Connect with us

Vijesti

ZDRAVKO MRŠIĆ: Suradnja među svim državama zapovijed je dvadeset prvog stoljeća

Published

on

Razgovor s društvenim i ekonomskim analitičarom Zdravkom Mršićem, s ministrom u prvoj i drugoj hrvatskoj vladi, vodio je Davor Dijanović iz HKV-a.

Nedavno je formiran AUKUS – strateški savez SAD-a, Velike Britanije i Australije. Radi li se o združenom odgovoru anglosfere protiv Kine?

AUKUS je ortaštvo triju zemalja, a da to ortaštvo bude pitanje Anglosasa bilo bi potrebno sudjelovanje u njemu i Kanade i Novog Zelanda. Zanimljivo je to, što zapadni kapital u ortaštvo nije upregnuo Japan, Indiju ni Južnu Koreju, koje su Kini prostorno bliže od Australije. U spomenutom podmorničkom ortaštvu SAD i UK su se zapravo poslužile Australijom: SAD i UK će prodati svoju novu podmorničku tehnologiju te će ujedno produbiti političku opreku Kine i Australije. Žalac ortaštva je nedvojbeno uperen u Kinu.

AUKUS ima brojne vidike. Prvo, SAD se poslije sloma dvodesetljetnih zahvata Atlantskog saveza u Afganistanu, Iraku i Siriji više ne ufaju stvarati vojne saveze poput NATO-a. Odlučile su se na stvaranje ortaštava, čime zapravo oponašaju Kinu, koja ne pravi vojne saveze, nego gospodarsko-infrastrukturna ortaštva kakvo je Inicijativa pojasa i ceste. SAD su za predsjednika Trumpa dovele u sumnju smisao postojanja NATO-a, a predsjednik Macron je s europske strane izjavio, da je „mozak NATO-a usahnuo“. SAD i u Europi postupno zamjenjuju NATO izravnim ortaštvima s istočnim europskim zemljama, koje su blizu Rusiji. (Ispada, da je Australija kao ortakinja SAD zemlja koja je najbliža Kini.)

Drugo, budući da je gospodarsko žarište svijeta nedavno s Atlantskog oceana premješteno na azijsko kopno, SAD nastoje suzbiti politički, gospodarski, vojni i kulturni razvitak Azije putem političkog i vojnog ograđivanja Kine. Tako su SAD postupale prema Sovjetskom Savezu poslije Drugoga svjetskog rata. Međutim, SSSR je tad bio samo vojna i politička velesila, a Kina je prvobitno gospodarska i kulturna sila, koja ima golemo unutarnje tržište – koje cijene i američki poslovni ljudi – te sustav kulturnih vrijednosti, koje su mnogim zemljama Azije i svijeta prihvatljivije od američkih i zapadnih vrijednosti.

Treće, Europa kao uistinu zemljopisna i politička cjelina nije više izdašna vojna i politička ortakinja SAD-a. Europa je sve slabiji i siromašniji potkontinent, a EU kao višenarodna državna tvorevina ne zna što bi učinila ni sa sobom. Europsku zajednicu samostalnih narodnih država povezivao je buran gospodarski napredak koji je nosio blagostanje. Međutim, otkad je američki kapital EZ pretvorio u Europsku uniju kao centraliziranu tvorevinu – koja se kasnije pretvorila u Četvrti Reich – u EU su počele na vidjelo izlaziti političke suprotnosti među europskim narodima. Budućnost Europe je postala neizvjesnom.

Nastojanje SAD da politički i vojno omeđe Kinu potaknuto je od zapadnog kapitala. Militarizam kapitala našao se u prirodnom suživotu s trajnom političkom potrebom SAD da imaju vanjskog neprijatelja. Nastojanje Amerike da omeđi Kinu sračunato je na stvaranje lažnog jedinstva u SAD, kojemu je svrha zataškavanje dubokih nevolja američke životne zajednice, koje su nastale stoljetnim vladanjem kapitala Amerikom: američka politika služila je kapitalu, a ne narodu. Radi toga je Kinu trebalo proglasiti neprijateljem broj jedan SAD. Prije dva desetljeća (od 2001. godine) terorizam je bio neprijatelj broj jedan SAD, a pod predsjednikom Trumpom to je postala Kina. Administracija predsjednika Bidena nastavlja i zaoštrava Trumpovu politiku prema Kini.

Macron je nakon sklapanja AUKUS-a najavio stvaranje vojske EU-a. Je li ona realna dok god postoji NATO?

Francuska je stvaranjem trojnog ortaštva izgubila važan ugovor za isporuku podmornica vrijedan oko 60 milijardi američkih dolara. Francuska je bila ogorčena i još je uvijek ogorčena. Povukla je svoje veleposlanike iz Washingtona i Canberre. (Nije povukla veleposlanika iz Londona, ali je London uvrijedila tvrdeći, da su Britanci „vječni oportunisti“.) U naletu srdžbe Francuzi su spremno spomenuli stvaranje europske vojske.

Mislim, da je stvaranje europske vojske umišljaj i obmana. Europska vojska nije nikad postojala, ako europskom vojskom nije bila američka vojska ili vojska NATO-a koji su upriličili Amerikanci. Nakon brexita u europskoj vojsci ne bi sudjelovala Britanija. Bi li nova europska vojska bila de facto francuska ili njemačka? Kako bi tu vojsku prihvatili, recimo, Poljaci koji igraju na američku kartu. Kako Talijani? Kako Hrvati? Treba li ta vojska Ircima za obranu te od koga i od čega? Mogu li Nijemci nakon nedavne izborne pobjede socijalnih demokrata (i zelenih) obnoviti Ostpolitik mirovnog nobelovca Willyja Brandta ili crveno-zelenu politiku Gerharda Schrödera, koji 2003. godine nije htio sudjelovati u američko-britanskoj pustolovini u Iraku? Slaba Europska unija ne može napraviti jaku vojsku, a bolje od slabe vojske bi joj došla jaka policija za suzbijanje islamističkog terorizma.

Europa je iznimno ranjiv potkontinent, jer je blizu Aziji, Levantu i Africi. Europa bi morala suzbiti svaku vrstu krijumčarenja: ljudi, narkotika i oružja. EU bi od slabe vojske bolje došlo ulaganje u tehnologiju i u opskrbu presudnim sirovinama, koje su potrebne za sređivanje klime, a kojih EU nema. (Najavljeni europski ulog od 2 milijarde €ura u opskrbu EU kovinama koje se dobivaju od „rijetke zemlje“ je kap u moru.) Europa se treba braniti prvobitno blagostanjem svojih građana.

Što nam govori način američkog povlačenja iz Afganistana? Je li došlo do sloma unipolarnog svijeta?

Sramotan način američkog povlačenja iz Afganistana pokazuje da vojska SAD nije smjela ni ući u Afganistan. Ako im je bio potreban obračun s al-Kaidom to su SAD mogle obaviti na drugi način, na način na koji su kasnije osobno uništile utemeljitelja al-Kaide, Saudijca Osamu bin Ladena. SAD nisu smjele poslati svoju vojsku u Afganistan, posebice poslije urednoga sovjetskog povlačenja iz Afganistana 1989. godine temeljem sporazuma SSSR-a, SAD, Afganistana i Pakistana, nakon čega se Afganistan vratio u Pokret nesvrstanih.

Međutim, SAD su prigodom ulaska u Afganistan imale druge nakane, a ne uništenje al-Kaide, koja je navodno iz gudura Afganistana upriličila iznenadnu i istovremenu otmicu četiriju velikih američkih putničkih zrakoplova pa napala njujorške tornjeve i Pentagon te pokušala napasti Bijelu kuću. Kratko nakon ulaska u Afganistan SAD su pod utjecajem neokonzervativaca – koji su bili zagospodarili Bijelom kućom predsjednika Busha sina – napale Irak ne pod izlikom rušenja „tornjeva“, nego pod lažnom izlikom iračkog posjedovanja nuklearnog i biološkog oružja. Zajednička značajka Iraka i Afganistana je to, što obje te zemlje graniče s Iranom, koji se uzima kao glavni takmac Izraela i kao najveća opasnost za Izrael. Iran je trebao biti ubr-zo na redu. Cijela američka bliskoistočna politika išla je na ruku probitcima Izraela. U simbiozi su bili militarizam kapitala i opsjednutost američke politike zaštitom Izraela.

Monopolarni ili jednostožerni svijet počeo je nestajati u postupku globalizacije poslovanja koja se oštro provodila od uspostave Svjetske trgovinske organizacije (WTO), koju je 1. siječnja 1995. utemeljio predsjednik Clinton. Kina je pristupila WTO-u 11. prosinca 2001. godine, točno tri mjeseca nakon obaranja njujorških tornjeva, koji su bili simbol globalizacije i jednostožernosti svijeta. Pristupom Kine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji počeo je uspon Kine na svjetsku gospodarsku i kulturnu pozornicu. Uspon Kine u globaliziranoj vrsti Homo sapiens zadao je smrtan udarac jednostožernom svijetu.

Povlačenje SAD iz Afganistana „na brzu ruku“ pružilo je kapitalistima i američkim političarima prigodu da shvate, da više nema jednostožernog svijeta, jer se slomio jedini dotadašnji stožer. Umjesto da uvide opće zaostajanje SAD, američki političari i njihovi poslodavatelji bacili su se svim silama na stvaranje ortaštva AUKUS, ali i drugih ortaštava u Aziji uperenih u Kinu.

Usto, SAD nastoje potkopati Kinu rasplamsavajući pitanja Tajvana (koji je odmetnuti dio Kine), Hong Konga koji je integralni dio Kine te navodnog prisilnog rada i kršenja ljudskih prava u pokrajini Šin Điang. (Po zapadnim medijima se čini, da su svi Ujguri na prisilnom radu kod vodećih zapadnih korporacija koje posluju s Kinom i u Kini, posebice u Volkswagenu.

SAD i posebno njihov državni tajnik nastoje zametanje novoga „hladnog rata“ opravdati potrebom zaštite „svjetskih“ vrijednosti koje su bile pobjednički uspostavljene poslije Drugoga svjetskog rata, od kojega je prošlo više od tri četvrtine stoljeća. Po Antonyju Blinkenu, svijet je svršetkom tog rata stupio u stanje mirovanja. Po njemu bi se iz svjetske povijesti trebale izbrisati pomirba koju su SAD pod republikanskim administracijama (Eisenhower, Nixon, Reagan) napravile i sa SSSR i s Kinom, slom komunizma u Europi i ujedinjenje Njemačke, globalizacija poslovanja i globalizacija vrste Homo sapiens, gospodarski uspon Trećeg svijeta (uključujući i Kinu) koji postaje „prvim svijetom“ te konačno političko rasulo u samim SAD. SAD su se same onesposobile za obavljanje predvodničke ulogu u svijetu. Svijet politički može urediti samo potpuna dvostrana ili bilateralna suradnja nacionalnih država.

Kako komentirate rezultate izbora u Njemačkoj?

Rezultat minulih saveznih izbora u Njemačkoj osobni je poraz kancelarke Angele Merkel i njezina dvadesetogodišnjeg vladanja strankom te šesnaestogodišnjeg vladanja Njemačkom i upravljanja Europskom unijom. Vladavina Angele Merkel temeljila se na njezinim izbornim pobjedama koje su jamčile vladavinu njezinoj stranci, iako je nakon svake pobjede Merkel bila prisiljena napraviti koaliciju.

(Navodno, jedan je poznati hrvatski političar za jedan svoj osobni politički probitak trebao pomoć Crkve. Obratio se jednom iskusnom franjevcu. Kad je političar počeo iznositi svoju molbu franjevac ga je zaustavio i upitao: „Sinko, jesi li svoj?“)

Znajući otprije vjersko-političku baštinu obitelji Kesner u kojoj je Merkel rođena te česte obrate Angele Merkel u mladosti, teško se oteti dojmu da Merkel „nije bila svoja“. To se pokazalo u slučaju uklanjanja iz politike Helmuta Kohla i njegova sramoćenja zbog maloga izbornog novčanog dara za Demokršćansku stranku te slijedno smjenjivanje s vodstva stranke Kohlova prirodnog nasljednika Wolfganga Scheublea, zbog nečijeg uistinu sićušnog izbornog dara Stranci. Treba se prisjetiti oholog držanja Merkel prigodom smjenjivanja Silvija Berlusconija s mjesta talijanskog premijera i za grčke dužničke krize 2011. godine te za izbjegličke krize u Europi 2015. godine. (Merkel je svojom izbjegličkom politikom potaknula utemeljenje Alternative za Njemačku, koja je demokršćanima uzela glasove, koji su im nedostajali za pobjedu na izborima u rujnu ove godine.)

Hrvati su zapamtili Merkel po njezinu namjernom propustu dolaska u Zagreb 2013. godine prigodom pristupa Hrvatske Europskoj uniji, kad su u Zagreb došli svi viđeniji europski političari ili po njezinu držanju prigodom kompromitirane odluke Stalnog povjerenstva za arbitražu 2017. godine u pitanju Savudrijske vale.

Nedavno je prikazan francuski film o načinu rada, a ne o sadržaju politike kancelarke Merkel. Taj film je prerano snimljen, jer nije uključio nedavni osobni izborni poraz Angele Merkel i slom politike „Četvrtog Reicha“. Čini se da je Angela Merkel kao kancelarka obavljala tuđi, a ne njemački javni posao. Merkel je sputala europski gospodarski razvitak i tehnološki napredak. Oduzela je nacionalnu suverenost članicama Unije posebice putem strogog ograničavanja nacionalnog zaduživanja u svrhu razvitka, putem uporabe €ura kao skupne monete, putem malih ulaganja u europska gospodarstva, a ne u kinesko i američko te putem usmjeravanja poslovne zarade u poslovanje velikih sjevernih gospodarstava Unije. Unija je prestala biti životnom zajednicom europskih naroda i postala suverenom državom kapitala. Mediji su hvalili Merkel zbog njezina političkog uspjeha, ali će s njezinim odlaskom iz politike odahnuti mnogi Europljani i još više mnogi Nijemci.

Veliku ulogu u novoj vlasti mogli bi imati Zeleni. Koliko je realna najavljena brza zelena transformacija ekonomija? Naravno da treba pozdraviti manja onečišćenja okoliša i čišće energije u prometu i gospodarstvu, no postavlja se pitanje je li potpuna zelena tranzicija do 2030. odnosno 2050., koju je EU najavila, uopće realna? Hoće li tu tranziciju najviše platiti najsiromašnije zemlje?

Gospodarstva Njemačke, Europske unije i cijelog svijeta zapala su 2020. godine u novu financijsku krizu i duboku gospodarsku recesiju. Sadašnja recesija je prva recesija koja nije izazvana ratom ili spekulativnom uporabom novca. Krizu su prvobitno izazvali pogoršavanje klime i dugotrajna pandemija koronavirusa. Svjetsko, europsko i njemačko gospodarstvo treba ozbiljno restrukturirati imajući u vidu neizvjesnost u zadovoljavanju potreba naše vrste, naroda, obitelji i ljudi. Neće biti dosta samo ispraviti poremećaje u gospodarstvu, koje su izazvali njemačka i europska kapitalistička politika. Treba mijenjati svjetsku politiku.

Prije nedavnog naglog izbijanja krajnjih klimatskih pojava i prije dolaska valova pandemije koronavirusa mislilo se da će sređivanje klime, čišćenje Zemlje i oporavak života teći brzo, mirno, postupno i monotono (uz stalno poboljšavanje). Međutim, borba država za oslobađanje gospodarstava iz okova pandemije pokazala je mnogo nepoželjnih i neželjenih pojava: ozbiljnu prijetnju inflacije, nestašicu i poskupljenje energenata te seobu radnika i stručnjaka u lakše gospodarske struke iz teških struka, u kojima su radnici bili opako iskorištavani (zdravstvo, prijevoz, dijelovi poljoprivrede i prehrambene industrije, poštanska služba i druge). Sad teške struke oskudijevaju u radnicima.

Posebno je teško stanje u Ujedinjenoj Kraljevini u kojoj je došlo do ozbiljnih poremećaja u opskrbi građana. U Kini je došlo do oskudice u opskrbi električnom energijom. U cijelom su svijetu poremećene opskrbne mreže energenata, procesora i sklopova za izradbu automobila te računalne i komunikacijske opreme. „Samoživost i slobodu“ tržišta treba zamijeniti odlukama jedinačnih vlada i međusobnim dogovorima nacionalnih država.

Čini se, da će u Njemačkoj s vremenom biti uspostavljena trojna koalicija socijalnih demokrata, zelenih i liberala, jer nijedne dvije stranke – osim SPD i CDU – ne mogu sastaviti koalicijsku vladu. Liberalima je stalo do poslodavaca, socijalistima do radnika, a zelenima do prirode. Pitanje je, može li se i uz najveće žrtve i kompromis u Njemačkoj iskovati zdrava politika za dobru budućnost Njemačke i Europe? Čini se, da se upravljanje narodima i životom na Zemlji ne smije više prepuštati svojevoljnim korporacijama i slijepom tržišnom mehanizmu, iza kojih stoji privatni, a ne skupni kapital. (Nedavno je britanska vlada privremeno uklonila zakon o monopolima i dopustila naftnim divovima British Petroleumu i Shellu, da se dogovaraju oko opskrbe automobilista gorivom.)

Kratkoročno uzeto, takozvanu zelenu preobrazbu uistinu će platiti siromašne ili gospodarski nerazvijene zemlje, ali će sve konačno platiti cijela naša vrsta. Tako je i u sadašnjem suzbijanju pandemije. Najbogatije i najrazvijenije zemlje (SAD, UK, Izrael) bile su se polakomile za cjepivom, ali su još uvijek izložene silnom pritisku koronavirusa, s novim dnevnim slučajevima zaraze od oko 130.000 u SAD, oko 35.000 u UK te između 5 i 10 tisuća u Izraelu. Vrsta je globalizirana pa politika treba preuzeti brigu za život i vrstu umjesto brige za tržište, korporacije i kapital.

Sadašnji svjetski gospodarski, zdravstveni i klimatski poremećaji, koji neće ubrzo jenjati, dovode u pitanje potrebu za daljnjim „održavanjem kapitalizma na aparatima“. Političku vlast od kapitala trebaju uzeti nacionalne države, koji će strategijskim planiranjem i međusobnim dogovaranjem upravljati zadovoljavanjem potreba ljudi i života.

Kako komentirate najnovija zbivanja u Crnoj Gori i na Kosovu. Radi li „srpski svet“ ponovo na destabilizaciji regije?

Već dugo se ne opterećujem srbijanskom politikom i ne zanimam se preveć za nju. Hrvati su srpsku politiku odavno apsolvirali. Srbima je u proteklom stoljeću triput propao projekt stvaranja velike Srbije. Prvi put je velikosrpske nakane pomeo Austrijanac Adolf Hitler, drugi put Hrvat Josip Broz, a treći put Franjo Tuđman. Srbi su desetljećima optuživali Hrvate za genocid, ali su upravo oni osuđeni za taj zločin na Međunarodnom kaznenom sudištu. Srebrenica 1995. godine je za Srbe teži poraz i veća sramota od Kosova 1389. godine. Sad je stvaranje velike Srbije prepušteno Srpskoj pravoslavnoj crkvi, jer se srpska politika više ne može nositi s tom zadaćom. Takva zamjena uloga je priznanje poraza srpske političke misli.

Međutim, Srbi su kao narod opčinjeni, hipnotizirani zamišlju stvaranja velike Srbije u tolikoj mjeri, da nisu u stanju voditi stvarnu politiku, realpolitiku. Između 1889. i 1903. godine razboriti srpski književnik Radoje Domanović napisao je satiru Stradija, koja opisuje seobu srpskog pučanstva pod predvodnikom, za kojega se na kraju bespuća ustanovilo da je slijepac od rođenja. Srpska politika i Srpska pravoslavna crkva su zaslijepljene, a srpski narod ima stvarne životne nevolje, koje mnoge ljude – kao i u Hrvatskoj – navode na iseljavanje.

Valja se pitati to, kako srpsko pravoslavlje može napraviti veliku Srbiju, ako se u neposrednom okruženju suprotstavlja obližnjem mađarskom, hrvatskom i slovenskom katolištvu, bošnjačkom, kosovskom i sandžačkom islamu, crnogorskom i makedonskom narodu te brojnim etničkim skupinama u samoj Srbiji. (U samoupravnoj Jugoslaviji je jedno vrijeme kolala šala, po kojoj je ta država imala šest republika, pet naroda, četiri jezika, tri vjere, dva pisma i jednu partiju. Aleksandar Vučić je nedavno rekao, da je Josip Broz „imao lepilo“. Ni Srpska pravoslavna crkva ni Srbi kao narod „nemaju lepilo“.)

Srbi se nadaju, da se u mogućem, ali i sve manje izglednijem svjetskom sukobu mogu dokopati prigode da im netko daruje veliku Srbiju. Hrvatska politička misao od Ljudevita Posavskog preko Jurja Križanića, Zrinskih i Frankopana te Ante Starčevića do Josipa Broza bila je u ostvarivanju ravnoteže utjecaja vanjskih sila na hrvatskom povijesnom prostoru.

Nasuprot tomu, srpska politička misao sastoji se traženju gospodara, koji će Srbima dati sluge da oni njima gospodare. To je jalova politička misao, koja se za Srbe pokazala kobnom.

Koliko će se aktualna korona-kriza odraziti na odnose velikih sila?

Mislim da više nema „velikih sila“, jer su sve dosadašnje velesile krcate unutarnjim nevoljama, za koje ne znaju kako da ih politički uklone. U zemljama svih sila vlada politička zbrka, jer su svi uvriježeni političari odgajani za politiku u prohujalom vremenu i za rješavanje pitanja koja su zamijenjena novima. Političari se ne snalaze u novomu globalnom razdoblju, a ipak žele imati vlast. Dvije najjače zapadne sile (SAD, UK) nisu se uspjelo zaštitile ni od pandemije koronavirusa. U kakvom im je stanju prijevozna infrastruktura? Na kojoj im je razini komunikacijska infrastruktura? SAD su svjetska sila samo zahvaljujući nadzoru svjetskog platnog sustava koji dobiva sve više inačica i zahvaljujući položaju američkog dolara kao svjetske „pričuvne valute“. To SAD zasad omogućuje kažnjavanje naroda koji imaju političke sustave nepoćudne kapitalu, kao da kažnjavanje drugih naroda poboljšava stanje američkog naroda, koji bi surad-jom s drugim narodima postigao više nego zametanjem kavge s njima.

SAD se sa sve manje saveznika nastoje odupirati usponu naroda „Trećeg svijeta“. Međutim, nedaće koje nose pogoršavanje klime, neiskorjenjive pandemije te prije svega globalizacija poslovanja i naše vrste traže i od najmnogoljudnijih i najrazvijenijih naroda skromnost i poniznost. Zapadne zemlje trebaju ukrotiti svoje medije koji za probitke kapitala raspiruju kavgu u svijetu. Suradnja među svim državama, prvobitno bilateralna suradnja, zapovijed je dvadeset prvog stoljeća za spas naše vrste i za spas života na Zemlji.

Rzagovarao: Davor Dijanović

Advertisement

Vijesti

Hodak: ‘U tijeku je VAR-anje: Stop the VAR in Croatia’

Published

on

Izbori su pred vratima, ali nikako da pozvone. Oporba je u “niskom startu”, a Plenki nikako da pusti zeca da potrči. Ne zna se ni bazični izborni model – piše Zvonimir Hodak u direktno.hr.

D’Hondtov? Mnogi su mišljenja da je taj model ustvari neka vrsta algoritma koji se naziva “brkov” izborni model. Drug “brk” odnosno drug Staljin je još nekih davnih godina izrekao mudrost ondašnje epohe: “Nije važno tko za koga glasuje. Važno je tko broji glasove”. Ili još genijalnije: “Ako se izbori dobro organiziraju onda se ne mogu izgubiti”.

Kad čovjek bolje razmisli onda famozna dva “burduševa” mandata i nisu neka velika enigma. Nema stoga ni jednog razloga za padanje “u nesvest” ako se kojim slučajem opet Ivana Kekin, mali Peđa, naša Kate, Urša Raukar, Šokre iz Samobora, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Jurica Pavičić i ostala znana ekipica okupe na Trgu svetog Marka. Dugo nisam na njihovim samoupravnim facama vidio toliko optimizma kao kad su vidjeli toliko ljudi koji su došli vidjeti što se to događa. Naravno, zlobni dio mene odmah me podsjeti na staru istinu koja glasi: “Optimist je u pravilu loše obaviješteni pesimist”.

Jednom su Hrvateki dali povjerenje Račanu, drugi puta Milanoviću, i oba puta su se opekli. Pogledajte samo kako su rasprodali banke, INA-u, hotele i ostale “nekretnine”. Za visoko kvalificirane lijeve lažove za “rasprodaju” je kriv isključivo “krivousti” bivši predsjednik. Tu prijesnu laž i dan danas k’o “kukavičje jaje” podmeću u svojim medijima. Kad im postaviš pitanje koja velika firma, koja velika banka, koja naftna kompanija je prodana strancima za vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana, onda podsjećaju na stari ruski vic. Rus i Amer čekaju vlak u moskovskoj podzemnoj željeznici. Rus, pun ponosa, podsjeća Amera: “Joe, sjećaš li se kad si zadnji puta, pred deset godina, bio u posjeti Moskvi koliko smo morali čekati da dođe vlak. A vidiš danas!” “Ok, Vladimire Vladimiroviću”, odvrati Amer “Sve je to lijepo, nemoj se ljutiti, ali mi ovdje čekamo već sat, a vlaka nigdje!” “Da!”, nakašlje se Rus, “a što vi radite crncima?” Tako je i danas. Dok se istina probudi i navuče gaće, laž je već prošla pola svijeta.

Markovina širi mržnju

Na fejsu se oglasio hercegovački franjevački provincijal Grbeš: “Markovinin roman je zlo iskazano riječima”. Idem malo pogledati o čemu se tu radi. Fra Jozo Grbeš reagira na roman (?!) Dragana Markovine koji se zove “14. februar 1945.” i posebno naglašava da autor širi mržnju. Naime, Draganče Markovina nas je “počastio” romanom o ubijenom fra Leu Petroviću. Fra Jozo tvrdi da je fra Leo bio ponosan i pravedan čovjek i da su ga ubili partizani zajedno sa 600 hrvatskih svećenika, a stotine drugih nevinih osudili na dugogodišnje kazne zatvora. Kao, recimo, Alojzija Stepinca. Stara je to i ružna komunistička priča. No nešto drugo je zanimljivo. Dragan Markovina, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i ostali ljevičarski jugofilski “istoričari”, pisci knjiga o Miki Špiljku, glorifikatori Tita i 6. ličke ne mogu nam prodati više lažne povijesti nego li su nam do sada već prodali. Stoga su sad počeli pisati romane, snimati filmove o Titu, Sutjesci, Neretvi…

Ne spominju godinu “Annus martyrum”, ne pišu o njoj. A to je godina 1945. kad je u mjesecu veljači ubijeno 45 franjevaca. Sukobili su se do zuba naoružani fratri i goloruki partizani. To je, naime, sadržaj romana novopečenog romanopisca Dragana Markovine. Profa “istorije” iz Splita odlučio je sad svoju lažnu povijest pretočiti u književnost. Fra Bernardin Škunca tvrdi da je naš Dragan u tom “romanu” iskalio toliko mržnje prema provincijalu fra Leu Petroviću da je teško povjerovati kako “ovaj čovjek živi u 2024. godini”. Dragi fra Škunca, ne samo da živi nego nam piše povijest, obrazuje studente, a sad čak piše romane. Njegov roman je odmah našao u Hrvatskoj izdavača koji čeka u redu da ga izda. Izdaja, izdavači, lustracija…

Sad kad ga je krenulo, Draganče će sigurno nastaviti s pisanjem povijesnih romana ako s vremenom ne prijeđe na epove. Očekuju se povijesni romani i Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine, Ante Tomića, Ive Goldsteina, Roberta …. Prodavat će se kao džepna izdanja, po sniženim cijenama na novinskim kioscima i pred zagrebačkom Arenom prije i nakon koncerata Prije (i nakon) Lepe Brene kako bi se svekoliki hrvatski puk uputio u naše nove književne trendove i upoznao s talentom naših povjesničara/književnika. Izdaja i izdavaštvo, baš nekako ide ruku pod ruku….

No, ne treba razbijati glavu – sitnicama. Treba uzeti ciglu!

Stop (the) VAR in Croatia. Najbliži istini je Dostojevski: “Tolerancija će doći do takove razine, da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno njihovo mišljenje kako ne bi uvrijedili imbecile”.

Svestrani borac za Jugu…

Sjajan je člančić u subotnjem Jutarnjem napisao svestrani borac za Jugu Yu-rica Pavičić. Naš se Jure ufatio sirotog Mateja Frane Maslića koji je za 500 eura nešto muljao s imigrantima. Matej-Frane je član Domovinskog pokreta, a Yu-rica je onako od oka zaključio da ga “sirotog očito nije poškropila pamet”. Jure ima saznanja s “višeg mjesta” da se nesretni Matej-Frane šepurio u majici HOS-a i vrijeđao splitskog dogradonačelnika Bojana Ivoševića… “zato što je ovaj, jelte, zna se, Srbin”. Jura je “jelte, zna se, loše obaviješten optimist. Njega je Bog poškropio istom onom pameću kojom su iz kante poškropili i Antu Tomića. Da nije tako onda bi već shvatio da Srbi već jako dugo nisu predmet mržnje u državi Hrvatskoj.

Imaju zagarantirana tri zastupnika u Saboru, u vladajućoj su koaliciji, lova obilno curi Pupovčevoj stranci i SPC-u… Oni zadovoljni, pa bi trebali biti i Yu-rica, Ante Tomić, Vedrana Rudan, Bora Dežulović, Bojan Ivošević… Mrzitelji su na ovim prostorima Jugoslaveni. Od onih koji daju imena ulicama u Splitu jer su 1920. u Rapalu poklonili dio hrvatske obale Mussoliniju, preko onih kojima su podignuti spomenici za pišanje na Rivi, do onih koji su se od 1941-45. borili za Jugu, a protiv Hrvatske itd. To su obično oni koji su samo legalno državljani ove prelijepe Hrvatske, ali srce i dušu su zadržali u bivšoj “prestolnici”. Možda je mržnja prejaka riječ za te puzavce. To su zapravo izgubljene duše. Njih treba u stvari žaliti.

Živjeti u jednoj od najljepših zemalja na svijetu, a patiti iz dana u dan za “Kućom cveća”, Kalimegdanom, bratstvom i jedinstvom i cinkati Hrvatsku gdjegod stignu i kogagod “ufate”. Zar to nije nisko, jadno i odurno? U izvješću Europskog tužiteljstva za 2023. “Hrvati su daleko ispred svih po prijavama građana EPPO-u…”. Dokaz tome je i ovaj mali “cinkeraj” našeg Yu-ice o nepoškropljenom Matej-Frani i njegovih “popušenih” 500 eura.

Sve mi se nekako čini da je Yu-rica Pavičić u nekom svom “predživotu” možda ipak radio u Cinkarni Celje.

Izgleda da je počelo. Vijest iz Mostara:  “Iz parka u Mostaru nestao kip Bruce Leeja!” Možda i s Rive nestane kip Miljenka Smoje….. Ne bi mi teško palo jer što sam stariji sve mi lakše pada…

Da je bar sve u životu lako kao udebljati se…!

Ovidije je rekao: “Da je Troja bila sretna, tko bi znao za Hektora?” Da je Split bio sretan, tko bi znao za Miljenka Smoju, Juricu Pavičića i Antu Tomića…

Zdrav čovik ima tisuću želja, bolestan samo jednu, “da ih je dobit u nedilju…”

Apel na fejsu: “Hitno treba obustaviti provjeru diploma. Ostat ćemo bez stručnjaka”.

Ivan Ico Grbeš ima “pitalicu” o savršenom muškarcu. Budi se u pet ujutro. Vježba svaki dan. Slaže svoju posteljinu. Čisti svoju sobu. Radi naporno. Ne pije. Pomaže u kuhinji. Čita svaki dan. Ide na spavanje u 22 sata. Gdje možemo naći takvog? U zatvoru !

Dok “možemo” ili “nož-emo” iz dana u dan u ljevičarskim medijima čitati umotvorine Jurice Pavičića, Ante Tomića ili Rudanice, Hrvoja Hitreca ne možemo. Jedan od ponajboljih naših pisaca i sigurno najduhovitiji bloger piše “Hrvatske kronike” u “Projektu Velebit”. On se ne prodaje za sitne škude, ne gura se, pa ga se treba tražiti i pronaći… Evo samo djelića iz njegove zadnje kolumne od 20. veljače ove godine:

“Okupila se boljševička bratija na Trgu sv. Marka. Urnebesna subota prošlog tjedna, imala je pečat naizgled prevladane prošlosti, u mizernom doduše valu je podsjetila na komunističku revoluciju i što bi nam mogla donijeti (i što nam je bila donijela). Okupila se, znači ljevica, ultraljevica i boljševička bratija na Trgu sv. Marka, jer manjeg nisu mogli naći…”

Kratko, jasno i istinito! Njegove su kolumne bez denunciranja, istinite, duhovite, gotovo mala književne satire, ali uvijek čitljive.

Charles Dickens je jednom napisao: “Da nema loših ljudi, ne bi bilo dobrih pravnika.”

Definicija pravde u Hrvata je obično “presuda u tvoju korist”. Sve što je jugo-nostalgičarsko slilo se na Markov trg pred crkvu sv. Marka s hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem. Trebalo je vidjeti te plakate i čuti deračinu iz mikrofona. Radilo se u biti o jednom velikom samo denunciranju i političkom striptizu. Prosvjed na Markovu trgu je zapravo donio najviše političke koristi HDZ-u.

Mnogi koji su do sada redovno pljuckali po HDZ-u i AP-u odjednom su se imali priliku otrijezniti. Stoga vladajući trebaju raspisati izbore što prije dok ne izblijedi “sjajna” slika Beljaka, Peovićke, Sandre, Mirele, Anke… i ostalih ocvalih političara.

Sad će početi lov na Zajeca

Zagreb se polako budi. Paralelno uz Gay paradu održat će se i Anti-gay anti-parada čiji će protagonisti nositi parolu “Tuđu nećemo, svoju ne damo”.

U tijeku je VAR-gate, odnosno strip-tease Hrvatske nogometne lige. Počela je hajka, padaju ostavke, cure snimke iz soba za “varanje”. Da je dosadno, nije. Šest klubova na čelu s Dinamom i Rijekom se izjasnilo. Liga ima deset klubova. Igraj pošteno i pazi na druge ili gazi druge – pitanje je sad? Kao iz Zajčeve opere Lizinka, pojavio se u Dinamu Zajec. Sad će početi lov na Zaj(e)ca. Lovci su naoružani do zuba, a Zajec, zeko?

Navodno je sveti otac Franjo primio dvojicu gorljivih štovatelja Marijanskog kulta iz redova Crvene braće: opata Andreja Prisavskog i gvardijana Zorana od Pantovčaka. Na Papinu zamolbu da mu otpjevaju neku marijansku pjesmu, spremno se odazvaše otpjevavši mu složno “Marjane, Marjane…”

U vrijeme slanja srpskog svemirskog broda na Mars, s Marsa je stigao de-marš.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Vijesti

U Podcastu Velebit – Velimir Ponoš: Jake sličnosti između propasti Rimskog Carstva i današnjih EU/SAD

Published

on

Gost u Podcastu Velebit je novinar i kolumnist Velimir Ponoš

– Natalitet – zašto Hrvati više ne žele imati puno djece? – Mjera uvođenja majke odgajateljice za majke s troje i više djece?
– Rad u Hrvatskoj – Kako je moguće da je jeftinije platiti plaću stranom radniku, osigurati mu smještaj, učenje hrvatskog jezika i učenje zanata? Kada bi se svi ovi troškovi zbrojili, naš domaći čovjek bi mogao imati plaću vrlo sličnu onoj u Irskoj, Njemačkoj itd. Pa čak i veću jer ne bi si morao plaćati smještaj.

– Znači, iselimo naše mlade, radno sposobne, potentne, stručnjake koje smo školovali, u neke druge zemlje, a nama će biti dobri neki strani ljudi koji Hrvatsku ne poznaju, ne vole i ne zanima ih boljitak ove zemlje… – Kakva je to logika, je li to slučajno ili planiranio?
– Velika seoba naroda nekad i danas? Hibridni ratovi s ciljem pokretanja velike mase ljudi?
– Vojni rok i obuka u vojnim vještinama? Je li povijesno ratnička Europa postala pacifistička regija koja se pretvara u mlitavu civilizaciju?
– Ante Starčević je upozoravao da narod bez vjere i morala nema nade za boljitak i napredovanje?

Continue Reading

Vijesti

Izvrstan dokumentarac Epoch Times-a: Nema farmera – nema hrane: hoćete li jesti bube?

Published

on

Cijene hrane vrtoglavo rastu u trgovinama širom svijeta, a neki svjetski čelnici kažu da je to zbog klimatskih promjena. Njihovo rješenje je Agenda 21, 100-godišnji glavni plan Ujedinjenih naroda za čovječanstvo i 21. stoljeće, koji je podijeljen na kraće 15-godišnje planove. Trenutačni plan je Agenda 2030, čiji je cilj “transformacija našeg svijeta za održivi razvoj” prema UN-u.

Agenda 2030 sada se provodi diljem svijeta. U Americi se provodi kao agenda 30×30 Bidenove administracije, plan da se 30 posto američke zemlje u potpunosti isključi iz proizvodnje do 2030. godine, što će rezultirati istjerivanjem malih farmera i stočara sa svojih posjeda. U drugim zemljama poput Nizozemske, nizozemski poljoprivrednici prisiljeni su prestati raditi zbog vladine “zelene politike” koja ograničava emisije dušika. U Šri Lanki se farmeri bore za svoj opstanak zbog vladine zabrane sintetičkog gnojiva.

Dok gledamo globalni rat protiv poljoprivrednika, Svjetski ekonomski forum i Ujedinjeni narodi potiču ljude da jedu kukce kao rješenje za smanjenje klimatskih promjena, gladi u svijetu i spas planeta. Zašto svjetski čelnici, pa čak i slavne osobe, odjednom guraju jestive bube? Treba li država kontrolirati našu hranu? Kakav bi svijet bio bez farmera?

“Nema farmera, nema hrane: hoćete li jesti bube?” je Epoch-ov izvorni dokumentarac koji razotkriva skriveni plan iza globalnih “zelenih politika”, neispričane priče o poljoprivrednicima koji su prisiljeni napustiti posao, poremećaj koji će to imati u našoj opskrbi hranom i zašto se jestive kukce iznenada guraju u prvi plan kao ” Globalno zeleno rješenje.”

Voditelj “Činjenice su važne” (“Facts Matter”) na EpochTV-u Roman Balmakov proputovao je svijetom na više od 25 lokacija i intervjuirao više od 50 farmera, znanstvenika i stručnjaka u Sjedinjenim Državama, Nizozemskoj i Šri Lanki kako bi došao do istine iza ove globalne agende i istražio nadolazeće globalna prehrambena kriza koju svjetski mediji ignoriraju.

Povijest ima tendenciju rimovati se. Godine 1950., kineski komunistički vođa Mao Zedong prodao je javnosti “Veliki skok naprijed” pod zastavom napretka, ali njegova je politika dovela do najveće gladi koju je uzrokovao čovjek u povijesti, s više od 50 milijuna umrlih od gladi. Čini se da UN-ove “zelene politike” imaju obilježja novog “Zelenog skoka naprijed”, možda dobro zvuče na papiru, ali u praksi potkopavaju našu sigurnost hrane, imovinska prava, prava na vodu i predstavljaju egzistencijalnu prijetnju našim slobodama kao slobodni građani. Poznati citat glasi “Tko kontrolira opskrbu hranom kontrolira ljude”.

Ovaj dokumentarac je važan za svakoga da pogleda, ne samo zato da zna što je na vašem tanjuru, već i da ima znanja kako u budućnosti spriječiti još jednu glad koju je izazvao čovjek i zaštititi svoje slobode.

Cijeli film pogledati ovdje…

Službena web stranica: NoFarmersNoFood.com
Molimo dajte i podijelite ovaj dokumentarac: NoFarmersNoFood.com/share
Posebno zahvaljujemo Farmers Defence Force

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved