Svatko tko ozbiljno želi evangelizirati muškarce mora pročitati članak Roba Marca „Zašto će se vaša katolička molitvena muška grupa na kraju raspasti“. U članku Marco ne dovodi toliko u pitanje neki poseban pristup muškoj grupi, već ideju muške grupe općenito. Marco ispravno dijagnosticira zašto toliko mnogo muških grupa na kraju ostaje bez snage.

Mislim da njegov osvrt daje dobar uvid u činjenicu zašto većina muških grupa ne uspijeva doprijeti do onih muškaraca koji najviše trebaju katoličko muško zajedništvo. To su muškarci koji su na početku svoje karijere i vode mlade obitelji koje rastu. Kao što Marco objašnjava, zahtjevi posla i obitelji stavljeni pred ove muškarce guraju ostale prioritete u drugi plan. Na kraju većina tih muškaraca zaključi da su posao, obitelj i lokalna župa dovoljni. Ali jesu li?

Spreman sam priznati da je možda postojalo vrijeme i mjesta kada su muške grupe bile suvišne. Naravno, namjerno izdvajanje vremena za susrete s drugim istomišljenicima bila bi čudna ideja ako bi živjeli u četvrtima punima katoličkih obitelji koje dijele naša moralna i vjerska uvjerenja, a sve unutar pješačke udaljenosti od jake župe s katoličkom školom.

Katolički muškarac bi u tim okolnostima najvjerojatnije radio s drugim muškarcima iz svoje župe ili susjedstva; zajedno bi organizirali športske događaje za svoju djecu, bavili bi se projektima vikendom, pa čak i popili nekoliko piva na trijemu s vremena na vrijeme. U ovom scenariju, čovjek bi barem lokalno pronašao podršku da živi pristojnim kršćanskim životom, čak i ako je šira kultura neprijateljski raspoložena prema njegovom načinu života. Čovjek u ovoj situaciji ne bi imao potrebu zakazivati ad hoc sastanke za raspravu o duhovnom životu jer bi se ovakvi razgovori odvijali prirodno. Pe gdje je onda problem? Ne živimo više u ovakvoj kulturi.

Kao što čitatelji portala dobro znaju, naša trenutna kultura je suprotna svemu što je nama katolicima najviše važno. Bilo bi olakšanje živjeti u kulturi koja nas je uglavnom ignorirala; ali okruženi smo vladom, medijima i obrazovnim aparatom koji aktivno pokušava uništiti same temelje zapadne civilizacije i svete Katoličke Crkve. Ne samo da kultura postavlja sve veće izazove katoličkom načinu života dok manevrira u svaki aspekt našeg svakodnevnog postojanja, nego su naše lokalne zajednice također narušene napretkom tehnologije, suburbanizacijom, pa čak i arhitekturom.

Postoji, također, tužna stvarnost da Crkva uglavnom nije uspjela primjereno pripremiti ljude da se suoče s tim izazovima i opremiti ih da postanu pobožni vođe na koje ih je Bog pozvao. Nema sumnje da je katolička “kriza muškarca“ stvarna. Što će čovjek u ovoj situaciji zadovoljan poslom, obitelji i župnim životom čuti na posebnom sudu: „Valjaš, slugo dobri i vjerni!“ (Mt 25, 23) ili „Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!“ (Mt 7, 23)?

U ovom trenutku ne mislim da su muške grupe samo dobra opcija, one su apsolutna potreba! Međutim, ne može bilo koja vrsta muške molitvene skupine odgovoriti na izazove. Zato mislim da je Marco učinio veliku uslugu Crkvi pisanjem svog članka. Ne samo da nudi razornu kritiku statusa quo, već također ispravno identificira put naprijed kada piše da  „tamo gdje ljudi ne rastu u vrlini, ili ne vole jedni druge iskreno u bratskom milosrđu, možda je bolje da tamo ne gubite vrijeme“. Marco je jasan. Ne trebamo napustiti ideju katoličke muške skupine, ali moramo ponovno razmisliti o njezinoj svrsi i strukturi.

U osmoj knjizi „Nikomahove etike“, grčki filozof Aristotel objašnjava da je veza prijateljstva iskovana ljubavlju koju ljudi gaje jedni prema drugima. Budući da postoje tri vrste stvari koje su vrijedne ljubavi, postoje i tri vrste prijateljstva. Prvo, korisno prijateljstvo je kada osoba teži prijateljstvu s drugom osoba jer smatra da je druga osoba korisna. Ovo je vrsta prijateljstva koju imate sa svojim vodoinstalaterom, mehaničarom ili kolegama na poslu. Muška grupa koja je osnovana za ostvarivanje tjelesnih i duhovnih djela milosrđa bila bi dobar primjer ove vrste prijateljstva. Iako ove grupe rade puno dobrog posla, grupa će se neizbježno raspasti jer kada se zadatak završi – grupa više nema razloga za sastajanje.

Prijateljstvo zadovoljstva gradi se oko osoba ili aktivnosti koje osoba smatra ugodnima. Muške grupe koje su usredotočene na ugodne aktivnosti poput sporta, roštilja ili piva također su osuđene na neuspjeh. Ne propadaju jer su te aktivnosti loše (sklon sam voljeti sve tri); naprotiv, ne uspijevaju jer kad zabava završi, nema razloga da se nastave sastajati. Kao što objašnjava Aristotel, prijateljstva od koristi i zadovoljstva „lako se razvrgnu, ako strane ne ostanu sebi slične; jer ako jedna strana više nije ugodna ili korisna, druga strane prestaje voljeti”.

Za Aristotela, vrhunski oblik prijateljstva je onaj koji se temelji na težnji za vrlinom i izvrsnošću. Budući da težnja za vrlinom nije ništa drugo nego težnja za dobrom za sebe i svoje bližnje, ovi odnosi izdržavaju test vremena jer je dobro beskrajno i vječno. Muška katolička skupina koja je sastavljena oko plemenitog zadatka pomaganja muškarcima da se cijelim srcem posvete životu u kreposti i svetosti ne samo da će izdržati, nego je i apsolutno neophodna kako bi se muškarcima pomoglo u suočavanju s izazovima našeg vremena.

Modernistička kultura je neprijateljski nastrojena prema Isusu Kristu i svaki se čovjek treba zapitati zadovoljava li ga stajanje po strani i ne činiti ništa. Jesmo li mi članovi nemoćne ili vojujuće Crkve? Gajim nadu da u Katoličkoj Crkvi postoji “uspavani div“ kojeg samo treba probuditi i ispuniti snažnom odlukom da služi Kristu Kralju i Blaženoj Djevici Mariji, našoj Kraljici. Možda naš Gospodin poziva katoličke vođe da samo „podignu oči svoje i pogledaju polja: već se bjelasaju za žetvu“ (Iv 4, 35).

Mislimo li doista da Bog nije voljan odgojiti generaciju ljudi koji će odgovoriti na izazove našeg vremena kao što je uvijek iznova činio u prošlosti?

Ako crkveni vođe na biskupijskoj i župnoj razini ne pronađu način da evangeliziraju i stvaraju učenike od ljudi koji sjede u njihovim klupama, nemamo nade odgovoriti na izazove koje postavlja naša kultura. Koliko god to bilo politički nekorektno, Bog je odredio da muškarci budu duhovni vođe sveopće i domaće Crkve. Sve dok ne počnemo osposobljavati ljude da ispune ovu svetu obvezu, naše zajednice, obitelji i župe nastavit će patiti.

Ono što ljudima stvarno treba je bratstvo. Izoliran i nediscipliniran čovjek ne može biti snaga dobra koja je prijeko potrebna za obiteljski život, zajednicu ili župu. Ovaj tip čovjeka nije samo neučinkovit, već je i nesretan. Istina, Isus Krist poziva svakoga od nas na život u izobilju (usp. Iv 10, 10), ali taj život možemo imati samo sljedeći ga uskim putem učeništva (usp. Mt 7, 13 – 14). Crkva je dva tisućljeća formirala “Kristove vojnike” uspostavljajući ih u zajednicama sa zajedničkim pravilom. Trebamo formirati laike u svakoj župi koji će biti predani plemenitoj zadaći odgajanja ljudi u pravednosti (usp. 1 Tim 4, 7), tako da mogu biti opremljeni za borbu „u dobroj borbi vjere“ ( 1 Tim 6, 12).

Kao što Adolphe Tanquerey piše u svojoj knjizi „Duhovni život“:

„Ljudi od uvjerenja među laicima trebaju dopustiti da njihovo „svjetlo svijetli pred ljudima” (usp. Mt 5, 16). Na takvim odabranim dušama je da plašljivijim kršćanima uliju hrabrost da se bore protiv tiranije ljudskog poštovanja i legaliziranog progona. Najbolji način da se to postigne je udruživanje u društva onih utjecajnih laika koji imaju hrabrosti svjedočiti svoja uvjerenja i koji se ne boje niti govoriti niti djelovati u skladu s tim“.

Marco je upravu; za čovjeka bi bilo bolje da ne gubi vrijeme sa grupom koja odstupa od ovog plemenitog zadatka. Ali ako želi biti snaga za dobro u svojoj obitelji, zajednici i župi, on nema drugog izbora nego pronaći grupu istomišljenika koji su sve svoje predali Kristu.

Izvor Crisismagazine | Quo Vadis Ecclesia