Connect with us

Vijesti

VOJNI ŠTIT NOVOG BRITANSKOG FINANCIJSKOG CARSTVA

Published

on

Ujedinjeno Kraljevstvo desetljećima je za vrijeme svoga članstva u EEZ i kasnije Europskoj uniji postupno i uporno gradilo svoje novo carstvo koje više nije bilo teritorijalno s osloncem na kolonije, nego financijsko carstvo bazirano na narasloj „financijskoj industriji“, zasnovanoj na novim financijskim tehnologijama i na of shore zonama ili „poreznim utočištima“ s pretenzijama  stjecanja ključnog utjecaja na globalnim financijskim tržištima – piše Mario Stefanov u Geopolitika.news.

BREXIT, kada je dovršena izgradnja Britskog globalnog financijskog carstva

U trenucima kada je taj postupak izgradnje britanskog  globalnog financijskog carstva bio gotovo dovršen, Ujedinjeno Kraljevstvo bilo je spremno napustiti Europsku uniju i njene regulatorne mehanizme, kako bi njegovo novo carstvo financijskih oaza moglo prodisati punim plućima bez pravnih ograničenja koja sa sobom nosi članstvo u Europskoj uniji.

U njegovom središtu sam je City of London i paukova mreža britanskih financijskih institucija i tvrtki sprecijaliziranih za privlačenje kapitala izvučenog poreznim utajama i nelegalnim transakcijama iz cijeloga svijeta, koje su razasute ne samo po cijelom teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva, nego i na 14 njegovih prekomorskih teritorija kao posebnih jurisdikcija pod upravom britanskih guvernera. Već samim time novoizgrađeni  britanski špekulativno -financijski kompleks zauzimajući ogromna prostranstva južne hemisfere, od Atlantika preko Indijskog oceana do Pacifika ima globalni karakter.

Novu financijsku imepriju potrebno je vojno zaštititi

No za takvu geoekonomsku i geopolitičku strategiju Ujedinjenog Kraljevstva sažetu u doktrini „Globalne Velike Britanije“ (Global Great Britain) nije dovoljno samo napuštanje članstva i formalno- pravni odmak od Europske unije, nego je novu imperiju potrebno politički, sigurnosno i vojno zaštititi.

Između ostaloga, ona se nimalo slučajno, nalazi upravo na pravcima kojima se protežu  kroz ključne pomorske komunikacije suvremenoga svijeta i zapravo se oslanja na stare pozicije utjecaja nekadašnjega kolonijalnog carstva. Njih je potrebno zaštititi od utjecaja drugih sila i konkurenata, a to je nemoguće bez projekcije britanske pomorske i vojne moći na te prostore. Stoga je, nakon pada Berlinskoga zida, manje-više zanemarene britanske oružane snage, sada  po procjeni  britanskih stratega potrebno  ponovo kvantitativno i kvalitativno ojačati i dovesti ih na razinu dovoljnu za ispunjenje funkcije zaštite britanskih interesa na prostorima  nove imperije.

Jačanje britanske ratne mornarice, koja u novoj geopolitičkoj koncepciji mora biti prisutna ne samo na Atlantiku, čija zaštita je za trajanja hladnoga rata i kasnijeg nadmetanja s Rusijom bila i ostala njezina strateška zadaća, trenutno je najvažniji cilj revitalizacije ukupne britanske vojne moći. Royal Navy sada razvojem nove doktrine globalne Velike Britanije mora kontrolirati za britanske trgovačke i financijske  interese značajne pomorske linije komunikacija (Sea lines of communication-SLOC) na Indijskom oceanu i na Pacifiku. Stoga London ubrzano radi na opremanju i stavljanju u funkciju dvije pomorske operativne grupe od kojih bi svaka bila predvođena  nosačem  zrakoplova klase „Queen Elizabeth“ s ukrcanim najmodernijim američkim borbenim zrakoplovima F-35B  Lightning II. U sastavu borbenih grupa osim pratećih razarača klase „Daring“ (type 45) i novih fregata type 26 i type 31 bili bi i desatni brodovi  s kojih bi marinske i specijalne postrojbe mogle djelovati duboko na kopnu. Jedna udarna grupa nosača zrakoplova bila bi raspoređena zapadno od Sueza na Atlantiku s osloncem na baze na Karibima i na Faklandima (Malvinima), a druga operativna grupa  istočno od Sueza, britanske mitske odrednice rasprostiranja svoje vojne moći. Ona bi se oslanjala na baze i uporišta na Bliskom Istoku u savezničkim zaljevskim monarhijama, na Indijskom oceanu uključujući i britanski teritorij Diego Garcia, koji sada kao vojnu bazu koristi SAD, te u bazama rapoređenim na teritoriju bliskih britanskih saveznika na Pacifiku iz obrambenog sustava „Five Power Defence Arrangmetts“ (FPDA) u koji, pored Australije i Novog Zelanda ulaze Malezija i Singapur.

Tako, usporedno s diplomatskim i gospodarskim naporima k realizaciji agende povratka na stare imperijalne pozicije izgradnje nekakve suvremene replike nekadašnjeg carstva na temeljima nove financijske industrije, britanska politika namjerava osigurati i potrebne vojne instrumente koji bi podržavali novu konstrukciju globalnog utjecaja. Prema dokumentima vodećih britanskih think- tankova i izjavama političkih dužnosnika tzv. tvrda moć sve više treba dobiti na značaju u projekciji britanskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa.

Britansko ministarstvo obrane u prosincu 2018. godine obajvljuje dokument pod nazivom “Mobilizing, Modernizing & Transforming Defense” (Mobiliziranje, modernizacija  i transformacija obrane)  u kojem se navodi: „Nakon gotovo tri desetljeća relativne stabilnosti međunarodnih odnosa svijet je ponovo ušao u razdoblje uporne i intezivne konkurencije i nadmetanja između država. Britanski obrambeni sustav u okviru novog globalnog pozicioniranja Ujedinjenog Kraljevstva mora se prilagoditi promjenama.“ Prema toj studiji ministarstva obrane, kako bi odvratile i porazile potencijalne protivnike, britanske oružane snage moraju biti sposobne u svakom trenutku rasporediti operativnu grupu od 50 000 vojnika bilo gdje na svijetu, odnosno u zonama interesa britanske politike. To uključuje i navedene pomorske grupe okupljene oko nosača zrakoplova, jednu diviziju kopnene vojske sastavljene od tri brigade i jednu zrakoplovnu grupu sastavljenu od borbenih, transportnih i izvidničkih zrakoplova. Prema britanskom ministarstvu obrane, britanske oružane snage u svakome trenutku na moru moraju imati raspoređenu jednu nuklearnu podmornicu naoružanu strateškim projektilima s nuklearnim bojnim glavama u svrhu strateškog odvraćanja.

Nakon razdoblja štednje na području obrane Ujedinjeno Kraljevstvo zbog izlaska iz Europske unije i novog pozicioniranja na globalnoj razini  ponovo je, počevši od 2017. godine podiglo ulaganja u obrambeni sektor. Vojni obračun stabilizirao se na oko 55 milijardi dolara godišnje, a tijekom 2017. i 2018. godine vlada je oružanim snagama dodijelila dodatne dvije milijarde dolara.

To omogućava održavanje brojčanog stanja oružanih snaga od oko 200.000 profesionalnih vojnika i časnika. Dodatno je uloženo novih 13 milijardi dolara iz pričuvnog fonda za razvoj četiri nove nuklearne podmornice klase „Dreadnought“ naoružane strateškim balističkim projektilima koje će tako britanski proračun koštati oko 39 mlijardi dolara. Taj iznos predstavlja dvije trećine godišnjeg britanskog obrambenog proračuna, ali ni vojne strukture ni politika ne misle odustati od izgradnje tih podmornica jednostavno zato što bez njih globalna Velika Britanija jednostavno ne bi bila globalna sila. Prema studiji ministrastva obrane u operativnu funkciju će se staviti oba nosača zrakoplova klase „Queen Elizabeth“ , a u flotnom sastavu i dalje će ostati šest novih modernih razarača type 45, dosadašnjih 13 fregata type 23 biti će zamjenjene s 8 novih fregata type 26 i 5 novih fregata type 31. U flotnom sastavu po dovršetku programa će biti i 7 novih napadnih podmornica klase „Astute“, 24 ophodna broda, 12 lovaca mina, 5 desatnih brodova, i 9 opskrbnih brodova oceanskih sposobnosti . U sastavu mornarice ukupno će biti 6 helikopterskih eskadrila i 48 borbenih zrakoplova F-35.

Tradicionalno, britanske oružane snage u miru se oslanjaju na manje profesionalne postrojbe i  ne gomilaju naoružanje i vojnu opremu, što se posebno odnosi na kopnenu vojsku. Stoga je pitanje, primjerice, s koliko operativnih tenkova ovoga trenutka raspolaže Ujedinjeno Kraljevstvo potpuno  irelevantno,  jer će ono imati na raspolaganju onoliko borbenih sredstava koliko mu je u određenom povijesnom tenutku potrebno. Velika Britanija, kao uostalom i  Njemačka, ne mora unaprijed proizvoditi stotine i stotine tenkova i borbenih vozila jednostavno zato što njihova industrija ima sposobnost brze proizvodnje potrebnih količina naoružanja i vojne opreme, a proizvodne linije i tehnološki  tazvoj održavaju velikim izvoznim poslovima. Ujedinjeno Kraljevstvo s druge strane uvijek na raspolaganju ima otvorene američke arsenale i zahvaljujući posebnom vojnom aranžmanu sa SAD-om u svakom trenutku može dobiti potrebne količine borbenih sredstava. To je bio slučaj i za vrijeme vojne intervencije u Libiji, kada su potrošene zalihe zrakoplovnih ubojnih sredstava, prije svega navođenih avio-bombi i navođenih raketa bile promptno nadoknađene iz američkih izvora. Stoga je dojam da Ujedinjeno Kraljevstvo ima malu kopnenu vojsku s nedovoljnim brojem borbenih sredstava samo privid, koji je, uostalom, više puta u povijesti zavarao britanske protivnike. Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i  Francuska i Njemačka, u svakom trenutku mogu pokrenuti masovnu proizvodnju najsuvremenijih oružnih sustava kopnene vojske i u kratkom vremenu rapidno povećati vojne snage. Dakle, prema planu ministrastva obrane kopnena vojska bila bi sastavljena od relativno male profesionalne jezgre koju bi sačinjavale dvije oklopne brigade, dvije mehanizirane brigade, šest pješačkih brigada, jedna padobranska brigada i 15 eskadrila borbenih helikoptera i naoružanih dronova, svaka s oko 15 zrakoplova.

Ratno zrakoplovstvo raspolagalo bi s 20 naoružanih bespilotnih letjelica, 7 eskadrila borbenih zrakoplova „Eurofighter“, dvije eskadrile najsuvremenijih američkih borbenih zrakoplova F-35, 26 ophodnih, izvidničkih i zapovijednih zrakoplova, 44 transportna zrakoplova i 14 zrakoplova cisterni za opskrbu drugih zrakoplova gorivom u letu.

U provođenju svoje nove geopolitičke i geoekonomske agende tzv. globalne Velike Britanije odnosno održavanja novoga britanskoga financijskoga carstva na ostacima kolonijalnih pozicija, Ujedinjeno Kraljevstvo namjerava se oslanjati na strateško savezništvo sa SAD-om koje britanska politika voli nazivati „specijalnim partnerstvom“. To se odnosi i na vojni i na ekonomski plan jer prvi potez koji London misli poduzeti nakon Brexita je sklapanje bilateralnog trgovačkog sporazuma sa SAD-om. No, kako mnogi britanski analitičari upozoravaju,  veliko je pitanje je hoće li Ujedinjeno Kraljevstvo u bliskoj ekonomskoj suradnji  sa SAD-om uspijeti postići sve što namjerava i sve čime zamjenjuje  probitke koje je imala članstvom u EU? Naime, SAD je ipak prva svjetska ekonomija, a Ujedinjeno Kraljevstvo tek peta i veliko je pitanje hoće li budući trgovinski sporazum s Washingtonom za London biti toliko lukrativan kako se misli.

Na vojnom i diplomatskom planu „specijalni odnosi“ Londona i Washingrona nisu uvijek bili idilični, nije se zgorega prisjetiti da je Washington diplomatskim i političkim pritiskom davne 1956. godine zaustavio britansku i francusku vojnu intervenciju na Suezu, kojom su Francuzi i Britanci na silu pokušali vratiti kontrolu nad Sueskim kanalom kojeg je nacionalizirala egipatska vlast pod Gamalom Abdelom Nasserom. Amerikanci to, dakako, nisu učinili zbog podrške Nasseru nego zbog svojih interesa. U svijetlu američkog napuštanja bliskoistočnih saveznika Kurda i njihovog prepuštanja pod noževe sirijskih islamističkih ekstremista podržanih vojnom intervencijom američkog saveznika Turske uistinu je američkim partnerima potrebno imati izvjesnu zadršku u odnosima. Uglavnom interesi Londona i Washingtona na obrambenom i sigurnosnom planu u velikoj mjeri se poklapaju, tako da je ipak malo prostora za raskorak u toj sferi. Pored SAD-a nova globalna Velika Britanija, kao nova financijska imperija, saveznike i bliske partnere vidi u cijeloj tzv anglosferi“. Već danas među državama koje je čine Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Australija, Novi Zeland i Kanada postoji izgrađen učinkovit sustav razmjene obavještajnih informacija  koje se ne dijele s drugim partnerima pa ni sa članicama NATO-a – neformalnog  naziva „Five Eyes“.

Pored saveznika iz tzv. anglosfere koji imaju globalni utjecaj Velika Britanija u osiguranju vojne kontrole pravaca projekcije svoga novog financijskog carstva oslanjat će se i na postojeća regionalna savezništva. Na Azijsko-pacifičkom području to je obrambeni sustav „Five Power Defence Arrangements “ (FPDA) u koji, pored Ujedinjenog Kraljevstva, Australije i Novog Zelanda, ulaze Malezija i Singapur. U Aziji britanska politika namjerava uspostaviti  i bliske savezničke veze s Japanom. Na Bliskom Istoku pak, Ujedinjeno Kraljevstvo jača vojne i sigurnosne veze s moćnom Saudijskom Arabijom i drugim bogatim petromonarhijama iz Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council- GCC) što joj omogućava izgradnju i održavanje vojnih baza na području Arapskog poluotoka i Perzijskog zaljeva. Britanija sasvim jasno izražava želju za preuzimanje uloge vodeće sile u Perzijskom zaljevu u suradnji s naftnim divovima – arapskim monarhijama iz GCC-a, Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtom, Bahreinom, Omanom i Katarom što će joj omogućiti kontrolu bliskoistočnog energetskog bazena i strateških smjerova koji povezuju Europu i Aziju. RAF-ovi zrakoplovi koriste zračnu bazu Al Minhad, južno od Dubaija u UAE, a britanske pomorske snage bazirane su u omanskoj luci Duqm i bazama u Bahreinu.

Nakon povlačenja britanskih snaga s „pozicija istočno od Adena“ temeljem odluke britanskog premijera Harolda Wilsona u siječnju 1968. godine, koje se kasnije u britanskoj politici nazivalo „povlačenje istočno od Sueza“, britanska politika nastavila je održavati živom moguću opciju povratka globalnog britanskog utjecaja pa je već 1975. godine tadašnji britanski premijer James Callaghan britansku ulogu opisao kao globalnu silu koja svoju volju promiče elementima „meke moći“ temeljem iskustava iz dugog kolonijalnog razdoblja. Bivši britanski premijer Tony Blair 1999. godine ponovo je signalizirao da Britanija ima globalni utjecaj kojeg se ne želi odreći i otvorio mogućnost povratka britanske vojne sile na prostore s kojih se povukla. Zajednička vojna intervencija s SAD-om u Iraku za Blairove vladavine jasno je potvrdila tu volju za povratkom britanske vojne moći na stare pozijcije i s druge strane strateško partnerstvo sa SAD-om. Prevladavajući stav današnje britanske politike i vojnih krugova je ocjena da je Wilsonovo povlačenje snaga bilo velika pogreška.

Usporedno jačanje britanske vojne moći, posebice pomorske moći, raspoređivanje britanskih vojnih snaga na pozicije od značaja za novo financijsko carstvo oličeno u doktrini globalne Velike Britanije, jačanje strateških savezništava Ujedinjenog Kraljevsta sa zemljama tzv. anglosfere, prije svega SAD-om, Australijom i Novim Zelandom, te revitalizacija starih bliskoistočnih i azijskih vojnih savezništava ima jasan i ostvariv cilj – izgraditi  obrambeni štit oko novog britanskog financijskog carstva.

Autor: Mario Stefanov

Vijesti

(VIDEO) Plaćeni ubojica šokirao javnost priznanjem da je poslan da ubije Carlsona: Tko ga je unajmio…

Published

on

Na nekim stranicama društvenih mreža procurile su informacije o tome tko je trebao likvidirati poznatog voditelja.

Poznati američki novinar Tucker Carlson bio je svjestan rizika koji u njegov život nosi intervju s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, no pravi novinar ne bi bio novinar da ne pokušava ići u krajnosti.

Što je Carlson i učinio i uspio natjerati više od milijardu ljudi da pogledaju intervju s Putinom.

No, sada se doznaje da je Carlson bio na meti Ukrajinaca koji su za njegovu likvidaciju angažirali izvjesnog Vasilija Petrova Aleksejeviča.

Ukrajinski obavještajci navodno su planirali ubiti Tuckera Carlsona u Moskvi, a čovjek koji je plaćen da ubije novinara detaljno je objasnio plan.

Vasilij Petrov Aleksejevič, koji je trebao ubiti Carlsona, uhićen je u Moskvi.

U videu koji se pojavio na Platformi X, on priznaje da je bio angažiran da ubije Carlsona.

– U studenom 2023. regrutirala me ukrajinska obavještajna služba. Trebao sam postaviti eksplozivnu napravu pod auto i za to mi je obećana nagrada od 4000 dolara. Trebao sam postaviti eksploziv u podzemnu garažu hotela u Moskvi, a meta je bio američki novinar Tucker Carlson – kazao je između ostalog Aleksejevič u videu.

Sad, je li ovo ruska medijsko-psihološka operacija ili ne, nadamo se saznati ubrzo…

(Mediji)

Continue Reading

Vijesti

Obljetnica smrti dr. Ante Starčevića: Otac Domovine – putokaz domoljubima!

Published

on

Na današnji dan 1896. godine preminuo je dr. Ante Starčević, veliki politički vođa, jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti te jedan od najvećih promotora ljubavi prema Hrvatskoj, još za života nazvan Ocem Domovine – donosi Domovinski pokret.

Starčević se zalagao za samostalnu Hrvatsku te je smatrao da bi ona s Austro-ugarskom monarhijom trebala biti povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otuda i njegov glasoviti slogan: “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”. Upozoravao je kako je i Beograd neprijatelj hrvatske slobode i samostalnosti.

Dr. Starčević, hvala vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku, i danas ste uzor i putokaz domoljubima. Počivali u miru Božjem, neka vam je laka hrvatska gruda!

Domovinski Pokret

Continue Reading

Vijesti

Munja osakatila kip svetog Petra u Buenos Airesu, na Bergogliov rođendan, dan prije izlaska Fiducie Supplicans?

Published

on

Internet je trenutno preplavljen izvješćem rezignacioniste Andree Cioncija, autora Ratzingerovog koda (koji je ovdje razotkrio Franjin sljedbenik), koji kaže da je kip svetog Petra na pročelju svetišta Gospe od Ružarija, sv. Nikole u provinciji Buenos Aires, Argentina, udarila je munja 17. prosinca zbog čega su mu otpali aureola i desna ruka, zajedno s ključem koji je držao (što simbolizira ključ kraljevstva nebeskog; usp. Mt 16,19):

Buenos Aires: munje na aureoli i ključevima svetog Petra. Bergoglio na kraju puta?” (Glavno mjesto Pape)
Cionci je o tome objavio i video reportažu (na talijanskom).

Fotografija prije i poslije sada kruži (vidi sliku iznad), iako neki dovode u pitanje autentičnost ove priče i/ili fotografije. Međutim, u svom članku Cionci kaže da su incident potvrdili jedan velečasni, Justo Lofeudo i svećenstvo svetišta.

Udar groma navodno se dogodio 17. prosinca 2023., što je bio Franjin 87. rođendan, a bilo je to jedan dan prije objavljivanja Fiducia Supplicans, Bergogliove paklenske deklaracije koja dopušta blagoslov sodomitskih parova. Pronicljivi promatrač na društvenim je mrežama istaknuo kako se upravo desna ruka koristi za blagoslove, a upravo je desna ruka kipa svetog Petra sada smrvljena u prah.

Svetište se nalazi u San Nicolás de Los Arroyos, koji pripada provinciji Buenos Aires, ali je preko 100 milja sjeverozapadno od grada Buenos Airesa. Kip svetog Petra nalazi se desno od glavnog ulaza, što se jasno vidi na ovoj fotografiji iz 2018. godine.

Kako bismo lakše procijenili ovaj navodni incident, prisjetimo se nekoliko povijesnih činjenica.

Polaganje prava Jorgea Bergoglia na papinstvo (kao ‘papa Franjo’) počelo je 13. ožujka 2013. To se nije moglo dogoditi bez da je ‘papa’ Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) prvi napustio položaj, što je i učinio 28. veljače u 8 sati. :00 min popodne po lokalnom vremenu, u trenutku kada je njegova unaprijed najavljena ostavka stupila na snagu.

Unatoč svim teorijama da je Ratzingerova ostavka bila manjkava i samim tim nevaljana, namjerno ili slučajno, podsjetimo, on je službeno izjavio da ostavku podnosi “na način da je od 28. veljače 2013. u 20 sati Rimska stolica, Stolica svetog Petra, bit će upražnjena i konklavu za izbor novog vrhovnog pontifeksa morat će sazvati oni čija je to nadležnost” (Benedikt XVI., Deklaracija od 11. veljače 2023.).

Međutim, ono što je najvažnije razumjeti jest da Benedikt XVI. nikako nije mogao dobiti papinstvo od početka 2005., stoga nije imao ništa od čega bi mogao odstupiti:

– Nevaljana ostavka ili nevaljani izbor? Ratzingerovo poricanje papinskog primata

Tako je 11. veljače 2013. Benedikt XVI. objavio svoju namjeru podnijeti ostavku, a mnogi će se sjetiti da je upravo na današnji dan, kasnije noću, munja udarila u kupolu bazilike svetog Petra, i to ne jednom nego dva puta :

Evo nas brzo nazad u sadašnjost. Navodno je udarila još jedna munja, a ovoga puta bio je to kip svetog Petra na ili u blizini Bergogliovog starog gazišta.

“Kad Bog kaže da nisi papa”, komentirao je jedan korisnik Twittera, nadajmo se (ali ne nužno) na dušu:

Ne, Fred Simon. Munja je pogodila kip svetog Petra i oštetila ga, u pokrajini Buenos Aires, tako Bog ne daje svijetu do znanja da Bergoglio u Rimu nije papa. Želite li znati kako nam Bog daje do znanja da otpadnik Bergoglio nije papa? Pa, evo malog izbora:

  • Franjo: Različite religije su ‘obogaćenje’ za čovječanstvo
  • Franjo na Međureligijskom kongresu: ‘Čovjek je put za sve religije’
  • ‘Navjestite ples ravnoteže i harmonije’: Franjo potpisuje ludu međuvjersku klimatsku izjavu
  • ‘Promjena paradigme’: Franjo izdaje katastrofalan Motu Proprio usmjeren na teološku revoluciju
  • Izgradnja raja na zemlji: Franjina poruka za Svjetski dan migranata
  • Masonsko bratstvo umjesto Isusa Krista: Franjina poruka za Svjetski dan mira ne iznenađuje
  • Franjo muslimanskim starješinama: ‘Samo će nas transcendencija i bratstvo spasiti’
  • Naturalizirati da bi neutralizirao: Kako Franjo lukavo lišava Evanđelje njegovog nadnaravnog karaktera
  • Otpadnik luta: Franjo kaže da je bratstvo “sidro spasenja za čovječanstvo”
  • Indiferentizam za djecu: Franjo podupire međureligijski “Park susreta” u Argentini
  • Otpadnik Bergoglio podržava svjetske religije kao “različite načine dolaska do Boga”
  • Franjo proširuje “Božji narod”: Sada uključuje sve religije!
  • Dobrodošli u Religiju bratstva: Franjo objavio opasan novi “Papin video”
  • Otpadnička Abu Dhabi deklaracija o ljudskom bratstvu
  • Naturalizam u punoj snazi: Franjo o postojanju svih religija

TAKO znamo da Franjo nije papa: jer on obično čini stvari koje bi božanska pomoć za papinstvo spriječila pravog papu da čini – stvari koje bi, da ih radi pravi papa, posve uništiti i učiniti besmislenom (malo opasnom!) instituciju papinstva.

Kakvu božansku pomoć, možda se pitate? Onaj o kojem se govori u bezbrojnim učiteljskim izjavama o papinstvu:

Kao što je naučavao papa Pio XI.

…[I]kako nikakvo krivotvorenje ili iskrivljavanje božanskog zakona, nego pravo istinsko poznavanje njega, ne bi moglo prosvijetliti umove ljudi i voditi njihovo ponašanje, potrebno je da se sinovska i ponizna poslušnost prema Crkvi kombinira s odanošću Bogu i želju da mu se podložimo. Jer sam je Krist učinio Crkvu učiteljicom istine iu onim stvarima koje se tiču ispravnog uređenja moralnog ponašanja, čak iako neka spoznaja o istome nije izvan ljudskog razuma. …[Bog] je postavio Crkvu za čuvara i učitelja cjelokupne istine o vjeri i moralnom ponašanju; stoga bi joj vjernici trebali iskazati poslušnost i podložiti svoje umove i srca kako bi bili sačuvani neozlijeđeni i slobodni od pogrešaka i moralne pokvarenosti, te kako se ne bi lišili te pomoći koju je Bog dao s takvom velikodušnošću, trebali bi pokazati tu dužnu poslušnost ne samo onda kada Crkva nešto definira svečanim sudom, nego također, u odgovarajućem omjeru, kada se konstitucijama i dekretima Svete Stolice propisuju i osuđuju mišljenja kao opasna ili iskrivljena.

Stoga neka i vjernici budu na oprezu od precijenjene neovisnosti osobnog suda i te lažne autonomije ljudskog razuma. Jer sasvim je strano svakome tko nosi ime kršćanin vjerovati svojim vlastitim mentalnim snagama s takvim ponosom da se slaže samo s onim stvarima koje može ispitati iz njihove unutarnje naravi, i zamišljati da Crkva, koju je Bog poslao da poučava i vodi sve narode, nije upućen u sadašnje stvari i okolnosti; ili čak da se moraju pokoravati samo u onim stvarima koje je ona odredila svečanom definicijom, kao da bi se njezine druge odluke mogle smatrati lažnima ili da izlažu nedovoljan motiv za istinu i poštenje. Naprotiv, karakteristika svih pravih Kristovih sljedbenika, pismenih ili nepismenih, je da dopuste da budu vođeni, te vođeni u svim stvarima koje se dotiču vjere ili morala od strane Svete Crkve Božje preko njenog vrhovnog pastira, rimskog prvosvećenika, koji je sam vođen Isusom Kristom Gospodinom našim.

(Papa Pio XI., Enciklika Casti Connubii, br. 103-104; podcrtavanje dodano.)

I ne, Franjina prisutnost u Vatikanu nije samo stvar postojanja ‘lošeg’ Pape, kao što je Crkva imala nekoliko puta u prošlosti:

Dakle, je li navodni udar groma u kip svetog Petra u blizini Buenos Airesa znak s neba koji najavljuje kraj vladavine zabluda ‘pape’ Franje? Budimo iskreni: nitko ne zna. Možda i jest; možda i nije.

Ipak, najvažnija točka je sljedeća: stvarno nije važno. Svatko tko, posebno u ovoj fazi, traži munju da mu kaže je li čovjek koji je objavio hrpe bogohuljenja, bezbožnosti, skandala, hereze, pogreške i svetogrđa u svom službenom učiteljstvu zapravo Kristov namjesnik koji drži vrata pakla od prevladavanja, nije razumio što je papinstvo ili kako katolicizam funkcionira.

Oh dobro. Ako ništa drugo, ova munjevita priča je barem jedna stvar: krajnje zabavna.

Izvor: Novus Ordo Watch izvor slike: popehead.substack.com

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved