Ujedinjeno Kraljevstvo desetljećima je za vrijeme svoga članstva u EEZ i kasnije Europskoj uniji postupno i uporno gradilo svoje novo carstvo koje više nije bilo teritorijalno s osloncem na kolonije, nego financijsko carstvo bazirano na narasloj „financijskoj industriji“, zasnovanoj na novim financijskim tehnologijama i na of shore zonama ili „poreznim utočištima“ s pretenzijama  stjecanja ključnog utjecaja na globalnim financijskim tržištima – piše Mario Stefanov u Geopolitika.news.

BREXIT, kada je dovršena izgradnja Britskog globalnog financijskog carstva

U trenucima kada je taj postupak izgradnje britanskog  globalnog financijskog carstva bio gotovo dovršen, Ujedinjeno Kraljevstvo bilo je spremno napustiti Europsku uniju i njene regulatorne mehanizme, kako bi njegovo novo carstvo financijskih oaza moglo prodisati punim plućima bez pravnih ograničenja koja sa sobom nosi članstvo u Europskoj uniji.

U njegovom središtu sam je City of London i paukova mreža britanskih financijskih institucija i tvrtki sprecijaliziranih za privlačenje kapitala izvučenog poreznim utajama i nelegalnim transakcijama iz cijeloga svijeta, koje su razasute ne samo po cijelom teritoriju Ujedinjenog Kraljevstva, nego i na 14 njegovih prekomorskih teritorija kao posebnih jurisdikcija pod upravom britanskih guvernera. Već samim time novoizgrađeni  britanski špekulativno -financijski kompleks zauzimajući ogromna prostranstva južne hemisfere, od Atlantika preko Indijskog oceana do Pacifika ima globalni karakter.

Novu financijsku imepriju potrebno je vojno zaštititi

No za takvu geoekonomsku i geopolitičku strategiju Ujedinjenog Kraljevstva sažetu u doktrini „Globalne Velike Britanije“ (Global Great Britain) nije dovoljno samo napuštanje članstva i formalno- pravni odmak od Europske unije, nego je novu imperiju potrebno politički, sigurnosno i vojno zaštititi.

Između ostaloga, ona se nimalo slučajno, nalazi upravo na pravcima kojima se protežu  kroz ključne pomorske komunikacije suvremenoga svijeta i zapravo se oslanja na stare pozicije utjecaja nekadašnjega kolonijalnog carstva. Njih je potrebno zaštititi od utjecaja drugih sila i konkurenata, a to je nemoguće bez projekcije britanske pomorske i vojne moći na te prostore. Stoga je, nakon pada Berlinskoga zida, manje-više zanemarene britanske oružane snage, sada  po procjeni  britanskih stratega potrebno  ponovo kvantitativno i kvalitativno ojačati i dovesti ih na razinu dovoljnu za ispunjenje funkcije zaštite britanskih interesa na prostorima  nove imperije.

Jačanje britanske ratne mornarice, koja u novoj geopolitičkoj koncepciji mora biti prisutna ne samo na Atlantiku, čija zaštita je za trajanja hladnoga rata i kasnijeg nadmetanja s Rusijom bila i ostala njezina strateška zadaća, trenutno je najvažniji cilj revitalizacije ukupne britanske vojne moći. Royal Navy sada razvojem nove doktrine globalne Velike Britanije mora kontrolirati za britanske trgovačke i financijske  interese značajne pomorske linije komunikacija (Sea lines of communication-SLOC) na Indijskom oceanu i na Pacifiku. Stoga London ubrzano radi na opremanju i stavljanju u funkciju dvije pomorske operativne grupe od kojih bi svaka bila predvođena  nosačem  zrakoplova klase „Queen Elizabeth“ s ukrcanim najmodernijim američkim borbenim zrakoplovima F-35B  Lightning II. U sastavu borbenih grupa osim pratećih razarača klase „Daring“ (type 45) i novih fregata type 26 i type 31 bili bi i desatni brodovi  s kojih bi marinske i specijalne postrojbe mogle djelovati duboko na kopnu. Jedna udarna grupa nosača zrakoplova bila bi raspoređena zapadno od Sueza na Atlantiku s osloncem na baze na Karibima i na Faklandima (Malvinima), a druga operativna grupa  istočno od Sueza, britanske mitske odrednice rasprostiranja svoje vojne moći. Ona bi se oslanjala na baze i uporišta na Bliskom Istoku u savezničkim zaljevskim monarhijama, na Indijskom oceanu uključujući i britanski teritorij Diego Garcia, koji sada kao vojnu bazu koristi SAD, te u bazama rapoređenim na teritoriju bliskih britanskih saveznika na Pacifiku iz obrambenog sustava „Five Power Defence Arrangmetts“ (FPDA) u koji, pored Australije i Novog Zelanda ulaze Malezija i Singapur.

Tako, usporedno s diplomatskim i gospodarskim naporima k realizaciji agende povratka na stare imperijalne pozicije izgradnje nekakve suvremene replike nekadašnjeg carstva na temeljima nove financijske industrije, britanska politika namjerava osigurati i potrebne vojne instrumente koji bi podržavali novu konstrukciju globalnog utjecaja. Prema dokumentima vodećih britanskih think- tankova i izjavama političkih dužnosnika tzv. tvrda moć sve više treba dobiti na značaju u projekciji britanskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa.

Britansko ministarstvo obrane u prosincu 2018. godine obajvljuje dokument pod nazivom “Mobilizing, Modernizing & Transforming Defense” (Mobiliziranje, modernizacija  i transformacija obrane)  u kojem se navodi: „Nakon gotovo tri desetljeća relativne stabilnosti međunarodnih odnosa svijet je ponovo ušao u razdoblje uporne i intezivne konkurencije i nadmetanja između država. Britanski obrambeni sustav u okviru novog globalnog pozicioniranja Ujedinjenog Kraljevstva mora se prilagoditi promjenama.“ Prema toj studiji ministarstva obrane, kako bi odvratile i porazile potencijalne protivnike, britanske oružane snage moraju biti sposobne u svakom trenutku rasporediti operativnu grupu od 50 000 vojnika bilo gdje na svijetu, odnosno u zonama interesa britanske politike. To uključuje i navedene pomorske grupe okupljene oko nosača zrakoplova, jednu diviziju kopnene vojske sastavljene od tri brigade i jednu zrakoplovnu grupu sastavljenu od borbenih, transportnih i izvidničkih zrakoplova. Prema britanskom ministarstvu obrane, britanske oružane snage u svakome trenutku na moru moraju imati raspoređenu jednu nuklearnu podmornicu naoružanu strateškim projektilima s nuklearnim bojnim glavama u svrhu strateškog odvraćanja.

Nakon razdoblja štednje na području obrane Ujedinjeno Kraljevstvo zbog izlaska iz Europske unije i novog pozicioniranja na globalnoj razini  ponovo je, počevši od 2017. godine podiglo ulaganja u obrambeni sektor. Vojni obračun stabilizirao se na oko 55 milijardi dolara godišnje, a tijekom 2017. i 2018. godine vlada je oružanim snagama dodijelila dodatne dvije milijarde dolara.

To omogućava održavanje brojčanog stanja oružanih snaga od oko 200.000 profesionalnih vojnika i časnika. Dodatno je uloženo novih 13 milijardi dolara iz pričuvnog fonda za razvoj četiri nove nuklearne podmornice klase „Dreadnought“ naoružane strateškim balističkim projektilima koje će tako britanski proračun koštati oko 39 mlijardi dolara. Taj iznos predstavlja dvije trećine godišnjeg britanskog obrambenog proračuna, ali ni vojne strukture ni politika ne misle odustati od izgradnje tih podmornica jednostavno zato što bez njih globalna Velika Britanija jednostavno ne bi bila globalna sila. Prema studiji ministrastva obrane u operativnu funkciju će se staviti oba nosača zrakoplova klase „Queen Elizabeth“ , a u flotnom sastavu i dalje će ostati šest novih modernih razarača type 45, dosadašnjih 13 fregata type 23 biti će zamjenjene s 8 novih fregata type 26 i 5 novih fregata type 31. U flotnom sastavu po dovršetku programa će biti i 7 novih napadnih podmornica klase „Astute“, 24 ophodna broda, 12 lovaca mina, 5 desatnih brodova, i 9 opskrbnih brodova oceanskih sposobnosti . U sastavu mornarice ukupno će biti 6 helikopterskih eskadrila i 48 borbenih zrakoplova F-35.

Tradicionalno, britanske oružane snage u miru se oslanjaju na manje profesionalne postrojbe i  ne gomilaju naoružanje i vojnu opremu, što se posebno odnosi na kopnenu vojsku. Stoga je pitanje, primjerice, s koliko operativnih tenkova ovoga trenutka raspolaže Ujedinjeno Kraljevstvo potpuno  irelevantno,  jer će ono imati na raspolaganju onoliko borbenih sredstava koliko mu je u određenom povijesnom tenutku potrebno. Velika Britanija, kao uostalom i  Njemačka, ne mora unaprijed proizvoditi stotine i stotine tenkova i borbenih vozila jednostavno zato što njihova industrija ima sposobnost brze proizvodnje potrebnih količina naoružanja i vojne opreme, a proizvodne linije i tehnološki  tazvoj održavaju velikim izvoznim poslovima. Ujedinjeno Kraljevstvo s druge strane uvijek na raspolaganju ima otvorene američke arsenale i zahvaljujući posebnom vojnom aranžmanu sa SAD-om u svakom trenutku može dobiti potrebne količine borbenih sredstava. To je bio slučaj i za vrijeme vojne intervencije u Libiji, kada su potrošene zalihe zrakoplovnih ubojnih sredstava, prije svega navođenih avio-bombi i navođenih raketa bile promptno nadoknađene iz američkih izvora. Stoga je dojam da Ujedinjeno Kraljevstvo ima malu kopnenu vojsku s nedovoljnim brojem borbenih sredstava samo privid, koji je, uostalom, više puta u povijesti zavarao britanske protivnike. Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i  Francuska i Njemačka, u svakom trenutku mogu pokrenuti masovnu proizvodnju najsuvremenijih oružnih sustava kopnene vojske i u kratkom vremenu rapidno povećati vojne snage. Dakle, prema planu ministrastva obrane kopnena vojska bila bi sastavljena od relativno male profesionalne jezgre koju bi sačinjavale dvije oklopne brigade, dvije mehanizirane brigade, šest pješačkih brigada, jedna padobranska brigada i 15 eskadrila borbenih helikoptera i naoružanih dronova, svaka s oko 15 zrakoplova.

Ratno zrakoplovstvo raspolagalo bi s 20 naoružanih bespilotnih letjelica, 7 eskadrila borbenih zrakoplova „Eurofighter“, dvije eskadrile najsuvremenijih američkih borbenih zrakoplova F-35, 26 ophodnih, izvidničkih i zapovijednih zrakoplova, 44 transportna zrakoplova i 14 zrakoplova cisterni za opskrbu drugih zrakoplova gorivom u letu.

U provođenju svoje nove geopolitičke i geoekonomske agende tzv. globalne Velike Britanije odnosno održavanja novoga britanskoga financijskoga carstva na ostacima kolonijalnih pozicija, Ujedinjeno Kraljevstvo namjerava se oslanjati na strateško savezništvo sa SAD-om koje britanska politika voli nazivati „specijalnim partnerstvom“. To se odnosi i na vojni i na ekonomski plan jer prvi potez koji London misli poduzeti nakon Brexita je sklapanje bilateralnog trgovačkog sporazuma sa SAD-om. No, kako mnogi britanski analitičari upozoravaju,  veliko je pitanje je hoće li Ujedinjeno Kraljevstvo u bliskoj ekonomskoj suradnji  sa SAD-om uspijeti postići sve što namjerava i sve čime zamjenjuje  probitke koje je imala članstvom u EU? Naime, SAD je ipak prva svjetska ekonomija, a Ujedinjeno Kraljevstvo tek peta i veliko je pitanje hoće li budući trgovinski sporazum s Washingtonom za London biti toliko lukrativan kako se misli.

Na vojnom i diplomatskom planu „specijalni odnosi“ Londona i Washingrona nisu uvijek bili idilični, nije se zgorega prisjetiti da je Washington diplomatskim i političkim pritiskom davne 1956. godine zaustavio britansku i francusku vojnu intervenciju na Suezu, kojom su Francuzi i Britanci na silu pokušali vratiti kontrolu nad Sueskim kanalom kojeg je nacionalizirala egipatska vlast pod Gamalom Abdelom Nasserom. Amerikanci to, dakako, nisu učinili zbog podrške Nasseru nego zbog svojih interesa. U svijetlu američkog napuštanja bliskoistočnih saveznika Kurda i njihovog prepuštanja pod noževe sirijskih islamističkih ekstremista podržanih vojnom intervencijom američkog saveznika Turske uistinu je američkim partnerima potrebno imati izvjesnu zadršku u odnosima. Uglavnom interesi Londona i Washingtona na obrambenom i sigurnosnom planu u velikoj mjeri se poklapaju, tako da je ipak malo prostora za raskorak u toj sferi. Pored SAD-a nova globalna Velika Britanija, kao nova financijska imperija, saveznike i bliske partnere vidi u cijeloj tzv anglosferi“. Već danas među državama koje je čine Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Australija, Novi Zeland i Kanada postoji izgrađen učinkovit sustav razmjene obavještajnih informacija  koje se ne dijele s drugim partnerima pa ni sa članicama NATO-a – neformalnog  naziva „Five Eyes“.

Pored saveznika iz tzv. anglosfere koji imaju globalni utjecaj Velika Britanija u osiguranju vojne kontrole pravaca projekcije svoga novog financijskog carstva oslanjat će se i na postojeća regionalna savezništva. Na Azijsko-pacifičkom području to je obrambeni sustav „Five Power Defence Arrangements “ (FPDA) u koji, pored Ujedinjenog Kraljevstva, Australije i Novog Zelanda, ulaze Malezija i Singapur. U Aziji britanska politika namjerava uspostaviti  i bliske savezničke veze s Japanom. Na Bliskom Istoku pak, Ujedinjeno Kraljevstvo jača vojne i sigurnosne veze s moćnom Saudijskom Arabijom i drugim bogatim petromonarhijama iz Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council- GCC) što joj omogućava izgradnju i održavanje vojnih baza na području Arapskog poluotoka i Perzijskog zaljeva. Britanija sasvim jasno izražava želju za preuzimanje uloge vodeće sile u Perzijskom zaljevu u suradnji s naftnim divovima – arapskim monarhijama iz GCC-a, Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kuvajtom, Bahreinom, Omanom i Katarom što će joj omogućiti kontrolu bliskoistočnog energetskog bazena i strateških smjerova koji povezuju Europu i Aziju. RAF-ovi zrakoplovi koriste zračnu bazu Al Minhad, južno od Dubaija u UAE, a britanske pomorske snage bazirane su u omanskoj luci Duqm i bazama u Bahreinu.

Nakon povlačenja britanskih snaga s „pozicija istočno od Adena“ temeljem odluke britanskog premijera Harolda Wilsona u siječnju 1968. godine, koje se kasnije u britanskoj politici nazivalo „povlačenje istočno od Sueza“, britanska politika nastavila je održavati živom moguću opciju povratka globalnog britanskog utjecaja pa je već 1975. godine tadašnji britanski premijer James Callaghan britansku ulogu opisao kao globalnu silu koja svoju volju promiče elementima „meke moći“ temeljem iskustava iz dugog kolonijalnog razdoblja. Bivši britanski premijer Tony Blair 1999. godine ponovo je signalizirao da Britanija ima globalni utjecaj kojeg se ne želi odreći i otvorio mogućnost povratka britanske vojne sile na prostore s kojih se povukla. Zajednička vojna intervencija s SAD-om u Iraku za Blairove vladavine jasno je potvrdila tu volju za povratkom britanske vojne moći na stare pozijcije i s druge strane strateško partnerstvo sa SAD-om. Prevladavajući stav današnje britanske politike i vojnih krugova je ocjena da je Wilsonovo povlačenje snaga bilo velika pogreška.

Usporedno jačanje britanske vojne moći, posebice pomorske moći, raspoređivanje britanskih vojnih snaga na pozicije od značaja za novo financijsko carstvo oličeno u doktrini globalne Velike Britanije, jačanje strateških savezništava Ujedinjenog Kraljevsta sa zemljama tzv. anglosfere, prije svega SAD-om, Australijom i Novim Zelandom, te revitalizacija starih bliskoistočnih i azijskih vojnih savezništava ima jasan i ostvariv cilj – izgraditi  obrambeni štit oko novog britanskog financijskog carstva.

Autor: Mario Stefanov