Krajem ožujka 1944. pripadnici njemačkih oružanih snaga počinili su masovni zločin nad civilnim stanovništvom u selima ispod Mosora i Kamešnice. Svuda bijahu zgarišta i palež, tih, neobično za to doba godine hladnih dana, kazivaše svjedoci. Domovi su opljačkani i zapaljeni, cijele su obitelji pobijene: starci, djeca, žene – muškarci su odvedeni i poslije pobijeni; opustošen je čisto hrvatski prostor. Brojka kaže: najmanje 1525* ubijenih civila u cetinskom kraju i pod Mosorom. (*KOZLICA, Ivan, Krvava Cetina, Zagreb, 2012.)

Mogući uzroci događaja i plan akcije

      U Dalmaciji nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943. partizani dolaze u posjed veće količine talijanskog naoružanja i ratne tehnike te tako vojnički znatno osnažuju svoj pokret. Jačanjem partizanske borbene moći dolazi do sve češćih okršaja s oružanih snagama NDH i njemačkim jedinicama. Nijemci angažiraju znatan broj snaga i u zimskim operacijama, nakon teških borbi, uspijevaju potisnuti partizane s prostora koji su oni zauzeli nakon kapitulacije Italije i gotovo u potpunosti ovladati obalom, zaleđem i dalmatinskim otocima (osim Visa).

      Njemačke vojno-obavještajne službe početkom 1944. procjenjuju da može doći do iskrcavanja angloameričkih snaga na hrvatskoj obali pa Nijemci počinju s prisilnim preseljavanjem muškog stanovništva s dalmatinskih otoka na kopno, a planiraju i likvidaciju partizanskih snaga na Mosoru i Kamešnici, koje im  predstavljahu stalnu opasnost.      

      Akcija je isplanirana u stožeru njemačkog 5. SS planinskog zbora, kojim je zapovijedao general Arthur Phleps, a koji je bio u sastavu 2. oklopne vojske pod zapovjedništvom generala Lothara Rendulica. Izrada operativnog plana akcije povjerena je 118. diviziji, a njen zapovjednik, general Josef Kübler, određen je za neposrednog izvršitelja operativne akcije.

      Formirana je borbena skupina jačine tri bojne, iz sastava elitnih njemačkih divizija: 7. SS planinske divizije, 369. pješačke divizije, 118. lovačke divizije. Njima je pridodana i borbena skupina „Šimić“ kojom je zapovijedao domobranski general, Franjo Šimić, sa zadaćom zatvaranja prostora od Kamenskog do Tijarice.

Omjer suprotstavljenih vojnih snaga u cetinskom kraju: 27.- 29. 3. 1944.

Kronološki tijek akcije

      Sljedeći dan bojne 369. divizije. i 7. SS divizije dolaze na prostor Sinja, a bojna 118. divizije na prostor Trilja. Zadaća im je bila okružiti i uništiti partizanske snage na prostoru ispod Kamešnice, gdje se prema mišljenju njemačkog zapovjedništva slobodno razvijala „Crvena republika“.

      Njemačke jedinice udarile su iz smjera Hercegovine 25. ožujka 1944. Partizani koji su se nalazili na prostoru Mosora, uzmaknuli su pred jakim neprijateljskim snagama, pruživši tek neznatan otpor. Dijelovi razbijenog, Mosorskog partizanskog odreda, prebacuju se neorganizirano u cetinski kraj na prostor sela Rude. Dana 26. ožujka, pripadnici bojne 7. SS planinske divizije „Prinz Eugen“ počiniše pokolj u selu Donji Dolac. Oni su okrutno pobili civilno stanovništvo, i to uglavnom: djecu, žene i starce, njih najmanje 269*. (*KOZLICA, Ivan, Krvava Cetina, Zagreb, 2012.)      

27. ožujka 1944.

      Bojne 369. divizije i 7. SS divizije iz Sinja dolaze u Han na Cetini. Prva stiže bojna 369. divizije, te nastavlja u borbenom poretku kretanje prema selu Gljev i planini Kamešnici. Borci Dinarskog partizanskog odreda, koji su držali položaje na tom prostoru, nisu organizirali kvalitetnu obranu (pogrešna je bila njihova procjena da neće biti napadnuti). Zapodjenuo se okršaj. Nakon sati borbe, partizani uz manje gubitke u ljudstvu, uzmiču prema Kamešnici. Dolaskom noći, pripadnici bojne 369. divizije, nakon što su potisnuli partizane i zauzeli položaje, zanoćili su u zoni sela Gljev.

      Bojna 7. SS divizije u poslijepodnevnim satima dolazi na područje Hana i sela Gale. Dolaskom noći, isturivši zaštitne straže, pripadnici te bojne tu su i zanoćili.

      Dio bojne 118. divizije stiže na područje Trilja odakle vojska nastavlja kretanje u smjeru sjevero-istoka, prema selima Velić i Vrpolje. U svom sastavu imali su i nekoliko lakih tenkova. Drugi dijelovi bojne napredovali su od Ciste prema Tijarici. Cilj ove postrojbe bio je spriječiti izvlačenje partizanskih snaga na tom prostoru i spojiti se s snagama domobransko-ustaške skupine „Šimić“ kojom je zapovijedao general Franjo Šimić.

      Borbena skupina „Šimić“, koja je u svom sastavu imala nekoliko domobransko-ustaških satnija, zatvarala je liniju Kamensko – Tijarica u smjeru Voštana. Jedna domobranska satnija s Hana, na zahtjev njemačkog zapovjedništva, pridodana je njemačkoj borbenoj skupini (kao zaštitnica), ali njen razmještaj na terenu nije potpuno jasan.  

28. ožujka 1944.

      Procijenivši kako im prijeti opasnost da budu opkoljeni, u noći i u jutro, partizani s područja Gale i Otoka uzmiču prema Kamešnici.

      Bojna 369. divizije, potpomognuta djelovanjem topništva s prostora Otoka, u jutro nastavlja prodor preko Korita i Roža. Partizani im u odstupanju  pružaju neorganiziran otpor. Na tom prostoru pripadnici ove bojne zarobili su nekoliko grupa partizana koji su se povlačili prema Kamešnici. Pred večer, bojna  369. divizije stiže u Voštane gdje su i zanoćili. Sljedeći dan odlaze u pravcu Bosne.

      Dijelovi bojne 118. divizije spajaju se sa borbenom skupinom „Šimić“ i zatvaraju prostor na potezu: Trilj – Tijarica – Kamensko.

      Vojska iz sastava bojne 7. SS divizije „Prinz Eugen“, s prostora Hana i Gale u jutro kreće u borbenom postroju u tri skupine. Smjer kretanja je Otok – Ruda – Podi – Krivodol – Ljut – Rože – Voštane. Ova njemačka  jedinica imala je zadaću potisnuti partizane te ih potpuno opkoliti. Kako partizanke postrojbe nisu pružile ozbiljan otpor, prve dvije skupine brzo su napredovale; vojnici iz tih skupina, nakon što je na njih izvršen izoliran napad od strane partizana, vrše palež i masovan zločin nad civilima u selu Rože.                

      Treća skupina ove bojne krenula je posljednja: selo Gala bijaše početna točka planiranog zločina koji je počeo s pljačkom, prisilnim odvođenjem stanovništva, paljenjem kuća i objekata te pojedinačnim ubojstvima. Takav krvavi scenarij nastavlja se u njihovom daljnjem pohodu kroz sela: Otok, Rudu i Pode gdje vrše pojedinačna i masovna ubojstva civilnog stanovništva na naročito okrutan način ne štedeći žene, djecu i starce.

      Partizani se u panici povlače prema Voštanima i Kamešnici, bez ikakve organizacije u rukovođenju, komunikaciji i linijama zapovijedanja. Prihvaćaju borbu samo toliko da izvuku vlastite snage. S partizanskim se jedinicama izvlačio i manji dio civila koji ih je simpatizirao i pomagao te pripadnici organa tzv. narodne vlasti.

29. ožujka 1944.

      Dana 29. ožujka, sela Krivodol, Ljut i Voštane, pripadnici 7. SS divizije „Prinz Eugen“ nakon pljačke popališe a stanovnike pobiše bez iznimke na dob i spol. Dio zarobljenih muškaraca (civila) koje su poveli sa sobom, iz mjesta kroz koje su prolazili, strijeljali su sljedećeg dana (30. ožujka) na lokalitetu Njivice (Kamensko). Tim je gnusnim činom završio krvavi pohod njemačkih jedinica na hrvatska sela pod Kamešnicom i Mosorom.

Na području cetinskog kraja ubijeno je najmanje: 1256 a u Donjem Docu 269, što iznosi najmanje 1525 civila (*KOZLICA, Ivan, Krvava Cetina, Zagreb, 2012.) dok su mnogi hrvatski domovi opljačkani i spaljeni.

Najveći broj masovnih ubojstava izvršen je na način da su civili prisilno uvedeni u kuće, gdje su likvidirani strojnicama (MG34, MG42), a potom je slijedilo bacanje ručnih bombi i paljenje kuća benzinom u kojima su gorjela mrtva tijela i preživjeli. Iz ovog pakla rijetki su se uspjeli spasiti. Mnogi su pobijeni i na otvorenom prostoru.

Njemačke vojne snage ipak nisu postigle zadani im cilj; partizani su se uz manje gubitke uspjeli izvući.

ODGOVORNI ZA ZLOČIN

General, Lothar Rendulic, Austrijanac, u vrijeme akcije zapovijedao je 2. oklopnom vojskom. Njegov otac, Luka Rendulić, bio je austro-ugarski časnik, podrijetlom iz ogulinskog kraja. Neki izvori kazuju da Lothar nije volio kada bi mu se spominjalo hrvatsko podrijetlo. S velikom vjerojatnošću možemo tvrditi da je upravo on odobrio akciju, a vjerojatno se i suglasio o provođenju represivnih mjera prema civilnom stanovništvu. Prije akcije izdao je zapovijed o evakuaciji muškog stanovništva s dalmatinskih otoka u unutrašnjost, koja je popraćena pljačkom i uništavanjem hrvatskih sela. Predao se Savezničkim snagama 1945. te mu je suđeno za ratne zločine. Nakon deset godina provedenih u zatvoru pušten je na slobodu. Umro je u Austriji 1971.

General, Arthur Phleps, rođen je u Rumunjskoj 1881. Jedno vrijeme zapovijedao je 7. SS divizijom “Prinz Eugen” a potom je postao i zapovjednik 5. SS planinskog zbora u sastavu 2. oklopne vojske. Poznat je kao zagovornik odmazde i represivnih mjera prema civilnom stanovništvu. On je zapovjedio akciju i drastične mjere prema civilnom stanovništvu u proljeće 1944. na prostoru Mosora i Kamešnice. Nakon zločina spriječio je provođenje daljnje istrage i kažnjavanje počinitelja. Tijekom 1944. dok je na položaju izviđao situaciju, zarobili su ga, a potom i ubili, pripadnici Crvene armije.

General, Josef Kübler, rođen je u Njemačkoj 1896. Bio je zapovjednik 118. lovačke divizije čija je jedna bojna sudjelovala u akciji na prostoru Mosora i Kamešnice a ujedno je zapovijedao cjelokupnom vojnom operacijom. Nakon rata suđeno mu je u Beogradu a na teret mu se, između ostalog, stavljao i ratni zločin nad civilima u cetinskom kraju. U postupku se pravdao da je imao samo taktičko vodstvo, po nalogu, nadređenog mu, Artura Phlepsa. Vojni ga je sud osudio na smrt vješanjem 1947.

Bojnik, Bernhard Dietsche, rođen je u Njemačkoj 1912. Bio je zapovjednik bojne iz sastava 7. SS divizije „Prinz Eugen“ te koordinator i nadređeni skupnim snagama na terenu. On je neposredno zapovijedao postrojbom koja je provodila masovna ubojstva i paljenja sela u cetinskom kraju. Poslije rata živio je u Njemačkoj, gdje je i umro 1975.

Pljačku, palež i masovna ubojstva civilnog stanovništva počinio je dio pripadnika 3. bojne, 14. pukovnije, 7. SS planinske divizije „Prinz Eugen“.

Reakcija vlasti NDH nakon zločina

      Nakon događaja u kojem je stradalo civilno stanovništvo, vlasti NDH traže istragu i kažnjavanje počinitelja zločina, a temeljem prikupljenih izviješća upućena je i prosvjedna nota njemačkom ministarstvu vanjskih poslova. Nijemci su notu shvatili kao otvorenu prijetnju pa su izvršili snažan pritisak na vlasti NDH. Poglavnik, Ante Pavelić, pod pritiskom Nijemaca, smijenio je ministra vanjskih poslova dr. Stijepu Perića a potom i ministra za oslobođene krajeve dr. Edu Bulata (ukinuvši ministarstvo), zbog toga što su tražili kaznenu odgovornost počinitelja zločina, kao i njihova prosvjeda zbog prisilne evakuacije hrvatskog stanovništva s dalmatinskih otoka.

Poraz diplomacije NDH.

Odgovornost partizanskih snaga

      Stalnim prepadima i i diverzijama isprovocirali su njemačku akciju, da bi pred naletom dobro uvježbanih, elitnih njemačkih jedinica, vičnim ratovanju, u panici, bez ikakve koordiniranosti u rukovođenju, uzmaknuli prema Voštanima i Kamešnici. Iako su imali pogodne položaje za obranu i približan broj ljudstva kao i njihov neprijatelj, očito u strahu od potpunog uništenja borbenih kapaciteta nisu obranili civilno stanovništvo, mada je velik dio boraca iz sastava partizanskih postrojbi bio s područja na kojem je izvršen zločin. Njihov (partizanski) način ratovanja, pokazalo se, imao je katastrofalne posljedice po civilno stanovništvo cetinskog kraja. Nakon akcije ponovno se vraćaju u stradala mjesta. Ovakav razvoj događaja, kako u vojnom, tako i političkom smislu, njima je ipak išao u prilog. Stanovništvo im je postalo sklonije, provode mobilizaciju; komunistička propaganda iskoristila je prigodu da ideološke neprijatelje optuže da su zajedno s njemačkim jedinicama planirali i počinili pokolj, sve kako bi stvorili uvjete za njihovu likvidaciju.

Partizanski napad iz zasjede na njemačku opskrbnu kolonu, u veljači 1944. na prostoru između Otoka i Gale,  u kojem je poginulo više vojnika, dok su vozila zapaljena, u vojničkom smislu partizanima nije donio ništa značajno, ali je taj događaj zasigurno bio jedan od povoda represiji i brutalnosti njemačke vojske prema civilnom stanovništvu u ožujku 1944.

Žrtva komunističkog terora

Partizani su ga lažno optužili da je surađivao s Nijemcima za vrijeme akcije u ožujku 1944., odveli su ga iz župne kuće u Gali i nakon mučenja, strijeljali na Vrdovu 1944. godine.

     

Odgovornost  vojske  NDH                  

      Političke i vojne strukture NDH nisu raspolagale saznanjima o stvarnim namjerama Nijemaca a vojska NDH nije aktivno borbeno djelovala u vojnoj operaciji pod Mosorom i Kamešnicom. No, može ih se optužiti za pasivnost; snage iz sastava 15. pješačke (domobranske) pukovnije i XXVII. ustaške bojne koje su bile razmještene na području sinjskog kraja, i raspolagale s znatnim snagama, dva su dana gledali kako gore hrvatska sela a ništa nisu poduzeli. Da se moglo učiniti više i zaustaviti samovolju Nijemaca pokazala je grupa domobrana koji su intervenirali u Otoku i tako spriječili još veće krvoproliće. Poslije pokolja vladalo je rasulo u vojsci NDH na području Sinja; mnogi pripadnici domobranstva, razočarani postupkom „partnerske“ njemačke vojske, prelaze u partizane.

General Franjo Šimić  (s podignutom rukom)  zapovijedao  je  borbenom skupinom  „Šimić“  koja je u                svom sastavu imala nekoliko domobransko-ustaških satnija na  liniji Kamensko-Tijarica. On je za vrijeme akcije jednom zapovjedniku satnije  rekao da se u Voštanima dimi,  da su tamo  Nijemci i da izvidi što se događa i onemogući njihovu samovolju. Može se zaključiti da ni on nije previše vjerovao Nijemc ima kao ni prije Talijanima.  Franjo Šimić rođen je 1900. kod Gospića a poginuo je pod nerazjašnjenim okolnostima u Mostaru 1944.Jedni su mišljenja da je poginuo u četničkoj zasjedi, po nekima su ga ubili partizani a  postoji  i  teorija  da su  ga likvidirale ustaše zbog zalaganja za pregovore sa Saveznicima.                        

Angažman četnika u bojni 7. SS divizije

      Danas je opće poznato da su Hrvati 1941. bili drugi izbor Reicha. Mnoge su europske vlasti tog doba, pa tako i nacifašističke, podupirale Jugoslaviju i da se kojim slučajem nisu umiješale britanske obavještajne služe i izazvale puč, dakako da zaštite vlastite interese, upitno je kako bi se događaji dalje razvijali po Hrvate. Iako nema čvrstih dokaza, postoje činjenice koje ukazuju da je u bojni 7. SS divizije „Prinz Eugen“ bio angažiran određeni broj četnika. No, ako je i bilo angažiranih četnika u jedinici koja je počinila zločin, oni su nosili odore njemačke vojske i bili podređeni njemačkom zapovjedništvu. Osim toga, i bez četnika, njemačke su jedinice nekoliko mjeseci prije (tijekom 1943.) počinile masovni zločin nad civilnim stanovništvom u cetinskom kraju (Košute, Turjaci, Brnaze, Dicmo, Jabuka…). Među nevinim žrtvama našao se i fra Rafo Kalinić.

      Nijemci su,  kao  i Talijani,  gajili  dobre  odnose s četničkim  pokretom, u prvom redu u svrhu ostvarenja vojnih ciljeva, odnosno zajedničke borbe protiv partizana te su im pružali značajnu logističku potporu. Iako im nisu u potpunosti vjerovali, Nijemci su  tijekom 1944. ocijenili  da je u Dalmaciji za njih, četnički  pokret, pouzdaniji  partner nego što su to snage vojske NDH, čiji broj procjenjuju nedostatnim.

      Prije Nijemaca i talijanske su vojne vlasti imale su četničkom pokretu saveznika u nadzoru okupiranih dijelova hrvatskog teritorija a četnički pokret vidio je u Talijanima zaštitnika pročetničkih interesa. Talijani su naoružavali i opskrbljivali četnike a blagonaklono su gledali i na partizanske aktivnosti usmjerene protiv NDH. Nestankom fašističke Italije, bez čije bi pomoći četnički pokret teško opstao na području NDH, četnici se odlučuju na prisniju suradnju s Nijemcima.

      Četnici su pod zaštitom Nijemaca i Talijana počinili niz zločina nad hrvatskim civilnim stanovništvom, ali i drugim nacionalnim skupinama koje su bile protivne velikosrpskim interesima (Gata, Poljica, vrgorački i cetinski kraj…).

                                                                                  Autor:  Ante Brčić