Slika 1. Spomen obilježje u Kostrićima

Aleksandra Zec je jedno od 402 djeteta koje je ubijeno u Domovinskom ratu. Zašto su druga djeca manje vrijedna od Aleksandre Zec? Obitelj Aleksandre Zec dobila je 1,5 milijuna kuna kao odštetu za gnjusni zločin. Hrvatske obitelji nisu dobile nikakvu (u rijetkim slučajevima dobile su sitniš) odštetu za razliku od obitelji Zec! Kažu da zločin nad obitelji Zec ne smije pasti u zaborav, a pri tome potiču zaborav nad hrvatskom djecom! Obitelj Zec ubijena je iz koristoljublja, a hrvatska djeca ubijena su iz mržnje, zato jer su bili Hrvati! To je bitna razlika koju mainstream mediji prešućuju kao i oni koji taj slučaj zlorabe i prikazuju kao mržnju prema Srbima.

Aleksandra Zec nije više „vrijedna“ od Verice Nikšić, nije više vrijedna od Mire Erstić, nije više vrijedna od Tomislava Jurića, Gorana Čengića i druge djece koja su ubijena tijekom Domovinskog rata pa je sramotno medijsko isticanje slučaja Zec te komentari neprofesionalnih, neetičnih protuhrvatskih medija. Svake godine svjedočimo komemoraciji, bolje rečeno igrokazu blaćenja Hrvatske države zaboravljajući navesti imena istražitelja i sudaca koji nisu odradili svoj posao te kaznili počinitelje u odori koji su zločin počinili iz koristoljublja, a ne zbog mržnje prema Srbima.

Za Vericu Nikšić gotovo nitko u Hrvatskoj ne zna jer je njen tata Hrvat za razliku od Aleksandre čiji tata je Srbin pa za medijske i političke lešinare ona “vrijedi” mnogo više. Kako se ne zna za sudbinu Verice Nikšić tako se i ne zna za sudbinu više od 400 djece koja su ubijena tijekom Domovinskog rata. O djeci koja su ubijena tijekom srpske agresije na Hrvatsku mainstream mediji ne pišu, ne prozivaju ubojice i nalogodavce zločina, ne traže pravdu i ne zalažu se da obitelji žrtava dobiju odštetu kao što je dobila obitelj Zec. Svako dijete ima ime i prezime i ne smije biti prešućeno kako to rade mainstream mediji, udruge za ljudska prava Documenta i takozvani antifašisti koji nikada u životu nisu vidjeli niti jednog stvarnog fašistu.

Sramotno je pisati o slučaju Zec, tragediji jedne obiteljelji koju su ubili hrvatski idioti, s ideološke, politikantske, profiterske pozicije. Sramotno je slučaj koristiti u političke svrhe, skupljanje političkih bodova i negiranje srpskih zločina tijekom Domovinskog rata i šire.

U Domovinskom ratu ubijena su 402 djeteta, a 1260 ih je ranjeno. Najmlađa žrtva imala je samo 3 mjeseca!

Prema navodima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR) iz neposredne blizine ubijeno najmanje 40 djece. Od srpske djece osim Aleksandre Zec pripadnici hrvatskih snaga ubili su još: Milena Olujića (1976.), Marka Olujića (1979.), Dejana Radosavljevića (1978.), Nenada Radosavljevića (1982.), Danijela Roknića (1977.).

Pripadnici srpskih snaga ubili su iz neposredne blizine: Antu Baković (1984.), Mariju Baković (1982.), Dragutina Baloga (1974.), Josipa Bandića (1976.), Tomislava Baumgartnera (1973.), Igora Černoka (1977.), Miru Erstić (1975.), Anamariju Grgić (1988.), Ivana Grgić (1979.), Igora Karačića (1975.), Josipa Kovačića (1980.), Josipu Kožić (1975.), Marijanu Pavošević (1973.), Sinišu Rajkovića (1975.), Antu Šarića (1974.), Antonia Vidakovića (1975.), Đorđa Vidakovića (1978.), Gorana Čengića (1987.), Slobodana Čengića (1981.), Darka Dvornekovića (1981.), Željku Fabac (1977.), Nikolinu Fabac (1981.), Darija Jurića (1987.), Tomislava Jurića (1989.), Tamaru Kozbašić (1978.), Alena Kozbašić (1982.), Franju Matijevića (1975.), Ivicu Nikšića (1974.), Vericu Nikšić (1978.), Damira Pakšeca (1980.), Daria Pakšeca (1976.), Renata Šajnovića (1984.), Pavla Šiftara (1976.), Katicu Šimanović (1976.), Martinu Štefančić (1987.) i druge.  

Martina Štefančić, djevojčicu od 4 i pol godine, ubijena je u Borovu Selu zajedno sa svojom bakom u ožujku 1992., kada nije bilo ratnih djelovanja, a Borovo Selo je bilo pod kontrolom Srba. Ubijena je iz mržnje, samo zato jer je bila Hrvatica!

Saborski zastupnik Stipo Mlinarić komentirao je politikansko i profitesko spominjanje slučaja Zec:

„Samo u Vukovaru ubijeno je 24-ero djece, u vukovarskoj je bolnici poginula Antonija Zeko, nedonošče, ubijene su dvije trudnice, ubijen je Ivan Kljajić , dijete od šest mjeseci; tko je za njih odgovarao, jesu li njihove obitelji dobile kunu odštete“, upitao se Mlinarić. Podsjetio je kako je za malu Aleksandru, što je „tragedija bez riječi“, obitelj Zec od hrvatske države dobila odštetu od 1,5 milijuna kuna.

„Što su dobile 402 obitelji za svoju stradalu djecu, što je Hrvatska poduzela da naplati ratnu odštetu od Srbije“,  upitao se i odgovorio – „apsolutno ništa“.

„Tragedija je ove države što i mrtvu djecu dijelimo i ne govorimo istinu. Mala Aleksandra je ubijena kao neželjeni svjedok bestijalne pljačke koja se može dogoditi bilo gdje, Martina Štefančić iz mržnje, zato jer je bila Hrvatica, to su velike razlike“.

Upitao je i zašto Klub SDSS-a i Antifašistička liga, potpredsjednik Vlade Boris Milošević, nisu tražili da Martina dobije ulicu u Borovu Selu, nego traže za Aleksandara dobije u Zagrebu, a ubijena je prilikom pljačke?”

Srbi su ubili najmanje 121 dijete tijekom srpskih artiljerijskih i zračnih napada na civilno stanovništvo u gradovima i mjestima Hrvatske. Tijekom artiljerijskih i zračnih napada ubijena su djeca: Ivana Špoljarić 1991., tromjesečna beba), Josipa Špoljarić (1974.), Dubravka Špoljarić (1973.), Ivana Kljajić (1991., šestomjesečna beba), Ivana Gavrić (1991., šestomjesečna beba), Aleksandra Mateja (1989.), Mirsada Omerović (1990.), Bernarda Soldu (1990.), Ivana Oršolić (1990.), Miha Tomičić (1990.), Valentina Vlahović (1991.), Ante Džaja (1980.) i drugi.

Srpske snage su 3. svibnja 1992. godine bombom iz zrakoplova ubili petero djece u Slavonskom Brodu. Dva brata i njihovu sestru Marinković – Marinka (1990.), Dalibora (1987.) i Andrijanu (1983.), te sestru i brata Petrović – Ivanu (1988.) i Marka (1985.).

Ne zna se u javnosti ime niti jednog od čak 27-ero nevine dječice ubijene u Slavonskom Brodu dok su se djeca slobodno igrali u parkovima grada.

Prvo poginulo dijete, ali i prva civilna žrtva rata u Osijeku dvanaestogodišnja je Ivana Vujić koja je trebala krenuti u sedmi razred. Bilo je to 3. rujna 1991. kada je u stan obitelji Vujić pala granata i usmrtila Ivanu, a teško ranila otca i majku.

Srpski zločini u Širokoj Kuli

U Širokoj Kuli ubijena su 34 osobe, a u Bukovcu još 7 Hrvata.

Dana 13. listopada 1991. Srbi su mjesne Hrvate zatvorili u dvije hrvatske kuće pa ih zatim zapaliti granatama i tromblonima. Najmlađa žrtva bila je Verica Nikšić koja je imala samo 13 godina. Ubijen je 17-godišnji dječak Ivica Nikšić i njegova obitelj, ukupno pet članova! Svi članovi obitelji Nikšić ubijeni su!

“Za Vericu Nikšić gotovo nitko u Hrvatskoj ne zna, a u mainstream medijima možete čitati samo o Aleksandri Zec koja je jednako kao i Verica bila mala djevojčica, ni po čemu drukčija od Verice, no ipak s malom razlikom, ali lešinarima strahovitom razlikom, naime Aleksandri je tata Srbin pa samim tim mainstream medijima i Documenti Vesne Teršelić vrijedi daleko više, pa tako upit na stranicama Documente “Aleksandra Zec” ima 17 rezultata pretrage, a na upit “Verica Nikšić” 0, nula, ništa, muk, nema postojanja, nebitno, djeca Hrvata nisu ljudi i nisu žrtve. Krvavi su kriteriji u Documenti.”

Za počinjene zločine nad Hrvatima nitko nije odgovarao jer su Srbi koji su izvršili zločin (njih sedam je bilo optuženo i osuđeno u odsutnosti) bili nedostupni hrvatskom pravosuđu.

U listopadu 1991. godine, zbog sumnje da surađuju s hrvatskom stranom „martićevci“ su zatvorili, mučili i ubili peteročlanu obitelj Rakić: Mane Rakić (58), Luja Rakić (48), Radmila Rakić (28), Milovan Rakić (29) i Dragan Rakić (23). Svi se vode nestalima.

Zbog pokolja srpske obitelji Rakić (5 osoba) u Beogradu je 2013. godine Čedo Budisavljević osuđen na 13 godina zatvora, Mirko Malinović i Milan Bogunović na po 12 godina, a Bogdan Grujičić na osam godina zatvora. Osuđeni su zbog ubojstva srpske obitelji Rakić. Za zločine nad Hrvatima nisu odgovarali. Treba navesti, žalosnu činjenicu, da je sud u Srbiji osudio zločince koje je sud u Hrvatskoj amnestirao i oslobodio (2001. godine)!

Zbog ubojstva stotina Hrvata nitko nije odgovarao! Na ratni zločin u Širokoj Kuli ne može se primjeniti Zakon o oprostu, to je gnjusni ratni zločin!

Četnik Savo Štrbac, bivši ministar u vladi pobunjenih Srba, je žrtve koje su ubili Srbi stavio na popis žrtava koje su ubili hrvatske snage. Ubojice (lokalni Srbi, susjedi ubijenih) iz Široke Kule su tijela žrtava poredali pored ceste i zvali „sladoledare“ (promatrače UN-a) te tvrdili da su ubijeni Srbi. Ubijeni su bespomoćni stanovnici poodmakle životne dobi i djeca! Najmlađa žrtva strašnog zločina u Širokoj Kuli bila je Verica Nikšić, imala je 13 godina. Najstarija žrtva je imala 96 godina, Ivan Orešković.

Srpski zločin – ubojstvo obitelji Čengić

Pripadnici srpskih paravojnih postrojbi su 18. siječnja 1992. godine u zaseoku Šašić kod Ervenika ubili obitelj Čengić (otac Drago, majka Nevenka, sin Slobodan i Goran). Slobodan je imao 11 godina, a Goran samo 4 godine. Zločinci su došli u kuću obitelji Čengić te pucali po članovima obitelji. Zločinci nisu kažnjeni!

Srpski zločin u u Kostrićima

Srbi su 15. studenoga 1991. godine ubili sve mještane sela Kostrić. Među ubijenima su i djeca od 2 i od 4 godine: Jurić Zlatka Dario, rođen 1987. godine  i Jurić Zlatka Tomislav, rođen 1989. godine.

Nitko nije odgovarao jer su zločinci nedostupni hrvatskom pravosuđu koje se tek nakon 27 godina sjetilo da je počinjen zločin!

Srpski zločin u Medviđi, 9. veljače 1993. godine

U bukovačkom selu Medviđi, zaselak Erstići, pobunjeni Srbi su 9. veljače 1993. godine ubili 10 civila. Ubijeni su bili iz obitelji Erstić, najstariji je imao 88 godina (Šimica Erstić) a najmlađi član obitelji 18 godina (Mira Erstić). Nitko nije odgovarao!

Slika 2. Spomen obilježje u Medviđi

Ubojstvo obitelji Matijević

U srijemskom selu Kukujevcima živjela je obitelj Matijević (Joza, Ana i maloljetni sin Franjo) koja je odvedena 20. travnja 1992. godine u nepoznato. Njihova tijela su ekshumirana u travnju 1998. godine u selu Mohovo, nadaleko Iloka.

Fond za humanitarno pravo (FHP) podnio je Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije kaznenu prijavu protiv nekoliko NN osoba, zbog ubojstva tri člana obitelji Matijević u travnju 1992. godine u Kukujevcima, u srijemskoj općini Šid. Za zločin je bilo prijavljeno nekoliko ljudi ali nitko nije odgovarao jer je sud u Beogradu odbacio prijavu.

Srpski zločin u Grabovcu, 26. rujna 1991. godine

26. rujna 1991. godine srpska agresorska vojska je s brda Višnjevače (iznad sela Smoljanca) granatirala autokamp Grabovac u kojem su se nalazili prognanici (žene, djeca, starci). Od granatiranja poginula su tri djeteta a osam osoba je ranjeno. Geleri su usmrtili 3-mjesečnu bebu, Ivana Špoljarića te Dubravku Špoljarić (17. g.) i Josipu Špoljarić (18 g.).

Za zločin, ispaljivanja minobacačke granate na autokamp u kojem su bili progranici nitko nije odgovarao iako se zna tko je bio na brdu Višnjevače i tko je ispalio proijektil te tko je zapovijedao postrojbom. Ispaljeno je 6 projektila, tri su pala na kamp te ubila troje djece i ranila osam osoba.

Srpski zločin na plaži Soline, 14. lipnja 1993. godine

Biogradsku plažu Soline su 14. lipnja 1993. godine srpskočetnički agresori zasuli smrtonosnim zvončićima te usmrtili petero mladih ljudi a 7 teško ranili.

Nije bilo nikakva povoda za napad na cilvile na biogradskoj plaži Soline. Biograd je bio napadnut raketnim sustavom Orkan s kasetnim punjenjem tzv. „zvončićima“ koji su padali na civilne ciljeve odnosno plažu Soline.

Poginulo su: Lidija Vrankulj, Danijela Vidaković, Marijan Pulić, Jozo Tomić i Karlo Paić, dok ih je sedmero bilo teško ranjeno.

Tek nakon 24 godine se hrvatska vlast sjetila da provede istragu protiv nalagodavaca i počinitelja, svibanj 2017. godine! Podignuta je optužnica ali nalagodavci i počinitelji nisu dostupni hrvatskom pravosuđu!

Prvi znanstveni simpozij o ubijenoj i ranjenoj djeci u Domovinskom ratu održan tek 2019. godine. Doc. dr. Vlatka Vukelić s Hrvatskih studija na simpoziju je iznijela sljedeće podatke: „Prema podatcima iz 2010. godine, a za razliku od Vladinih izvještaja iz 1996. godine, u Domovinskom ratu poginulo je 402 djece, a 1260 djece je ranjeno i ima veći ili manji postotak invaliditeta. Novija istraživanja koja se sustavno bave tim veoma teškim i tragičnim slučajevima govore o nešto manjem broju ubijene djece, no kako su neizravne žrtve Domovinskoga rata još moguće zbog zaostalih eksplozivnih naprava i relativno velikoga broja nestalih civila općenito, teško je podvući crtu ispod određene brojke. Osnovni je problem što nije napravljen registar civilnih žrtava pa se i danas njihov broj procjenjuje na između 4000 i 8000, što je vrlo rastezljivo i metodološki neujednačeno.“

„Do kraja rata evidentirano je 35 nestale djece. Vezano uz prisilne migracije – samo je od listopada 1991. do prosinca 1991. registrirano oko 308 000 prognanika, od kojih su 172 000 bila djeca. Od studenoga 1992. registrirane su 264 194 prognane osobe, od kojih je 148 000 djece. Dakle, u ukupnom broju prognanih najveći je broj djece. Do travnja 1997. broj prognane djece još je velik – 36 000. S obzirom na često mijenjanje boravka teško je dati pouzdane podatke. Izvan Hrvatske evakuirano je 6725 djece.“

„Najmlađe operirano dijete koje je ozlijeđeno u ratu imalo je šest mjeseci. Tijekom 1995. i 1996. zbog minskih i razornih eksplozivnih sredstava zabilježeno je 377 nesretnih događaja, od kojih je stradalo 560 osoba, od čega 179 smrtno, a 381 osoba je ranjena. Stradalo je 35 osnovnoškolske djece, a maloljetnika ukupno 102. Od ukupnoga broja stradale djece njih 24 je smrtno stradalo, a 78 ih je ranjeno““

Na farmi Ovčara u studenome 1991. godine ubijen je Igor Kačić koji je imao samo 16 godina! Iz neposredne blizine, na Ovčari kod Vukovara, 20. 11. 1991. ubijena je i trudna Ružica Markobašić.

Ubiti starca (Dragutin Bosanac) od 72 godine (svekar dr. Vesne Bosanac) i trudnicu Ružicu Markobašić (32 godine, majka troje djece, ženu vukovarskoga branitelja) pokazatelj je patološke mržnje i bolesnoga genetskog koda. Na Ovčari je ubijena još jedna žena, Janja Podhorski.

Hrvatsko pravosuđe je suđenje za zločine na Ovčari (na teritoriju RH) prepustilo srpskom pravosuđu koje je od suđenja napravilo cirkus! Nalogodavci i oni koji su potpomogli zločin nisu niti optuženi!

Oni koji organiziraju komemoraciju za Aleksandru Zec nikada nisu održali komemoraciju za gore navedene žrtve, za ubijenu djecu koja su ubijena iz mržnje. Slučaj Zec, ubojstvo iz koristoljublja, sramotno se koristi kao dokaz mržnje prema Srbima. Koristi se za blaćenje Domovinskog rata i države Hrvatske od strane onih koji ne mogu prihvatiti postojanje samostalne države Hrvatske. Slučaj Zec je jedan od mnogobrojnih slučajeva kojim SDSS, Documenta, Antifašistička liga i drugi iskazuju laži o Domovinskom ratu i pokazuju svoju mržnje prema svemu hrvatskom. Sramotno!

Dr. Marko Jukić