Vijesti

TKO VLADA ZAPADOM: Bitka naroda i banaka označit će početak Sudnjeg dana

Published

1 godina ago

8 veljače, 2023

Banka za međunarodna poravnanja u Baselu jedna je od ključnih institucija međunarodnog financijskog sustava. Priča o osnivanju priča je o najdugovječnijem guverneru Banke Engleske, Hitlerovom ministru gospodarstva i legendarnom šefu CIA-e

Prema jednom od najvećih zapadnih povjesničara civilizacije, Carol Quigleyu, era financijskog kapitalizma stupila je na povijesnu pozornicu u svom punom kapacitetu oko 1850. godine -donosi RT koju prenosimo

U osvit ere financijskog kapitalizma, William Gladstone, kao ministar financija britanske krune, primijetio je 1852.: “Ključ cijele situacije je da vlada nije neovisni donositelj odluka po pitanju financija. , ali stvar u potpunosti prepušta neupitnoj vrhovnoj Moći novca.”

Walter Rathenau, kasnije ministar vanjskih poslova Weimarske Njemačke, oštro je komentirao 1909. da “tri stotine ljudi, koji se poznaju, upravljaju ekonomskom sudbinom Europe i biraju nasljednike među sobom”.

“Pola tuceta ljudi na čelu pet velikih banaka može raskomadati svjetski poredak samo odbijanjem obnove blagajničkih zapisa”, napisao je Financial Times 1921. godine.

Tko je onda upravljao tako naizgled demokratskim, složenim sustavom parlamentarnih demokracija koje su bile u džepu velikih banaka, čija je moć nadilazila sve ideološke podjele? Sir Drummond Fraser, potpredsjednik Engleskog instituta za bankarstvo, zaključio je 1924. da “guverner Banke Engleske mora biti autokrat da bi diktirao način na koji vlada može raspolagati posuđenim novcem”.

I doista, od 1920. do 1944. neprikosnoveni gospodar engleskih financija i “bankarski autokrat”, bio je Montague Collett Norman, najdugovječniji šef Banke Engleske od njezina osnutka 1694. do danas.

Kako je Montagueov brat bio direktor BBC-ja, tadašnji Britanci govorili su o drugom normanskom osvajanju Engleske (drugo normansko osvajanje Engleske), aludirajući na 1066. godinu kada su strani osvajači (Normani) posljednji put osvojili Albion.

U određenom smislu, Montagu Norman je doista bio “stranac”, jer je bio izvan dosega bilo koje institucije ili političke snage u Engleskoj. “Wall Street Journal” nazvao je Normana “monetarnim diktatorom Europe”, “New York Times” “monarhom nevidljivog carstva”, dok je on sam slavodobitno izjavljivao da u svojim rukama drži “globalnu hegemoniju”.

Norman je političare i vlade smatrao protagonistima “iracionalnog nacionalizma” koji je loš za “biznis”. Zato je želio osnovati klub središnjih banaka, koji bi bio nedodirljiv za “nespretne” političare i njihove vlade.

“Organiziranje svjetskog ekonomskog i financijskog sustava primarni je zadatak dvadesetog stoljeća za guvernera Banke Engleske”, bio je kratki sažetak dan Emileu Moreauu, guverneru Banke Francuske 1926. godine, od pomoćnika koji je putovao u London.

Norman je ključnog suradnika za ovaj plan našao u Hjalmaru Schachtu, predsjedniku njemačke Reichsbanke, koji je nastojao ekonomski stabilizirati Njemačku.

Schacht je htio skinuti teret ratne odštete s Njemačke i osigurati joj gospodarski napredak. Govoreći na reparacijskoj konferenciji održanoj u Parizu 1929., Schacht je američkom izaslaniku i predsjedatelju konferencije Owenu Youngu rekao da je bilo kakav prijedlog plaćanja reparacija nemoguć.

Naime, tijekom dvadesetih godina (1924.-1929.), prema planu Dose, Amerika je uložila milijarde dolara u Njemačku i digla njezinu industriju na noge. Plan doziranja formulirao je John Foster Dulles (kasnije američki državni tajnik u administraciji Dwighta Eisenhowera) dok je bio odvjetnik u poznatoj tvrtki “Sullivan & Cromwell”.

Provedbom ovog plana Njemačka je postala najindustrijaliziranija zemlja Zapada nakon SAD-a. Parafrazirajući riječi ekonomista Keynesa: Nijemci su uzimali zajmove od Amerike, plaćali reparacije europskim saveznicima, a saveznici su vraćali zajmove Americi, i taj začarani krug trajao je sve do početka Velike depresije 1928./1929. godine.

Iz privatne korespondencije sačuvane u Normanovoj biografiji iz pera škotskog novinara Andrewa Boylea doznajemo da je šef Banke Engleske bio upoznat s ovom američko-njemačkom vezom.

“Sve u Berlinu što nije njemačko je američko.” Jedina moć leži u Dose stroju koji dominira cjelokupnim njemačkim životom, a Dose strojem upravljaju Amerikanci,” napisao je Norman u pismu prijatelju 1926.

Međutim, Velika depresija završila je “medeni mjesec” američkih bankara i njemačke industrije te je trebalo pronaći novi način plaćanja odštete saveznicima.

Sada, kako je Schacht rekao Youngu, budući da se američki zajmovi Njemačkoj nisu mogli nastaviti, bilo je potrebno opremiti zemlje s malim tržištima (istočna, srednja i južna Europa) savezničkim zajmovima kako bi ponovno postale kupci njemačke robe, kako bi Njemačka dobila dovoljno sredstava za platiti odštetu.

To bi bilo moguće ostvariti kroz posebnu banku – Banku za međunarodna poravnanja.

Ta bi banka izbrisala razlike između poraženih i pobjednika i uspostavila, kako je rekao Schacht, “zajednicu interesa, koja bi vodila uzajamnom razumijevanju i povjerenju, a time i promicala i osiguravala mir.” Ona bi, kako je zamislio Montague Norman , obuhvaćaju sve relevantne središnje banke.

Dana 20. siječnja 1930., sporazumom vlada Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke, Belgije, Italije, Japana i Švicarske, osnovana je Banka za međunarodna poravnanja, čiji je statut jamčio nepovredivost u slučajevima rata, mira i svakog pokušaja kod izvlaštenja, rekvizicije, konfiskacije ili zabrane uvoza i izvoza zlata ili novca.

Drugim riječima, ova banka je bila nedodirljiva, u svakom smislu.

Prvi red članova upravnog odbora Banke činili su predstavnici središnjih banaka navedenih zemalja te predstavnici Dž. P. Morgan, First National Bank of New York i First National Bank of Chicago. Ubrzo su središnje banke drugih zemalja poput Grčke, Rumunjske, Mađarske, Čehoslovačke i Jugoslavije postale dioničari Banke za međunarodna poravnanja, ali ni približno s istim ovlastima kao predstavnici inicijalnih potpisnica sporazuma, koji je još uvijek slučaj danas.

Hjalmar Schacht, nezadovoljan provedbom Youngova plana, u ožujku 1930. daje ostavku na mjesto predsjednika Reichsbanke i odlazi u Ameriku, gdje se druži s Johnom Fosterom Dullesom i njegovim bratom Allenom Dullesom (tada odvjetnik u “Sullivan and Cromwell”), a tijekom Drugog svjetskog rata ratni član OSS-a i hladnoratovski šef CIA-e).

Na putovanju preko Atlantika Schacht je pročitao “Moju borbu” i, kako je priznao u svojim memoarima, procijenio da Hitler ima “oštar um”. Već 1933. vratio se na mjesto predsjednika Reichsbanke, a potom i ministra gospodarstva u nacističkoj vladi.

Tek tada je mogao uživati u plodovima svoga rada, kada su uzde Versaillesa počele padati iz Njemačke. Schacht i Norman svoje su prijateljstvo zapečatili 1939. godine, kada je šef Banke Engleske otputovao u Berlin krstiti Schachtova unuka, koji se zvao Norman Hjalmar.

Tijekom Drugog svjetskog rata Banka za međunarodna poravnanja radila je uredno, “hranila” se zlatom koje je njemačka vojska opljačkala diljem kontinenta i, što je najvažnije, redovito je isplaćivala dividende Reichsbanci na godišnjoj razini sve godine rata. .

Predsjednik uprave Banke bio je Amerikanac Thomas McKittrick, generalni direktor Francuz Roger Aubois, a pomoćnik generalnog direktora nacist Paul Heckler.

Allen Dulles, tada samo član OSS-a i prijatelj Thomasa McKittricka, inzistirao je na održavanju minimuma odnosa između američkih biznismena i Trećeg Reicha, upravo kako bi se sačuvao kapital koji su američki bankari uložili u Njemačku u međuratnom razdoblju. .

Nakon rata, dobit od zlata koje je Treći Reich opljačkao diljem Europe uredno je transferirana središnjim bankama-osnivačima Banke za međunarodna poravnanja. Bank of England bila je među bankama s najboljim rezultatima. Time su potvrđena uvjerenja Montague Normana, definirana od strane suvremenog autora Adama Lebora: Kapital über alles.

Banka za međunarodna poravnanja propala je najprije kao institucija koja bi trebala rješavati potraživanja ratne odštete, a nakon ukidanja zlatnog standarda i kao banka koja će čuvati zlato središnjih banaka koje je bilo deponirano u njezinim trezorima.

Međutim, Schacht i Norman stvorili su je toliko mudro da ga je jednostavno bilo nemoguće likvidirati, i do danas je ostao središte međunarodnog financijskog sustava, držeći ključne podatke o svjetskim središnjim bankama i obavljajući financijske transakcije mimo volje političara ili vlade i daleko od očiju javnosti.

Realnost u kojoj živimo, realnost MMF-a, Svjetske banke i Banke za međunarodna poravnanja, stvorili su oni koji su u svojoj nadutosti prezreli ne samo demokraciju, nego i politiku kao takvu, te je prebacili u domenu ekonomske alkemije nekolicini stručnjaka za nebodere londonskog Cityja, njujorškog Wall Streeta i drugih međunarodnih bankarskih središta diljem svijeta.

Pa tko danas upravlja naizgled demokratskim, složenim sustavom parlamentarnih demokracija Zapada? Sir Alexander Cockburn, engleski lord vrhovni sudac, napisao je 1875.: “Pitanje koje je nadišlo stoljeća bit će odlučeno u bitci koju ćemo prije ili kasnije morati voditi: to je bitka između ljudi i banaka.” Glavno pitanje našeg doba je možemo li razlikovati takvu bitku od Sudnjega dana i hoćemo li znati odabrati stranu.

izvor: RT

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

9 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

10 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

16 sati ago

31 svibnja, 2024

Uredništvo

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

Objave s kraja vremena: KROMOSOM 47

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Louis d’Alencourt: OBJAVE S KRAJA VREMENA – Virus kaosa

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

VELIKO BUĐENJE – U čast Louisu d’Alencourtu – Proročanstvo temeljeno na broju 47

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.