa Dalmatinskog Fotija 2001. godine. U zapustjeli manastir Krku krajem 1998. godine, najprije je došao mladi monah Gerasim,a potom i drugi monasi.
Istina je jedna, neoboriva, ona ne haje za ljudskim željama i potrebama. Istina ne zavisi od tvrdnji, već od dokaza. Pojedini autori tekstova, pokušavaju da u određenom tekstu pronađu jednu grešku i potom cijeli tekst, na osnovu toga proglase netočnim, “falsificiranim“ ili “mitskim“. Ako dosljedno primjenjuju takvo pravilo, moraju biti spremni da se takvo pravilo primijeni i na tekstove koje oni pišu. Mnogo je odgovornije da se prije objavljivanja teksta, provjere dokazi koji se iznose.“
To je pouka Aleksandru Martinoviću od njegovih sunarodnjaka i SPC-a.
Hrvatski je zapravo srpski
„Kada su Slovenci mogli govoriti i pisati slovenačkim književnim jezikom? Od 1918. godine.
Hrvatski, zapravo srpski, ali hajde da prihvatimo da je to njihov hrvatski jezik danas književni, kada su mogli govoriti? Pa od 1918. godine.
Što na to reći kada u Hrvatskoj svaki sasvim prosječno obrazovan čovjek zna da je prvu gramatiku hrvatskog jezika još davne 1604 godine, napisao isusovac Bartol Kašić rođen u Pagu 1575.godine, dok su Srbi već dva stoljeća grcali pod Turskom vlasti! Nisu ni znali kojim jezikom govore dok se nije pojavio Vuk Stefanović Karadžić sa svojim Srpskim rečnikom 1818.godine.
I ne samo pisci, već i dokumenti koji su pisani hrvatskim jezikom i u kojima izričito piše da su na hrvatskom jeziku, demantiraju Martinovićeve riječi.
Istarski razvod 1275-1375 godine, pisan na latinskom, njemačkom i hrvatskom jeziku, Bačćanska ploča, oko 1 100 godine, Povaljska listina, 1250.godine, Vinodolski zakonik iz 1288.godine pisani istim stilom i glagoljicom.
Hrvatski jezikoslovci koji su pisali rječnike Faust Vrančić (Šibenik, 1551. – Padova, 1617.), Pavao Ritter Vitezović (Senj, 1652.– Beč, 1713.) Josip Voltić (Voltiggi) (Tinjan, 1750. – Beč, 1825.) Antun Mihanović (Zagreb, 1796. – Novi Dvori kraj Klanjca, 1861.) i drugi puno ranije od srpskog jezika.
Za to vrijeme su Srbi bili pod Turcima, sve lijepo piše na stranici Srpske ambasade od 1459-1804 godine, bez pisanih dokumenata.
Govorili su staroslavenskim ili crkvenoslavenskim jezikom, pa ruskoslavenskim , pa slavenosrpskim, do Zahrija Orfelina, dalje se nadovezao Dositej Obradović, koji je prvi pisao knjige na narodnom jeziku i koji je u duhu prosvjetiteljstva dijelio važnost upotrebe narodnog jezika. Nakon Orfelina i Obradovića javlja se Sava Mrkalj, koji je prvi ponudio konkretno grafijsko rješenje (reformu azbuke) i naglasio potrebu za stvaranjem gramatike narodnog jezika, pisane novom azbukom. Paralelno uz Mrkalja djelovao je i Luka Milovanov, koji je, kao i Mrkalj, pisao djela na reformiranoj azbuci te je ponudio svoja lingvistička (prvenstveno fonološka) rješenja.
Onda je Vuk Stefanović Karadžić nakon sloma ustanka (1813) u Beču u Srpskim novinama objavio članak o zbivanjima u Srbiji. Taj članak izaziva veliku pažnju Slovenca Jerneja Kopitara, dvorskog cenzora knjiga na slavenskim jezicima. Njihovim poznanstvom (prosinca 1813), započela je trajna suradnja u reformi srpskog jezika i kulture.
1814. godine objavio je prvu zbirku narodnih pjesama i prvu gramatiku srpskog jezika. 1818.godine objavio je Srpski rječnik.
Uz Kopitarjevu pomoć, Vuk je preuzeo iz hrvatske leksikografije za svoj “Srpski rječnik” 1818. samo one riječi koje su Srbi razumjeli, a izostavio je tipično hrvatske. Preuzeo je i hrvatsku akcentuaciju.
Ako se govori o književnoj štokavštini, onda se mora znati da je ona živjela u Hrvatskoj prije Vuka, odnosno da je dubrovački jezik – štokavski jezik s elementima čakavštine – i Hrvatima je on bio uzor za moguće normiranje hrvatskoga jezika.
Tako da su i Slovenci i Hrvati govorili i pisali na svojem jeziku, dok Srbi nisu do pojave Vuka Karadžića, koji je uz pomoć slovenca Kopitara kao osnovu za srpski jezik uzeo štokavštinu iz hrvatskog jezika. Samo kada bi ti Martinović znao? Njemu je svejedno bila to 1818 ili 1918 godina!
O Makedoniji kao svetoj srpskoj zemlji nema potrebe ni raspravljati! Makedonija je samostalna država sa srpskom i albanskom manjinom, koje moraju izgraditi suživot sa jednakim pravima za sve narode i narodnosti koje u njoj žive.
Lili Benčik/hrvatskepravice
Dovoljno je pogledati snimke i transparente da se vidi sastav prosvjednika i prosvjednica i njihove namjere i ideje.
Feminizam doista nema granica, jer prelazi iz borbe za ljudska prava žena što je simbol 8. marta, u diktaturu i dominaciju žena nad ostalim društvenim slojevima.
Feminizam je nova vrsta tiranije u ime žene kao žrtve. Taj pokret izaziva feminizaciju društva, feminizaciju politike, feminizaciju vrijednosti i odnosa u društvu. Stvarne žrtve se zloupotrebljavaju radi jedne ideologije koja lažno staje iza žrtava, a stvarno uspostavlja novi oblik dominacije i totalitarizma u društvenoj zajednici. Pod krinkom borbe za žrtve ne uvodi se jednakost nego dominacija žena nad drugim društvenim čimbenicima.
I ne samo prava žena, već je pokret obuhvatio LGBTQ populaciju. Ni to nije dovoljno, nego se izjednačava sa propalom Jugoslavijom. Parole na transparentima i jugo-komunističke zastave jasno ukazuju na tu povezanost.
Potpuno neshvatljivo da se pod komunističkim simbolima bore za ljudska prava LGBTQ osoba, koje je taj komunizam gušio.
„Feminizam bez granica za žene, muškarce, ne binarne osobe diljem svijeta koje su žrtve rata. Feminizam bez granica za sve osobe diljem svijeta koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Feminizam bez granica za sve aktivistkinje/te koje se svake godine iznova bore za temeljna ženska prava. Feminizam bez granica za podršku ženama, trans osobama i migranticama koje čeka 4 godine rada pod Trumpovom administracijom. Feminizam bez granica za žene u Afganistanu koje pod talibanskom vlašću iz tjedan u tjedan gube prava i dostojanstvo“
To su parole na njihovoj FB stranici. Nazivaju se međusobno sa“ drugarice“ što je meni osobno koja sam 40 godina živjela u SFR Jugoslaviji smiješno i jadno, jer one nikada iz knjiga neće naučiti puno značenje te riječi.
A to su sve jasni znakovi da je taj pokret direktno uperen protiv Republike Hrvatske!
I pri tom krše Ustav RH uplićući se u u vanjsku politiku Republike Hrvatske koja je isključivo u domeni Predsjednika i Vlade RH; Članak 99.
Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske surađuju u oblikovanju i provođenju vanjske politike.
https://www.portalnovosti.com/dvostruki-metar-i-zastave
https://lori.hr/nocni-mars-2025-feminizam-nema-granica
„fAKTIV je od početka svog djelovanja feministički kolektiv koji se bori za radnička i socijalna prava, za reproduktivna i seksualna prava žena i LGBTIQ zajednice te protiv rodno uvjetovanog nasilja. Ako pričamo o samom Osmom martu, on je prije svega radnički praznik. Na tim je temeljima nastao i trudimo se da kod nas na tim temeljima i opstane. Za nas nema feminizma bez propitivanja sustava u kojem živimo, nema feminizma bez klasnih, rasnih, rodnih pitanja i nema feminizma koji nije internacionalan. Svi i sve živimo u istom društvu i ne možemo jedan problem odvojiti od drugog – pitanje javnog zdravstva pitanje je dostupnosti pobačaja, pitanje inflacije pitanje je kvalitete života svake žene. Na suvremeni feministički, ako ga možemo nazvati pokret, gledamo prije svega kao na antikapitalistički pokret. Lijevi feminizam oduvijek počiva na idejama uključivanja i premrežavanja s drugim progresivnih pokretima. Zalažemo se za feminizam svima, feminizam za sve i kao što ovogodišnja parola govori: feminizam bez granica.“
Naravno da ove kreature ne predstavljaju mene, ni žene mojeg svjetonazora, koje smo se ostvarile i potvrdile kao žena u svim svojim oblicima obiteljskom žena, majka i baka, državnom odradile solidarno radni vijek i društvenim angažiranjem na dobrobit društvu i domovini.
A što one rade? Destrukciju, ubijanje života, kada je natalitet u velikom padu i društva samim time.
To je program koji jasno pokazuje da se agresivni feminizam pretvara u totalitarizam, a samim time i u fašizam.
Još nismo posve izašli iz jednog totalitarizma- komunizma , a već nas feminizam, gay i rodna ideologija uvode u neki novi totalitarizam.
Dok je pravedni feminizam tražio pravnu jednakost za žene i muškarce, udruga fAKTIV pokušava uvjeriti javnost da žene nisu slobodna bića navodeći opsesiju po rodnoj osnovi i ondje gdje je ne može znanstveno potkrijepiti, koristi se agresivnom propagandom zloupotrebljavajući suosjećanje za pravednu borbu prava žena.
Svakoj je ideologiji, pa tako i toj, krajnji cilj postati politikom i silom zakona kažnjavati one koji je niječu ili izraze sumnju u njezine dogme. To je fašizacija društva!
„ Napredna“ ljevica u svojoj borbi za ljudska prava, agresivno ugrožava , stečena ljudska prava desnice!!!
Evo što izjavljuju;
„ Europska desnica protiv “rodne ideologije” Koncept rodne ideologije desničarska je izmišljotina koja namjerno pogrešno prezentira feminističku, queer i rodnu teoriju, a kako bi opravdala diskriminaciju žena i LGBTQ osoba. Sredinom devedesetih godina skovana je u Vatikanu, a od tada se širi globalno. Desnica tvrdi da su zapadnjačke elite, koje žele destabilizirati tradicionalnu obitelj i prirodni poredak društva, proizvele “rodnu ideologiju”. Koriste tu etiketu kako bi osporili progresivne socijalne politike koje podupiru sveobuhvatno obrazovanje o spolnosti, LGBTQ prava i pravo na pobačaj.“
Neprimjerena i zlonamjerna manipulacija, uperena protiv VJERE I TRADICIJE, nazivajući sebe progresivnim , naprednim ,bez znanstvene podloge.
Očito ideološko manipuliranje sa materijalizmom, plaćama, cijenama… Optužuju i huškaju na desnicu upravo za ono što oni rade. Ruše vrijednosti desnice, jer njihova „progresivna“ prava i vrijednosti valjda zato što su „ progresivna“ imaju prednost, IZNAD SU tradicionalnih prava i vrijednostima koje zastupa desnica.
Zar one kao „progresivni“ ljudi više vrijede od „ klerikalista i desničara“ ?
Koja i kakva su to ljudska prava, koja drugim ljudima oduzimaju njihova ljudska prava? Je li to po nacističkoj ideologiji nadljudi, superiornim nad drugim ljudima,? Jesu li one nadljudi -Ubermenschi, po Hitlerovoj doktrini?
Dovoljno je pogledati sa kojom količinom mržnje ometaju mirnu molitvu po trgovima hrvatskih gradova, koja nikoga ne ugrožava! Jesu li njihova ljudska prava, iznad ljudskih prava vjernika?
Ne vide u kojem smjeru ide njihova „ borba za ljudska prava“ i da ustvari predstavlja ugrozu ljudskih prava kako oni kažu desnice?
A objašnjenja su veoma jednostavna-znanstvena da nisu u pravu!
Ne postoji rod nego spol. To je znanstveno potvrđeno genetikom, X i Y kromosomi određuju spol djeteta. Dijete se rodi sa svojom spolnošću, muško ili žensko i to je potvrđeno, prirodnim znanstvenim putem.
Pobačaj je ubojstvo nerođenog živog bića. Srce počinje kucati prema embriološkoj znanosti, već 21 dan nakon začeća, a nakon četiri tjedna uspostavljen je cijeli embrionalni optok krvi. U petom tjednu trudnoće mozak počinje ubrzano rasti, a u sedmom tjednu započinju prvi spontani pokreti. Sa navršenih osam tjedana od začeća embrij ima sljedeće značajke: prepoznatljivo ljudsko vanjsko obličje, razvijene udove i osnove unutarnjih organa, izražena unutarnja i vanjska spolna obilježja, započeto okoštavanje, početak višeg stupnja ustroja i funkcije središnjeg živčanog sustava (prvi refleksi i spontana motorika, prve sinapse).
Otvoreno je niz pravnih i etičkih pitanje je li pobačaj ubojstvo? Je, ubija se živo biće!
Ubojstvo zdravog nerođenog djeteta, koje nosi zdrava trudnica, a isključivo na njezin zahtjev, medicinski neopravdano i neetično.
Manje promiskuiteta, slobodnog seksualnog života, ako već prakticiraju , a više ulaganja u edukaciju o kontracepciji pa će biti manje pobačaja. Ali ne, one optužuju liječnike i traže ukidanje njihovih ljudskih prava!
Agresivne feministice još traže ukidanje priziva savjesti liječnika. Te „ velike“ borkinje za ljudska prava u svojoj borbi traže ukidanje prava liječnika ? Je li njihovo pravo iznad svih ostalih ljudskih prava?
I upravo s tim zahtjevom jasno je da svoje pravo na pobačaj stavljaju iznad prava liječnika da ga odbije! To je izraz dominacije i fašizacije njihova pokreta.
Rodna ideologija je znanstveno neutemeljena, rodna ideologija se pokušava „na mala vrata“ izbjegavajući stručne argumente, prisilno ugurati u mnoge dokumente, legalizirati ih i to su uspjeli sa Istanbulskom konvencijom.
Nažalost Sabor je usvojio Istanbulsku konvenciju 13.travnja 2018. ali se do danas pokazalo da nije polučila nikakve pozitivne rezultate.
Stavka o rodu ušla je u sve zakone , a broj ubijenih žena još se povećao.
U 2024. godini ubijeno je 18 žena … u kategoriju partnerskih femicida, a 5 u kategoriji obiteljskog nasilja.
Prema tome Istanbulska konvencija je bila čista prijevara nametanja rodne ideologije, a ne zaštita žena!
Kolektiv fAKTIV pokrenulo je pet žena. Sve one članice su nevladinih udruga civilnog društva, koje kao pijavice sišu sredstva iz Proračuna RH.
Kolektiv Faktiv nije registriran kao nevladina udruga, nema svoju Web stranicu, nemaju žiro-račun, već sve donacije usmjeravaju preko udruge Skribonauti, Luize Bouhraoua.
Tu bi Porezna uprava trebala pogledati njihovo poslovanje.
- Luiza Bouhraoua., radi kao spisateljica, prevoditeljica i kulturna radnica. Odrasla u Splitu u devedesetima, od samohrane majke, i oca Alžirca. Udrugu Skribonauti, osnovala je 2010.g koja osmišljava i provodi književne i umjetničke programe za zatvorenike/ice u zatvorima i kaznionicama diljem Hrvatske. Skribonauti donose kulturu onima koji/e su najviše društveno izolirani/e i vjeruju kako su umjetnost i kultura javno dobro i da pripadaju svima. Stoga Luiza, zajedno s Paulom Zore, vodi book club i radionicu kreativnog pisanja u ženskoj kaznionici u Požegi. U knjizi „ jesmo li to bili mi“ govori o ženi i njenim obvezama.“ Stvarnost je takva da je teret svakodnevnog života neravnomjerno raspoređen i većinom pada na naša leđa, pandemija nam je to još jednom bolno potvrdila. Ona koja mora biti sve, nema vremena biti ono što želi, ono što joj je važno, ono što je ispunjava. Sve dok se društvo i država kao njen aparat ne pobrinu za to da dignu dio tereta ženskog rada na polju brige, kućanstva i obitelji s naših leđa, žene će biti prisiljene na razne oblike bivanja koji ih umaraju, unesrećuju i sprječavaju da zaista bude.
Kako ona to zamišlja da netko umjesto nje radi kućanske poslove? Citiram „ . Ona koja mora biti sve, nema vremena biti ono što želi, ono što joj je važno, ono što je ispunjava“ Čudno, zar nemaju pravo izbora, nitko ih ne tjera na osnivanje obitelji, djecu ili neku vanbračnu vezu! To je samo njihov izbor! I neka sama preuzme odgovornost za svoj izbor, a ne da svoju odgovornost prebacuje na Vladu i društvo. Ali bitna je predstava; bubnjati i marširati!
- Sanja Kovačević (Radnička fronta) — Dvadeset godina radi kao diplomirana knjižničarka u Knjižnicama Grada Zagreba i Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz knjižničarski rad pisala je i prevodila za brojne medije iz područja društva i kulture (Zarez, Treća, Tvrđa, Libra Libera, 3. program Hrvatskoga radija). Prevela je s engleskog jezika nekoliko beletrističkih i publicističkih knjiga. U zadnjih nekoliko godina radi (volontira) kao novinarka na portalu Libela – za rod, spol i demokraciju i aktivna je u feminističkom pokretu kao članica Feminističkog kolektiva fAKTIV i u platformi za obranu reproduktivnih prava žena.
Članica Radničke fronte, rigidne komunističke partije u kojoj ima najmanje stvarnih radnika, a najviše onih koji žive na teret države Proračuna države Hrvatske.
- Ana Lovreković, Sisak, 1987 je diplomirala povijest, muzeologiju i upravljanje baštinom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovala je u više istraživačkih projekata koji se bave poviješću organiziranja žena na jugoslavenskom prostoru.
https://www.kartografija-otpora.org/hr
„Žene iz Hrvatske često su prisiljene odlaziti u susjedne zemlje kako bi potražile prostor za realizaciju svog prava na pobačaj , zbog priziva savjesti u Hrvatskoj. Na ovom prostoru žene vuku iskustvo zajedničke borbe koja je kroz radnički pokret i antifašistički otpor uspjela izboriti ona prava o kojima danas govorimo, od prava glasa, do raznih radničkih i socijalnih i reproduktivnih prava, koja danas zatiru i za čije se poboljšanje i očuvanje moramo boriti. Feminsitička borba mora biti internacionalna. Zato pozivamo žene da danas marširaju, a za koju godinu i štrajkaju”.
Ahaha , pored marširanja, bubnjanja i štrajk? Pa da bitno je ne raditi i doprinositi!
Žene su među prvima ustale protiv fašizma, a one feminizam pod borbom za prava žena pretvaraju u totalitarizam.
- Jelena Tešija, novinarka i magistra rodnih studija , doktorand , znanstveni suradnik, u ERC Advanced Grant istraživačkom projektu ZARAH Kao dobitnica Marietta Blau Granta, od rujna 2024. nalazi se na jednogodišnjem istraživačkom boravku na Inštitutu za novejšo zgodovino (Institut za suvremenu povijest) u Ljubljani.
„Organiziram osmo martovski Noćni marš jer sam svakodnevno ljuta zbog svih nepravdi koje žene doživljavaju, a koje i ja osjećam na svojoj koži. Dosta mi je sustava koji podržava i potiče zlostavljanje žena, dosta mi je sustava koji nas sve ponižava i pokušava uvjeriti da smo si same krive za sve, dosta mi je sustava koji nas izrabljuje. Izlazim na ulicu i organiziram prosvjede jer jedino u akciji vidim nadu. Posjedujem dvije magisterije, jednu iz novinarstva i jednu iz rodnih studija. Moj magistarski rad iz Studija roda (2014.) fokusirao se na povijest jugoslavenskog ženskog socijalističkog organiziranja od 1950-ih. Prije nego što sam započela doktorat, radila sam kao feministička novinarka, nezavisna istraživačica, predavačica i aktivistica, pokrivajući teme vezane uz radništvo i ženske pokrete.
Evo jedne „svakodnevno ljute“ i frustrirane žene, koja svoje frustracije liječi bubnjanjem i marširanjem!
- Paula Zore ”Organiziram Marš jer ne mogu mirno sjediti i promatrati kako se hrvatskim ženama oduzimaju davno stečena prava. Nasilje nad ženama, ograničavanje prava na pobačaj, eksploatacija žena na radnom mjestu i kroz rad kod kuće zajednički su problemi svih žena, zato i borba mora biti kolektivna. Dođite na Marš!”
Pauli Zore u biografiji firme gdje radi piše „ u dugogodišnjem partnerskom odnosu, imaju dvije divne mačke“ E to je bitno, imati „ dvije divne mačke“ -svaki komentar je suvišan.
Eto tko to nama agresivno nameće svoj feminizam, 5 žena sljednika NOB i AFŽ, koje knjige tiskaju u Beogradu, o kojima Hrvoje Šimićević novinar NOVOSTI piše hvalospjeve, koje ne bi radile, ni rađale, jer djeca su velika obveza za njih i koja umjesto djece ima” dvije divne mačke”
Uredno sve njihove aktivnosti prate novinari Novosti SNV, a gdje god su SNV-ove Novosti to je na dvostruku štetu RH, financijsku i političku.
https://www.portalnovosti.com/feminizam-nema-granica
Tako su u Novosti konstatirali da je u Maršu sudjelovalo u Zagrebu 10 tisuća žena, da se pokret širi. Koliko je to u postotku na ukupnu odraslu populaciju?
Na glasačkom popisu kod nedavno završenih predsjedničkih izbora bilo je 3.533.441 punoljetnih osoba u RH. Neka je sveukupno u Hrvatskoj izašlo na njihovo bubnjanje i Marš 15-tak tisuća ljudi što nije ni 0,5 % stanovništva Hrvatske.
I ta manjina nameće nama hrvatskim ženama, majkama i bakama svoju destruktivnu ideologiju besplatnog pobačaja, na teret Proračuna koji svi mi punimo, sve u ime nekih svojih ljudskih prava, ne prihvaćajući odgovornost za gaženje naših stečenih ljudskih prava,
Lili Benčik/hrvatskepravice
Opće je poznato da je IDS zabranio hrvatskom pjevaču M.P. Thompsonu nastup u pulskoj Areni, čak i sudskim putem, dok istodobno slobodno i višekratno nastupaju srpski pjevači poput Bajage i njegovih Instruktora, Zdravka Čolića i Đorđa Balaševića. Tko stoji iza tih zabrana?
1.Boris Miletić
Najviše i najžešće Thompsona je progonio Boris Miletić, bivši predsjednik IDS-a, bivši gradonačelnik grada Pule i sadašnji župan Istarske županije.
„Thompson nema što raditi u Puli!“
“Kao gradonačelniku grada Pule, koja je utemeljena na vrijednostima antifašizma i multikulturalnosti koje su sastavni dio našeg identiteta, ne mogu prihvatiti veličanje ustaštva, ksenofobije, nacionalizma i netolerancije prema nacionalnim manjinama. Thompson nema što tražiti u Puli“
https://dnevnik.hr/showbizz/glazba/thompsonu-zabranjen-koncert-u-pulskoj-areni.html
To je jedna od floskula, gradonačelnika Pule, koji je sebi uzeo za pravo da govori u ime svih građana Pule, pa i onima koji ga nisu birali. Kasnije u drugim izjavama, Miletić se htio prikazati kao tolerantan, pa je izjavljivao da je on protiv zabrana :
“Ja sam protiv zabrana. Ako zabranite koncert jer vam se ne sviđa neka vrsta glazbe, što to znači? Sutra vam se ne sviđa neka knjiga pa ćete je maknuti iz gradske knjižnice? To su opasne poruke, ja sam protiv toga. Ja nisam nijedan koncert zabranio, pa tako ni Thompsonu. On nije prošao na natječaju.“ Ali na pitanje o razlozima zabrane nastupa Thompsonu kaže: “Generalno sam protiv nacionalizma, ne podržavam govor mržnje, mislim da tome u javnim nastupima nema mjesta.”
Licemjerno, totalitarno, ideološki motivirano! Poznata je se iza IDS-ove politike multikulturalnosti, tolerancije, antifašizma i istrijanstva krije nepriznavanje hrvatskog identiteta Istre i Hrvatske kao suverene države.
A iza famoznog antifašizma u koji su se presvukli rigidni komunisti, da bi izbjegli povijesnu osudu krije se zločinački komunizam.
Je li antifašizam zaklati svećenika? (Bl. Miroslav Bulešić )
Je li antifašizam ubiti svećenika i baciti ga u jamu? (Bl. Francesco Bonifacio i još 6 svećenika u Istri)
Jesu li antifašizam i fojbe u koje su ti „ antifašisti“ pobacali žive i mrtve istarske narodnjake i intelektualce?
IDS-ov antifašizam u Istri očituje se i u preimenovanju kino Zagreb u kino Valli, po priležnici talijanskog fašističkog vođe Ducea, Benita Mussolinija i ugošćavanjem Giannfranca Finija, talijanskog neofašista, koji ne priznaje da je Istra Hrvatska.
Poradi boljeg razumijevanja, jedan primjer IDS-ove politike u Istri i odnosa prema Hrvatskoj državi:
Prigodom potpisivanja Ugovora o darovanju Vile Idola u Puli, Porečkoj i Pulskoj biskupiji 2017.premijer Andrej Plenković je izjavio;
„ Naša crkva njeguje hrvatske vrijednosti, naš identitet, našu kulturu, našu baštinu. Okuplja naše ljude i stoga na ovaj način mislim da u jednom primjerenom obliku rješavamo pitanje za kojim već desetljećima se nastoji naći rješenje”
Na te se riječi premijera Plenkovića Miletić se kao oparen žestoko obrušio:
„Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije koja počiva na otvorenosti, multikulturalnosti, raznolikosti i toleranciji”, poručio je. Dodao je kako “takva retorika izravno negira sve vrijednosti ujedinjene Europe i šalje uznemirujuću poruku svim građanima, a pogotovo pripadnicima naših nacionalnih manjina”.
Miletić je pozvao premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga zajedno sa svojom vladom, kako je rekao, “potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj”
Znači da se po Borisu Miletiću Hrvati i hrvatski identitet ne smiju spominjati, oni su za Istru zabranjena tema, jer „ uznemirava “nacionalne manjine ? Po tome Miletić ne priznaje istarske Hrvate, koji su upravo zahvaljujući istarskom Katoličkom svećenstvu i sačuvali svoj identitet. Čim se spomenu Hrvati za njega je „nacionalistički diskurs“?
A nije “nacionalistički diskurs” kada se organiziraju Dani srpske kulture po gradovima Istre?
Nije ” nacionalistički diskurs” kada prima svetosavsku spomenicu?
Nije nacionalistički diskurs, kada prima talijanske neofašiste u Istri?
Jeli to njegova convivenza ili suživot? Da svoju politiku iredentizma i nepriznavanja postojanja istarskih Hrvata u državi Hrvatskoj bahato nameće cijeloj Hrvatskoj? Apsurdno je to Miletićevo shvaćanje „ otvorenosti, multikulturalnosti, raznolikosti i tolerancije“?
Miletić je u sporu sa Thompsonom angažirao odvjetnika koji Thompsona isto tako snažno mrzi, Rudolfa Frančulu , koji je čak oduševljeno pristao pro bono zastupati grad Pulu.
2.Rudolf Frančula
Tada se otkrila sasvim druga dimenzija ideološke mržnje . U tek tiskanoj knjizi pulskog odvjetnika mr.sc dipl. pravnika Rudolfa Frančule „Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike“ pjevač M. P. Thompson opisan je kao osoba koja širi ksenofobiju, mržnju na temelju rasne, nacionalne ili vjerske pripadnosti te posebno širenje ustaštva i ustaške ideologije.“
Tako piše pravnik, sudac koji je cijelu knjigu napisao kao panegirik jugo-komunističkoj ideologiji, Jugoslaviji i veličanju Titovog lika i djela, a žestoko se i sa očitom netrpeljivošću i mržnjom obrušio na dr. Franju Tuđmana i sve Hrvate koji ne misle kao on. Pa čak i na glavnog urednika Glasa Istre, koji bi valjda Frančulu trebao pitati što smije objaviti, a što ne, jer je po Frančuli Glas Istre, „antifašističko glasilo naroda Istre“
I ne samo što se u knjizi obrušio na Thompsona, nego je Rudolf Frančula sudjelovao dragovoljno bez naknade kao odvjetnik grada Pule u njegovu progonu i diskreditaciji u Hrvatskoj i Europi. Zamislite tu količinu mržnje kada se bez naknade svojski potrudio da spriječi Thompsonov nastup u Areni. Citiram sa stranice 348 knjige:
„Nakon što je gradonačelniku Pule Borisu Miletiću uručena tužba, nazvao me, upoznao sa sadržajem tužbe i pitao da li bih prihvatio zastupanje Grada Pule. Odgovorio sam da ću sa zadovoljstvom prihvatiti zastupanje i to „pro bono“-besplatno, što znači kako neću račun za zastupanje podnijeti Gradu Puli već ću, ukoliko uspijem u sporu troškove naplatiti od Thompsona“
I naravno da je u toj sprezi Gradonačelnika, Odvjetnika i kontroliranog Pravosuđa nemoguće dobiti sudski spor.
Nevjerojatna mržnja, tipično rigidno- komunistička prema jednom pjevaču, po kojem su digli tipično komunističku hajku u Hrvatskoj i EU.
Podsjećam na sličan progon po istom obrascu hrvatskog pjevača u Jugoslaviji, Vice Vukova!
Indikativan je razlog zbog čega Frančula optužuje Thompsona, za ksenofobiju? Naime Thompson je izjavio da su u vrijeme Domovinskog rata došli vrijedni ljudi iz Slavonije kao prognanici i poboljšali nacionalni sastav stanovništva Istre, pa je time drug Frančula bio jako pogođen, jer kao Thompson omalovažava domaće stanovništvo!?
I tu preko prognanika dolazimo da slijedećeg progonitelja M. P. Thompsona, Ivana Jakovčića:
3.Ivan Jakovčić
Bivši predsjednik IDS-a, bivši župan Istarske županije, bivši zastupnik u EU Parlamentu. Početkom srpske i JNA agresije na Hrvatsku Ivan Jakovčić nije htio da prognanici i izbjeglice dođu u Istru.
Uputio je pismo predsjednicima istarskih općina u kojem predlaže da treba : „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracijskom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance“. Upozorio je da će se „stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog identiteta ovih prostora“
Glas Istre, br. 199, 23. srpnja 1991., str. 1
Da bi kasnije tvrdio da on to nije rekao, usprkos dokaza u članku Glasa Istre!
Jakovčić je poručio Thompsonu : ” Nisi pjevao u Areni, a bogami ni nećeš” a ja sam poručila zaboravnom Kapu d’ Istrie ( šerifu Istre, kako ga nazivaju) „Thompson je pjevao u Areni 1999. pjesmu LIJEPA LI SI, a bogami i opet će”
Thompson je puno puta nastupao u Istri, a ovom zabranom nastupanja u pulskoj Areni IDS se inati, demonstrira silu, i pokazuje da je gazda u Istri.
Bezbroj puta sam ponovila da IDS nije Istra, niti je Istra IDS. IDS je jedna od stranaka u Istri, koja je umislila da je gospodar života i smrti u Istri. IDS, koji je na vlasti u Istri od osamostaljenja Republike Hrvatske, stvorio je paralelnu vlast prema centralnoj državnoj vlasti u Zagrebu, i koristeći blagodati lokalne samouprave, zaobilazeći demokratske državne institucije uveo diktaturu.
U Istri nema nikakve mogućnosti zaposliti se u gradskim i županijskim strukturama vlasti ukoliko nisi član IDS-a, ili netko iz obitelji. Na taj je način IDS stvorio svoju sigurnu i stalnu glasačku bazu. No i ona popušta zbog gospodarskog uništavanja Istre, a pogotovo nakon propasti Uljanika.
Braniteljske udruge nisu se uopće oglasile, niti se oglašavaju, ni na moje otvoreno pismo. Naravno ne smiju pisnuti, jer inače nema donacija od gradskih i županijskih otaca, a ni poslova koje im namještaju.
Kada je bio koncert MP Thompsona u dvorani Žatika u Poreču, otvoreno se prijetilo svima koji posluju preko gradova i općina u kojima je na vlasti IDS, da neće uopće moći konkurirati za poslove, ukoliko budu viđeni na Thompsonovu koncertu!
Zato je šjor Nino Jakovčić siguran da “bogami i nećeš”, jer IDS u Istri vlada strahovladom pod koju je stavio i represivni i sudski državni aparat. Poznati su sumnjivi slučajevi samoubojstava mladih ljudi, koji su naravno medijski zataškani, ali nisu zaboravljeni.
Ovakvom autokratskom vladavinom IDS i njegovi čelnici direktno krše Ustav RH, članak 54. Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.
Upravo ta prava IDS i njegovi čelnici krše ljudska prava hrvatskom branitelju i pjevaču M. P . Thompsonu, a samim time i Istarskim Hrvatima!
4.Damir Kajin,
Bivši zastupnik u Hrvatskom Saboru i sadašnji gradonačelnik Buzeta.
Thompson go home, odi u Čavoglave!
Prijetio je Kajin nemirima, protestima, ustankom i državnim udarom!? Nepojmljiva mržnja i agresivno licemjerje!
Kajin: Provokacija! Nećemo dozvoliti da Istra bude zablaćena i kompromitirana!
“Premijeru Sanaderu, ne provocirajte!”, poruka je IDS-ovca Damira Kajina koji se najozbiljnije zaprijetio dizanjem Istrijana na noge ukoliko Ministarstvo kulture preda pulsku Arenu M. P. Thompsonu, kao i ustanku za micanje aktualne vlasti koja time provocira i ocrnjuje Istru.
“Već desetak dana očekujemo zahtjev Thompsonovih menadžera za nastup u Areni i znamo za taj dogovor Thompsonovih menadžera i pojedinih resornih ministara u vladi Ive Sanadera. Ako izdaju dozvolu za taj koncert, bit će to otvorena, svjesna, neskrivena provokacija prema Istri! Obećavam da će mnogi na istarskim prostorima biti na nogama!”, kaže Kajin ogorčen činjenicom da bi simbol Pule, spomenik nulte kategorije, odobrenjem ministra Bože Biškupića, “ali ništa bez znanja Sanadera, bude zablaćen i kompromitiran kao i čitav prostor Istre”.
https://www.index.hr/vijesti/clanak/zuc-idsovca-kajina-thompson-go-home-odi-u-cavoglave/396754.aspx
Prijetnje i riječi zablatiti i kompromitirati, pokazuje samo Kajinovo neznanje, nepoznavanje povijesti Istre, političku indoktrinaciju i kulturni nivo!
Čime jedan pjevač koji je već pjevao u Areni, može zablatiti i kompromitirati Istru više nego to čini IDS svojom korumpiranom, autonomaškom i separatističkom politikom?
Ne zna Kajin da je Arenu sagradio car Vespazijan, oko 80. godine. Da su se u Areni odvijale gladijatorske borbe gdje je mnoštvo gledalo gladijatore i slušalo povike „Cesare, morituri te salutant – Cezare, pozdravljaju te oni koji idu u smrt.“ Gledali su i kako osuđenike razdiru divlje zvijeri. Gledali su i kada su zvijerima bacali kršćane koje su pogani mrzili, progonili i masovno ubijali. Jedan od tih mučenika u pulskoj Areni je i Sv. German. Arena je još u vrijeme Rimljana bila okaljana nevinom ljudskom krvlju. Ali to Kajina ne smeta, to je bilo prije dvije tisuće godina!?
Zna Kajin da su partizani zablatili i kompromitirali Istru punjenjem jama i fojbi nevinim ljudima. Zna Kajin da je na središnjoj proslavi oslobođenja Istre, u pulskoj Areni 12. svibnja 1945., u nazočnosti 30 000 ljudi, Josip Šestan, predsjednik Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF) za Istru, huškao narod protiv istarskog svećenstva. Poimence su prozvani biskup Santin te stalno prozivan dvojac Milanović i Brumnić. Lako je zamisliti kako su na indoktriniranu masu djelovale Šestanove riječi, izrečene u euforičnom ozračju, da su spomenuta dvojica svećenika i biskup Santin surađivali s okupatorom, slali vjernike u SS postrojbe i organizaciju Todt ,( njemačka inženjerijska postrojba) te govorili da ih partizani vode u propast.
Glas Istre, br. 38, 14. V. 1945., 1.-2.
To je huškanje i dovelo do krvavog noža kojim je zaklan bl. Miroslav Bulešić i u jamu bačen bl. Francesco Bonifacio. I to dobro Kajin zna, jer mu je pričala njegova mama, koja je u to vrijeme bila među krizmanicima u Buzetu.
Arena nije IDS-ovo vlasništvo! Arena je spomenik kulture svih građana Pule, Istre i Hrvatske! I to treba IDS-ovcima jasno i glasno reći!
Lili Benčik/hrvatskepravice
Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
Hrvati, Hrvatska i Trump
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
Američka odvjetnica C. Ybarra otkriva bombastični nalaz – vojni zrakoplovi raspršuju kemikalije po stambenim područjima
Poznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
Hrvati, Hrvatska i Trump
OVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
Dr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
Američka odvjetnica C. Ybarra otkriva bombastični nalaz – vojni zrakoplovi raspršuju kemikalije po stambenim područjima
-
Vijesti1 tjedan agoPoznati televizijski voditelj doživio šok u Međugorju: ‘Demon ga je nazvao imenom’
-
Vijesti2 tjedna agoHrvati, Hrvatska i Trump
-
Vijesti5 dana agoOVI LIKOVI SU U STANJU POTPUNOG LUDILA – EU uvodi ono čega smo se svi bojali… je’l to znači zbogom gotovini?
-
Vijesti2 dana agoDr. Jure Burić: Tragična povijest hrvatske politike iza 90-ih
-
Vijesti2 tjedna agoAmerička odvjetnica C. Ybarra otkriva bombastični nalaz – vojni zrakoplovi raspršuju kemikalije po stambenim područjima
-
Vijesti5 dana agoETO ŠTO ŽENA MOŽE UČINIT ČOVIKU David, Bat-Sheba, Grijeh i Hallelujah
-
Vijesti6 dana agoKeir Starmer, pedofil Jimmy Savile i Downing Street u rukama Rothschilda
-
Vijesti2 dana agoIZLAZE DOSJEI KENNEDY i pokušaj CIA-e da prikrije ulogu Izraela u atentatu ’63.